Republika

Hrvatska

Županijski

sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž R-22/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja K. P. OIB:…, Z., zastupan po punomoćniku M., odvjetniku iz Z., , protiv tuženika HP – H. p. d.d. OIB: …, Z., zastupan po punomoćniku I. A., dip. iur. zaposleniku tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2022. poslovni broj Pr-1653/2020, u sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika HP – H. p. d.d. te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2022. poslovni broj Pr-1653/2020 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da će se o trošku žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tuženik HP - H. p. d.d., Z., OIB: … dao tužitelju K. P., Z., OIB: … odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu (broj: HP-12-012262/20) od 13. ožujka 2020. te da radni odnos tužitelja nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ili drugo mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od dana 13. lipnja 2022. pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv gornje presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

3. U odgovoru na žalbu osporeni su, u bitnom, žalbeni prigovori i predloženo odbijanje žalbe.

4. Žalba je osnovana.

5. Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

5.1. Da je u odnosu na razloge donošenja Odluke o otkazu izvršio uvid u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz koje proizlazi da je Ured za korporativnu sigurnost, Odjel za kibernetičku sigurnost dana 28. veljače 2020. utvrdio da je tužitelj na USB stick kopirao ukupno 2197 dokumenata, među kojima se nalaze i predmeti koji su tek u fazi pripreme, za koje postupak nabave nije pokrenut i za koje radnik u radu nije zadužen niti sudjeluje u bilo kojem dijelu procesa u njima. Radi se o predmetima paketomata koji vodi Odjel za troškove, zatim postupak opskrbe električne energije, nabave viličara putem operativnog leasinga, nabave kutija za "paket 24", koji predmeti su tek u fazi radnih verzija s komentarima izvršne direktorice Ureda za nabavu. Kopiranjem dokumenata tužitelj je kopirao i dokumente koji sadrže osobne podatke izvršnih direktora i nositelja nabave s kojima tužitelj nije ovlašten postupati niti ih je ovlašten iznositi izvan poslovnog prostora. Tuženik navodi da je svojim postupanjem tužitelj prekršio odredbu čl. 119. Pravilnika o sigurnosti informacijskih sustava, odnosno da je na taj način ostvario povredu iz čl. 145. st. 2. Pravilnika o radu zbog koje se tužitelju otkazuje ugovor o radu. Tuženik dalje navodi da nije prihvatljiva obrana tužitelja jer je tuženik tužitelju prilikom zaključenja ugovora o radu za poziciju Voditelja Odjela za investicije ukazao povjerenje te je očekivao da će tužitelj ugovorne obveze izvršavati lojalno i pri tome štititi interese poslodavca. Budući je tužitelj zaposlen na radnom mjestu voditelja odjela ima veću odgovornost I odgovara za rad cijelog odjela, te se od njega očekuje da

poštuje

radne

obveze

i postupak sukladno istima. U odluci se dalje navodi da je tužitelj samovoljno, neovlašteno, nedopušteno i protivno internim aktima kopirao ogromnu količinu poslovne dokumentacije na privatni USB stick te je istu iznosio izvan poslovnog prostora, čime je tuženika izložio potencijalnom riziku od gubitka, otuđenja ili drugog načina nestanka poslovne dokumentacije te potencijalnoj dostupnosti podataka trećim osobama. Tuženik ističe da je postupanjem tužitelja izgubljeno povjerenje koje tuženik ima u tužitelja te da se stoga tužitelju izvanredno otkazuje ugovor o radu.

5.2. Da je prije donošenja odluke o otkazu tužitelj dao izjavu od 2. ožujka 2020. iz koje proizlazi da je 28. veljače 2020. oko 13,30 sati na USB stick presnimio dokumente koji se odnose na predmete nabave za koje je zadužen, a u svrhu rada po predmetima kod kuće za vrijeme vikenda. Tužitelj ujedno pod materijalnom i kaznenom odgovornošću navodi da nikoga od osoba iz obiteljskog i prijateljskog kruga nije upoznao sa sadržajem dokumenata, a iznio je dokumente izvan prostora ureda samo u svrhu rada na istima u smislu pripreme dokumentacije za sjednicu uprave. Dokumentaciju je pripremao kao osoba ovlaštena od strane uprave u skladu sa postupanjem na temelju Zakona o javnoj nabavi.

