Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-338/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. N. V. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku G. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. r., Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O. i H. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti tuženikovih Odluka, sudskog raskida Ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-940/2016-82 od 21. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-940/2016-82 od 21. prosinca 2020. u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. i II.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da nije dopuštena tuženikova Odluka o razrješenju rukovoditeljice RJ Pravni poslovi i imenovanju vršiteljice dužnosti rukovoditeljice RJ Pravni poslovi u SUJ Podrška upravljanju od dana 7.03.2016., zatim da nije dopuštena tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnice od dana 18.03.2016. te da nije dopuštena tuženikova Odluka od 15.03.2016., kojom se navodi da prestaje važiti Dodatak ugovoru o radu sklopljen dana 25.11.2014. za obavljanje dodatnih poslova (stavak 1.), zatim da se raskida se Ugovor o radu od dana 29.10.2013., dopunjen Dodatkom ugovoru o radu od dana 25.11.2014., sklopljen između tužiteljice i tuženika, s danom 14.07.2016. (stavak 2.), kao i da se naloži tuženiku isplatiti naknadu štete u iznosu od 153.951,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2016. do isplate (stavak 3.) te da joj naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate (stavak 4.). Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 23.125,00 kn, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova u iznosu od 6.600,00 kn odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude pod točkom I. izreke kao i dosuđujućem dijelu pod točkom II. kojim je tužiteljici naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodim odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su Odluka tuženika o njezinom razrješenju s mjesta rukovoditeljice RJ Pravni poslovi od 7. ožujka 2016., Odluka tuženika o redovitom otkazu njezinog Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 18. ožujka 2016., kao i Odluka tuženika od 15. ožujka 2016. u kojoj se navodi da prestaje važiti Dodatak ugovoru o radu sklopljen 25. studenog 2014. nedopuštene, zatim da se sudski raskine Ugovor o radu s danom 14. srpnja 2016. jer je 15. srpnja 2016. zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca i da se naloži tuženiku da joj naknadi štetu radi nezakonitog otkaza u iznosu od 153.951,72 kn (6 mjesečnih plaća).

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one koje žaliteljica ističe. Naime, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

7. Isto tako, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju sadržajno upire tužiteljica.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

- da iz Ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 29. listopada 2013. proizlazi da je tužiteljica Odlukom Glavnog ravnatelja HRT-a od 22. listopada 2013. imenovana rukovoditeljicom radne jedinice Pravni poslovi na mandatno razdoblje od 5 godina, te je navedena Odluka sastavni dio Ugovora;

- da je odredbom čl. 2. st.1. navedenog Ugovora ugovoreno da će tužiteljica obavljati navedene poslove u mandatnom razdoblju od 5 godina počevši od 18. studenog 2013., a u skladu s pravima i obvezama koje proizlaze iz ovog Ugovora, Zakona o HRT-u, Statuta HRT-a, Pravilnika o unutarnjem ustroju HRT-a, općih pravila o radu i ponašanju i ostalih akata poslodavca i njihovih izmjena u maniri dobroga gospodarstvenika, koristeći se svim svojim znanjima i vještinama s ciljem provedbe poslovne, programske i strateške politike poslodavca te sudjelovati u njezinom kreiranju svojim stajalištima i kontinuiranim zalaganjem dok je odredbom čl. 5. st. 1. Ugovora o radu ugovoreno da nakon isteka mandata ili razrješenja tužiteljice prije isteka mandata, ista ima pravo na nastavak radnog odnosa i sklapanje Ugovora o radu za obavljanje odgovarajućih poslova, u skladu sa stručnom spremom odnosno radnim iskustvom, potrebama posla i drugim uvjetima utvrđenim općim aktima HRT- a, a st. 2. istog čl. da u slučaju razrješenja prije isteka mandata zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice ako su razlozi za razrješenje takvi da čine osobito tešku povredu tj. da zbog neke osobito važne činjenice (nesavjesnog i nezakonitog rada zbog kojeg je prouzročena veća šteta poslodavca i/ili dr.), uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć, tužiteljica nema pravo na nastavak radnog odnosa;

