Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radića 2

Poslovni broj: 8 P-304/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B., iz F., OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u OD P. i E. j.t.d. iz V., protiv tuženika E. M. d.o.o., iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku O. R., zaposleniku tuženika, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 12. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 10. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. ODBIJA SE tužba i tužbeni zahtjev tužitelja I. B., iz F. , OIB:... koji glasi:

"I. Ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-362/2020 od 29.03.2020. godine proglašava se nedopuštenom.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate."

Obrazloženje

1. Tužitelj je nakon što je u ovršnom postupku koji se vodi kod ovog suda pod brojem: Ovr-362/2020. Zaključkom ovršnog suda od 29. ožujka 2020. upućen na parnicu, 4. svibnja 2021. podnio protiv tuženika tužbu kojom traži proglašenje ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da rješenje o ovrsi nije bilo moguće donijeti na temelju preslika isprava na kojima se zahtjev tuženika temelji, a to su u svakom slučaju predmetni Ugovor o kreditu kao ovršna isprava i Ugovor o prijenosu temeljem kojeg je predmetna tražbina prenesena na novog vjerovnika. Ukoliko obje isprave nisu dostavljene u sudski spis u izvorniku, iste nisu podobne za donošenje Rješenja o ovrsi.

Da je tome tako potvrđuje i činjenica da je sud pozvao ovrhovoditelja pa podnošenje isprava u izvorniku, što je ovrhovoditelj navodno i učinio, no to sve nakon što je predmetno rješenje o ovrsi bilo doneseno. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da pobijano Rješenje o ovrsi nije moglo biti doneseno temeljem preslika isprava ranije dostavljenih u spis predmeta. Pobijanim Rješenjem o ovrsi određena je naplata tražbine temeljem ovršne isprave, Ugovora o kreditu od 29.4.2004. kojim je obveza tužitelja iskazana je u EUR, i to ukupan iznos kredita u visini 29.700,00 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok je obveza vračanja kredita također uređene u kunskoj protuvrijednosti za EUR (odnosno anuiteti su određeni u EUR a plativi u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja). Izvatkom iz poslovnih knjiga na kojem tuženik temelji visinu potraživanja obveza tužitelja iskazana je u kunama, i to 151.081,89 kn glavnice, 26.680,02 kn s naslova ugovorenih kamata, 153.161,39 kn s naslova zatezne kamate te 7.366,25 kn s naslova ostalih troškova. Obveza tužitelja temeljem predmetne ovršne isprave, Ugovora o kreditu, utvrđena u EUR plativo u kunama na dan plaćanja, a tražbina naplata koje se predmetnim Rješenjem o ovrsi temelji se na izvatku iz poslovnih knjiga te je izražena u kunama. Obzirom da niti prijedlogom za ovrhu, niti ispravama koje uz njega prileže nije obrazložen obračun potraživanja tuženika, niti je navedeno na koji je dan i po kojem tečaju obveza tužitelja konvertirana iz EUR u kune, sadržaj obveze iz ovršne isprave i obveze iz rješenja o ovrsi nije istovjetan. Budući da nije moguće utvrditi istovjetnost obveze, nije moguće niti utvrditi osnovanost zahtjeva tuženika iz prijedloga za ovrhu u odnosu na ovršnu ispravu na kojoj se zahtjev temelji. O tome je jednak stav zauzeo i Županijski sud u Varaždinu, odlukom u predmetu broj Gž-Ovr-758/2018. Nadalje, nakon sklapanja Ugovora o kreditu donesena je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine, potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine i Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, te VSRH, br. Revt-575/16 od 3.10.2017. godine, kao i Ustavnog suda RH, br. U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016. godine, koje su sve presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku, a citiranim je presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Člankom 2. predmetne ovršne isprave, Ugovora o namjenskom kreditu, također je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa mijenjana. Obzirom da je odredba o kamatnoj stopi sukladno citiranoj pravomoćnoj presudi ništava, eventualno dugovanje tužitelja nije ispravno određeno, odnosno znatno je niže od iskazanoga, budući da je kamatna stopa povećavana. Sukladno navedenom, ostvaren je žalbeni razlog predviđen čl. 50. st. 1. točka 9. Ovršnog zakona, odnosno u konkretnom slučaju je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme nakon sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je kao ovrhovoditelj sudu uz Prijedlog za ovrhu dostavio elektroničkim putem ovršne isprave i to Ugovor o kreditu br. ... sa klauzulom ovršnosti, Ugovor o prijenosu od 10. prosinca 2019. godine br. OV-6481/19, izvadak iz poslovnih knjiga na dan 15. rujna 2020. godine te izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu na kojoj je upisan zalog u korist ovdje tuženika. S obzirom da je prijedlog za ovrhu podnesen elektroničkim putem, što je u skladu sa odredbom čl. 133 D i čl. 143 C ZPP, a koji se članci primjenjuju i u ovršnom postupku temeljem odredbe čl. 21 st. 1. OZ, sud je valjano odredio predloženu ovrhu i na temelju tako dostavljenih isprava koji nisu izvornici po pravilu lex posteriori derogat legi priori. Ugovorom o kreditu ugovoreno da će se isti vraćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, važećem na dan dospijeća. Dakle, kako je Ugovor o kreditu raskinut, sve obveze dužnika dospijevaju na naplatu i imaju se obračunavati u kunama, što znači da tuženik nije svojevoljno postupio već navedeno proizlazi iz samog Ugovora. Osim toga, tu činjenicu ne spori niti sam tužitelj te zato nije jasan ovaj tužbeni razlog. Osim toga, visina ukupne tražbine tuženika prema tužitelju dokazana je izvodom iz poslovnih knjiga, koji predstavlja računovodstvenu ispravu sukladno čl. 8 Zakona o računovodstvu, ali također i vjerodostojnu ispravu sukladno čl. 31 st. 1. OZ, i za koju vrijedi presumpcija istinitosti sukladno odredbi čl. 230 ZPP-a. Dakle, ni na koji način nije dovedena u pitanje istovjetnost obveze, a radi čega se i ovaj tužbeni razlog pokazuje promašenim, paušalnim i ničim dokazanim. Ističe i da je predmetni tužbeni zahtjev nedovoljno jasan i neobrazložen. Ako tužitelj tvrdi da su određene odredbe ugovora ništetne te činjenice je dužan dokazivati, budući da se u ovom postupku ne može pozivati na kolektivnu tužbu i presude u slučaju “Franak” i to iz razloga što se "kolektivne" presude odnose isključivo na osam pravnih osoba - banaka, koje su u svojstvu tuženika bile obuhvaćene tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (među kojima nije i ovdje tuženik!). Dodatno se ukazuje kako tužitelj u ovoj tužbi, pri tome paušalno se pozivajući na praksu iz predmeta „Franak“, tvrdi da su određene odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valute (a onda posljedično i Ugovor o kreditu u cijelosti) ništetni. Što se tiče ništetnosti cijelog ugovora, tuženik ističe kako eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora na koje se poziva tužitelj, nikako ne može dovesti do ništetnosti ugovora u cijelosti. O tom pitanju jasan stav zauzet je upravo u predmetu „Franak“, u presudi Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17. Slijedom navedenog, u slučaju da se i utvrdi eventualna ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), tužitelj bi eventualno mogao tvrditi da su preplaćeni pojedini anuiteti zbog obračunavanja povećane kamatne stope i povećanog valutnog tečaja. U tom slučaju, tužitelj bi imao na raspolaganju isključivo mogućnost podnošenja tužbe radi stjecanja bez osnove, no budući da tužitelj kao korisnik kredita nije vršio nikakve uplate prema tuženiku s osnove plaćanja dospjelih anuiteta po kreditu, to tuženik nije niti mogao steći bez osnove bilo kakav novčani iznos pa je evidentno da eventualno utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovora ni na koji način ne bi utjecalo na ovršni postupak koji se ovom tužbom želi proglasiti nedopuštenim niti bi eventualna tužba radi stjecanja bez osnove mogla biti usmjerena prema ovdje tuženiku. Napominje kako je tužitelj u ovu parnicu upućen zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, što znači da je da bi tužitelj uspio u ovom postupku dužan dokazati da je predmetna tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku. Tuženik ističe kako tražbina u konkretnom slučaju nije prestala i to iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je što je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je odobren i isplaćen iznos od 29.700,00 EUR-a po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Budući da tužitelj nije uredno vraćao kredit, isti je otkazan te je ukupno dugovanje uvećano za dospjele zatezne kamate i troškove na dan podnošenja prijedloga za ovrhu iznosilo 338.289,55 kn. Tužitelj ovom tužbom niti ne pokušava dokazati da je tražbina prestala, već samo paušalno pozivajući se na praksu iz predmeta „Franak“, tvrdi da su određene odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valute (a onda posljedično i cijeli Ugovor o kreditu) ništetni. Uvažavajući sve prethodno izneseno, razvidno proizlazi kako su tvrdnje tužitelja o navodno spornom iznosu utužene tražbine u cijelosti neosnovane, netočne i paušalne te protivne samoj svrsi parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. S obzirom na sve navedeno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao nesnovan i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitane su isprave u spisu predmeta : dokumentacija tuženika priložena uz odgovor na tužbu (stranice 18-27 spisa) te je izvršen uvid u spis predmeta ovog suda poslovni broj Ovr-362/2020.

4. Na osnovu ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza zasebno te u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 i 70/19 i 80/22. - dalje ZPP) sud je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio neosnovanim.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj Rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-362/2020 upućen na pokretanje parnice radi proglašenja da ovrha nije dopuštena,

- da se ovrha provodi na temelju Ugovora o kreditu broj ... sa klauzulom ovršnosti te Ugovor o prijenosu od 10. prosinca 2019. godine br. OV6481/19, kojim je tražbina iz Ugovora na kreditu prenesena na trgovačko društvo E. M. d.o.o., ovdje tuženika

6. Čitanjem spisa ovršnog postupka ovog suda poslovni broj: Ovr-362/2020. sud je utvrdio da:

- da su kreditor Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 i korisnik kredita I. B., odvdje tužitelj sklopili 24. rujna 2004. godine Ugovor o kreditu br. ..., solemniziran dana 29. rujna 2004. godine od strane Javnog bilježnika M. D. iz V., pod brojem OU-757/04, a koji je postao ovršan dana 17. rujna 2011. godine.

- da su na temelju Ugovora o prijenosu od 10. prosinca 2019. sklopljenog između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d, kao cedenta i E. M. d.o.o., Z., ovdje tuženika, kao cesionara solemniziranog istoga dana od strane javnog bilježnika M. J. iz Z. pod brojem OV-6481/2019, na ovrhovoditelja, ovdje tuženika prenesene tražbine iz prethodno navedenoga Ugovora o kreditu.

- da je Rješenjem ovog suda poslovni broj: 27 Ovr-362/2020-3 od 29. rujna 2020. na temelju ovršne isprave, Ugovora o kreditu broj ... radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 338.289,55 kn i to 151.081,89 kn glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2020. do isplate, 153.161,39 kn dospjele zatezne kamate, 26.680,02 kn dospjele ugovorne kamate, 7.366,25 kn na ime ostalih troškova sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2020 do isplate, te radi naplate 1.045,00 kn troškova ovršnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2020. pa do isplate, te predvidivih troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.400,00 kn određena ovrha na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja, k.č.br. 377/3 k.o. Bela i to zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti te nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog tom prodajom, a zemljišnoknjižnom odjelu istog suda prvog stupnja je naložen upis zabilježbe te ovrhe te da je to Rješenje postalo pravomoćno 4. kolovoza 2021. kad ga je svojim rješenjem poslovni broj: Gž Ovr-319/2021-2 potvrdio Županijski sud u Puli.

- da je tužitelj Rješenjem i zaključkom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-362/2020 upućen na pokretanje parnice radi proglašenja da ovrha nije dopuštena, zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona, zbog kojeg je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, odnosno zbog toga što tvrdi da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme nakon sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

7. Tužitelj u tužbi tvrde da je ovrha nedopuštena zbog toga što je Rješenje o ovrsi doneseno na temelju preslika isprava, zbog toga što sadržaj obveze iz ovršne isprave i obveze iz rješenja o ovrsi nije istovjetan te zbog toga što je Ugovor o kreditu ništetan pravni posao, budući da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

8. S obzirom na to da je tužitelj upućen u parnicu zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu, a to je da je tražbina prestala, sve te tvrdnje tužitelja nisu pravno relevantne za donošenje odluke o njegovom tužbenom zahtjevu. Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je posebna tužba koja se može se podnijeti samo ako je Ovršni sud dozvolio pokretanje takve parnice i samo iz razloga koji su izrijekom navedeni u rješenju o upućivanju u parnicu u smislu odredbe čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona. Zbog toga se u ovom postupku mogu raspravljati samo one činjenice zbog koji je tužitelj upućen u parnicu, a to su da li je tražbina ovrhovoditelja, ovdje tuženika prestala. U odnosu na prigovore tužitelja da je Rješenje o ovrsi doneseno na temelju preslika isprava te sadržaj obveze iz ovršne isprave i obveze iz rješenja o ovrsi nije istovjetan treba reći da je o tome već odlučivao nadležni Županijski sud u Puli u povodu žalbe ovršenika, ovdje tužitelja protiv Rješenja o ovrsi te ih je ocijenio neosnovanima, a takvim ih smatra i ovaj sud te u pogledu toga upućuje na obrazloženje Rješenja Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž Ovr- 319/2021-2.

9. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tražbina prestala, a na tu okolnost, osim što navodi da je ugovor ništetan i paušalno osporava tuženikov obračun duga iskazan u priloženom Izvatku iz poslovnih knjiga, nije predložio nikakve dokaze, pa dakle nije dokazao da je tuženiku podmirio dug koji proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, a koji je na njega prenesen na temelju Ugovora o cesiji sklopljenog između tuženika i Banke. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da tužitelj taj dug nije podmirio te se glede toga poziva na Izvadak iz svojih poslovnih knjiga, koji predstavlja računovodstvenu ispravu sukladno čl. 8 Zakona o računovodstvu, ali također i vjerodostojnu ispravu sukladno čl. 31 st. 1. OZ-a, i za koju vrijedi presumpcija istinitosti sukladno odredbi čl. 230 ZPP-a, pa dakle ni na koji način nije dovedena u pitanje istovjetnost obveze. S obzirom na to da tužitelj na tu okolnost, osim što paušalno osporava tuženikov izračun duga pri čemu niti ne konkretizira te svoje navode niti dostavlja svoj izračun, ne predlaže druge dokaze, već samo tvrdi da je ugovor o kreditu ništetan, a da li je tuženikov obračun pravilan moglo bi se utvrditi samo provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje tužitelj nije predložio, pa dakle tužitelj nije dokazao ga je podmirio u cjelini ili djelomično, a iz dokaza koje je priložio tuženik koji se nalaze u ovršnom spisu je razvidno da je predmetni dug zbog kojeg se provodi ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen u parnicu proizlazi da dug egzistira, sud je zaključio da tuženikova tražbina prema tužitelju zbog koje se provodi ovrha u ovršnom postupku kod ovog suda pod poslovnim brojem Ovr-362/2020 iz kojeg je tužitelj upućen u ovu parnicu nije prestala.

10. Tužitelj zapravo traži da se ovrha proglasi nedopuštenom zbog toga što je ugovor o kreditu na temelju kojeg se provodi ovrha po njegovom stavu ništetan, jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Čak kad bi i pitanje ništetnosti ugovora o kreditu bilo prethodno pitanje za donošenje odluke u ovom postupku, a sud smatra da nije kao što je prethodno obrazloženo, sud zaključuje da tužitelj to u ovom postupku nije dokazao, na te okolnosti osim što se pozvao na pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača, nije predložio dokaze. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između

"Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. S obzirom na to da da sudovi u tom kolektivnom sporu nisu odlučivali o tome da li je ništetna i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i u Ugovorima u kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu EUR, kao što je ovdje slučaj, pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetnom kolektivnom sporu, a to su da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima s tom valutnom klauzulom ništetne se ne odnose i na ovaj slučaj kako to pogrešno smatra tužitelj. Stoga bi tužitelj, čak kad bi sud u ovom postupku o tome i trebao odlučivati, trebao dokazati da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ništetna, odnosno dokazati da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je njome uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, a na tu okolnost tužitelj u ovom postupku nije predložio nikakve dokaze. Nadalje, po stavu ovog suda, ako bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i bile ništetne, ugovor bi mogao opstati i bez tih odredbi, jer bi se u tom slučaju mogla primijeniti početna ugovorena kamatna stopa, pa se ne bi mogao proglasiti ništetnim cijeli ugovor, već samo ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom bi se slučaju tuženikova tražbina smanjila za razliku između početne i naknadno promijenjene kamatne stope, ako je tijekom otplate kamatna stopa povećana, i ne bi se moglo zaključiti da je prestala u cijelosti, pa bi financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem trebalo utvrditi iznos eventualne preplate po tom osnovu, a tužitelj niti to nije predložio.

11. S obzirom na to da se ovrha za koju tužitelji traže da se proglasi nedopuštenom provodi na temelju Ugovora o kreditu broj: ... sa klauzulom ovršnosti kao pravomoćne i ovršne isprave, da je tražbina iz tog ugovora na temelju Ugovora o prijenosu od 10. prosinca 2019. godine br. OV-6481/19 valjano prenesena na ovdje tuženika koji za koji je Izvatkom iz svojih poslovnih knjiga koji predstavlja računovodstvenu ispravu sukladno čl. 8 Zakona o računovodstvu, ali također i vjerodostojnu ispravu sukladno čl. 31 st. 1. OZ-a, i za koju vrijedi presumpcija istinitosti sukladno odredbi čl. 230 ZPP-a, iz kojeg proizlazi postojanje tuženikove tražbine, a tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je tu tuženikovu tražbinu podmirio, niti da je ona manja od iskazane, kao ni to da je Ugovor o kreditu i cijelosti ili u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetan, ne postoje razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

12. Tuženik naknadu parničnih troškova nije potraživao, a tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova je sukladno je čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbijen jer je parnicu izgubio u cijelosti.

U Varaždinu 10. listopada 2022.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužitelju po punomoćniku I. P., odvjetniku u OD P. i E. j.t.d. iz V.

2/ Tuženiku E. M. d.o.o., iz Z.