5.3. Da spisu prileži zapisnik od 4. ožujka 2020. iz kojeg proizlazi da je prije donošenja odluke o otkazu tužitelj iznio obranu u Uredu za upravljanje ljudskim resursima. Tužitelj u obrani navodi da je kopirao 440 dokumenata po predmetima za koje je zadužen, osporava da bi kopirao predmete za koje nije zadužen, ističe da su svi djelatnici Odjela za investicije i Odjela za troškove imali pristup svim fileovima, jer se njegovo računalo koristilo kao server. Tužitelj ističe da je isti čas kada je u njegov ured pristupio K. R. istom ponudio USB stick kako bi se pregledali dokumenti koji su navodno kopirani, međutim da je K. R. odbio preuzeti stick niti je to ikada učinjeno. Tužitelj ističe da je u tom trenutku prvi puta upoznat vezano uz restrikcije snimanja fileova na vanjske medije, a ujedno potpuna restrikcija nije moguća za Odjel javne nabave budući se dokumentacija za ponuđače nalazi na takvim medijima. Iz zapisnika je također utvrđeno da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu postupio sukladno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje - ZR).

5.4. Da se Radničko vijeće tuženika se svojim dopisom od 13. ožujka 2020. usprotivilo namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ističući da tužitelj nije počinio povrede koje bi opravdavale izvanredni otkaz. Radničko vijeće smatra životnim i logičnim objašnjenje da je tužitelj dokumente spremao s ciljem izrade sigurnosne kopije te da nije upoznao treće osobe s tim podacima. Tužitelj zbog prirode posla mora surađivati s drugim zaposlenicima tuženika te je prisiljen svoje prijenosno računalo iznositi izvan prostorija ureda. Radničko vijeće ne vidi u čemu je razlika između pohranjivanja dokumenata na prijenosnom računalu i USB memoriji. Jedino što bi bilo bitno je činjenica je li tužitelj dokumente učinio dostupnim osobama kojima nije smio, što u ovom predmetu nije slučaj. Isto tako se ističe da nije dokazano da bi sve dokumente za koje se to navodi kopirao tužitelj, obzirom da je tužiteljevo računalo služilo kao server za druga računala.

5.5. Da je tuženik dostavio u spis Pravilnik o sigurnosti informacijskog sustava od 21. ožujka 2013. u kojem je čl. 119. propisano da se podaci u informacijskim sustavima u sigurnosnim i administrativnoj zoni pohranjuju isključivo u elektroničkom obliku te se ne pohranjuju u posebne sigurnosne spremnike (na USB memorijama, vanjskim diskovima, disketama i slično). Navedena odredba odnosi se na način pohrane podataka, sve kako to stoji u istom Pravilniku.

5.6. Da je tužitelj je dostavio u spis dopis od 7. rujna 2020. koji dokaz je nastao nakon podnošenja tužbe sudu iz kojeg dopisa proizlazi da tuženik obavještava djelatnike o digitalnom upravljanju podacima te dostavlja Uputu za spremanje I dijeljenje dokumenata sa internim ili vanjskim korisnicima. U dopisu se navodi da je od tog tjedna (7. rujna 2020.) digitalno upravljanje datoteka i dokumenata omogućeno isključivo putem platformi koje kao sustav koristi tuženik. Datoteke koje se razmjenjuju sa suradnicima van sustava mogu se slati putem platforme OneDrive, za internu razmjenu datoteka i pohranu podataka može se koristiti OneDrive ili P disk. Ujedno se navodi da je važno to da snimanje na ili s USB stickova, CD- RW, DVD-RW i slično više nije moguće bez iznimnih jednokratnih dopuštenja nadležnog Odjela za kibernetičku sigurnost. U dopisu se još navodi da se u prilogu nalazi dokument "Uputa za spremanje dokumenta na mrežni disk HP dokumenti ili na OneDrive - HP – H. p. (Cloud) te dijeljenje sa internim ili vanjskim korisnicima" gdje je detaljno objašnjen postupak kako se spremaju i dijele dokumenti. Iz navedenog dokaza proizlazi da je tuženik tek dopisom od 7. rujna 2020., znači nakon donošenja odluke o otkazu, jasno napomenuo djelatnicima da snimanje na USB stickove više nije moguće bez

jednokratnog odobrenja Odjela za kibernetičku sigurnost, te je tek tim dopisom dostavljena Uputa za spremanje dokumenata. Tuženik tijekom postupka nije dostavio u spis niti jedan drugi dokument, odnosnodokaz iz kojeg bi proizlazilo da je prije donošenja odluke o otkazu radnicima dostavljena neka uputa ili pravilnik koji jasno razrađuje pravila o spremanju dokumenata na USB stick. Naime, sud smatra kako je čl. 119. Pravilnika o sigurnosti informacijskog sustava preopćenit te nije jasno može li se primijeniti na ovakav slučaj u kojem djelatnik kopira dokumentaciju koju je on kreirao na USB stick radi rada na istoj, u kojem slučaju se rad ne obavlja u nekom konkretnom informacijskom sustavu, već se radi o vlastito kreiranoj dokumentaciji.

