Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž Ob-873/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. Z.1 iz R., P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženice D. Z.2 iz R., P., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Z., radi uzdržavanja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P Ob-28/22-33 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja D. Z.1 iz R., P. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P Ob-28722-33 od 15. lipnja 2022 u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se žalba tuženice D. Z.2 iz R., P. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P Ob-28722-33 od 15. lipnja 2022 u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan preko iznosa od 5.000,00 kn (663,61 Eur)[1] do iznosa od 7.500,00 kn (995,42 Eur), za iznos od 2.500,00 kn (331,81 Eur) za period od 23. srpnja 2020. do 23. srpnja 2021. te pod točkom III. izreke.

r i j e š i o  j e 1 1 Eur = 7,53450 kn

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P Ob-28722-33 od 15. lipnja 2022 u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tužbeni zahtjev za isplatu uzdržavanja u iznosu od 7.500,00 kn (995,42 Eur) mjesečno odbijen za period nakon isteka godine dana za koji je uzdržavanje određeno i u tom se dijelu tužba odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tuženice D. Z.2 iz R., P. za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku D. Z.1 , OIB: … da tužiteljici D. Z. , OIB: …, na ime dospjelog uzdržavanja za razdoblje od 23. srpnja 2020. do 23. srpnja 2021. u mjesečnom iznosu od 1.700,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 20.400,00kn (12 x 1.700,00kn), isplati u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, u kojem tužena potražuje uzdržavanje od 7.500,00 kn mjesečno, dakle za iznos od 5.800,00kn i preko dosuđene godine dana, tužbeni zahtjev tužene odbija se kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka“.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke žali se tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog (

suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke žali se tužitelj pozivajući se, također, na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP i predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev za uzdržavanje odbije u cijelosti.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Sud prvoga stupnja odluku temelji na slijedećim činjenicama:

- da među strankama nije sporno da je faktična bračna zajednica trajala 22 godine, da je tuženica sada u invalidskoj mirovini jer boluje od multiple skleroze, zbog čega da je nesposobna za rad, da tuženica ostvaruje mirovinu u iznosu od 1.095,00 kuna i da prima 600,00 kuna na ime tuđe pomoći, od čega za liječenje mjesečno potroši 1.000,00 kn,

- da obije stranke u iskazima potvrđuju da je poljoprivredno zemljište, kupljeno 2009., površine 100Ha, bračna stečevina stranaka svake u ½ dijela,

- da kredit kojim je kupljeno to poljoprivredo zemljišta otplaćuje tužitelj, godišnje 100.758,83 kn i da u parničnom postupku od tuženice potražuje isplatu polovine iznosa plaćenog kredita počevši od 2014. na dalje, odnosno do isteka obveze plaćanja 2024., ukupno 506.794,10 kn,

- da je tužitelj tuženici nudio 400.000,00 kn za isplatu s osnova bračne stečevine (iako je ona vrijednost bračne stečevine naznačila u iznosu od 10.000.000,00 kn), što ona nije prihvatila,

- da je u ovom postupku tuženica iskazala da je dio kuće u kojem živi nadograđen 2004. i da smatra da je to bračna stečevina, dok u parničnom postupku koji se vodi radi utvrđenja bračne stečevine te nekretnine nema,

- da prema iskazu tužitelja zakup 1 Ha poljoprivrednog zemljišta kakvo je predmetno koje je bračna stečevina stranaka, godišnje iznosi 700,00 kn pa da bi za 50 Ha tuženica mogla ostvariti najam od 35.000,00 kn godišnje što da ne pokriva ni iznos pola godišnje rate kredita,

- da je od 2016. do 2020. tuženica plaćala račune za struju, a da ostale režije plaća tužitelj (smeće i komunalna naknada), time da je za grijanje kupovao drva, a da vodu ne plaća jer da u kući ima bunar,

- da tuženica nije tvrdila da plaća najam za dio kuće u kojem živi,

- da tuženica ne sudjeluje ni u prihodima i ni rashodima vezanim uz obradu zajedničkog poljoprivrednog zemljišta, što tužitelj ne spori,

- da tužitelj ostvaruje godišnju zaradu od 100.000,00 kn

- da je tuženica dok je bila zdrava pomagala u radu OPG i brinula o sinu, koji sada ima 18 godina i radi s tužiteljem.