- da se odredbom čl. 8. st. 1. navedenog Ugovora tužiteljica obvezala da svojim ponašanjem i aktivnostima kako na radnom mjestu tako i svojim izjavama u javnosti i na društvenim mrežama, neće štetiti ugledu HRT-a, a st. 3. ugovoreno je da povrede odredaba ovog članka predstavljaju razlog za razrješenje i raskid, odnosno otkaz ovog Ugovora s učinkom gubitka svih prava koja proizlaze iz ovog Ugovora, te obvezuju tužiteljicu na naknadu nastale štete;

- da je tuženik sukladno odredbi čl. 150. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14- dalje: ZR), proveo zakonom propisani postupak savjetovanja s Koordinacijom sindikata o namjeravanoj Odluci o otkazu tužiteljici;

- da iz Odluke v.d. Glavnog ravnatelja HRT-a S. K. od 7. ožujka 2016. o razrješenju rukovoditeljice RJ Pravni poslovi i imenovanju vršiteljice dužnosti rukovoditeljice RJ Pravni poslovi u SUJ Podrška upravljanju proizlazi da se tužiteljica razrješuje dužnosti rukovoditeljice RJ Pravni poslovi s danom 7. ožujka 2016. budući su nastali razlozi zbog kojih se na temelju Zakona o radu može otkazati Ugovor o radu, a iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da su u skladu s čl. 110.6 Pravilnika o unutarnjem ustroju HRT-a (pročišćeni tekst) ispunjeni uvjeti za razrješenje rukovoditeljice RJ prije isteka mandata;

- da iz Odluke v.d. Glavnog ravnatelja HRT-a S. K. o privremenom udaljenju radnice s rada od 7. ožujka 2016. proizlazi da se tužiteljica privremeno udaljuje s obavljanja poslova i radnih zadataka, da nema pravo ulaska u krug HRT-a bez posebnog odobrenja do daljnjega te da joj teku sva prava iz radnog odnosa do drugačije odluke poslodavca, a iz Odluke od 18. ožujka 2016. proizlazi da se stavlja izvan snage Odluka o privremenom udaljenju tužiteljice s rada od 7. ožujka 2016. jer da je završen postupak utvrđivanja odgovornosti tužiteljice radi povreda obveza iz radnog odnosa i da je dana 18. ožujka 2016. donesena Odluka o redovitom otkazu

Ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja;

- da iz Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 18. ožujka 2016. proizlazi da se tužiteljici otkazuje Ugovor o radu sklopljen dana 29. listopada 2013. zbog kršenja obveza iz radnog odnosa kao i Ugovor o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016. zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, te joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 3 tjedna i da je tijekom otkaznog roka oslobođena obveze rada, a za koje vrijeme joj je poslodavac dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao i da je radila do isteka otkaznog roka;

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je dana 7. ožujka 2016. poslodavac zaprimio Izviješće Interne revizije broj IR-JS-1/2016 od 7. ožujka 2016. iz kojeg proizlazi da je tužiteljica propustila upozoriti i skrenuti pozornost poslodavcu na štetnu i protivno moralu odredbu čl. 17. Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016. pri čemu se navodi da je takva štetna i nemoralna odredba uvrštena u sve Ugovore za mandatna radna mjesta rukovoditelja radnih jedinica i glavne urednike te da tužiteljica nije zaštitila i vodila računa o interesima poslodavca što je u konačnici rezultiralo narušavanjem ugleda poslodavcu, a navedena obveza za tužiteljicu proizlazi iz njezinog radnog mjesta rukovoditeljice Pravnih poslova. Isto tako, proizlazi da je 8. ožujka 2016. poslodavac zaprimio očitovanje pravnice - voditeljice Ž. N. i očitovanje suradnice za kadrovske poslove M. C. u kojima se navodi da je tužiteljica bila uključena u izradu i konačan pregled spornih Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016., a iz predmetnih izjava proizlazi da je tužiteljica imala saznanja da se pisanje i sastavljanje predmetnih Ugovora dovršilo tek 25. veljače 2016. i da su taj isti dan sporni Ugovori potpisani od strane bivšeg Glavnog ravnatelja, a da su Ugovori nosili datum zaključenja 19. veljače 2016.;

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljica kao jedina pravnica odnosno rukovoditeljica RJ Pravni poslovi sudjelovala u izradi i konačnom pregledu Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016. te je počinila slijedeće povrede radne obveze:

