Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-12842021-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Ksenije Dimec, sutkinje izvjestiteljice Svjetlane Pražić i članice vijeća, Larise Crnković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P. odvjetniku iz Z., protiv tuženika RH, Ministarstva, Z., OIB: ..., zastupanog po ODO u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr 446/17 od 27. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalbe tuženika RH, Ministarstva, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr 446/17 od 27. travnja 2021. u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.324,24 kuna / 441,20 Eura (slovima: tri tisuće tristo dvadeset četiri kune / četiristo četrdeset jedan euro devedeset centi)[11] bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.612,50 kuna /612,18 Eura (slovima: četiri tisuće šesto dvanaest kuna / šesto dvanaest euraosamnaest centi).

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje citirana prvostupanjska presuda u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 7.468,85 kuna / 991,28 Eura (slovima: sedam tisuća četiristo šesedeset osam kuna osamdeset pet lipa / devetsto devedeset jedan euro dvadeset osam centi) bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen preostali parnični trošak u iznosu od 10.762,50 kuna / 1.428,42 Eura (slovima: deset tisuća sedamsto šesdeset dvije kuna / tisuću četiristo dvadeset osam eura četrdeset dva centa) i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku RH - za Ministarstvo da tužitelju T. M. na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 7.468,85 kuna / 991,28 Eura (slovima: sedam tisuća četiristo šesedeset osam kuna osamdeset pet lipa / devetsto devedeset jedan euro dvadeset osam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, osim zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznosu, tekućom:

- na iznos od 3.844,87 kune / 510,30 Eura (slovima: tri tisuće osamsto četrdeset četiri kuna osamdeset sedam lipa / pet stotina deset eura trideset centi) od 16.12.2013.,

- na iznos od 3.623,98 kune / 480,98 Eura (slovima: tri tisuće šesto dvadeset tri kuna devedeset osam lipa / četiri sto osamdeset eura devedeset osam centi) od 16.06.2014.,

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.762,50 kuna /1.428,42 Eura (slovima: deset tisuća sedamsto šesdeset dvije kuna / tisuću četiristo dvadeset osam eura četrdeset dva centa) zateznom kamatom tekućom od 27. 4. 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.„

II. Nalaže se tužitelju T. M. da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 875,00 kuna / 116,13 Eura (slovima: osamsto sedamdeset pet juna / sto šesnaest eura trinaest centi).

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja T. M. za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.793,09 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.375,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv citirane presude, u dosuđujućem dijelu, žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u nastavku teksta: ZPP-a).

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih navoda tuženika, te je zatražio naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ocjenjujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP- a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da prvostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6 . Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima, u smjenama, u turnusima, na stražarskoj službi i službi dežurstva, za siječanj, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, studeni, prosinac 2013., te travanj i svibanj 2014. u novčanom iznosu od 10.793,09 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

- da je u utuženom razdoblju (do 1. lipnja 2014.) bila na snazi Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ 118/09., 118/12., dalje: Odluka/09), sukladno kojoj tjedno radno vrijeme traje 40 sati i raspoređuje se po 8 sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, a redovno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati, s tim da je u redovno radno vrijeme uključen i dnevni odmor od 30 minuta, da se stražarska služba i aktivno dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom i za njih se isplaćuju dodaci, te da se prekovremenim radom smatra svaki rad dulji od osam sati dnevno, kao i svaki rad subotom ili nedjeljom, a rad u turnusima ili smjenama smatra se svaki sat rada dulji od mjesečnog fonda sati, te da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan odlukom o preraspodjeli radnog vremena, a ukoliko nije moguće izvršiti preraspodjelu radnog vremena sati prekovremenog rada utvrđuju se mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne mora dostaviti nadležnoj financijskoj službi radi isplate. Da se prema toj Odluci, osnovna plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50%, za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni za 10%, za rad u turnusu 5%, da se dodaci ne isključuju osim dodaci za rad u smjeni i turnusu,

- da je 1. lipnja 2014. stupila na snagu nova Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ 66/14., dalje: Odluka/14), koje propisuju da rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, rad na terenu, na taborovanju, rad prilikom odavanja vojnih počasti, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima može trajati najviše 12 sati dnevno, a ostalih 12 sati je aktivna pripravnost na rad, da za vrijeme takvog rada djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće kao niti za vrijeme aktivne pripravnosti, nego ostvaruju dodatak za vojnu službu,

