REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3806/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić&Lui u Zagrebu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. (ranije Jadransko osiguranje d.d.) iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2913/2016-2 od 19. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-4480/2011 od 21. siječnja 2016., u sjednici održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika Adriatic osiguranje d.d. (ranije Jadransko osiguranje d.d.) te se preinačava presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2913/2016-2 u dijelu pod točkom II. 1. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 547,82 kn i sudi:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-4480/2011 od 21. siječnja 2016. u dijelu pod točkom II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 547,82 kn.

II. U preostalom dijelu (za iznos 107.581,27 kn) se odbija revizija tuženika Adriatic osiguranje d.d.

III. Odbija se zahtjev tuženika Adriatic osiguranje d.d. (ranije Jadransko osiguranje d.d.) za naknadom troškova revizije.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 76.578,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa (pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude) do isplate, pod točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos 108.129,09 kn, a pod točkom III. izreke je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.744,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. njezine izreke, pod točkom II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke na način da je pod točkom II.1. izreke drugostupanjske presude naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 108.129,09 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa (pobliže navedenog u izreci drugostupanjske presude) do isplate, a pod točkom II.2. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove i troškove postupka povodom žalbu u iznosu 28.873,75 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke, tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3.1. Tuženik u podnesenoj reviziji navodi da reviziju podnosi i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP tvrdeći da odluka u predmetnom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njenoj primjeni, a o kojem pitanju revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, a o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

3.2. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev te tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je djelomično osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, u vezi sa čl. 479.a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

7. Tuženik u reviziji opravdano ukazuje da mu je dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz razloga navedenog u čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda sadržajno donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP.

7.1. Naime, iako je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da odluku donosi na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, ipak iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je taj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu jer je prema stanju spisa prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari utvrdio odlučnu činjenicu - da je tuženik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sa svojim osiguranikom prije 1. siječnja 2009., a koju činjenicu sud prvog stupnja nije uzeo u obzir prilikom donošenja svoje odluke. Dakle, proizlazi da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP.

7.2. Stoga, s obzirom da je u ovom predmetu pobijana presuda sadržajno donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, dopuštena je revizija tuženika iz čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP, koja je kao takva i razmatrana, slijedom čega je bespredmetno pozivanje tuženika na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

8. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Revident u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Međutim, s obzirom da podnositelj revizije nije određeno naveo i obrazložio razloge koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. i st. 2. ZPP, već je samo naveo da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, to ovi razlozi u smislu naprijed citirane odredbe čl. 392.a ZPP nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguratelj naknadi štetu u iznosu 184.707,55 kn koja se sastoji u plaćenim troškovima liječenja zdravstvenim ustanovama kao pružateljima zdravstvene zaštite osiguranice tužitelja Jasminke Goršić, putnim troškovima kao i naknadama plaće za bolovanje u vezi s ozljedom koju je navedena osiguranica zadobila u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. lipnja 2008., a koju je upravljajući motornim vozilom uzrokovao tuženikov osiguranik Željko Majstorović.

12. U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome je utvrđeno:

- da je tužiteljeva osiguranica Jasminka Goršić, 12. lipnja 2008. sudjelovala u prometnoj nezgodi koju je prouzročio Željko Majstorović vozilom osiguranim kod tuženika,

- da je tuženik za troškove liječenja, putne troškove i naknade bolovanja svoje osiguranice Jasminke Goršio platio ukupan iznos 184.707,55 kn, od čega je na ime refundiranja naknada bolovanja oštećenice njenom poslodavcu platio iznos 60.066,16 kn, na ime refundiranja putnih troškova oštećenice iznos 15.476,80 kn, te na ime troškova liječenja zdravstvenim ustanovama iznos 109.164,59 kn,

- da su osnovani svi računi u iznosu 184.159,73 kn jer su u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim ozljedama osiguranice tužitelja,

- da se ne priznaju računi i to račun broj 65 koji račun je tužitelj utužio u iznosu 247,02 kn i računi za putne troškove pod brojem 16. i 20. u iznosu od 146,00 kn i 154,80 kn, jer isti nisu u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim ozljedama osiguranice tužitelja,

- da je tužitelj plaćanjem predmetnih računa pretrpio štetu,

- da je plaćanje predmetnih računa tužitelj izvršio na temelju vjerodostojnih računa koje su medicinske ustanove ispostavile za stvarno obavljene usluge, te na temelju putnih naloga i refundacija naknada bolovanja na temelju vjerodostojnih zahtjeva za iste,

- da je tužitelj samo u 2008. pretrpio štetu u ukupnom iznosu 76.825,48 kn, od čega treba odbiti iznos računa (račun broj 65), za koji je utvrđeno da nije u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim događajem, tj. račun na iznos 247,02 kn plaćen u 2008.,

- da je za preostali iznos tužitelju šteta nastupila u 2009., 2010. i 2011.

13. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos 76.578,46 kn tj. za pretrpljenu štetu u 2008., pozivom na odredbe čl. 119. i čl. 124. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 85/06., 105/06., 118/06., 77/07., 111/07., 35/08. – dalje: stari ZOZO), a djelomično je odbio tužbeni zahtjev za iznos 108.129,09 kn, ocjenjujući da se u odnosu na taj iznos primjenjuje Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" 150/08. i 94/09. – dalje: ZOZO/08), jer je šteta nastala 2009., 2010. i 2011., odnosno nakon stupanja na snagu toga Zakona (1. siječnja 2009.), pa da je stoga predmetna šteta pokrivena uplatama funkcionalne premije za 2009., 2010. i 2011., a koja je prema odredbama čl. 53. st. 1. i 2. navedenoga Zakona prihod obveznog zdravstvenog osiguranja i predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu za zdravstveno osiguranje (tužitelju) u slučajevima iz čl. 113. toga Zakona koju su prouzročili vlasnici odnosno korisnici osiguranog motornog vozila.

13.1. Pri tom je prvostupanjski sud ocijenio da visina obveze naknade štete društva za osiguranje ne ovisi o broju štetnih događaja iz kojih može biti prouzročena šteta tužitelju, niti o visini štete po štetnom događaju u nekom vremenskom razdoblju, već da je riječ o paušalnoj naknadi štete koja nije vezana uz točno određenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti, pa da nije relevantna tvrdnja tužitelja da je polica osiguranja sklopljena prije 1. siječnja 2009., već da je odlučno kada je za tužitelja nastupila šteta, a da je šteta za iznos 108.129,09 kn (manje nepriznati račun iz 2008. u iznosu 247,02 kn) tužitelju nastupila u 2009., 2010. i 2011. Stoga je, ocjenjujući da je šteta koju je tužitelj pretrpio u 2009., 2010. i 2011. pokrivena uplatama funkcionalne premije tijekom 2009., 2010. i 2011., time da je neosnovan i račun iz 2008. za iznos 247,02 kn, prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u ukupnom iznosu 108.129,09 kn.

14. Drugostupanjski sud je, s obzirom da se prometna nezgoda dogodila 12. lipnja 2008., ocijenio da se glede osnovanosti osnove tužiteljevog zahtjeva imaju primijeniti odredbe zakona koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, tj. odredbe starog ZOZO, ali da s druge strane načelno, tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini koja se utvrđuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno tužiteljevih isplata troškova liječenja i naknade za bolovanje, a ne zakona koji je bio na snazi u vrijeme prometne nezgode.

14.1. Pri tom je zaključio da iz odredbi čl. 134. st. 2. i čl. 138. ZOZO/08 proizlazi da društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju navedene prihode na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu toga Zakona, dakle od 1. siječnja 2009., pa utvrđujući da je tuženik sklopio navedeni ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sa svojim osiguranikom prije 1. siječnja 2009., zaključuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikovom uplatom funkcionalne premije tužitelju plaćena šteta koju potražuje za 2009., 2010. i 2011. Stoga preinačuje prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu u iznosu 108.129,09 kn i u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev.

15. Prema ocjeni ovog suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačivši prvostupanjsku presudu za iznos 107.581,27 kn prihvatio tužbeni zahtjev za taj iznos.

16. Naime, tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka je sporno je li tuženik kao društvo za osiguranje uplatom prihoda iz čl. 53. st. 1. t. 10. te st. 2. ZOZO/08 platio tužitelju sve prouzročene štete iz čl. 113. tog Zakona koju su mu prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila, a koje su mu nastale nakon 1. siječnja 2009. (dakle za štetu nastalu u 2009., 2010. i 2011.), odnosno ima li tužitelj pravo na naknadu štete (za plaćene troškove liječenja, putne troškove i naknade plaće za bolovanje u vezi s ozljedama tužiteljeve osiguranice), koja mu je nastala nakon 1. siječnja 2009. kao posljedica štetnog događaja od 12. lipnja 2008., kraj činjenice da je tuženik sa svojim osiguranikom sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti prije 1. siječnja 2009.

