REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl.br. 11 Povrv-57/2021-70

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja U. U., Ustanova, OIB …, kojeg zastupa J. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika 3. M. B. d. d. R., OIB …, kojeg zastupa M. L., odvjetnik u OD L. & p. u Z., radi isplate iznosa od 2.865.637,00 kn spp i protutužbe radi utvrđenja ništetnosti, VPS: 2.610.000,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 6. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. L., odvjetnika u Z., zastupnika po zakonu tužitelja G. P., zamjenika punomoćnika tuženika V. V., odvjetnika u Z., i zastupnika po zakonu tuženika E. K., dana 10. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-8747/2020 od 23. prosinca 2020. donesenom po javnom bilježniku u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.818.308,28 kn/374.053,79 EUR[1] sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 13.600,00 kn/1.805,03 EUR od 24. listopada 2018.,

- 13.600,00 kn/1.805,03 EUR od 6. srpnja 2018.,

- 15.420,00 kn/2.046,59 EUR od 23. lipnja 2018.,

- 2.606.272,50 kn/345.911,81 EUR od 16. studenog 2020., i

- 169.415,78 kn/22.485,34 EUR od 23. prosinca 2020.,

pa do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova ovrhe u iznosu od 41.442,23 kn/5.500,33 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2020. pa do isplate po istoj stopi, sve u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-30/2020 od 31. ožujka 2020. donesenom po javnom bilježniku, u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 27.329,62 kn/3.627,26 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 31. srpnja 2020. pa do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, zatim u dijelu kojim zahtijeva isplatu zatezne kamate na iznos od 169.415,78 kn/22.485,34 EUR za razdoblje do 23. prosinca 2020., kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje troškova ovrhe u iznosu od 695,27 kn/92,28 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 23. prosinca 2020. pa do isplate po istoj stopi, te se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

III. Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o zajmu od 1. prosinca 2017., I. Anex od 31. prosinca 2017., II. Anex od 31. prosinca 2018., mjenično očitovanje od 1. prosinca 2017., bjanko vlastita akceptirana mjenica s klauzulom 'bez protesta' br. A 07307186, Ugovor o zajmu od 12. prosinca 2017. godine, I. Anex od 31. prosinca 2017., II. Anex od 31. prosinca 2018., mjenično očitovanje od 12. prosinca 2017. godine, bjanko vlastita akceptirana mjenica s klauzulom 'bez protesta' br. A 07307184, Ugovor o zajmu od 16. siječnja 2018. godine, I. Anex od 31. prosinca 2018. godine, mjenično očitovanje od 16. siječnja 2018. godine, bjanko vlastita akceptirana mjenica s klauzulom 'bez protesta' A 07307196, sve sklopljeno između tužitelja i tuženika. "

IV. Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 35.520,72 kn/4.714,41 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje zateznu kamatu na iznos od 35.520,72 kn/4.714,41 EUR, za razdoblje od 16. studenog 2020. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR, pa se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-8747/2020 od 23. prosinca 2020. donesenom po javnom bilježniku, u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 414.368,02 kn/54.996,09 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao ovrhovoditelj prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zahtijeva isplatu iznosa od 2.865.637,00 kn spp, temeljem računa i mjenica u prilogu prijedloga.

2. Javni bilježnik donijela je dana 23. prosinca 2020. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-8747/2020.

3. Po prigovoru tuženika kao ovršenika, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ovosudnim rješenjem poslovni broj Povrv-57/2021-3 od 12. veljače 2021. te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tuženik u prigovoru navodi da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja, da osporava vjerodostojnost preslika računa i mjenica, dostavljenih uz prijedlog za ovrhu, osporava da bi tuženik naručio usluge navedene u utuženim računima, osporava da je usluga izvršena. Što se tiče mjenica, iste da su nevaljane, jer da su potpisane od strane direktora tuženika M. P. na dan 17. srpnja 2020., međutim, isti da nije direktor tuženika još od 4. travnja 2019. Neovisno o navedenom, osporava da se uopće radi o potpisu M. P., kao i od aktualnog direktora E. K.. Glede mjenica još navodi da ne postoji mjenično očitovanje, da je nejasno iz kojeg pravnog posla potiču mjenice. Mjenica da je nepravilna i jer da je na istoj dospijeće u srpnju 2020., a po rješenju o ovrsi da je dospijeće u srpnju 2019. Ističe i prigovor zastare glede mjenične obveze.