5.7. Da iz iskaza svjedoka K. R. proizlazi da je tuženik prije tri i pol godine u svoj digitalni sustav uveo sustav DLP koji alarmira kada se određena skupina podataka i osobni podaci šalju na bilo koji način van sustava, bilo da je došlo do maliciozne krađe podataka od trećih, bilo da netko od djelatnika šalje podatke izvan sustava. Svjedok navodi da se u takvom slučaju rade

tri

vrste

provjere,

provjerava se je li došlo do vanjskog inficiranja softwera na način da netko maliciozno i bez znanja i odobrenja vlasnika kopira podatke, vrše provjeru samog računala je li isto inficirano pa se greškom događa odljev podataka te također utvrđuju je li osoba koja je zadužena za računalo ima nadzor nad računom i računalom što uključuje fizički pregled radnog mjesta. Također se blokira račun da se ne bi širila potencijalna šteta. U ovom slučaju je sustav alarmirao da je došlo do odljeva podataka, izvršili su provjeru računala i računa, otišli na lice mjesta i utvrdili da se tužitelj služio navedenim računalom. Utvrdili su da je došlo do kopiranja određene dokumentacije na vanjski medij - USB. Taj podatak dostavljen je rukovoditelju na daljnje postupanje sa popisom dokumenata. Svjedok ističe da su utvrdili da nije došlo do inficiranja sustava od strane trećih te su utvrdili da se tužitelj služio računalom. Zna da je bila velika količina dokumenata jer je popis bio na par stranica. U slučaju da netko sa drugog računala naloži kopiju dokumenata s tužiteljevog računala kojima ima pristup sustav bi evidentirao identitet te osobe koja je naložila to kopiranje. U ovom slučaju utvrđeno je da je USB bio priključen baš na tužiteljevo računalo i da je kopiranje pokrenuto s računala tužitelja. Malo prije tog događaja ustrojen je odjel za kibernetičku sigurnost, do njih su prvo došle informacije da se događa prijenos datoteka iz sustava. Taj sustav je par tjedana prije toga pušten u funkciju, nisu utvrdili da sustav pokazuje grešku. Unazad par mjeseci donesena je odluka koja fizički onemogućuje kopiranje na USB medije, a tada je to bilo fizički moguće. To su bili prvi tjedni po uvođenju sustava, pa su provjeravali u kojim slučajevima se oglašava alarm. Sustav bilježi dan i datum kada su skinuti podaci. Svjedok ističe da se ne sjeća da bi mu tužitelj pokazao USB stick i navodi da niti u jednom trenutku nisu provjeravali USB stick, a ne zna što bi time provjerili jer se podaci mogu u međuvremenu izbrisati. Svjedok ističe da ne može nagađati na koji način ljudi pohranjuju dokumente, ali ističe da ne bi smio biti slučaj da računala služe kao serveri, jer postoje vanjski serveri koji su dostupni svima. Sustav share-anja uveden je par godina prije toga, pa je moguće da su prije toga djelatnici na taj način dijelili dokumente.

5.8. Da svjedokinja M. S. u svom iskazu navodi da je neposredno nadređeni djelatnik tužitelju. K. R. izvijestio je svjedokinju o prijenosu podataka i priložio popis dokumenata. Svjedokinja je pregledala tablicu te je označila predmete za koje je tužitelj zadužen i predmete u kojima on uopće nije trebao postupati. Velik broj dokumenata odnosio se na predmet s kojim ni na koji način tužitelj nije bio