1. da je isključivo radila za svoj osobni interes umjesto da je zaštitila i vodila računa o interesima poslodavca, a što je konačno rezultiralo narušavanjem ugleda poslodavcu (objavljeni medijski napisi u vremenskom razdoblju od 27. do 29. veljače 2016. na portalima J. l., V. l., D. HR, Tiskano izdanje J. l. 28. veljače 2016.),

2. da je svjesno potpisala antidatirani Ugovor o radu za poslove mandatnog radnog mjesta, jer je znala da je izrada Ugovora dovršena 25. veljače 2016., jer je tada pregledala konačan tekst Ugovora i znala je da je navedenog datuma i bivši Glavni ravnatelj potpisao sporne ugovore,

3. da je počinila profesionalni propust jer nije poslodavca upozorila na nepovoljnu, štetnu i nemoralnu odredbu čl. 17. Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016. pa je propustila poslove svog radnog mjesta obavljati sukladno preuzetim obvezama iz Ugovora o radu, odnosno pridržavati se strukovnih pravila za diplomiranog pravnika,

4. da je počinila profesionalni propust jer je predložila da radnici potpišu Izjave da povlače svoje potpise sa spornih Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta, pa je propustila poslove svog radnog mjesta obavljati sukladno preuzetim obvezama iz Ugovora o radu, odnosno pridržavati se strukovnih pravila za diplomiranog pravnika koji mora znati osnove radnog prava i načine prestanka Ugovora o radu koje kao lex specialis taksativno određuje Zakon o radu,

5. da je radnica kao jedini pravnik koji je pogledao konačnu verziju spornog Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta bila suglasna i odobrila da se u Ugovor o radu za poslove mandatnog radnog mjesta, unese odredba čl. 17. koja je protivna općim aktima poslodavca, štetna, nepovoljna, nemoralna i čini presedan u poslovanju poslodavca,

6. da nije upozorila poslodavca da se u čl. 5. st. 1. Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta pogoduje radnicima na mandatnim radnim mjestima jer im se ugovorila jedinična vrijednost boda (1K=1.337,00 kn), a svim ostalim radnicima H. r. vrijednost boda veže se za vrijednost boda utvrđenu u Kolektivnom ugovoru i podložna je promjenama pa se na taj način u slučaju smanjenja vrijednosti boda samo radnicima na mandatnim radnim mjestima ne bi smanjila plaća,

7. da nije upozorila poslodavca da je u njezinom Ugovoru o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016. u čl. 5. st. 2. ugovorena odredba protivna čl. 14. Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika/ca u H. r. Stoga proizlazi da je slijedom navedenog poslodavac u odnosu na tužiteljicu trajno i potpuno izgubio povjerenje te daljnja suradnja nije moguća, pa je daljnje održavanje Ugovora o radu nemoguće, a poslodavac ne može više imati u radnom odnosu radnicu u koju nema povjerenja i koja svojim postupcima narušava ugled poslodavcu, koja isključivo radi u svom osobnom interesu i koja svoje poslove ne obavlja u skladu s pravilima struke;

- da su rukovoditeljica PJ Produkcija M. N. i rukovoditelj RJ Strateški razvoj i međunarodni odnosi D. Š. odbili potpisati sporne Ugovore te su dana 26. veljače 2016. prezentirali Glavnom ravnatelju G. R. da je odredba čl. 17. štetna za tuženika;

- da je Glavni ravnatelj G. R. 26. veljače 2016., nakon razgovora s naprijed navedenim kolegama, dao nalog da se sporni Ugovori povuku, a dana 29. veljače 2016. je dao nalog Internoj reviziji da se provede postupak revizije izrade, potpisa i distribucije Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 19. veljače 2016.,

- da su mediji u tom periodu u izrazito negativnom kontekstu pisali o spornim Ugovorima nazivajući ih „zlatnim padobranima za R. ljude“,

- da je 29. veljače 2016. I. O. A. po nalogu tužiteljice izradila Izjave radnika i Glavnog ravnatelja o povlačenju potpisa i odustajanju od sklapanja spornih Ugovora,

- da iz Izviješća v.d. rukovoditeljice RJ Interne revizije J. S. o provedenoj reviziji postupka izrade, potpisa i distribucije novih Ugovora o radu za poslove mandatnog radnog mjesta od 7. ožujka 2016. proizlazi da je navedena revizija provedena po nalogu broj 1/2016 Glavnog ravnatelja HRT-a od 29. veljače 2016. i da je tužiteljica potpisala novi Ugovor, a nije uočila ili nije znala uočiti da Ugovor koji je potpisala nije u korist poslodavca i može se okarakterizirati kao štetan i nemoralan, posebno stoga što je isti potpisan u vrijeme kada je bilo izvjesno da će osoba Glavnog ravnatelja, koja je u ime i za račun poslodavca potpisala Ugovor biti razriješena i s obzirom da nije uočila ili nije znala da se ugovor može okarakterizirati kao štetan i nemoralan pa nije poslodavca spriječila da iste potpiše.

10. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica vidjela tekst konačne verzije svog Ugovora od 19. veljače 2016. prije potpisivanja istog od strane glavnog ravnatelja, a što jasno proizlazi iz iskaza K. P. i M. C. te je potpisala sporni Ugovor o radu za mandatno radno mjesto od 19. veljače 2016. bez obzira na sporni čl. 17. što je prvostupanjski sud ocijenio kao profesionalni propust jer tužiteljica poslodavca nije dovoljno jasno upozorila na za njega nepovoljnu odredbu čl. 17. Ugovora o radu za mandatna radna mjesta od 19. veljače 2016., a koja je istodobno jako povoljna za nju kao rukovoditeljicu RJ, pri čemu kako je konačnu verziju spornog Ugovora dana 25. veljače 2016. pregledala (u uredu K. P. i u prisutnosti svjedoka M. C.) kada isti još nije bio potpisan od Glavnog ravnatelja proizlazi i zaključak da je tužiteljica znala da potpisuje antidatirani Ugovor jer je na Ugovoru bio datum 19. veljače 2016. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da se iz provedenih dokaza može zaključiti da je tužiteljica radila za svoj osobni interes umjesto da je zaštitila i vodila računa o interesima poslodavca, a što je u konačnici rezultiralo narušavanjem ugleda poslodavca (objavljeni medijski napisi). Naime, sud je kao uvjerljiv i logičan prihvatio iskaz svjedoka S. K. koji je u sporno vrijeme obavljao funkciju v.d. Glavnog ravnatelja i koji je u svom iskazu naveo da se spornim Ugovorima željela zaštititi privilegirana skupina radnika te da bi provođenje takvih Ugovora koštalo tuženika oko 20 milijuna kuna, te da je i Interna revizija u svom Izviješću upozorila na moguću štetnost spornih Ugovora.

11. Dakle, iz svega naprijed navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica sukladno svojim ovlastima koje je imala kao rukovoditeljica RJ Pravni poslovi nije mogla spriječiti nastanak i distribuciju spornih Ugovora o radu za mandatna radna mjesta, ali je u svakom slučaju mogla odbiti potpisati takav Ugovor i time pokazati da štiti interese poslodavca kao što su to učinili njezini kolege M. N. - rukovoditeljica PJ Produkcije i D. Š. - rukovoditelj RJ Strateški razvoj i međunarodni odnosi. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica sukladno sklopljenom Ugovoru o radu od 29. listopada 2013., odnosno sukladno radnom mjestu na kojem je radila (rukovoditeljica RJ Pravni poslovi) imala obvezu štititi interese i ugled poslodavca - HRT, a iz provedenih dokaza proizlazi ne samo da nije zaštitila interes poslodavca, nije Glavnom ravnatelju iznijela sve pravne i financijske reperkusije koje mogu nastati u slučaju aktiviranja članka 17. spornih Ugovora od 19. veljače 2016., već je potpisivanjem takvog Ugovora radila u svoju osobnu korist budući navedeni Ugovor u svakom slučaju ide u korist, odnosno pogoduje radnicima na mandatnom radnom mjestu, a na kojem radi i tužiteljica. Isto tako, potpisivanje takvog Ugovora, u kojem su stavljene odredbe o obeštećenjima i otpremninama, a koje u svakom slučaju nepovoljne i štetne za poslodavca, u vrijeme neposredno prije smjene Glavnog ravnatelja tuženika G. R., prvostupanjski sud ocjenjuje nemoralnim postupanjem pa je slijedom svega navedenog poslodavac-tuženik zbog navedenog ponašanja tužiteljice opravdano izgubio povjerenje u istu, a zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

12. Utvrđenja prvostupanjskog suda o dopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu prihvaća i ovaj sud.

13. Tužiteljica u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužiteljica niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspjela dovesti u sumnju, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, utvrdivši da Odluka o otkazu Ugovora o radu nije nedopuštena i nezakonita.

