REPUBLIKA HRVATSKA

Broj: Ppž-5872/2022

Visoki prekršaji sud Republike Hrvatske

Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Margetić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog K.R. zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN broj: 70/17., 126/19. i 84/21.) odlučujući o žalbi okrivljenog K.R. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli broj: Pp J-383/2020. od 5. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog K.R. kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona (NN broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. ) okrivljeni K.R. je obvezan naknaditi trošak drugostupanjskog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna (dvjestokuna) / 26,54 eura (dvadesetišesteurai pedesetčetiricentapedesetčetiricenta)[1] u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom okrivljeni K.R. je proglašen krivim, da je na način činjenično opisan u izreci te presude počinio prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna od 2.000,00 kuna koju kaznu je obvezan platiti u roku 8 dana po pravomoćnosti presude, ako u tom roku uplati 2/3 izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

2.Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3a. te članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 120,00 kuna.

3.Protiv te presude okrivljeni K.R. je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o izrečenoj novčanoj kazni. Predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi , žalba prihvati.

3.1. Žalba nije osnovana.

4.Rješavajući predmet u granicama navoda žalbe te ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 202. stavku 1. Prekršajnog zakona po službenoj dužnosti, ovaj sud je ispitao jesu li pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona jesu li povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika, i je li u predmetu nastupila zastara prekršajnog progona te pri tome ovaj sud nije utvrdio gore navedene povrede.

5. Nadalje, nije prihvaćen navod žalitelja da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koju žalitelj vidi u činjenici, da mu je sud već kod prvog izlaska na ročište usmeno najavio da je kriv i kakva ga presuda čeka, da su ignorirani bilo kakvi dokazi podneseni sa njegove strane te beskompromisno vjerovalo nelogičnim izjavama svjedokinje, a osim toga žalitelj ističe da je dolazak na raspravu zakazanu za dan 16. ožujka 2022. najavio telefonom te da je ista počela bez njega 15 minuta prije zakazanog ročišta te se kreće sa izjavom da se nije pojavio i nastavlja s donošenjem presude dok je čekao na stolici ispred vrata, iako je svjestan da nema dokaze, navedene stvari su se dogodile i čvrstog je stajališta da su to ozbiljne povrede odredaba prekršajnog postupka koje su od prvog dana počinjene. Međutim, ovaj sud nije utvrdio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 3. Prekršajnog zakona jer iz sadržaja žalbe u odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka proizlazi da žalitelj ističe tu bitnu povredu, međutim glavna rasprava ili postupak nije proveden protivno odredbama prekršajnog zakona kako to navodi žalitelj.

5.1.Naime, iz stanja spisa proizlazi da je održana glavna rasprava 3. kolovoza 2021. kod Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli te je na istoj ispitan okrivljenik i na toj glavnoj raspravi je okrivljenik dao obranu pred prvostupanjskim sudom, jednako tako je spis prileže i zapisnik o glavnoj raspravi sastavljen dana 16. ožujka 2022. gdje je utvrđeno da je okrivljenik pristupio na glavnu raspravu, da se na toj glavnoj raspravi ostao u cijelosti kod obrane koju je dao 3. kolovoza 2021. te je jednako tako iskazao da uz svoju obranu prilaže podnesak od 16. ožujka 2022. kojeg također smatra svojom obranom. Nakon toga je proveden dokazni postupak i pročitana sva dokumentacija koja je priložena uz optužni prijedlog te svi dokazi koji se izvedeni na glavnoj raspravi 3. kolovoza 2021, pročitan je zapisnik sastavljen pred zamoljenim Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu od 24. 11. 2021. o ispitivanju svjedokinje A.Š. iz Z., dakle ne stoje žalbeni navodi žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe o vođenju glavne rasprave i na taj način počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka kako to žalitelj ističe u žalbi.