povezan, niti je za iste bio zadužen. Svjedokinja je navela da ništa od te dokumentacije nije preneseno po njenom nalogu, tužitelj nije zatražio dopuštenje za rad od kuće, niti je svjedokinja imala saznanja da djelatnici rade od kuće, niti je o tome informirana. Tužitelj nije tražio odobrenje niti za skidanje dokumentacije za koju je on zadužen, međutim to ne bi bio problem, budući postoji mogućnost da tužitelj dodatno radi na svojim predmetima nakon radnog vremena, to nije zabranjeno. Sporno je bilo to što se preostala dokumentacija odnosila na spise s kojima tužitelj nije zadužen. Tužitelj je u razgovoru rekao da je skidao samo predmete za koje je zadužen i koje je pripremao za sjednicu uprave. Nakon toga svjedokinja je stavila prijedlog za pokretanje stegovnog postupka. Nakon izjave tužitelja svjedokinja je ponovno kontaktirala Odjel za kibernetičku sigurnost gdje su objasnili da nije moguće da bi netko drugi skidao dokumente, jer su skidani u vremenskom nizu neprekidno. Dokumentacija koja je skidana postoji na elektroničkom servisu i dostupna je svima. Svjedokinja je utvrdila da je došlo do skidanja dokumenata vezanih uz project paketomata, a radilo se o radnim verzijama dokumentacije koja je u pripremi, navedena dokumentacija je tajna sve do finalne verzije, radi se o strateški važnom projektu. Svjedokinja ističe da je po dolasku kod tuženika imala USB stick sa nekim predmetima državne komisije, radilo se o njenim predmetima. Od kada postoji odjel za kibernetičku sigurnost zabranjuje se kopiranje dokumentacije na USB stick. Svjedokinja zna da su djelatnici zaduživali USB stick, zna da je i tužitelj imao USB stick, to je potrebno u radu prilikom otvaranja ponuda jer se pomoću USB sticka aktiviraju privatni ključevi za otvaranje ponuda. Ne zna što su djelatnici spremali na USB stick. Zna da su nabavljani i vanjski hard diskovi u okviru nabave informatičke opreme. Svjedokinja navodi da ne zna da bi radnici snimali dokumentaciju na USB, ne zna da bi to radili drugi radnici. Prema saznanjima svjedokinje odjel kibernetičke sigurnosti nije tako nešto utvrdio za drugog djelatnika. U

sobi

sa

tužiteljem

sjedio

je

D. K., koji je radio na nekima od tih predmeta koji su skinuti. Svjedokinja ima saznanja o tome da je na odjelu tužitelja postojao share folder kojem je mogao pristupiti veći broj ljudi. Ne zna da bi računalo tužitelja bilo server. Moguće je da je tužitelj na svom računalu mogao pristupiti dokumentaciji na share pointu za koji su zaduženi drugi djelatnici. Računala se automatski zaključavaju ukoliko djelatnici nisu aktivni par minuta, potreban je ponovni unos šifre. Svaki djelatnik osobno je zadužen za vlastitu šifru. Svjedokinja je kasnije saznala da su djelatnici odjela za investicije imali share folder te da je tužitelj imao proceduru da se dokumenti pohranjuju na tom folderu, svjedokinja nije dala odobrenje za to. Nema saznanja da je tužitelj ponudio USB stick niti je vršena provjera sticka.

5.9. Da svjedok D. K. u svom iskazu navodi da je s tužiteljem dijelio ured, radi kao voditelj odjela za troškove. U vrijeme na koje se odnosi odluka o otkazu svjedok ističe da je on osobno kopirao svoje predmete za koje je zadužen na USB stick, znao je raditi od kuće na njima. U njihovom odjelu bio je share folder kojem su svi mogli pristupiti i na kojem su se nalazili dokumenti djelatnika iz odjela tužitelja. I svjedok je mogao pristupiti tom share folderu. Većina djelatnika odjela za investicije tamo je stavljala svoje dokumente. Na dokumentaciji je bilo naznačeno koji djelatnik je zadužen za nju. Da bi pristupili share folderu bilo je potrebno da je tužiteljevo računalo uključeno, nije bilo potrebno da se ulogiraju uz pomoć šifre. Znalo se dogoditi da se ulogiraju pod tuđom šifrom ako se treba pristupiti nekom dokumentu. U odjelu svjedoka nema share foldera i stoga je potrebno da se ulogiraju pod tuđom šifrom kako bi pristupili dokumentu i poslali ga na računalo te radili na njemu. Većinom su znali šifre jedni drugih, svjedok je znao šifru tužitelja. Ta situacija je većinom bila kada osoba ode na godišnji odmor, jer su morali postupati u okviru rokova. Taj petak kada se dogodilo kopiranje svjedok je bio na radnom mjestu, nijekopirao dokumentaciju, tužitelj je također bio na radnom mjestu, svjedok se nije služio šifrom tužitelja jer nije bilo razloga za to. Svjedok navodi da je nastavio raditi na folderu i kada je postao voditelj odjela misli da je direktorica napomenula da ne stavlja na folder dokumente, međutim svjedok je nastavio raditi na taj način i zanemario je uputu direktorice. Ne zna je li postojao neki akt koji bi zabranio kopiranje na USB. Imao je povjerenja u tužitelja kao i u sve djelatnike, u protivnom ne bi stavljao dokumentaciju na share folder. Svjedok je znao da tužitelj može pristupiti share folderu i vidjeti svaki dokument kojeg tamo stavi, bez tužiteljevog računala nije se moglo pristupiti share folderu, jer je tužiteljevo računalo služilo kao server. Znala se dogoditi situacija da je tužitelj na godišnjem odmoru te se pali njegovo računalo kako bi drugi djelatnici mogli pristupiti share folderu. Svjedok je bio zadužen za projekt paketomata, isključivo je on radio na tom projektu. Svjedok je imao privatni USB stick, nije zadužio službeni USB od tuženika. U određenom trenutku svjedok je znao tužiteljevu šifru, ne zna je li toga dana znao šifru tužitelja. Tužitelj tada nije bio na godišnjem odmoru.