14. Naime, odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

15. Tužiteljica žalbenim navodima osporava utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju opravdanog razloga za otkaz. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljica počinila povrede radne obveze jer je radila za svoj osobni interes umjesto da je zaštitila i vodila računa o interesima poslodavca, a što je u konačnici rezultiralo narušavanjem ugleda poslodavca (objavljeni medijski napisi). Naime, tužiteljica kao jedina pravnica odnosno rukovoditeljica Radne jedinice Pravni poslovi i koja je bila upoznata da je oformljena radna skupina koja je radila na promjeni internih akata tuženika pa i Ugovora o radu za mandatna radna mjesta, a čiji je član bila i ona, potpisala novi Ugovor, pri čemu je propustila uočiti i reagirati da Ugovor koji je potpisala nije u korist poslodavca i može se okarakterizirati kao štetan i nemoralan, posebno stoga što je isti potpisan u vrijeme kada je bilo izvjesno da će osoba Glavnog ravnatelja, koja je u ime i za račun poslodavca potpisala Ugovor biti razriješena i s obzirom da nije uočila ili nije znala da se ugovor može okarakterizirati kao štetan i nemoralan pa nije poslodavca spriječila da iste potpiše. Naime, kako to pravilno prvostupanjski sud zaključuje čl. 17. spornih ugovora nepovoljan za poslodavca - tuženika jer ga stavlja u podređeni položaj u odnosu na radnika, a radnik se obeštećuje na način da mu se ukoliko prihvati radno mjesto koje je naznačeno u Ugovoru isplaćuje razlika između plaće koju prima na novom radnom mjestu i plaće koju bi ostvario na mandatnom radnom mjestu do ugovorenog isteka mandata, a isto tako radniku se daje i mogućnost da u roku od 30 dana od sporazumnog prestanka mandata može obavijestiti poslodavca da odustaje od rasporeda na Ugovorom određeno mjesto i u tom slučaju mu poslodavac isplaćuje otpremninu u iznosu preostalih bruto plaća koje bi ostvario do isteka mandata. U svakom slučaju, kada bi došlo do aktivacije navedenog članka, isto bi bilo nepovoljno i štetno za tuženika, kako to proizlazi iz Izviješća Izvanredne revizije od 7. ožujka 2016. jer iako se radi o sporazumnom prestanku Ugovora o mandatnom radnom mjestu, kod kojeg bi se radnik i poslodavac trebali dogovoriti oko svih pitanja vezano za prestanak mandata, u konkretnom slučaju u Ugovoru je već unaprijed utvrđeno da se radniku daje pravo odlučivanja ostaje li na radu kod tuženika na drugom radnom mjestu ili to ne želi, a poslodavac na isto nema nikakav utjecaj te u svakom slučaju takvom radniku treba isplatiti ili razliku plaće do visine koja je ugovorena Ugovorom za mandatno radno mjesto (iako radnik više ne radi na tom radnom mjestu) ili mu isplatiti otpremninu u iznosu kao da je do kraja mandata radio na mandatnom radnom mjestu. Isto tako, predmetnim ugovorima za mandatna radna mjesta u čl. 1. pogoduje se radnicima koji rade na mandatnim radnim mjestima jer im se ugovorila jedinična vrijednost boda (1K=1.337,00 kn ), a svim ostalim radnicima tuženika vrijednost boda veže se za vrijednost boda utvrđenu u Kolektivnom ugovoru i ista je podložna promjenama.