6.Nadalje, nije prihvaćen niti žalbeni navod žalitelja da činjenično stanje u prvostupanjskom postupku nije u potpunosti pravilno utvrđeno te da nije počinio prekršaj iz Zakona o zaštiti nasilja u obitelji budući da se presuda temelji na lažnom iskazu svjedokinje A.Š.. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u zapisnik o ispitivanju žalitelja, odnosno obrane koju je dao pred prvostupanjskim sudom u Dubrovniku Stalne službe u Korčuli od 3. kolovoza 2021. godine i tom prilikom je između ostalog iskazao, da su navodi optužnog prijedloga djelomično točni, međutim da se on ne osjeća krivim za djelo prekršaja koji mu se stavlja na teret, opisao je dinamiku događaja kritične zgode, te je iskazao da je te prilike svojoj kćeri rođenoj 10. ožujka 2015. godine na koju se naljutio jer je kupila tetovaže iako su joj njena majka i on zabranili da ih kupuje, govorio „ ne pomažeš mi, te nije siguran je li joj vikao te prigode riječi „majmune, idiote“ i da je navedenog dana svojoj kćeri dlanom desne ruke dao dvije „ćuške“ u stražnji predio glave i to iz razloga jer je želio da bude svjesna da je pogriješila i smatra da to nisu bili udarci kao ni primjena fizičke sile jer da ju je samo dotaknuo dlanom desene ruke u stražnji predio glave te je pri tome malo gurnuo glavu prema dolje.

7.Prvostupanjski sud je na toj glavnoj raspravi pročitao i zapisnik o ispitivanju osumnjičenika K.R. kod Policijske uprave dubrovačke neretvanske, Policijske postaje Ston od 28. kolovoza 2020. iz kojeg zapisnika proizlazi da je okrivljenik iskazao i takav zapisnik bez primjedbi potpisao, između ostalog, da se te prilike iznervirao jer je kći kupila tetovaže, da se derao na nju i udario joj dvije ćuške po glavi zbog toga , da među njima nema nikakvih problema da je dijete prihvatilo da je pogriješio i da je sad sve u redu, da ne maltretira svoje dijete i da je to odgojna mjera i da on tako odgaja svoje dijete.

8.Nadalje, prvostupanjski sud je izvršio uvid i cijenio iskaz svjedokinje Anamarija Štambuk koji je dala u prisustvu okrivljenog K.R. dana 24. studeni 2021. pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu, na koji iskaz je okrivljenik imao primjedbe, a jednako tako je i na raspravi održanoj 16. ožujka 2022. godine isticao da je iskaz svjedokinje lažan, da ostaje kod svih primjedbi koje je dao pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu kada je u njegovom prisustvu ispitana svjedokinja. Ukazivao je da svjedokinja nije odmah pozvala policiju, već nakon toga, kada joj je on rekao da pozove policiju, kada mu je ukazivala da se ne može tako ponašati, navodeći da je svjedokinja psihički nestabilna i da zbog toga krivo opisuje događaj te je prigovorio istinitosti iskaza svjedokinje.

8.1. Međutim , po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno analizom i ocjenom svih provedenih dokaza cijeneći provedene dokaze po slobodnom sudačkom uvjerenju na temelju članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona pravilno zaključio da provedeni dokazi imaju potrebnu dokaznu snagu i vrijednost te da se na istima može utemeljiti odluka o krivnji žalitelja a koju žalitelj nije doveo u sumnju navedenim žalbenim navodima, naime žalitelj u tužbi ističe činjenice koje je isticao u prvostupanjskom postupku i prvostupanjski sud je u obrazloženju odluke o krivnji odgovorio iz kojih razloga nisu prihvaćeni navodi obrane okrivljenika koje ponovno ističe u žalbi.