5.10. Da svjedokinja S. L. u svom iskazu navodi da je s tužiteljem dijelila radni prostor više godina, svakodnevno su surađivali jer su oboje radili kao voditelji. Kod tuženika je radila do veljače 2019., tako da nema saznanja o trenutku na kojeg se odnosi odluka o otkazu. Svjedokinja navodi da do veljače 2019. nije imala saznanja o tome da postoji neki akt koji bi zabranjivao pohranu dokumentacije na USB stick, dapače to su svi radili pa tako i svjedokinja. Potvrđuje navode tužitelja da su imali zajednički server na kompjuteru tužitelja gdje su bili fileovi svih odjela. Često su znali kopirati i dokumentaciju koja se koristila u nekom drugom postupku, kako bi poslužila kao rješenje u predmetu na kojem radi. Koristila je dokumentaciju iz postupaka za koje nije bila zadužena. Od tuženika je dobila USB stick, direktori su znali da se na taj način snima dokumentacija. Nikada ih nitko nije upozorio da se to ne radi. Tužiteljevo računalo trebalo se uključiti kako bi ljudi iz odjela mogli pristupiti zajedničkim dokumentima. Svi su imali lozinke za pristup računalu, ljudi od povjerenja su znali njihove lozinke, svjedokinja je znala lozinku tužitelja. U ranije vrijeme su svi dokumenti ureda za nabavu bili pohranjeni u računalu tužitelja, a po dolasku M. S. bili su pohranjeni samo dokumenti tužiteljevog odjela.

5.11. Da svjedok M. P.u svom iskazu navodi da je radio kao izvršni director ureda za informacijske tehnologije do 18. svibnja 2020. kada odlazi od tuženika. Navodi da su se u praksi koristili USB stickovi, te stickove su nabavljali radnicima na njihov zahtjev, nije provjeravao što se snima na stickove. U međuvremenu je implementiran sustav za zaštitu od curenja podataka s ciljem da se otkrije maliciozni gubitak podataka. Čuo je da se tužiteljevo računalo koristilo kao server. Zna da je postojao Pravilnik iz 2013. kojeg je bilo potrebno ažurirati, što nije učinjeno do svibnja 2020. Prema mišljenju svjedoka raniji Pravilnik bio je preopćenit i neprimjenjiv na novo implementirani sustav. Ne zna je li bilo zabranjeno pohranjivati podatke na USB medij, ali činjenica je da se to radilo. Novi sustav informatičke sigurnosti implementiran je u jesen 2019., sve do odlaska svjedoka sustav nije bio u potpunosti implementiran, jer je konačni cilj projekta bio ne samo da "lovi prijestupnike koji kopiraju dokumentaciju", već da ih putem upozorenja na ekranu ili upozorenjam rukovoditeljima upozori da rade nešto nedopušteno te da se na taj način podigne svijest o informatičkoj sigurnosti.