16. Stoga je tužiteljica po stavu ovog suda osim što je mogla odbiti potpisati takav Ugovor i time pokazati da štiti interese poslodavca kao što su to učinili njezini kolege M. N. - rukovoditeljica PJ Produkcije i D. Š. - rukovoditelj RJ Strateški razvoj i međunarodni odnosi, tužiteljica je mogla budući da je bila rukovoditeljica Radne jedinice Pravni poslovi koja je bila upoznata s izradom ugovora budući je bila u toj radnoj skupini i mogla spriječiti distribuciju takvih ugovora i upozoriti poslodavca na štetnost takvih ugovora jer sukladno sklopljenom Ugovoru o radu od 29. listopada 2013., odnosno sukladno radnom mjestu na kojem je radila (rukovoditeljica RJ Pravni poslovi) imala je obvezu štititi interese i ugled poslodavca - HRT, a iz provedenih dokaza proizlazi ne samo da nije zaštitila interes poslodavca, nije Glavnom ravnatelju iznijela sve pravne i financijske reperkusije koje mogu nastati u slučaju aktiviranja članka 17. spornih Ugovora od 19. veljače 2016., već je potpisivanjem takvog Ugovora radila u svoju osobnu korist budući navedeni Ugovor u svakom slučaju ide u korist, odnosno pogoduje radnicima na mandatnom radnom mjestu, a na kojem radi i tužiteljica. Prema tome, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da potpisivanje takvog Ugovora, u kojem su stavljene odredbe o obeštećenjima i otpremninama, a koje u svakom slučaju nepovoljne i štetne za poslodavca, u vrijeme neposredno prije smjene Glavnog ravnatelja tuženika G. R. ocjenjuje nemoralnim postupanjem, te je poslodavac-tuženik zbog takvog ponašanja tužiteljice opravdano izgubio povjerenje u istu, a zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

17. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije naveo postojanje taksativno i izričito naznačenih povreda obveze koje je tuženik dokazao te da nije obrazložio povrede, valja reći da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno utvrdio i naveo koje povrede radne obveze iz Odluke o otkazu je tužiteljica počinila pozivajući se na sadržaj izvedenih dokaza, a isto tako je detaljno obrazložio koje povrede nisu relevantne, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Naime, prvostupanjski sud je detaljno utvrdio da je sukladno sklopljenom Ugovoru o radu od 29. listopada 2013., odnosno sukladno radnom mjestu na kojem je radila (rukovoditeljica RJ Pravni poslovi) imala obvezu štititi interese i ugled poslodavca - HRT, a iz provedenih dokaza proizlazi ne samo da nije zaštitila interes poslodavca, nije Glavnom ravnatelju iznijela sve pravne i financijske reperkusije koje mogu nastati u slučaju aktiviranja članka 17. spornih Ugovora od 19. veljače 2016. već je potpisivanjem takvog Ugovora radila u svoju osobnu korist budući navedeni Ugovor u svakom slučaju ide u korist, odnosno pogoduje radnicima na mandatnom radnom mjestu, a na kojem radi i tužiteljica pa potpisivanje takvog Ugovora, u kojem su stavljene odredbe o obeštećenjima i otpremninama, a koje u svakom slučaju nepovoljne i štetne za poslodavca, u vrijeme neposredno prije smjene Glavnog ravnatelja tuženika G. R. ocjenjuje nemoralnim postupanjem, a zbog čega je tuženik izgubio povjerenje u tužiteljicu, a zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

18. Žalbenim navodima tužiteljice ničim se ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, a istoj je za odgovoriti kako je pravilan zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva u smislu citirane zakonske odredbe, a za koji zaključak je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne,određene, iscrpne i valjane razloge.

19. U odnosu na žalbene navode da je tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnice iako nije bila predviđena/ugovorena mogućnost redovitog otkazivanja predmetnog ugovora o radu pa da je pobijana odluka nezakonita i nedopuštena jer je protivna odredbi čl. 118. ZR, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o radu na određeno vrijeme bez obzira što je prvostupanjski sud naveo „posebni“ ugovor o radu na određeno vrijeme. Radi se o Ugovoru o radu za mandatno radno mjesto na koje je u konkretnom slučaju tužiteljica bila imenovana na razdoblje od 5 godina od strane Glavnog ravnatelja tuženika sukladno odredbi čl. 110.4. Pravilnika o unutarnjem redu HRT-a, s time da je čl. 5. navedenog Ugovora od 29. listopada 2013. ugovoreno da nakon prestanka mandata tužiteljica ima pravo na nastavak radnog odnosa i sklapanje ugovora o radu za obavljanje odgovarajućih poslova u skladu sa stručnom spremom odnosno radnim iskustvom, potrebama posla i drugim uvjetima utemeljenim općim aktima HRT-a.