6. Na temelju tih činjenica, pozivom na čl. 295. st. 1. i 2. Obiteljskog zakona (Nar. nov. 103/15., 98/19., 47/20., dalje: ObZ), sud prvoga stupnja odlučio je kao u izreci. Obrazlaže da je tuženica dokazala da nema dovoljno sredstava za život, da je zbog teške bolesti nesposobna za rad i u invalidskoj je mirovini, od koje veliki dio odlazi na lijekove, a da je jedina imovina koju ima ona koju je stekla s tužiteljem za vrijeme trajanja bračne zajednice stranka, koja imovina glasi na tužitelja i s kojom on isključivo raspolaže. S druge strane smatra da je tužitelj u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje tuženice kroz godinu dana jer ostvaruje zaradu u vlastitom OPG-u, ima redovan prihod, i pokretnine veće vrijednosti, a i dokazao je da snosi samo dio troškova režija. Obrazlaže i da dosuda obveze uzdržavanja u trajanju od jedne godine za tužitelja ne predstavlja očitu nepravdu u smislu čl. 299. ObZ jer da nije dostavio račune o režijama koje plaća za tuženu, niti je predložio ikakve dokaze o neprimjernom ponašanju tužene prema njemu i majci, a da su, s druge strane, stranke bile dugi niz godina u braku, da se tužena skrbila za dijete i obitelj te je sudjelovala u radu OPG tužitelja dok je to još bila u mogućnosti i dok im odnosi još nisu bili potpuno narušeni.

7. Uz to obrazlaže da je iznos koji tuženica potražuje (7.500,00 kn mjesečno) neprimjeren njenim potrebama jer da je utvrđeno da prima invalidsku mirovinu i doplatak za njegu te da je zatraženi iznos u neskladu i s mogućnostima tužitelja. Stoga je odlučeno da tužitelj za uzdržavanje tužene doprinosi iznos od 1.700,00kn mjesečno u trajanju od jedne godine, bez zateznih kamata jer takav zahtjev tuženica nije ni postavila. U preostalom dijelu tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan

8. U vezi takve odluke valja reći da je točno da je tuženica na ročištu održanom 22. listopada 2020. navela da traži uzdržavanje od 7.500,00 kn mjesečno te je točno da nije odredila vremenski period za koji traži uzdržavanje, kao niti paricijski rok. Točno je i da ju sud nije pozvao na ispravak takvog zahtjeva, ali istovremeno proizlazi da niti tužitelj tome nije prigovarao tijekom ranijeg postupka ili u žalbi protiv presude poslovni broj P Ob-49/21-14 od 26. veljače 2021. U takvoj situaciji ima se uzeti da je taj nedostatak otklonjen donošenjem presude poslovni broj P Ob-49/21-14 od 26. veljače 2021., u žalbi protiv koje tuženik nije isticao postojanje povreda na koje ukazuje ovom žalbom, nakon čega je, po ukidnom rješenju donesenom po ovome sudu u odluci poslovni broj Gž Ob-490/21-2 od 1. lipnja 2021., koje je ispravljena rješenjem poslovni broj Gž Ob-490/21-5 od 2. studenoga 2021., ostalo odlučiti o tužbenom zahtjevu u kojem je određen i glavni zahtjev i vremenski period za koji se traži uzdržavanje te u kojem je naveden paricijski rok. Svako drugo postupanje u ovoj fazi postupka, osim meriotrnog odlučivanja o predmetu spora, s obzirom na navedeno, bilo bi previše formalističko i suprotno pravu tuženice na pristup sudu i pravičnu sudsku zaštitu iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.).

