Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-841/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec člana vijeća i suca izvjestitelja i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š. iz G. S., OIB: ...., koju zastupa punomoćnica R. D. D., odvjetnica iz K., protiv tuženika Doma, K., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik V. J., odvjetnik iz O., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-56/2019-30 od 21. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-56/2019-30 od 21. travnja 2020. u točki I. izreke i sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjev tužiteljice i zahtjev za naknadom parničnog troška koji glase:

"Nalaže se tuženiku Domu, K., da tužiteljici I. Š., G. S., OIB: ...., na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 11.500,00 kn, zajedno za zateznom kamatom tekućom od 18.2.2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 11.502,85 kn, sa za zateznom kamatom tekućom od 21.4. 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, sve u roku od 8 dana."

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.250,00 kn/1.094,96 eur[1] , u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 11.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 11.502,85 kn, dok je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

2. Protiv točke I. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje nastalu prilikom postupka provjere prebivališta, u iznosu od 15.000,00 kn.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je ravnateljica tuženika N. V. I. inicirala pokretanje postupka kod Općinskog državnog odvjetništva K. 23.11.2016. i da su provedeni brojni izvidi i poduzete brojne druge mjere radi prikupljanja podataka potrebnih za odlučivanje o izrečenim sumnjama u počinjenje kaznenog djela od strane tužiteljice zlouporabom prava na troškove prijevoza, a sve to da je trajalo je do 12.2.2018. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potpisala izjavu od 18.1.2016. da živi na adresi ...., G. S., sa koje putuje na posao u Dom K., a koji se nalazi na udaljenosti od 24,4 km; da je PP D. R. tuženiku dostavila obavijest od 7.9.2016. u kojoj se navodi da tužiteljica ne živi na adresi u K., ; da je unatoč toj obavijesti ravnateljica tuženika dopisom od 19.9.2016. od tužiteljice ponovno zahtijevala davanje pisane izjave o adresi sa koje putuje na posao i sa posla tijekom cijele godine, te da je zahtijevala od Općinskog državnog odvjetništva u K. provođenje kriminalističkih radnji u odnosu na tužiteljicu, sumnjajući u točnost i istinitost sadržaja njezine (tužiteljičine) izjave, te da su nakon provedenih brojnih kriminalističkih radnji stranke i službeno obaviještene da nije potvrđena sumnja u počinjenje kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti kao i da ne postoje pravne pretpostavke za odjavu prebivališta po službenoj dužnosti.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica bila izložena mobingu od strane ravnateljice tuženika, kao obliku ponašanja na radnom mjestu u kojemu pojedinac ili skupina osobno sustavno, tijekom duljeg vremena, psihički zlostavlja drugu osobu s ciljem ugrožavanja ljudskog dostojanstva, integriteta, ugleda i časti, dakle, da se radi o vršenju pritiska na osobu, što kod osobe može razviti duševne smetnje, osjećaj bezvrijednosti koji se proteže i na privatnu razinu, osjećaj bespomoćnosti i straha koji je prisutan na dnevnoj bazi.

6.3. Iz iskaza svjedokinje I. Č. da proizlazi da je tuženik metodom slučajnog odabira izvukao tri liste za kontrolu prijevoza, a među kojima da je bila i tužiteljica, stoga da ne bi bio točan navod tuženika da je prijašnjoj ravnateljici N. V. I. nekolicina radnika tuženika iznijela tvrdnju da pojedini radnici, između ostalih i tužiteljica, ne stanuju na adresi koju su prijavili poslodavcu, te da na takav način ostvaruju nepripadnu naknadu na ime troškova prijevoza. U takvim okolnostima da postoji krivnja tuženika u smislu odredbe članka 1049. ZOO-a, pa da tuženik odgovara temeljem odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO-a.

6.4. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje dr. J. O. prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica od 2008. liječila po dijagnozi ostali anksiozni poremećaji, da je u siječnju 2017. zbog psihičke napetosti i tjeskobe bila na bolovanju u periodu od 16. do 31.1. 2017., da je tužiteljica mogla funkcionirati u svakodnevnom životu i poslu, te da ne postoji veza između uvjeta u kojima je tužiteljica radila i navodne bolesti od koje se liječila, pa ni trajnih posljedica. Međutim, s obzirom na njezinu dijagnozu, postupci vezani uz prebivalište tužiteljice koji su se vodili od 2016. da su mogli utjecati na njezin život i socijalno funkcioniranje i pogoršati kliničku sliku od ranije dijagnosticiranog poremećaja. Uslijed opisanih događaja tužiteljica da je trpjela povremeni strah srednjeg do slabijeg intenziteta koji da se javljao kad god su se intenzivirala ovakva praćenja ili neugodne situacije na radnom mjestu.