9.Naime, i po ocjeni ovog suda iz obrane okrivljenika, također iz provedenih dokaza zapisnika o ispitivanju osumnjičenika te zapisnika o ispitivanju svjedokinje A.Š. sastavljenim od policijske postaje Ston, zapisnika o ispitivanju svjedokinje pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu 24.11. 2021., nedvojebeno proizlazi da je okrivljenik ponašanjem navedenim u izreci prvostupanjske presude ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

10.Međutim, prvostupanjski sud je okrivljenika proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji propis je blaži za počinitelja, i to iz razloga jer je podnositelj optužnog prijedloga pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iako se u konkretnom slučaju radi o prekršaju iz članka 22. stavka 5. citiranog zakona. Prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 179. stavka 4. nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela međutim, sud ne može okrivljenika proglasiti krivim za teže djelo prekršaja od onog iz optužnog prijedloga, a za ocjenu težeg djela mjerilo je propisana sankcija.

11.Slijedom navedenog kako je za prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana , u konkretnom slučaju imajući u vidu pravnu oznaku koju je naveo tužitelj prvostupanjski sud nije mogao pravilno označiti djelo okrivljenika kao prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti nasilja u obitelji.

12.Nadalje, nije prihvaćen žalbeni navod žalitelja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 24.a Prekršajnog zakona jer da se radi o beznačajnom prekršaju.

13.Naime, odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona je propisano, nema prekršaja iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanje ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Iz citirane odredbe proizlazi da za zaključak o beznačajnosti nekog djela kojem se ostvaruje bitna obilježja prekršaja da je potrebno ostvarenje dva elementa, i to kumulativno odnosno da težina počinjenog djela pri čemu se uzimaju sve konkretne okolnosti pojedinog slučaja predstavlja neznatni stupanj ugrožavanje ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i drugih vrijednosti koji se štite prekršajnim pravom te odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja, a kod drugog elementa pretežu subjektivni elementi koje se treba pronaći u osobi počinitelja i to okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje mjere kazne, stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje stav prema počinjenom djelu dakle i priznanje prekršaja, izraženo kajanje, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja.

14.Slijedom navedenog imajući u vidu zaštićeno dobro u konkretnom slučaju koje se štiti Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenicu da su djeca posebno zaštićena i osjetljiva skupina i da se dječja prava štite i promiču diljem Europe te se dječja prava i standardi štite Konvencijom o pravima djeteta koji je međunarodni dokument usvojen na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20.studenoga 1989.godine, nema mjesta primjeni, kako to predlaže žalitelj članka 24.a Prekršajnog zakona, tim više jer iz obrane okrivljenika koju je dao na zapisnik policijskoj postaji Ston, između ostalog proizlazi da je to njegova odgojna mjera i da on tako odgaja svoje dijete, dakle žalitelj prilikom ispitivanja pred sudom a jednako tako i pred policijskom postajom Ston nije iskazao žaljenje zbog navedenog već je smatrao da ćuška predstavlja odgojnu mjeru.

16.Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno nakon provedenog dokaznog postupka, analize i ocjene provedenih dokaza zaključio da se žalitelj ponašao na način kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnog prijedloga te je prvostupanjski sud imajući u vidu gore navedeno prekršaj okrivljenika pravno označio kao prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji prekršaj je propisana novčana kazna od najmanje 2.000,00 kuna ili kazna zatvora do 90 dana.

17.Prilikom odabira vrste i mjere prekršajne sankcije prvostupanjski sud se odlučio za novčanu kaznu te istu okrivljeniku izrekao u visini posebnog minimuma zakonom propisane kazne, nisu se stekli uvjeti za preinaku izrečene novčane kazne na blažu i po ocjeni ovog suda tako izrečenom novčanom kaznom ostvariti će se svrha generalne i specijalne prevencije.

18.Nadalje, na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona žalitelj je obvezan na naknadu troškova žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna imajući u vidu trajanje i složenost žalbenog postupka , a sukladno rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13) kojim rješenjem je propisan opći okvir paušalne svote od 100.00 do 5.000,00 kuna.

Zbog navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek,v.r.

Mirjana Margetić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 (četiri) ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.