9. Suprotno navodima žalbe tužitelja dosuđivanjem uzdržavanja u iznosu od 1.700,00 kn mjesečno kroz godinu dana, što ukupno iznosi 20.400,00 kn, sud prvoga stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev, a niti je ta povreda počinjena time što je naloženo plaćanje cijelog iznosa u roku 15 dana. Ovo jer je tuženica tražila uzdržavanje u iznosu od 7.500,00 kn mjesečno pa dosuđivanjem manjeg mjesečnog iznosa uzdržavanja tužbeni zahtjev nije prekoračen, a s obzirom da je period za koji je uzdržavanje dosuđeno već istekao i time je obveza dospjela, to ni nalaganjem plaćanja cijelog iznosa u paricijskom roku nije počinjena navedena povreda iz čl. 354. s.t 2. točka 12. ZPP.

10. Sukladno čl. 297. st. 1. ObZ bračni drug zahtjev za uzdržavanje može podnijeti do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod braka. Dakle, kada je tuženica takav zahtjeva postavila u ovom predmetu, koji je pokrenuo tužitelj radi razvoda braka, to je postavljanjem takvog zahtjeva tužitelj u odnosu na zahtjev tuženice zapravo postao tuženik, a ona tužiteljica, no time što sud ne titulira stranke na taj način izreka presude suda prvoga stupnja nije nerazumljiva ni u ovom dijelu niti je u tom smislu počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

11. Dalje valja reći da je nakon donošenja odluke ovoga suda poslovni broj Gž Ob- 490/21-2- od 1. lipnja 2021., koja je ispravljena rješenjem poslovni broj Gž Ob- 490/21-5 od 2. studenoga 2021. ostalo ponovno za odlučiti samo o zahtjevu tuženice za isplatu uzdržavanja kroz period od godinu dana dok je u preostalom dijelu, nakon isteka godine dana, tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen kao neosnovan. Stoga je u tom dijelu odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP te žalba tuženice u tom dijelu nije ni razmatrana.

12. Suprotno navodima žalbi obiju stranaka presuda suda prvoga stupnja sadrži valjano i jasno obrazloženje glede razloga zbog kojih sud prvoga stupnja zaključuje da tuženica ima pravo na uzdržavanje od tužitelja kao bivšeg bračnog druga, kao i razloge zbog kojih smatra da dosuđivanje uzdržavanja ne predstavlja očitu nepravdu za tužitelja. Time ni glede ovih navoda žalbi nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, a u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni druge povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Navodima žalbi stranaka u pitanje nije dovedena niti pravilnost utvrđenih činjenica na kojima sud temelji svoju odluku te time nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

14. Naime, kako bi odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva i osnovanosti prigovora tužitelja stavljenog u smislu čl. 299. ObZ sud je pravilno utvrdio i pošao od slijedećih odlučnih činjenica: da su stranke u braku provele 22 godine, da imaju dijete, koje je sada punoljetno, ali o kojem je tuženica, kao i o kućanstvu uredno skrbila, uz što da je pomagala i suprugu, da se nije neprimjereno ponašala ni prema njemu niti prema njegovim roditeljima, a da je sada teško bolesna, ima multiplu sklerozu, zbog koje je nesposobna rad te prima mirovinu iznosu o 1.095,00 kn i pomoć od 600,00 kn mjesečno, a da je sva imovina koju su stekli ona i tužitelj u posjedu tužitelja te on istu obrađuje i od iste ostvaruje dobit od koje tuženica nema ništa, uz što da tužitelj, prema vlastitom iskazu, ima i druge imovine, a da je točno da tuženica živi unutar iste kuće, u zasebnom stanu, za koji je određeno vrijeme podmirivala struju i za koji ne plaća najam.