6.5. Prvostupanjski sud poziva se na članak 31. Povelje EU o temeljnim pravima i na Etički kodeks doma za odgoj djece i mladeži Karlovac (13.6.2012.) i utvrđuje da je tužiteljica bilo izložena ugrozi u duljem razdoblju, pa da stoga ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog pretrpljenog straha u smislu članka 19. stavka 1. i 2. ZOO-a, po kriterijima iz članka 1100. ZOO-a jer da su događaji oko provjere adrese tužiteljice, inicirani od strane ravnateljice tuženika i Upravnog vijeća (što je trajalo od jeseni 2016. do veljače 2018.) kod tužiteljice izazivali niz neugodnih osjećaja koji se mogu opisati kao osjećaj nesigurnosti, nezadovoljstva, depresivnosti, otuđenja, tjeskobe, osjećaja manje vrijednosti, doživljaja tjelesnih senzacija, povrijeđenosti, a sve to kao rezultat stresnog doživljaja radne sredine jer da se radilo o neprimjerenom ponašanju ravnateljice i članova Upravnog vijeća. Stoga joj je prvostupanjski sud dosudio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah u iznosu od 2.500,00 kn, te naknadu za duševne boli zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva u iznosu od 9.000,00 kn, ukupno 11.500,00 kn, dok je odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 3.500,00 kn.

7. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Međutim, osnovano navodi tuženik u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

8.1. Naime, u pozadini ovog spora je postupak kojeg je tuženik inicirao pred ODO K. i MUP K. radi provjere tužiteljičinog stvarnog prebivališta. Tužiteljica je zaposlena kod tuženika i ostvarivala je pravo na troškove prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla i to u odnosu na prijavljeno prebivalište u G. S., iako je tužiteljica vlasnica stana u K. koji se nalazi u blizini njezinog radnog mjesta, udaljen manje od 1 km, te joj ne bi pripadalo pravo na troškove prijevoza ukoliko bi se utvrdilo da stvarno živi u tom stanu. Kako su postojale sumnje u odnosu na stvarno mjesto tužiteljičinog prebivališta (izrečene, između ostalog, od strane djelatnika tuženika B. R.), to je ravnateljica tuženika pokrenula postupak utvrđivanja stvarnog prebivališta tužiteljice. Valja naglasiti da tužiteljica nije bila jedina radnica tuženika čije se prebivalište provjeravalo, već se provjeravalo prebivalište za 3 radnice. U tom postupku, kojeg je tuženik samo inicirao, a ne i provodio, MUP je izradio nekoliko dopisa kontradiktornog sadržaja zbog čega je cijeli postupak provjere prebivališta tužiteljice trajao nešto više od dvije godine. Naime, iz dopisa MUP-a od 10. prosinca 2015. (list 44 spisa) proizlazi da tužiteljica živi u K. na adresi M. B. 2 sa sinom, a povremeno, uglavnom vikendom, da dođe kod svojeg oca u G. S. gdje ima prijavljeno prebivalište. Identično utvrđenje proizlazi i iz dopisa MUP-a od 7. rujna 2016. (list 45 spisa), a iz dopisa MUP-a od 7. ožujka 2016. (list 95 spisa) proizlazi da je izvršen obavijesni razgovor s tužiteljičinim ocem koji je izjavio da tužiteljica ima kod njega prijavljeno prebivalište, a da tijekom tjedna najčešće boravi u K. sa sinom, da ga par puta tijekom tjedna obiđe kojom prilikom mu pospremi i počisti kuću i da se nakon toga vrati u K. u stan, dok iz dopisa MUP-a od 6. ožujka 2017. (list 139 spisa) proizlazi da tužiteljica živi na adresi prijavljenog prebivališta u G. S.. Nadalje, iz Izvješća MUP-a o izvršenoj analizi dokumentacije i usporedbi s podacima TK prometa od 10. siječnja 2017. (listovi 46 do 57 spisa), a koja se odnosi na obavljenu provjeru tijekom cijele 2016. godine, proizlazi da je za svaki mjesec navedene godine tužiteljica „ostvarila nepripadnu imovinsku korist isplatom naknade za puni trošak prijevoza“ jer je utvrđeno da tužiteljica nije putovala iz svojeg prijavljenog prebivališta na posao i s posla. Iako je u ovom postupku irelevantno gdje je tužiteljica stvarno prebivala, razvidno je iz citirane dokumentacije da je tuženik od MUP-a dobivao oprečne informacije o njezinom stvarnom prebivalištu i da je upravo zbog takvih oprečnih informacija (tuženik) od nje (tužiteljice) tražio u dva navrata da potpiše izjavu o prebivalištu.

8.2. Neosnovano je utvrđenje prvostupanjskog suda da time što je ravnateljica tuženika od ovlaštenih institucija (MUP i ODO) tražila provjeru prebivališta tužiteljice, ona nju psihički zlostavljala s ciljem ugrožavanja njezinog dostojanstva, integriteta, ugleda i časti, dakle da je vršila nad njom mobing. Ravnateljica tuženika samo je izvršavala svoju zakonsku dužnost traženja od ovlaštenih institucija da utvrde relevantne činjenice jer je to izričito, zbog izraženih sumnji, od nje tražilo upravno vijeće.

8.3. Jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu je protupravnost štetne radnje. Radnja štetnika je protupravna ako je njome povrijeđen pravni propis. Sve pretpostavke odštetne odgovornost dužan je dokazati tužitelj. Ako je riječ o odgovornosti po osnovi krivnje, daljnja pretpostavka za nastanak odštetne odgovornosti je krivnja štetnika. Dakle, kod subjektivne odgovornosti tužitelj je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, osim krivnje štetnika, što nadalje znači da je tužiteljica u ovom postupku bila dužna dokazati da je postupak provjere njezinog prebivališta bio protupravan, što ona nije dokazala. Naime, iz iskaza bivše ravnateljice tuženika proizlazi da su se pojavile sumnje da tužiteljica, zajedno s još nekoliko radnica, neosnovano ostvaruje naknadu putnih troškova jer da stvarno živi u K., u stanu koji je njezino vlasništvo i koji se nalazi u neposrednoj blizini radnog mjesta, a ne u kući u vlasništvu njezinog oca u G. S., koja se nalazi 24 km udaljena od radnog mjesta. S obzirom na takve sumnje, bilo je logično da je ravnateljica inicirala postupak provjere tužiteljičinog prebivališta. Naime, tuženik je institucija koja se financira iz proračunskih sredstava, dakle, sredstava svih poreznih obveznika, i stoga je ravnatelj odgovoran za zakonito trošenje sredstava, pa je i ravnateljičina obveza bila da provjeri sumnje oko tužiteljičinog prebivališta, a radi zaštite imovinskih interesa tuženika. Pri tome se napominje da tuženik nije provodio nikakve postupke protiv tužiteljice jer na to nije niti ovlašten, već je samo i jedino inicirao postupak provjere tužiteljičinog prebivališta pred MUP-om i eventualno utvrđivanje kaznene odgovornosti pred ODO Karlovac. Kao što je naprijed navedeno, MUP je provodio postupak i sadržaji njegovih dopisa su dijametralno suprotni, odnosno iz sadržaja svih dopisa proizlazi da je tužiteljičino stvarno prebivalište bilo u K., dok jedino iz dopisa od 6. ožujka 2017. proizlazi da tužiteljica prebiva u G. S.. Pri tome se još jednom ističe da je za ovaj postupak irelevantno gdje je stvarno prebivalište tužiteljice, relevantno je jedino je li tuženik nanio štetu tužiteljici inicirajući postupak provjere njezinog stvarnog prebivališta.

8.4. Kao što je naprijed navedeno, jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu je protupravnost. Time što je tuženik pred MUP-om inicirao provjeru tužiteljičinog prebivališta nije povrijeđena niti jedna zakonska odredba, dapače bila bi povrijeđena zakonska odredba da tuženik, nakon izjava o sumnji u tužiteljičino stvarno prebivalište, nije pokrenuo takav postupak. Točno je da je tuženik u nekoliko navrata slao dopise MUP-u radi provjere tužiteljičinog prebivališta, ali to je bilo zbog sadržaja naprijed citiranih dopisa MUP-a iz kojih proizlazi da su sumnje u istinitost stvarnog tužiteljičinog prebivališta bile opravdane, bez obzira na konačni ishod tih provjera. Slijedom navedenog, kako ne postoji protupravnost u postupanju tuženika, ne postoje niti pretpostavke za njegovu odštetnu odgovornost, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Ukoliko je u postupku provjere tužiteljičinog prebivališta bilo nekih nepravilnosti, za to nije odgovoran tuženik jer on nije provodio navedeni postupak.

9. Obzirom na ishod ovog postupka, valjalo je odlučiti o parničnom trošku tuženika primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Tuženiku je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu (1.000,00 kn), naknada za zastupanje na ročištima 09.04.2019. (500,00 kn), 05.06.2019., 16.10.2019., 23.01.2020. i 12.03.2020. (1.000,00 kn ročištu, ukupno 4.000,00 kn), naknada za sastav podneska od 18.12.2019. (1.000,00 kn), naknada za pristup na ročište za objavu presude (500,00 kn) i naknada za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, ukupno 8.250,00 kn. U preostalom dijelu valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

10. Slijedom navedenog, valjalo je prihvaćanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu preinačiti pozivom na odredbu čl. 373. t. 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

11. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki II. izreke.

U Rijeci 11. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Larisa Crnković