Sustav je bilježio kopiranje dokumentacije, još tada nisu bila implementirana područja koja su trebala slati upozorenja. Krajem 2019. ili početkom 2020. je unutar odjela za korporativnu sigurnost formiran odjel za kibernetičku sigurnost. Ne sjeća se je li postojala obavijest o tome da će se nadzirati prijenos informacija. Nije postojala zabrana da računalo služi kao server. 5.12. Da tužitelj u svom iskazu navodi da prema njegovim saznanjima nije bilo zabranjeno postupanje koje se tužitelju odlukom o otkazu stavlja na teret. Nije postojala niti usmena ni pisana odluka o tome da se ne smije snimati dokumentacija na USB stick. To su radili i drugi djelatnici, tužitelj potvrđuje činjenicu da je doista to radio te je često snimao dokumentaciju na USB stick kako bi radio od kuće. Računalo tužitelja služilo je kao server, tužitelj je kao voditelj imao uvid u dokumentaciju i spise svih djelatnika svog odjela. Mogao je pristupiti toj dokumentaciji jer nije postojala nikakva klasifikacija dokumentacije. Dapače, radilo se o dokumentaciji koju je tužitelj kao voditelj odjela kreirao i koju je nosio kući kako bi radio na njoj. USB stick zadužio je od tuženika, te je također dobio vanjski hard disk na koji je redovito snimao dokumentaciju u smislu arhive, radilo se o tisućama dokumenata, to je radio kontinuirano. Nije imao saznanja o tome da je uvedeno praćenje od strane kibernetičke sigurnosti. Pravilnik iz 2013. ne odnosi se na dokumentaciju tužitelja, jer su dokumenti tužitelja sačinjeni u Wordu i Excelu i ne predstavljaju informacijski sustav. Tuženik koristi dva informacijska sustava, Laus i Mips, na njih se može primijeniti čl. 119., ti sustavi su kreirani za tuženika. Tužitelj nije imao pristup u te sustave. Sjeća se da ga je u petak pozvao K. R. u svoj ured navodeći da je uočio snimanje dokumenata na vanjski medij, tužitelj je isti tren ponudio stick na pregled, svjedok R. je rekao da to ne treba, da je u fazi testiranje aplikacije te da će doći do restrikcije u pogledu snimanja dokumentacije na vanjski medij. Tužitelj je tada napomenuo da to za odjel javne nabave neće biti moguće u potpunosti primijeniti, jer tužitelj mora često snimati dokumentaciju ponuđačima na USB stick, koji imaju pravo uvida u ponude odabranih ponuditelja. Veće javne nabave imaju i dio ponudbene dokumentacije na USB sticku, on je nužan u postupku javne nabave. Tom prilikom K. R. je rekao da će detalje vidjeti sa direktorima, radilo se o ugodnom razgovoru i tužitelj nije smatrao da je nastao neki problem. U ponedjeljak je isti djelatnik promijenio ponašanje, oduzeo je tužiteljevo računalo te je tužitelj udaljen s radnog mjesta. Tada je također ponudio USB stick na pregled, djelatnici ga nisu htjeli preuzeti. Smatra da je odluka o otkazu rezultat osobne netrpeljivosti direktorice prema tužitelju. Tužitelj u P. radi od 1995., nije imao opomena ili upozorenja. Radilo se o dokumentaciji koju tužitelj sadržajno kreira te za nju ne postoji nikakva klasifikacija. Tužitelj je za tu dokumentaciju ovlašten i zadužen. Tuženik nije dokazao o kojoj je točno dokumentaciji riječ, nije priložio popis dokumenata, niti je pregledao stick da bi nedvojbeno utvrdio da se ta dokumentacija nalazi na sticku. Tužitelj je također predočio sudu sporni stick navodeći da se na njemu nalazi više od 440 dokumenata, da nije ništa na njega dodatno snimao niti brisao. Svake godine tuženik je nabavljao USB stickove za djelatnike koji nose logo tuženika. Tužitelj smatra da njegovim postupanjem nije nastala nikakva šteta, a potencijalni rizik ne može biti razlog za otkaz. Dokumentaciji na računalu tužitelja mogli su pristupiti djelatnici tužiteljevog odjela, nekoliko djelatnika drugog odjela te voditelj drugog odjela D. K.. Svi dokumenti nalazili su se na računalu tužitelja i tužitelj ih je mogao vidjeti čitavo svoje radno vrijeme, pa tako i dokumentaciju koja se odnosi na nabavu kutija za "paket 24". Na stick nije snimao dokumente koji se odnose na paketomate, iako je te dokumente mogao vidjeti na računalu u svakom trenu. Nije snimao nikakvu dokumentaciju koja mu ne bi bila dostupna na računalu.

