Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 8. Gž R-2712/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vlaste Horvat-Mataić, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća, i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-695/2019-26 od 30. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-695/2019-26 od 30. lipnja 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. rujna 2019. iznos od 221.865,77 kuna sa zateznim kamatama na svaki dospjeli iznos, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke. Naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.125,00 kuna sa zateznim kamatama od 30. lipnja 2022. do isplate (točka II. izreke).
2. Tužena je izjavila žalbu protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijanih odluka.
5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.
6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. rujna 2019., a sve vezano za posljedice doživljene nezgode na radu od 12. lipnja 2000. godine, za čiji nastanak je odgovorna tužena.
8. Između stranaka je neprijeporno da je ministarstvo Uprava za ljudske resurse Zdravstvena komisija za ocjenu sposobnosti DVO za DVS-I vijeće klasa: …, urbroj: … od 4. rujna 2001. godine donijelo rješenje kojim je ocijenjeno da je ovdje tužitelj, kao djelatna vojna osoba, nesposoban za djelatnu vojnu službu, da je u postupku pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje (dalje HZMO) ovlašteni vještak Područne službe Z. utvrdio svojim nalazom i mišljenjem, broj dnevnika … od 12.12.2001. g., da je zbog ozljede na radu kod tužitelja dana 01.12.2001. nastala opća nesposobnost za rad, prema čl. 34. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/08, dalje ZOMO) te je HZMO dana 4. siječnja 2002. donio rješenje kojim se ovdje tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi priznaje, počevši od 1. prosinca 2001. godine, pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.
9. Neprijeporno je da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1585/14 od 21. studenoga 2014. godine naloženo tuženoj da tužitelju na ime naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 1. prosinca 2001. do 30. travnja 2014. isplati iznos od 421.686,25 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama
10. U žalbenoj fazi postupka i dalje je prijeporna primjena materijalnog prava i to Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj: 128/99, 16/01, 22/02, 41/08, 97/12 i 118/12).
11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
12. Prije svega valja istaknuti jedno od temeljnih načela pravnog poretka o zaštiti stečenih prava, a u slučaju da novi zakon ta prava različito propisuje.
13. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 6. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj:128/99) kojom je propisano: “Na temelju rješenja nadležnog ministra, odnosno predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost o prestanku službe zbog potreba službe osiguranik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu, bez obzira na godine života, kada navrši mirovinski staž od najmanje 30 godina, od toga najmanje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima, odnosno na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem prema odredbama ovoga Zakona“.
14. Navod tužene da bi tužitelj, da nije bilo predmetnog štetnog događaja, ostvario pravo na starosnu mirovinu u skladu sa posebnim propisom kojim je regulirano ostvarenje prava na mirovinu djelatnih vojnih osoba, na dan 31. prosinca 2007., kada bi imao 30 godina mirovinskog staža i 15 godina posebnog staža, je neosnovan, budući nema temelja u zakonu. Također, tužena smatra da je odredba čl. 4. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj: 41/2008) sukladno odredbi čl. 10 toga Zakona stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju pa da se ta odredba ne bi mogla odnositi na tužitelja.
15. Citiranom odredbom čl. 6. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba omogućeno je ostvarenje prava na starosnu mirovinu onom osiguraniku kojem je služba prestala na temelju rješenja nadležnog ministra o prestanku službe zbog potreba službe, a što ovdje nije slučaj, jer tužitelju služba nije prestala na temelju rješenja nadležnog ministra o prestanku službe zbog potreba službe, već je upućen u invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu, za koju je odgovorne tužena.
16. Pored navedenoga, kako je to razvidno iz rješenja HZMO od 4. siječnja 2002., u trenutku priznanja prava na invalidsku mirovinu, tužitelj je imao ukupno 28 godina mirovinskog staža, a od tog nije imao minimalnih 15 godina mirovinskog staža na dužnostima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem prema odredbama propisa kojima je uređena djelatna vojna služba. Navedeno proizlazi iz obrazloženja rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu, u kojem je (na stranici 2) naveden mirovinski staž i u okviru istog zasebno iskazan staž osiguranja s povećanim trajanjem pa je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio odredbu čl. 4. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba.
17. Žalitelj je istaknuo kako je “općepoznata činjenica da djelatne vojne osobe nesporno odlaze u starosnu mirovinu u ranijoj dobi upravo obzirom na činjenicu da je njihov radnopravni status uređen posebnim propisima. U tom smislu te u svjetlu svih navedenih okolnosti nije osnovano ni cijeniti iskaz tužitelja kao relevantan i uvjerljiv“.
18. Valja odgovoriti kako je točno da opće poznate činjenice ne treba dokazivati, kako to proizlazi iz odredbe čl. 221. st. 4. ZPP-a.
19. Međutim, opće poznate su one činjenice koje su poznate jednom širem krugu ljudi u sredini u kojoj se suđenje obavlja, pa se navedeni stav tužene ne može prihvatiti kao opće poznata činjenica, koju sud ne bi trebao dokazivati. Ponovno je za istaknuti da je tužitelj u konkretnom slučaju umirovljen zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu, za koju je odgovorne tužena, a ne na temelju rješenja nadležnog ministra o prestanku službe zbog potreba službe.
20. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenio odredbu članka 154. st. 2. i 5. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.
21. Radi iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 11. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Vlaste Horvat-Mataić, v.r.