5. Tužitelj u podnesku od 31. ožujka 2021. osporava navode iz prigovora, te dostavlja Izvještaj o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja za 2019. godinu za tuženika, koji izvještaj je izradio H. d.o.o., kao i Izvješće poslovodstva za 2019. godinu, ovjeren od strane tuženika po direktoru E. K., od 19. lipnja 2020. U izvještaju o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja za 2019. godinu, pod "Bilješka 21, kratkoročne obveze", da je navedeno da obveze za zajmove, depozite i slično, na dan 31. prosinca 2019., iznose 2.606.273,00 kn te da se u cijelosti odnose na kratkoročnu pozajmicu prema ovdje tužitelju. U svojoj izjavi na kraju izvješća, tuženik da potvrđuje da su GFI tuženika za 2019. godinu, sastavljeni sukladno MSFI i Zakonu o računovodstvu… te da daju cjelovit i istinit prikaz imovine i obveza financijskog položaja i poslovanja društva. Tužitelj dalje navodi da razliku do visine postavljenog tužbenog zahtjeva, u odnosu na iznos potraživanja iz financijskih izvješća tuženika, čini preostali iznos glavnice i kamata nakon djelomične naplate po mjenicama. Uslijed djelomične naplate mjenice, da je umanjen iznos od 800.000,00 kn, po Ugovoru o zajmu od 1. prosinca 2017., iznos od 1.200.000,00 kn po Ugovoru o zajmu od 12. prosinca 2017., i iznos od 610.000,00 kn po Ugovoru o zajmu od 16. siječnja 2018. Naime, tužitelj da je po mjenicama naplatio ukupno 227.496,46 kn. U odnosu na prigovor zastare, istakao je da su mjenice podnesene na naplatu dana 20. srpnja 2020. i 31. srpnja 2020., što da je u roku s obzirom da su produljeni predmetni zajmovi, tako da obveza po ugovorima o zajmu dospijeva 31. srpnja 2019. Tužbeni zahtjev u dijelu za koji se tužitelj pozvao na mjenice, da se odnosi na ugovore o zajmu od 1. prosinca 2017., 12. prosinca 2017. i 16. siječnja 2018., sa pripadajućim anexima, a prema tim ugovorima tuženik da se obvezao tužitelju izdati za svaki ugovor jednu bjanko vlastitu akceptiranu mjenicu s klauzulom "bez protesta", i mjenično očitovanje. Tuženik da je izdao i mjenice i mjenična očitovanja, s datumima sukladnim s datumima Ugovora o zajmu. Tuženik da je zahtijevao produženje roka povrata zajma, tako da je anexima produljeno dospijeće obveza po ugovorima o zajmu do 31. srpnja 2019. M. P. da je bio direktor tuženika na dan kad su mjenice izdane, i kada su potpisani ugovori o zajmu, te kada su dana mjenična očitovanja. Prije spomenuto financijsko izvješće tuženika sa stanjem na dan 31. prosinca 2019. da je potpisao upravo direktor tuženika E. K..

6. Dana 21. travnja 2021. tuženik je podnio protutužbu kojom zahtijeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu od 1. prosinca 2017., 12. prosinca 2017. i 16. siječnja 2018., kao i pripadajućih anexa, mjenica i mjeničnih očitovanja. U protutužbi navodi da tadašnji direktor M. P. nije potpisao predmetne ugovore, a ukoliko jeste, da je to učinio protuzakonito jer da se zapravo radilo o simulaciji povrata duga osnivača tužitelja tuženiku. U odnosu na tužbeni zahtjev, tuženik još navodi da se navodi iz izvještaja o reviziji za 2019. godinu ne mogu smatrati priznanjem tražbine tužitelja, jer da priznanje mora biti izričito, bezuvjetno i nedvosmisleno. U financijskom izvješću da se ne navodi ovdje tužitelj kao vjerovnik tuženika, već njegov osnivač U. PIS d.o.o. Nad tim društvom da je otvoren i zaključen stečajni postupak, jer da je odgovorna osoba tog društva lažno navela da društvo nema imovine. Tuženik da je prema tom društvu imao tražbinu u iznosu od 44 milijuna kuna, a zajmovi tužitelja koji su predmet ovog spora da predstavljaju zapravo vraćanje duga osnivača tužitelja tuženiku, putem tužitelja. Nakon zaključenja stečajnog postupka nad društvom U. PIS, da se pojavila naknadno pronađena imovina, i to upravo ovdje tužitelj, i tužitelj da je prodan tvrtki B.G. S. j.d.o.o. za 101.111,11 kn. Međutim, tužitelj da je imao puno veću vrijednost odnosno imovinu, i to tražbinu prema ovdje tuženiku koja je zapravo fiktivna. Zajam tužitelja da je zapravo povrat duga osnivača tužitelja tuženiku, a novi vlasnik tužitelja da je postao dotadašnji zastupnik po zakonu G. P., koji je i osnivač tvrtke B.G. S. j.d.o.o. Tuženik da je protiv imenovanog , zatim protiv stečajnog upravitelja društva U. P., M. Z., te bivšeg zastupnika po zakonu društva U. P., B. D., podnio kaznenu prijavu, radi zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Glede dijela utuženog potraživanja po osnovi stručnog osposobljavanja radnika, tuženik ističe da je te usluge vršio zapravo radnik tuženika, i to na adresi tuženika, a tužitelj je uslugu fakturirao tuženiku.

7. Tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2021. ističe da je tuženik potpisao barem 16 dokumenata kojim je potvrdio zasnivanje poslovnog odnosa i priznanje tražbine, pa u nastavku nabraja navedene dokumente. Glede računa za stručno osposobljavanje, tuženik da je poslao odgovor na zamolbu za plaćanje tih računa od 4. lipnja 2020., u kojem navodi kako smatra nespornim dugovanje po tim računima u iznosu od 65.576,28 kn glavnice, i 10.267,49 kn zateznih kamata, i u kojem odgovoru moli obročnu otplatu glavnice i otpis kamata. Tuženik da je izdao i izjavu o prijeboju br. 22/2019 od 18. listopada 2019., gdje sam kao stavku navodi kamate na primljene pozajmice.

8. Tuženik u podnesku od 17. svibnja 2021. ističe da se knjigovodstvo tuženika vodi u U. d.d., budući je tuženik dio U. G., u U. d.d. je većinski vlasnik tuženika. Stoga da su odnosi između stranaka puno složeniji. Tužitelj da nije plaćao zakup prostora za edukaciju radnika tuženiku.

9. Tužitelj u podnesku od 2. lipnja 2021. ističe da iz dokumentacije koju je dostavio tuženik, jasno proizlazi da je tuženik vršio plaćanje upravo pozivom na ugovore o zajmu, odnosno to da je naveo na potvrdi o izvršenim transakcijama. Tuženik da je dostavio i cijelu listu uredno proknjiženih računa, pa čak i popis radnika za koje je tužitelj vršio edukaciju. Tuženikove uplate da su bile upravo po osnovi računa za izvršene edukacije, a tužiteljeve uplate tuženiku po osnovi Ugovora o zajmu, te Ugovoru o zakupu poslovnih prostorija, gdje su vršene edukacije, što nije predmet spora.

10. Tužitelj u odgovoru na protutužbu osporava protutužbeni zahtjev u cijelosti i predlaže odbijanje protutužbenog zahtjeva. Tvrdi da se radi o neosnovanim teorijama tuženika, s ciljem izbjegavanja plaćanja utužene tražbine tužitelja. Iz u međuvremenu pribavljenog dopisa Ministarstva, Porezne uprave R., od 10. svibnja 2021., da proizlazi da je tuženik proknjižio sve račune tužitelja za edukaciju u svojim poslovnim knjigama, i iskazao ih kao trošak razdoblja. Kaznena prijava da ne predstavlja nikakav dokaz u prilog tuženiku, jer da kaznenu prijavu svatko može podnijeti, a nikakav kazneni postupak da nije pokrenut. Osobe navedene u kaznenoj prijavi da nisu stranke ovog postupka. Dodaje da nije relevantno da li je tužitelj registriran za davanje zajmova.

11. Tuženik u podnesku od 7. listopada 2021. predlaže da vještak financijsko- knjigovodstvene struke utvrdi, pored zadatka vještačenja kojeg je u međuvremenu odredio sud, i tijek prometa sredstava uplaćenih od strane tužitelja tuženiku, da li je tuženik u to vrijeme imao dovoljno sredstava za redovno poslovanje, za koje svrhe su iskorištena sredstva uplaćena od strane tužitelja.