15. Te, pravilno utvrđene činjenice, govore u prilog zaključku da tužitelj, bez opasnosti za svoje uzdržavanje kroz godinu dana od postavljanja zahtjeva ima mogućnost plaćati za uzdržavanja tuženice u dosuđenom iznosu, odnosno da nema uvjeta da ga se te obveze oslobodi u smislu čl. 299. ObZ. Naime, tuženica u ovom postupku uopće nije dokazivala da je stan u kojem stanuje bračna stečevina, a to ne tvrdi i ne dokazuje niti u postupku koji se između stranaka vodi radi utvrđivanja bračne stečevine pa ovaj sud su, barem glede ovoga postupka, uvjerljivima smatra tvrdnje tužitelja da postoji njegov doprinos u uzdržavanju i kroz činjenicu da tuženica ne plaća najam za stan u kojem stanuju, uz što tužitelj podmiruje i režija. No, treba uzeti u obzir da je tužitelj taj koji isključivo posjeduje, iskorištava i ostvaruje dobit od poljoprivrednog zemljišta koje je u ½ dijela suvlasništvo tuženice po osnovi bračne stečevine, a da tuženica za to ne prima nikakvu naknadu (prema kazivanju samog tužitelja 700,00 kn iznosi zakup 1Ha zemljišta godišnje, a tuženici pripada 50 Ha, čime bi da joj tužitelj plaća zakup tuženica imala prihod od 35.000,00 kn godišnje), dok je istovremeno tuženica teško bolesna osoba koja nema mogućnost stjecanja zarade izvan onoga što prima kroz mirovinu i pomoć, a što svakako nije dostatno za dostojan život. Stoga, kada je tužitelj napustio bračnu zajednicu i teško bolesnu suprugu, s kojom je proveo dugi niz godina i koja se brinula o djetetu, kućanstvu i pomagala mu, pri čemu se njegov standard života nije promijenio, a tuženičin svakako je, s obzirom na bolesti i činjenicu da ne može raditi, a sredstva koja prima s osnova mirovine i pomoći nisu dostatna za dostojan život, tada je sud prvoga stupnja pravilno odlučio kada je kroz godinu dana dosudio uzdržavanja. Pri tome, imajući na umu da tuženica stanuje besplatno kod tužitelja i da je to isto vid pomoći koji joj je pružen, kao i da uz to prima i drugu redovnu naknadu, ovaj je sud stava, kao i sud prvoga stupnja da je pravilno određena i visina uzdržavanja.

16. Isto tako ovaj sud ne smatra da je tuženici trebalo dosuditi veći iznos uzdržavanja jer tuženica prihod može ostvariti davanjem u zakup suvlasničkog dijela poljoprivrednog zemljišta koje joj, nesporno je među strankama, pripada po osnovi bračne stečevine ili prodajom tog dijela te nema razloga da joj se u takvoj situaciji prizna iznos uzdržavanja veći od onog koji je odredio i sud prvoga stupnja.

17. Valja tužitelju odgovoriti i da je cijenu zakupa poljoprivrednog zemljišta sud utvrdio na temelju iskaza samog tužitelja o tome pa se stoga ovaj dio utvrđenja neosnovano pobija žalbom, a suprotno navodima žalbe radi se o činjenici koja je bila bitna radi razjašnjenja cjelokupnog odnosa između stranaka i time konačne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva iz prethodno iznesenih razloga, dok je svoj stav glede besplatnog stanovanja tužiteljice, plaćanja režija i bračne stečevine na stanu ovaj sud iznio unutar obrazloženog pod točkom 14. obrazloženja ove odluke te izvan rečenog na te navode nema potrebe dalje se očitovati (čl. 375. st. 1. ZPP).

18. Zaključno, kada je utvrđeno da tužitelj obrađuje i ostvaruje dobit i kroz uporabu dijela poljoprivrednog zemljišta koje je u ½ bračna stečevina tuženice, a za to joj ne plaća nikakvu naknadu, uz što nije dokazano nikakvo neprimjereno i nedostojno ponašanje tuženice prema tužitelju kroz dugogodišnji brak, već upravo suprotno, to u takvim okolnostima nije prihvatljiva ni uvjerljiva tvrdnja tužitelja da bi dosuđivanjem uzdržavanja kroz period od godinu dana tužitelju bila nanesena gruba nepravda zbog čega bi zahtjev bio neosnovan u smislu čl. 299. ObZ.

19. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

20. Odluku o troškovima sadržanu pod točkom III. izreke tužitelj ne pobija, ali ju pobija tuženica i to samo općenito, bez obrazloženja u tom dijelu. Stoga je odluka suda prvoga stupnja u tom dijelu ispitana u smislu čl. 365. st. 2. ZPP i ocijenjena je pravilnom i zakonitom te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

21. Tuženici trošak nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP), a tužitelj trošak žalbe nije ni tražio.

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.