Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3307/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. C. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica L. A. N., odvjetnica u Odvjetničkom društvu A. i partneri d.o.o., Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2200/2019-27 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika A. B. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2200/2019-27 od 15. srpnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 65.789,39 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude pod točkom I., dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.358,00 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju na koju tuženik u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 65.789,39 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime razlike preplaćenih iznosa za koje tužiteljica tvrdi da ih je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj … (dalje: Ugovor), sklopljenog 10. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog po Javnom bilježniku I. L. u Z. poslovni broj OU-1957/05, kojim je tuženik tužiteljici odobrio i isplatio kredit u iznosu od 51.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate, za koji preplaćeni iznos tužiteljica tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove.

8. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 10. kolovoza 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj …, solemniziran po Javnom bilježniku I. L. u Z., pod poslovnim brojem OU-1957/05, na iznos od 51.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju davatelja kredita na dan plaćanja,

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci ili drugom aktu banke, kao i da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti 521,17 CHF (mjesečni anuitet), obračunato po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno utvrđeno da je prednik tuženika H. A.- A.-B. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

a

koja

je

ništetna,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18

i

126/21,

dalje:

ZOO),

- da je temeljem financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji K. C. N., koji nalaz i mišljenje je prihvaćen u cijelosti (budući je izrađen stručno i jasno, dok su se prigovori tuženika odnosili na zadatak dan vještaku, a ne na sam izračun), utvrđena visina razlike između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom platnu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 3,99% godišnje i razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom platnu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja, sve s datumima plaćanja kako je iskazano u tablicama sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se time da je naprijed navedenim presudama riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bila ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, kao i prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pozivajući se na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji obvezuje sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, radi čega se sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, čime se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora, protežu i na odredbe predmetnog Ugovora, s obzirom na razdoblje u kojemu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, kao i s obzirom na to da je njime ugovorena promjena kamatne stope čija visina će se mijenjati u skladu s Odlukom tuženika o kamatnoj stopi, te je korištena ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, prvostupanjski sud zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetne.

10. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud otklanja i prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 241 ZOO-a, s obrazloženjem da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te da počinje teći tek od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu i to od 14. lipnja 2014. za povrat po osnovi preplate zbog kamatne stope, a od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, pa kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, zaključuje da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, dok primjenom odredbi čl. 323. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, zaključuje da tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate, kao i temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta, obrazlažući da je tuženik bio nepošten već prilikom sklapanja samoga ugovora, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne.

11. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

12. U konkretnom slučaju tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), te na presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.; odbio reviziju banaka (kao jedan od tuženika bio je i pravni prednik tuženika iz ovog postupka, tada H. A.-A.-B. d.d.), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i pravni prednik tuženika, kao kreditor, sklopili 10. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu na iznos od 51.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana, na rok otplate od 10 godina, uz valutnu klauzulu, te da je istim Ugovorom (odredbom čl. 3.), ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora u visini od 3,99%, dekurzivno godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je u čl. 6. ugovorena promjenjivost kamatne stope, kako to proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, čiji sadržaj između stranaka također nije sporan.

13. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužiteljice i tuženika 10. kolovoza 2005.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu, odnosno njegov pravni prednik), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

15. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženik (njegov pravni prednik) unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

18. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud navedeno trebao utvrditi i u ovome postupku. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

20. Stoga, sudovi u u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv banke, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

21. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na „bezrazložno“ odbijanje njegovog prijedloga za saslušanjem svjedokinje S. L., djelatnice tuženika.

22. Naime, s obzirom na okolnosti na koje je tuženik predložio saslušanje svoje djelatnice za koju tvrdi da je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu (da su tužiteljici bila objašnjena prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), imajući u vidu da pri tome tuženik nije predlagao saslušanje svjedokinje na okolnost obaviještenosti tužiteljice kao potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora, dok na okolnost obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu niti nije predlagao saslušanje navedene svjedokinje, slijedi da navedenim dokazom nije niti mogao dokazati jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima koji utječu na njezinu promjenu, s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te da je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu (mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja). Stoga, okolnosti na koje je tuženik predlagao saslušanje svoje djelatnice, u konkretnom slučaju nisu od odlučnog značaja. Na drugačiju ocjenu ovoga suda nije od utjecaja niti pozivanje tuženika na praksu županijskih sudova u drugim slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni ovome konkretnom sporu.

23. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

24. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika (pravnog prednika) prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu ništetne, protivno žalbenim navodima tuženika.

25. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda vezano za visinu potraživanja tužiteljice, a sukladno nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje K. C. N., valja odgovoriti da je navedenim nalazom utvrđena razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih po predmetnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99 % godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao što je utvrđena i tečajna razlika po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja CHF unutar svakog anuiteta na dan plaćanja koje je tužiteljica plaćala do otplate kredita, na koji nalaz i mišljenje tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije imao primjedbi u računskom smislu, čemu ne prigovara niti sada u žalbi, s time da je tužiteljica u konačnome tužbeni zahtjev postavilka upravo u skladu s njim.

27. U odnosu na prigovor tuženika da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom periodu, odnosno prosječnih kamatnih stopa HNB-a za kredite bez valute, uz uvažavanje smanjenja kamatnih stopa, tečaja i uvjeta odobrenih određenim istovrsnim skupinama potrošača, za ukazati je da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba. Ipak treba naglasiti da u situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom (donesenoj u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača), utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženice i njezinim drugim internim aktima, iz navedenog razloga u ovom predmetu niti nije odlučno jesu li navedeni parametri prilikom promjene kamatne stope uzimani u obzir, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14.

28. Također, pogrešno je stajalište tuženika u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita pa suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženika, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka.

29. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužiteljice koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare koji je pravilno odbijen, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31. Tuženiku se ukazuje da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 24. travnja 2019., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

33. Stoga, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženiku iznos od ukupno 65.789,39 kuna (zbog promjene kamatne stope i zbog razlike u promjeni tečaja CHF), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

34. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, što je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

35. U odnosu na preostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koje je isticao u tijeku prvostupanjskog postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

36. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

37. Tuženiku nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

38. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.