5.13. Da je tuženik tijekom postupka predložio izvođenje dokaza vještačenjem iz područja informacijske sigurnosti, na okolnost otkaznih razloga, odnosno na okolnost činjenice sa čijeg računala i sa koje domene, odnosno računa su kopirani podaci i dokumenti, na okolnost broja kopiranih dokumenata, datuma i sata kopiranja dokumenata, naziva dokumenata, medija na koji su kopirani podaci, a sve kako bi se vidjelo koji je korisnik kopirao podatke s računala tužitelja. Tužitelj se nije usprotivio navedenom prijedlogu, međutim, predložio je da se vještačenje provede i nad USB medijem koji je u posjedu tužitelja na okolnost jesu li na njega snimljeni podaci za koje tuženik tvrdi da su snimljeni. Tužitelj tijekom postupka upire na činjenicu da tuženik nije dostavio niti predložio dostaviti popis dokumenata kojeg spominju svjedoci K. R. i M. S. u svom iskazu, a na kojem se navodno nalaze dokumenti koji se ne odnose na predmete tužitelja. Budući navedeni dokaz nije priložen spisu niti odluci o otkazu, sud je odbio izvođenje dokaza informatičkim vještačenjem jer ne postoji polazna točka koju bi trebalo utvrditi vještačenjem. Naime, spisu ne prileži popis dokumenata koji je navodno kopiran na vanjski medij tužitelja, a činjenica da je dokumentacija kopirana među strankama nije sporna, odnosno nju potvrđuje tužitelj. Stoga je navedeni dokaz nerelevantan za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. U ovom predmetu valja procijeniti je li ponašanje tužitelja bilo u skladu s važećim odlukama i aktima tuženika, odnosno je li isto razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

5.14. Da iz iskaza svih svjedoka i tužitelja proizlazi da su radnici tuženika kopirali dokumentaciju na USB stick te niti jedna osoba nije navela da bi postojala jasna zabrana poslodavca da se to čini. Svjedokinja M. S. koja je predložila pokretanje stegovnog postupka u svom iskazu nije mogla konkretno navesti sadržaj propisa koji bi zabranjivao kopiranje na USB, niti zna kada je takav akt donesen. Tužitelju se stavlja na teret kopiranje dokumenata iz predmeta za koje je zadužen svjedok D. K., međutim iz iskaza svjedoka K. proizlazi da je upravo on navedenu dokumentaciju stavio u zajedničke dokumente koji su dostupni na računalu tužitelja, te je tako u stvari omogućio tužitelju uvid u tu dokumentaciju. Nigdje iz spisa ne proizlazi da bi dokumenti koje je tužitelj snimio prema navodima tuženika bili tajni, odnosno klasificirani. Tužitelj u svom iskazu navodi da se ionako mogao upoznati sa sadržajem dokumenata jer su mu bili vidljivi ti dokumenti na share folderu na koji se moglo pristupiti sa računala tužitelja, a da ti dokumenti ionako nisu klasificirani. Stoga je utvrđeno da je tužitelj kopirao dokumentaciju koja mu je ionako bila dostupna pristupom share folderu koji se nalazio na njegovom računalu.

5.15. Da iz dopisa tuženika od 7. rujna 2020. proizlazi da se radnici tek tada obavještavaju o tome da snimanje na USB stick više nije moguće bez iznimnih jednokratnih dopuštenja odjela za kibernetičku sigurnost, što znači da nisu osnovani navodi tuženika u kojima ističe da se obavještavaju radnici o tehničkoj nemogućnosti snimanja dokumenata, budući iz dopisa proizlazi da snimanje dokumenata nije moguće bez iznimnog odobrenja, što znači da je uz takvo odobrenje tehnički moguće. Budući u spisu ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi upućivao na to da je prije 7. rujna 2020. bilo zabranjeno snimanje dokumentacije na USB stick, sud je utvrdio da tužitelj svojim postupanjem nije prekršio Pravilnik, odnosno odluku tuženika, što bi opravdavalo donošenje odluke o izvanrednom otkazu. Tome u prilog govori i iskaz svjedokinje S. L. koja navodi da su se često kopirali i dokumenti iz drugih predmeta kako bi služili kao rješenje u predmetu na kojem se radi. Također svjedok M.P.potvrđuje navode tužitelja da su se podaci pohranjivali na

USB medij, a svjedokinja M. S.ističe da nije sporno skidanje dokumentacije koja se odnosi na predmete na kojima radi tužitelj. Znači i svjedokinja S. je bila svjesna činjenice da se događalo snimanje dokumentacije na vanjski medij, dok je svjedok D. K. također naveo da je postojalo povjerenje među djelatnicima te da su međusobno dijelili šifre kada bi djelatnik otišao na godišnji odmor, a ujedno je svjedok K. dokumentaciju stavljao u zajednički folder unatoč uputi direktorice.

5.16. Da iz izvedenih dokaza sud je zaključio da je tužitelj svojim postupanjem postupao kao i većina radnika tuženika, te da do 7. rujna 2020. tuženik nije radnicima jasno dao do znanja da je zabranjeno kopiranje dokumentacije na USB stick. Postojanje Pravilnika iz 2013. koji u svojem čl. 119. govori o načinu pohrane podataka ne znači da je bilo zabranjeno kopiranje dokumentacije na USB stick, budući se i nakon donošenja Pravilnika to radilo, a riječ je o dokumentima za koje tužitelj navodi da su kreirani u Wordu i Excelu te da je on autor sadržaja tih dokumenata. Znači ne radi se o podacima iz informacijskih sustava tuženika, nego dokumentima koje upravo kreira tužitelj i njegov odjel.

5.17. Da tuženik također nije dokazao da bi nakon ustrojavanja odjela za kibernetičku sigurnost radnicima zabranio kopiranje dokumentacije na USB stick, te da je o tome radnike izvijestio.

5.18. Da slijedom svega navedenog sud je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena, odnosno da ponašanja koja se tužitelju stavljaju na teret ne predstavljaju povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Nije utvrđeno da bi se ponašanje tužitelja razlikovalo od ponašanja drugih radnika niti je utvrđeno da bi njegovo postupanje bilo u suprotnosti sa aktom ili odlukom tuženika. Također, tuženik nije jasno naveo niti priložio popis dokumenata koji su kopirani, niti je utvrđeno što je točno pohranjeno na USB sticku tužitelja, budući isti nije pregledan od strane tuženika.

5.19. Da obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje nedopuštenost odluke o otkazu, a također i zahtjev za vraćanjem na rad, sve sukladno odredbi čl. 124. st. 1. Zakona o radu («Narodne novine», broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje ZR).

6. Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom na koju se ukazuje u žalbi iz točke 11. istog članka jer odluka uopće nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se posljedično ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava kako se opravdano navodi u žalbi.

8. Naime, sporna je i u žalbenom stadiju postupka pravilna primjena odredbe čl. 116. st.1. ZR-a u odnosu na ocjenu o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, spornom odlukom o izvanrednom otkazu tužitelju se ne stavlja na teret da bi, kao ostali radnici, kritične prigode preslikao na USB 440 predmeta za koje je bio zadužen kako bi radio kod kuće nakon radnog vremena, a

što bi poslodavac tolerirao zaposlenicima, nego da bi dana 28. veljače 2020. na USB stick kopirao ukupno 2197 dokumenata među kojima se nalaze i predmeti koji su tek u fazi pripreme, za koje postupak nabave nije pokrenut i za koje radnik u radu nije zadužen niti sudjeluje u bilo kojem dijelu procesa u njima, radi se o predmetima paketomata koji vodi Odjel za troškove, zatim postupak opskrbe električne energije, nabave viličara putem operativnog leasinga, nabave kutija za "paket 24" koji predmeti su tek u fazi radnih verzija s komentarima izvršne direktorice Ureda za nabavu. Kopiranjem dokumenata tužitelj je kopirao i dokumente koji sadrže osobne podatke izvršnih direktora i nositelja nabave s kojima tužitelj nije ovlašten postupati niti ih je ovlašten iznositi izvan poslovnog prostora.

9. Odbijanje dokaznog prijedloga sud prvog stupnja obrazlaže time da ne postoji polazna točka koju bi trebalo utvrditi vještačenjem, jer da ne prileži popis dokumenata koji je navodno kopiran na vanjski medij tužitelja iako činjenica da je dokumentacija kopirana među strankama nije sporna, odnosno nju potvrđuje tužitelj, stoga da je navedeni dokaz nerelevantan za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja te da u ovom predmetu valja procijeniti je li ponašanje tužitelja bilo u skladu s važećim odlukama i aktima tuženika, odnosno je li isto razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, međutim, opravdano se u žalbi navodi da su djelatnici Odjela za kibernetičku sigurnost izuzeli računalo tužitelja što znači da bi vještak, kako sada stvari stoje, ipak mogao dati nalaz da li je kritične prigode sporna dokumentacija neovlašteno preslikana putem računala tužitelja na njegov USB što bi bilo protupravno u smislu čl. 119. Pravilnika o sigurnosti informacijskih sustava od 6. ožujka 2013. i što bi po čl. 145. st. 2. istog Pravilnika predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje se radniku može otkazati ugovor o radu na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o radu i Pravilnikom o radu.

10. Isto tako, osnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja pogrešno tumači dopis poslodavca od 7. rujna 2020. iz kojeg dopisa ne proizlazi da su derogirane odluke Pravilnika o sigurnosti informacijskog sustava nego da od tada snimanje na ili s USB stickova i slično više nije tehnički moguće.

11. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 370. ZPP-a odlučiti kao u izreci odluke, s time da će u ponovljenom postupku sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a biti dužan provesti vještačenje putem vještaka iz područja informatičke sigurnosti, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog pa i žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U Zadru, 11. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Katija Hrabrov