17. Prema odredbi čl. 53. st. 1. t. 10. ZOZO/08 prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja su prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

17.1. Prema odredbi čl. 53. st. 2. ZOZO/08 prihod iz stavka 1. točke 10. toga članka izdvajaju društva za osiguranje u postotku od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete Zavodu za zdravstveno osiguranje (tužitelju) u slučajevima iz čl. 113. toga Zakona koju su prouzročili vlasnici odnosno korisnici osiguranog motornog vozila.

17.2. Odredbom članka 113. st. 1. ZOZO/08 propisano je da je Zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: Zavod) obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.

17.3. Nadalje, prijelaznim odredbama iz čl. 134. st. 1. i čl. 138. ZOZO/08 propisano je da prihode iz čl. 53. st. 2. ZOZO/08 društva za osiguranje obračunavaju i izdvajaju na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene od dana stupanja na snagu toga Zakona, a isti je stupio na snagu 1. siječnja 2009.

18. Slijedom navedenog, tuženik kao društvo za osiguranje uplatom prihoda iz čl. 53. st. 1. t. 10. te st. 2. ZOZO/08 nije platio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje sve prouzročene štete iz čl. 113. navedenog Zakona koje su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila, a koje su nastale nakon 1. siječnja 2009. budući da se obveza izdvajanja prihoda iz čl. 53. st. 2. ZOZO/08 (u postotku od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti) odnosi na ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljene nakon 1. siječnja 2009. (tako i ovaj sud u odluci broj Revt-360/2017-2 od 12. studenoga 2019. i dr.).

19. Naime, ključan trenutak za primjenu odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO/08 je vrijeme kada je sklopljen ugovor o osiguranju, a ne vrijeme kada je nastala šteta za tužitelja, odnosno vrijeme kada je tužitelj platio troškove liječenja za svoga osiguranika.

20. Stoga, s obzirom na utvrđenje da je u konkretnom slučaju ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen prije 1. siječnja 2009., odnosno prije stupanja na snagu ZOZO/08, te s obzirom da na taj ugovor tuženik nije obračunavao i izdvajao postotak naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji iznos bi u smislu odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO/08 predstavljao naknadu prouzročene štete Zavodu u slučajevima iz čl. 113. toga Zakona, pravilno je drugostupanjski sud (u dijelu u kojem je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za iznos 107.581,27 kn) zaključio da šteta koju je tužitelj platio za troškove liječenja, putne troškove i naknade plaće za bolovanje svoje osiguranice u 2009., 2010. i 2011. (a za koje račune je utvrđeno da su u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem) nije pokrivena uplatama funkcionalne premije.

21. Međutim, s obzirom da je tužbenim zahtjevom tužitelj potraživao isplatu iznosa 184.707,55 kn, a kako je u postupku utvrđeno da su osnovani računi tužitelja u iznosu 184.159,73 kn, a da nisu osnovani računi tužitelja u ukupnom iznosu 547,82 kn (i to računi za putne troškove pod brojem 16 i 20 u iznosima 146,00 kn i 154,80 kn, te račun pod brojem 65. koji je plaćen u 2008., a koji je tužitelj utužio u iznosu 247,02 kn), da je tužitelj pretrpio u 2008. štetu u iznosu 76.825,48 kn, od čega treba odbiti iznos računa 247,02 kn plaćen u 2008., ovaj sud je ocijenio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za račune u ukupnom iznosu 547,82 kn za koje je utvrđeno da nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, već samo u iznosu 107.581,27 kn za račune priznate i plaćene u 2009., 2010. i 2011. na ime troškova liječenja, putnih troškova i naknade plaće za bolovanje osiguranice tužitelja, za koje je utvrđeno da su u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

22. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbi čl. 395. st. 1. i čl. 393. ZPP odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška revizije odbijen je kao neosnovan (čl. 154. st. 3. ZPP u vezi sa čl. 166. st. 2. ZPP), s obzirom da je tuženik u revizijskom stupnju postupka uspio samo u neznatnom dijelu (točka III. izreke ove presude).

Zagreb, 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb313-7dec6

Kontrolni broj: 0e2da-9763c-10967

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.