20. Pri tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o radu koji ima radnopravni karakter bez obzira što je određeno trajanje mandata od 5 godina. Naime, tužiteljica je najprije Odlukom Glavnog ravnatelja HRT- a od 22. listopada 2013. imenovana rukovoditeljicom radne jedinice Pravni poslovi na mandatno razdoblje od 5 godina, da bi 29. listopada 2013. sklopila s tuženikom Ugovor o radu za obavljanje poslova rukovoditeljice radne jedinice Pravni poslovi, kojim je zasnovala radni odnos, te je između ostalog ugovoren i probni rad u trajanju od 6 mjeseci, za obavljeni rad ima pravo na plaću, za svoj rad odgovara Glavnom ravnatelju, nije imala ovlast voditi poslove društva/tuženika niti samostalno zastupati društvo, iz čega jasno proizlazi da je bila u radnom odnosu kod tuženika i da je njezin Ugovor radnopravne prirode, slijedom čega su žalbeni navodi tužiteljice u cijelosti neosnovani.

21. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi da nije utvrđeno da su navodna kršenja obveza iz radnog odnosa uprave takve težine da bi njihovo jednokratno pojavljivanje opravdalo donošenje pobijane odluke jer da se ne radi o ustrajnom kršenju obveza iz radnog odnosa te tuženik nije tužiteljicu nikada upozorio na obveze iz radnog odnosa. Naime, kako je navedeno u slučaju kada je tužiteljica počinila povrede radne obveze jer je radila za svoj osobni interes umjesto da je zaštitila i vodila računa o interesima poslodavca, a što je u konačnici rezultiralo narušavanjem ugleda poslodavca (objavljeni medijski napisi), a sve zato jer je kao jedina pravnica odnosno rukovoditeljica Radne jedinice Pravni poslovi i koja je bila upoznata da je oformljena radna skupina koja je radila na promjeni internih akata tuženika pa i Ugovora o radu za mandatna radna mjesta, a čiji je član bila i ona, potpisala novi Ugovor, pri čemu je propustila uočiti i reagirati da Ugovor koji je potpisala nije u korist poslodavca te koji se okarakterizirati kao štetan i nemoralan, tada poslodavac opravdano gubi povjerenje i to predstavlja razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, neovisno o tome što za poslodavca nije nastupila nikakva šteta.

22. S tim u vezi pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u takvoj situaciji nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužiteljicu pisano upozorava za učinjene povrede, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud budući težina dokazane povrede u svojstvu rukovoditeljice Radne jedinice Pravni poslovi opravdava odluku poslodavca da otkaže ugovor o radu za navedeno radno mjesto koje nesumnjivo podrazumijeva potpuni odnos povjerenja.

23. Stoga iz pobijane presude prvostupanjskog suda jasno proizlazi koje je povrede obveza sud prvog stupnja utvrdio, te zbog čega smatra da takve povrede predstavljaju opravdani razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

24. Također, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na Odluku tuženika od 15. ožujka 2016. kojom je tuženik otkazao Dodatak ugovoru o radu sklopljen 25. studenog 2014. za obavljanje dodatnih poslova. Naime, iz navedenog dodatka jasno proizlazi da se istim u čl. 1. jasno utvrđuje da je među strankama sklopljen Ugovor o radu od 29. listopada 2013. za obavljanje polova radnog mjesta Rukovoditeljica RJ pravni poslovi, dok je čl. 2. ugovoreno da će tužiteljica obavljati još i dodatne poslove do drugačije odluke poslodavca. Slijedom toga, činjenica da je nakon otkazivanja Ugovora o radu od 29. listopada 2013., tuženik donio naknadno i Odluku kojom prestaje važiti Dodatak ugovoru o radu sklopljen 25. studenog 2014. za obavljanje dodatnih poslova, ne čini odluku o otkazu nezakonitom.

25. U odnosu na daljnje žalbene navode koji se odnose na preocjenjivanje izvedenih dokaza, valja reći da tužiteljica na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je, odnosno nije, prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice u ovom postupku.

26. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da je nebitno da li je tužiteljica vidjela finalnu verziju ugovora prije potpisa Glavnog ravnatelja ili nije, jer je upravo Glavni ravnatelj donio odluku da upravo ta verzija bude potpisana i dostavljena na potpis radnicima na koje se odnosi, valja reći da se tužiteljica obvezala poslove rukovoditelja radne jedinice Pravni poslovi obavljati sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Ugovora o radu kojim se obvezuje da svojim ponašanjem i aktivnostima kako na radnom mjestu tako i svojim izjavama u javnosti i na društvenim mrežama, neće štetiti ugledu HRT-a, a st. 3. ugovoreno je da povrede odredaba ovog članka predstavljaju razlog za razrješenje i raskid, odnosno otkaz ovog Ugovora s učinkom gubitka svih prava koja proizlaze iz ovog Ugovora, te obvezuju tužiteljicu na naknadu nastale štete. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica postupila suprotno navedenom jer iz provedenih dokaza proizlazi ne samo da nije zaštitila interes poslodavca, te nije Glavnom ravnatelju iznijela sve pravne i financijske posljedice koje mogu nastati u slučaju aktiviranja članka 17. spornih Ugovora od 19. veljače 2016. već je potpisivanjem takvog Ugovora radila u svoju osobnu korist budući navedeni Ugovor u svakom slučaju ide u korist, odnosno pogoduje radnicima na mandatnom radnom mjestu, navedeno svakako dovodi do gubitka povjerenje te su se i po stavu ovog suda ostvarili osnovani razlog za otkaz, slijedom čega žalbeni navodi tužiteljice nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o otkazu.

27. Isto tako, u odnosu na navode da je tužiteljica prihvatila ono što joj je poslodavac ponudio i nakon što je o tome razgovarala s poslodavcem te da nije imala alternativu odbiti ponuđeno, valja reći da je tužiteljica sukladno radnom mjestu na kojem je radila (rukovoditeljica RJ Pravni poslovi) imala obvezu štititi interese i ugled poslodavca - HRT, a iz provedenih dokaza proizlazi ne samo da nije zaštitila interes poslodavca, nije Glavnom ravnatelju iznijela sve pravne i financijske reperkusije koje mogu nastati u slučaju aktiviranja članka 17. spornih Ugovora od 19. veljače 2016. već je potpisivanjem takvog Ugovora radila u svoju osobnu korist budući navedeni Ugovor u svakom slučaju ide u korist, odnosno pogoduje radnicima na mandatnom radnom mjestu, a na kojem radi i tužiteljica pa potpisivanje takvog Ugovora, u kojem su stavljene odredbe o obeštećenjima i otpremninama, a koje u svakom slučaju nepovoljne i štetne za poslodavca, u vrijeme neposredno prije smjene Glavnog ravnatelja tuženika G. R. pa je takvo postupanje tužiteljice poslodavac ocijenio kao nemoralnim postupanjem zbog kojeg je izgubio povjerenje, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Također, u odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud upravo propustio utvrditi da je i tužiteljici tim medijskim objavama nanesena reputacijska šteta, valja reći da navedeno nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke jer je tužiteljica svjesno potpisala navedeni Ugovor kojim se pogoduje radniku na mandatnom radnom mjestu kada je izvjesno da će doći do smjene ravnatelja i rukovodećih funkcija, pri čemu nakon što je sadržaj predmetnog Ugovora izašao u javnost odnosno medije, poslodavcu je narušen ugled, a koji je ugled tužiteljica bila dužna štititi, dok ostali žalbeni navodi u kojima tužiteljica ponavlja već iznesene prigovore nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

29. Daljnji žalbeni navodi da je slijed događaja bio da se tužiteljicu što prije „odstrani“ smatrajući istu kadrom razriješenog ravnatelja G. R., valja reći da su neosnovani i irelevantni. To stoga što je u konkretnom slučaju opisano ponašanje tužiteljice ima za posljedicu gubitak povjerenja tuženika kao poslodavca u tužiteljicu, a što je opravdani razlog za otkazom ugovora o radu zbog kojeg je otkazan ugovor o radu, pa nije relevantan ni prigovor da otkaz nije zakonit jer tuženik nije pretrpio nikakvu direktnu štetu, kako je već detaljno obrazloženo a niti je od utjecaja Odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa od 16. svibnja 2017. u kojoj se utvrđuje da ne postoji sukob interesa bivšeg ravnatelja, pa ju nije trebalo niti posebno citirati.

30. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio, a nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužiteljica.

31. Pritom je i odluka o troškovima postupka također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

32. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

33. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastavljanja žalbe jer nije uspjela u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. III. izreke).

U Zagrebu 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte