REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 211/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika N. t. f. d.o.o., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u M., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7317/13-2 od 16. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku br. P-2519/11 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu pod toč. I. gdje je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-73147/13-2 od 16. siječnja 2018. odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku br. P-2519/11 od 29. svibnja 2013. u pobijanim točkama IV., V., VI., VII., VIII., IX., X., XI., XII., XIII. i XIV. r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu gdje je odlučeno o troškovima postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati plaću u iznosu od 35.186,00 kn, sa zateznim kamatama, naknadu za uporabu automobila u iznosu od 27.000,00 kn sa zateznim kamatama, te otpremninu u iznosu od 140.052,48 kn, sa zateznim kamatama (toč. I., II. i III.). U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu preostalih iznosa plaće, preostale naknade za uporabu automobila, preostale otpremnine, kao i zahtjev kojim je tužitelj tražio plaćanje naknade plaće za vrijeme otkaznog roka i godišnjih odmora, te naknade plaće za mjesto savjetnika uprave (toč. IV. do XIV.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 22.682,84 kn (toč. XV.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim toč. IV. do XIV. prvostupanjske presude (toč. I.), a ujedno je odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II. i III, te XV. izreke (u izreci se pogrešno navodi toč. XI.) (toč. II.). Odbijen je i zahtjev tuženika na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 9.375,00 kn (toč. III.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja, u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom, tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog svih revizijskih razloga. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se pobijana presuda ukine, kao i presuda suda prvoga stupnja i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Pri tome tužitelj osporava i odluku o troškovima postupka.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da nisu počinjene bitne povrede na koje se ukazuje u reviziji, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tuženik predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, time da isti traži i naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana glede merituma spora, dok glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu od 4. travnja 2008. i Aneks tog ugovora od 7. siječnja 2010.,

- da iako navedeni ugovor nosi naziv Ugovor o radu, da se radi o klasičnom menadžerskom ugovoru,

- da tužitelj kod tuženika nije bio u radnom odnosu, već je u radnom odnosu bio kod drugog poslodavca, kod kojeg mu je bila i radna knjižica,

- da se tužitelj nije pisanim putem obraćao tuženiku radi zaštite svojih povrijeđenih prava,

- da su Ugovor o radu od 4. travnja 2008. i Aneks tog ugovora od 7. siječnja 2010. raskinuti, a isto proizlazi iz tužiteljeva ponašanja, te konkludentnih radnji stranaka,

- da je tuženik tužitelju predao odluku o razrješenju člana uprava sadržanu u Zapisniku javnog bilježnika o održanoj skupštini društva od 28. srpnja 2010.,

- da je tužitelj opozvan kao član uprave prije isteka petogodišnjeg razdoblja redovnog mandata,

- da je tužitelj s dužnosti člana uprave razriješen na Skupštini društva od 28. srpnja 2010.,

- da je tužitelju mandat prestao bez njegove krivnje,

- da Ugovor o radu od 4. travnja 2008. nije propisivao jasne tuženikove dužnosti kada je tužitelj opozvan kao član uprave bez svoje krivnje.

8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su dosudili tužitelju plaću za mjesec srpanj 2010., naknadu za uporabu vozila do 28. srpnja 2010. i ugovorenu otpremninu u iznosu od 140.052,48 kn, a koji dosuđeni iznosi nisu predmet revizijskog postupka.

9. Tužitelj u ovom predmetu potražuje plaću za razdoblje od srpnja 2010. do ožujka 2011., naknadu na korištenje osobnog vozila, troškova telefona i goriva za razdoblje od ožujka 2010. do ožujka 2011., plaću za radno mjesto savjetnika Uprave za razdoblje od rujna 2010. do lipnja 2012.

10. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da u samoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da isti proturječe provedenim dokazima. Osim toga, ukazuje da je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, glede ocjene provedenih dokaza.

11. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nisu počinjene navedene bitne povrede, pobijana presuda ima jasne razloge, nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, a ocjena provedenih dokaza provedena je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

12. Revizijskim navodima tužitelj ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga se revizije u smislu odredbe čl. 385. ZPP uopće ne može podnijeti.

13. Tužitelj u reviziji ustraje kod tvrdnje da je s tuženikom imao sklopljen Ugovor o radu, koji je bio mješovite prirode, pa da odredbe o menadžerskim ovlastima treba razmatrati sukladno pravilima obveznog prava, a radnopravne uglavke suglasno radnopravnim propisima.

14. Suprotno tvrdnjama revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da se sporni Ugovor o radu treba smatrati menadžerskim ugovorom, neovisno o nazivu samog ugovora. Naime, tim Ugovorom i Aneksom regulirana su tužiteljeva prava i obveze kao člana uprave tuženika u skladu s odredbama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 – dalje: ZTD) i tuženikovoj Izjavi društvu (čl. 1. Ugovora). Ugovorom je propisano da se isti primjenjuje od 14. prosinca 2007., od dana kada je tužitelj imenovan za člana tuženikove uprave, pa do kraja tužiteljevog ugovornog mandata. Sama činjenica da je tuženik tužitelju obračunavao i plaćao doprinose na ime mirovinskog i zdravstvenog osiguranja ne dokazuju da se radi o ugovoru o radu, niti isti ima značaj ugovora o radu. Pri tome valja posebno naglasiti da nije sporno da je tužitelj, u isto vrijeme, bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca, a što također ukazuje da se radilo o menadžerskom ugovoru.

15. Revizijski sud prihvaća pravilnim pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se na prestanak menadžerskog ugovora primjenjuju pravila obveznog prava, točnije čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO). U procesnoj situaciji kada je tužitelj razriješen dužnosti člana uprave, kada je isti opozvan na Skupštini društva tuženika, to tuženik u odluci o razrješenju nije trebao navesti nikakve razloge razrješenja, jer tužitelj nije istovremeno bio član tuženikova društva, niti je on za člana uprave imenovan Izjavom društva (čl. 424. ZTD).

16. Pravilno drugostupanjski sud ističe da je tuženik svojim ponašanjem jasno izrazio volju za prestanak ugovornog odnosa s tužiteljem, pri čemu je na prestanak pristao i sam tužitelj. Naime, nakon razrješenja tužitelj više nije mogao ući u poslovne prostorije tuženika, tužitelj se nije protivio zahtjevu za primopredaju, tužitelj nije pokrenuo nikakav postupak kojim bi doveo u pitanje valjanost svog razrješenje, od razrješenje tužitelj nije obavljao nikakve poslove za tuženika, te je sam tužitelj od tuženika tražio primopredaju stvari.

17. Stoga revizijski razlozi kojima tužitelj iznosi drugačije pravno shvaćanje od gore navedenog nisu prihvatljivi, niti imaju uporišta u provedenim dokazima.

18. Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnje da su sudovi trebali prihvatiti mišljenje Federalnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije Bosne i Hercegovine, dopis Vlade Bosne i Hercegovine, te podneske i zapisnike iz predmeta kojeg I. B. vodi protiv tuženika. Međutim, radi se o novim dokazima koji se nisu mogli iznositi u žalbi u smislu odredbe čl. 352. ZPP, pa se ne mogu iznositi niti u reviziji.

19. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja glede merituma spora, odbijajući dio presude, odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

20. Glede odluke o troškovima postupka revizija tužitelja nije dopuštena. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

21. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

22. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u toč. I. rješenja.

23. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 11. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.