- da su također u utuženom razdoblju, točnije do 1. lipnja 2014., bile na snazi odredbe Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj: 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., 55/13., dalje: Pravilnik/08) koje su uređivale način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali nisu uređivali plaćanje prekovremenih sati niti dodatak za terenski rad,

- da su za razdoblje od 8. svibnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja 1. lipnja 2014. na snazi bile odredbe Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 72/15., dalje: Pravilnik/14) koje su propisivala tko i u kojem postotku od osnovice ima pravo na dodatak za vojnu službu, te da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jednu stopu dodatka za vojnu službu,

- da su od početka utuženog razdoblja do 25. lipnja 2013. na snazi bile odredbe čl. 14. i čl. 169. st. 1., 2. i 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj: 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., dalje: ZSOS/02) koje su propisivale da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da se osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike, da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima,

- da su od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja (1. lipnja 2014.) na snazi odredbe čl. 135., 136., 137. i čl. 139. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj: 73/13., 75/15., 50/16., dalje: ZSOS/13) koje propisuju da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenika i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće,

- da prema čl. 12. st. 1. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj: 141/04., 22/05., dalje: Pravilnika o naknadama troškova) proizlazi, da za vrijeme rada koji po zapovijedi odnosno nalogu ovlaštene osobe obavlja u terenskim uvjetima izvan stalnog mjesta službe, djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na dodatak za rad na terenu (terenski dodatak), u visini propisanoj za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna, dok je čl. 12. st. 4. istog Pravilnika, propisano da ako je djelatnoj vojnoj osobi osigurana dnevna prehrana isplatit će se 50% iznosa dodatka za rad na terenu,

- da je od 7. studenog 2013. pa do kraja utuženog razdoblja (1. lipnja 2014.) na snazi Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ broj: 131/13.) kojim nije propisano pravo na terenski dodatak, jer je čl. 21. ovog Pravilnika prestao

važiti

Pravilnik

o

naknadama

troškova,

- da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da tuženik nije tužitelju obračunavao prekovremeni rad, rad u dane blagdana, subotom, nedjeljom, odnosno noćni ili smjenski rad; da je vještak u svom pismenom nalazu i mišljenju sačinio ukupno 4 varijante, sa time da prema 1. i 3. varijanti prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane, a u 2. i 4. varijanti prekovremeni rad umanjuje za slobodne dane; da prema 1. varijanti razlika neisplaćene plaće iznosi ukupno 36.319,00 kn, prema 2. varijanti 5.356,92 kn, prema 3. varijanti 43.347,10 kn, te prema 4. varijanti 12.207,43 kn.

8. Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja vodeći računa o odredbama ZSOS/02, ZSOS/13, Pravilnika o naknadama troškova, Pravilnika/08, Pravilnika/14, Odluke/09, Odluke/14, pismenom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, utvrđuje da tužitelju pripada pravo na razliku na ime prekovremenog rada, rada u dane blagdana, subotom, nedjeljom, odnosno noćnog ili smjenskog rada, obzirom na dokumentaciju dostavljenu u spis od strane tuženika, a temeljem koje je stalni sudski vještak sačinio svoj nalaz i mišljenje.

U odnosu na duljinu radnog vremena, cijeneći iskaze svjedoka Z. B. i A. L., kao i samog tužitelja, zaključuje da je radno vrijeme u utuženom periodu radnim danom trajalo od 6,00 do 22,00 sati, subotom od 6,00 do 18,00 sati, te nedjeljom od 6,00 do 14,00 sati. Shodno tome, prvostupanjski sud prihvaća 4. varijantu izračuna stalnog sudskog vještaka, te posljedično tome, usvaja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.793,09 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a.

9.1. Međutim, kako to pravilno ukazuje tuženik u žalbi, pogrešnim drži ovaj sud prosudbu suda prvog stupnja, da bi u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelju pripadalo pravo na razliku plaće prema izračunu vještaka sadržanom u 4. varijanti, upirući pri tome na činjenicu da je tužitelj svojim potpisom ovjerio dnevne evidencije radnog vremena tuženika.

Naime, iz stanja u spisu doista je razvidno da je tužitelj vlastoručno potpisao sve dnevne evidencije radnog vremena za razdoblje u odnosu na koje je tužitelj u konačnici tražio razliku naknade plaće, te da iz sadržaja istih ne proizlazi da je radno vrijeme bilo onako kako to tvrdi tužitelj. Pored toga, ne manje bitno je to da je iz iskaza svjedoka Z. B. u bitnome razvidno da su za vrijeme rada na terenu na poplavama radnim danom radili do 20 odnosno 22,00 sata, subotom do 18,00 sati,a nedjeljom do 14,00 sati; da je prema navodima svjedoka A. L. na terenu prosječno radno vrijeme trajalo od 6,00-22,00 sata, subotom

do

18,00

sati,

a

nedjeljom do 14,00 ili 16,00 sati, te prema iskazu tužitelja su radili i dulje od 22,00 sata.

9.2. Vezano za prednje, valja naglasiti da je prema uvjerenju ovog suda, suprotno tumačenju prvostupanjskog suda, u situaciji kada prema evidencijama radnog vremena tuženika, radno vrijeme traje kraće, a tužitelj tvrdi da je trajalo duže od toga, teret dokaza tih tvrdnji na tužitelju.

Shodno tome, ovome sudu nije prihvatljivo stajalište suda prvog stupnja koji smatra da kako tuženik nije vodio precizne evidencije radnog vremena tužitelja, da je teret dokaza o radnom vremenu koje je tužitelj proveo na radu, uključujući i prekovremeni rad, na tuženiku, te da je tužitelj svoje tvrdnje u odnosu na ovu spornu okolnost dokazao na drugi način, točnije svojim iskazom i iskazima svjedoka, posljedično čemu je i prihvatio već ranije spomenutu 4. varijantu nalaza vještaka.

9.3. Iako i ovaj sud smatra da svjedoci mogu biti valjano dokazno sredstvo i kad se radi o duljini radnog vremena, da u slučaju kada nema dokaza da je tužitelj prije pokretanja ovog postupka osporavao evidenciju tuženika o svom radu na terenu, već to čini za vrijeme trajanja ovog postupka, da protekom više godina računajući od vremena kada je radio na terenu, da tužitelj, a osobito svjedoci nemaju točna i precizna saznanja koliko je tužitelj radnih sati pojedinih dana u utuženom razdoblju proveo radeći na terenu.

Na prednje se ukazuje upravo temeljem činjenice da su iskazi imenovanih svjedoka izuzetno paušalni, vremenski vrlo neprecizni, da se govori o nekakvom prosječnom radnom vremenu do 22,00 sati, što dakle znači da to nije bilo pravilo. Ne manje bitno je i to da tužitelj na ovu spornu okolnost nije dostavio svoju pisanu evidenciju.

10. Budući da sporne podatke o tome da li je radno vrijeme radnim danom bilo do 21,00 sati ili do 22,00 sata, kako to tvrdi tužitelj, zbog obimnosti i preciznosti nije moguće utvrđivati iskazom tužitelja niti iskazima svjedoka, to pogrešnim smatra ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda, koji u tom dijelu ipak temeljem paušalnih i vrlo neodređenih iskaza svjedoka i tužitelja, utvrđuje kao dokazane tvrdnje tužitelja u tom dijelu, te sukladno tome prihvaća 4. varijantu izračuna vještaka.

11. Slijedom izloženog, valjalo je zbog prethodno iznesenih razloga, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu, te odbiti dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 7.468,85 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

12.1. U kontekstu prednje izloženog, valjalo je odlučiti o troškovima postupka, primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a.

Naime, sukladno navedenoj odredbi, u konkretnom je slučaju tužitelj u ovoj parnici u uspio s osnovom zahtjeva u cijelosti odnosno 100%, sa visinom zahtjeva u omjeru od 30%, slijedom čega njegov uspjeh iznosi 65% (100+30=130:2=65%), dok tuženik s osnovom nije uspio, dok je sa visinom uspio u omjeru od 70%, nastavno čemu je u ovoj parnici uspio u omjeru od 35% (0+708:2=35%). Kad se nakon toga uspjeh tužitelja umanji za uspjeh tuženika, konačni uspjeh tužitelja iznosi 30% (65-35=30%).

Navedeno znači da tužitelju pripada parnični trošak u iznosu od 4.612,50 kn.

12.2. Nastavno iznesenom, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinačiti i odluku o parničnom trošku, te odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.762,50 kn kao neosnovan.

13. Kako je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, uz primjenu čl. 154. st.2. ZPP-a, srazmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku.

Dosuđeni parnični trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 114/12 i dr. u daljnjem tekstu Tarifa), a odnosi se na nagradu za sastav žalbe u iznosu od 875,00 kn.

14. Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.324,24 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.612,50 kn, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

15. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

16. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec, v.r.