Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 42 Gž Ovr-1141/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Š. d.d. u likvidaciji, Z., OIB: …, protiv ovršenika A. 2. d.o.o., Z., OIB: …, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 1665/2022-3 od 01. srpnja 2022., dana 17. studenoga 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1665/2022-3 od 01. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom odbacuje se kao nedopušten prijedlog ovršenika od dana 27. svibnja 2022.
2. Protiv navedene odluke žali se ovršenik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 - dalje: ZPP) a u vezi sa čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ) s prijedlogom da se prvostupanjska odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka u svemu sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ.
5. Pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrđuje kako je ovršenik 27. svibnja 2022. podnio prijedlog za obustavu ovrhe, tj. pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem ovršne isprave - bjanko zadužnice izdane dana 04. travnja 2005. te ovjerene istog dana po javnom bilježniku V. Z. iz Z. pod brojem OV-3238/05, navodeći kako ovrhovoditelj od dana 07. prosinca 2020. nadalje do podnošenja prijedloga ovršenika - nije poduzeo niti jednu radnju u postupku izravne naplate, prema čl. 72. st. 3. OZ prema kojoj će se odredbi ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku pa stoga ovršenik predlaže sudu obustaviti ovrhu, tj. pljenidbu i prijenos. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako prijedlog ovršenika nije dopušten, jer već odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, zadužnice, bjanko zadužnice, koje ovršne isprave glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine, prema odredbi čl. 209. st. 5. OZ-a ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja zaključuje kako ovršenik u postupku izravne naplate ima na raspolaganju dva pravna sredstva: prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava te prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, ali ne i prijedlog za obustavu ovrhe, tj. pljenidbe i prijenosa, koji nije kao pravno sredstvo predviđen u postupku izravne naplate, pa je pravilno temeljem čl. 210. st. 1. OZ-a odbačen prijedlog ovršenika za obustavu ovrhe, tj. pljenidbe i prijenosa kao nedopušten
6. Konačno, valja reći i to da u vezi primjene čl. 72. st. 3. OZ, valja reći kako je smisao iste zakonske odredbe potaknuti ovrhovoditelje na poduzimanje procesnih radnji koje su potrebne za provedbu postupka, dakle na pravovremeno poduzimanje onih radnji bez kojih se postupak prisilnog namirenja ne može provesti, ali ne i poduzimati radnje koje nemaju nikakav procesni učinak jer nametanje takve nepotrebne obveze ovrhovoditeljima ne bi doprinijelo ostvarenju smisla članka 72. st 3. OZ-a, a to je učinkovita provedba postupka u razumnom roku, tako da postojanje ovih pretpostavki ovisi o stvarnoj potrebi poduzimanja daljnjih radnji u svrhu provedbe i okončanja postupka u konkretnoj ovrsi, a ne radi se tek o strogo formalnoj primjeni navedenih rokova. Kako je poduzimanje neke radnje u dispoziciji stranke, a u ovakvoj ovrsi banke provode pljenidbu i prijenos novčanih sredstava ovršenika, te se isti postupak ponavlja sve do potpunog namirenja tražbine to nakon upisa osnove za plaćanje u očevidnik, daljnji tijek postupka više ne ovisi o dispoziciji ovrhovoditelja niti je vezan prijedlozima ovrhovoditelja, nego je daljnji tijek postupka u isključivoj nadležnosti Financijske agencije i banaka, zbog čega ovrhovoditelj niti ne može poduzeti radnje u svrhu provedbe ili učinkovitije provedbe postupka izravne naplate te bi, stoga, obvezivanje ovrhovoditelja na poduzimanje nepotrebnih radnji koje nemaju učinak na tijek postupka (primjerice podnošenje požurnice) predstavljalo formalizam i bilo suprotno smislu članka 72. st. 3. OZ-a.
7. Stoga je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ valjalo odbiti podnesenu žalbu, potvrditi njome pobijanu odluku i odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. studenoga 2022.
Sudac:
Josip Grubišić, v.r.