12. Tuženik u podnesku od 18. siječnja 2022., u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka ističe da iznos duga po računima u evidenciji tuženika iznosi 42.620,00 kn,a ne 62.620,00 kn koliko tužitelj potražuje, jer da je tuženik dana 25. lipnja 2020. uplatio iznos od 20.000,00 kn. Također da je po evidencijama tuženika iznos po ugovorima o zajmu manji odnosno iznosi 2.378.776,04 kn, što je 247.496,46 kn manje u odnosu na utvrđenje vještaka. Taj iznos da je naplaćen po mjenici. Po Ugovoru o zajmu br. 1/2018 da nije plasiran cjelokupni iznos od 610.000,00 kn, već svega iznos od 606.272,50 kn. Iznos ugovorenih kamata po pozajmicama prema evidencijama tuženika da je 159.362,54 kn, a ne 180.879,18 kn.

13. Tužitelj u podnesku od 27. siječnja 2022. ističe da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Iz tog nalaza da proizlazi da niti jedan utuženi račun ispostavljen za usluge stručnog osposobljavanja radnika nije plaćen, da visina duga po osnovi Ugovora o zajmu iznosi 2.606.272,50 kn po osnovi glavnice, 180.879,18 kn po osnovi ugovorne kamate, dok zatezne kamate na dan podnošenja tužbe na račune i pozajmice iznosi 35.520,72 kn, a po osnovi zajmova i 12.156,69 kn po osnovi računa. Tužitelj ističe da iz posljednjeg podneska tuženika i dostavljene dokumentacije proizlazi da tuženik i dalje evidentira dug prema tužitelju u svojim poslovnim knjigama.

14. Tuženik u podnesku od 17. ožujka 2022. prigovara nalazu vještaka u dijelu iznosa od 10.053,24 kn na ime zateznih kamata, jer da je vještak naveo da nije navedeno da li se to plaćanje odnosi na redovnu ili zateznu kamatu, jer da je u kompenzaciji navedeno da se radi o kamatama na pozajmice.

15. Tužitelj u podnesku od 12. travnja 2022. usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, te predlaže da sud donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od 2.845.637,90 kn sa zateznom kamatom od dospijeća do plaćanja, a podredno predlaže, s obzirom na izračun vještaka stanja duga na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, u koji izračun je uključena i do tada dospjela kamata, te izvršeno uračunavanje, da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 2.865.366,40 kn spp.

16. Na ročištu za glavnu raspravu tuženik se usprotivio preinaci tužbe iz posljednjeg podneska tužitelja, a tužitelj je uzvratio da se ne radi o preinaci tužbe već o različito postavljenom tijeku zateznih kamata sukladno varijantama koje je dao vještak u svom nalazu. Sud je raspravnim rješenjem dozvolio preinaku tužbe, imajući u vidu da se zapravo radi o djelomičnom sniženju tužbenog zahtjeva glede glavnog duga, a dijelom o potraživanju zateznih kamata u obračunatom iznosu do dana 16. studenog 2020., umjesto ranije zahtijevane zatezne kamate za određeno vremensko razdoblje, odnosno tehnički se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.

17. Tuženik u podnesku od 30. lipnja 2022. dodaje da je djelatnica tuženika M. L. M. obavljala usluge obučavanja djelatnika tuženika, a također i drugi djelatnici tuženika, npr. Ž. V., te usluge da je tužitelj naplaćivao tuženiku. Tužitelj, dakle, da je besplatno koristio usluge tuženikovih radnika i tuženikove prostorije, a fakture da su mu plaćane za uslugu osposobljavanja radnika iz zajma kojeg je sam dao tuženiku.

18. Na ročištu za glavnu raspravu dana 6. rujna 2022. stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda.

19. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, pribavom podataka od Porezne uprave u svezi odbitka pretporeza po utuženim računima, financijskoknjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvu M. R., saslušanjem svjedoka M. P., zastupnika po zakonu tužitelja G. P. i zastupnika po zakonu tuženika E. K.. Glede zadatka vještačenja, sud nije prihvatio predloženu zadaću vještaka od strane tuženika, kako je navedeno pod točkom 11. ovog obrazloženja, iz razloga jer su navedene činjenice irelevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari, kao i iz razloga jer financijsko-knjigovodstveno vještačenje nije predložio tuženik.

20. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

21. Protutužbeni zahtjev tuženika nije osnovan.

22. Glede utuženih računa za stručno osposobljavanje radnika (list 5-9 spisa), sporno je da li su stranke bile u poslovnom odnosu, predmet kojeg su bile te usluge, da li je tužitelj kao izvođač pružio te usluge, te da li postoji obveza tuženika da isto plati.

23. Glede potraživanja po ugovorima o zajmu (list 126-145 spisa), sporno je da li su ti ugovori ništetni, odnosno da li predstavljaju fiktivne pravne poslove, a navedeno je ujedno sporno i u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika. Pri tome je sporno da li su ugovori potpisani od strane ovlaštene osobe tuženika, te da li se tim ugovorima prikriva drugi pravni posao, a to je povrat duga osnivača tužitelja U. PIS. d.o.o., tuženiku.

24. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva po ovoj osnovi.

25. Iz potvrde Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostava za velike porezne obveznike R., od 10. svibnja 2021. (list 348 spisa), razvidno je da je tuženik po računu br. 64/P1/1 od 4. lipnja 2018. na iznose 1.875,00 kn, iskoristio pravo na odbitak pretporeza, dok ostali utuženi računi, br. 120/P1/1, 76/P1/1, 70/P1/1 i 62/P/1/1, nemaju iskazan PDV, odnosno nije obračunat PDV pozivom na odredbu članka 39. stavak 1. točka i. Zakona o PDV-u, tako da je tuženik te račune evidentirao u knjigama ulaznih računa u cjelokupnom iznosu, bez prava na odbitak pretporeza, kao trošak razdoblja.

26. Prema odredbi članka 221.b. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13 i NN 70/19), dalje ZPP, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave, koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno. To dalje znači da u konkretnom slučaju teret dokaza što se tiče računa br. 120/P1/1, 76/P1/1, 70/P1/1 i 62/P/1/1, ostaje na tužitelju.

27. Glede tih računa, ističe se, međutim, da iz potvrde porezne uprave proizlazi da je tuženik evidentirao te račune u svojim poslovnim knjigama kao nesporne odnosno kao trošak razdoblja. Pored navedenog, tuženik u dopisu upućenom tužitelju dana 4. lipnja 2020. (list 345 spisa), odgovara tužitelju na poziv za plaćanje tih računa te predlaže obročno plaćanje i otpis zateznih kamata, tvrdeći da nema dovoljno sredstava za jednokratno namirenje tog duga. Tim dopisom tuženik ne osporava postojanje duga. Tuženik u ovom postupku osporava postojanje poslovnog odnosa uopće glede usluga stručnog osposobljavanja radnika, međutim, upravo je tuženik dostavio račune i dokaze o plaćanju tih usluga pruženih od strane tužitelja, ali za ranije razdoblje (list 367- 371 spisa). Iz navedenog slijedi da su stranke bile u navedenom poslovnom odnosu. Navedeno proizlazi iz tvrdnji tuženika da su tužiteljeve usluge zapravo vršili djelatnici tuženika u tuženikovom poslovnom prostoru, što dakle znači da su usluge pružene, te da je između stranaka sklopljen Ugovor o djelu glede tih usluga na način da je tužitelj bio izvođač, a tuženik naručitelj. Da li su usluge faktički obavljane od strane djelatnika tuženika i na kojem mjestu su usluge vršene, nije od utjecaja na obvezu plaćanja, odnosno tuženik nije istakao niti dokazao da bi zbog navedenog bio oslobođen plaćanja ili bi morao platiti manje, a posebno nije istakao niti dokazao da je zbog navedenog ili zbog nekih drugih razloga prigovorio pravodobno uslugama tužitelja. Također je potpuno irelevantno iz kojih sredstava je tuženik plaćao ranije usluge pružene od strane tužitelja.

28. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka računovodstveno-knjigovodstvene struke, u dijelu računa za stručno osposobljavanje (list 546-552 spisa), proizlazi da visina duga tuženika prema tužitelju po osnovi ovih računa, iznosi 62.620,00 kn, koliko tužitelj tužbom i potražuje. Vještak je utvrdio i da su poslovni događaji u knjigama tužitelja potkrijepljeni valjanom dokumentacijom. U dopunskom nalazu i mišljenju(list 596-602 spisa), a nakon dostave dodatne dokumentacije od strane tuženika, vještak konačno utvrđuje da stanje duga tužitelja prema tuženiku u utuženim računima za stručno osposobljavanje radnika iznosi 42.620,00 kn, a nakon izvršene uplate tuženika od 20.000,00 kn od dana 25. lipnja 2020. Tim iznosom podmireni su računi br. 62/P1/1, i 64/P1/1 u cijelosti, te račun br. 70/P1/1 djelomično, u iznosu od 10.100,00 kn. U dopunskom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da zatezna kamata po računima, obračunata do dana 15. studenog 2020., iznosi 11.537,40 kn, u što je uključena zatezna kamata i na plaćene, i na neplaćene iznose.

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u ovom dijelu, cijeneći nalaz vještaka potpunim, stručnim i objektivnim.

30. Svjedok M. P., direktor tuženika u sporno vrijeme, je glede usluge obrazovanja radnika, istakao da je tužitelj te usluge vršio za tuženika, radnici da su išli na osposobljavanje, rukovoditelj odjela da su sastavljali popise radnika za obuku, po završenoj obuci radnici da bi dobili odgovarajuće svjedodžbe koje su se ubacivale u sustav. Kada su mu predočeni utuženi računi po ovoj osnovi, istakao je da su to računi tužitelja u svezi poslovnog odnosa stručnog osposobljavanja radnika, nitko iz računovodstva niti rukovoditelja koji su sastavljali popise radnika za obuku da nije prigovarao tim računima, niti uslugama. Glede usluga osposobljavanja, još je istakao da se osposobljavanje vršilo u učionici unutar, odnosno u sastavu tuženika, a tu učionicu da je uredio tužitelj, dok je sam prostor bio tuženikov. Nije mu poznato ništa u svezi plaćanja zakupa od strane tužitelja za taj poslovni prostor, ali se ne sjeća niti problema u svezi s tim.

31. Zastupnik po zakonu tužitelja G. P. iskazao je da je točno da su radnici tuženika vršili usluge školovanja kao instruktori i predavači, a u sklopu tužiteljeve usluge obrazovanja, ali tuženik da je to fakturirao tužitelju, a tužitelj plaćao. Tužitelj da nije imao sklopljen direktni ugovor s djelatnicima tuženika koji su vršili usluge po kojem bi tužitelj njima plaćao,već da je Ugovor bio sklopljen s tuženikom. Također da je s tuženikom sklopljen i Ugovor o najmu prostora.

32. Zastupnik po zakonu tuženika E. K. iskazao je glede računa za obrazovanje, da on nije bio direktor tuženika u vrijeme kada su ti računi izdavani, međutim, da kada je došao na funkciju da je utvrdio da su djelatnici tuženika vršili usluge obrazovanja i da su imali sklopljene ugovore s tužiteljem, ali ne za plaćanje naknade, već samo za vršenje tih usluga, koje su radili kao djelatnici tuženika, u sklopu radnog vremena. Nije vidio dokumentaciju da bi tuženik fakturirao usluge svih djelatnika tužitelju, a niti o tome da je tužitelj plaćao najam prostora tuženiku, a niti da je tuženik najam fakturirao tužitelju. Nije mu poznato da li su u ranijem razdoblju računi tužitelja za te usluge plaćani, niti je našao prigovore na te usluge.

33. Cijeneći sve provedene dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da su stranke bile u poslovnom odnosu, predmet kojeg je pružanje usluga stručnog osposobljavanja tuženika, i to tužitelj kao izvođač, a tuženik kao naručitelj, da je tužitelj kao izvođač te usluge izvršio te da je tuženik dužan te usluge i platiti, i to u iznosu utvrđene financijskim vještačenjem tj. 42.620,00 kn. Ovo pozivom na odredbu članka 590. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15 i NN 29/18), dalje ZOO, prema kojoj Ugovorom o djelu se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

34. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom dijelu, tj. za isplatu iznosa od 42.620,00 kn, tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke presude, pozivom na odredbu članka 451. stavak 3. ZPP-a, i članka 58. stavak 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, NN 25/13, NN 93/14, NN 55/16 i NN 73/17), dalje OZ, dok je za iznos od 20.000,00 kn valjalo riješiti kao u točki I. izreke rješenja, pozivom na odredbu članka 456. stavak 1. ZPP-a, i članka 58. stavak 2. OZ-a.

35. Tužitelj ima prvo na zateznu kamatu na navedeni iznos temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti. Zatezna kamata dosuđena je od dana dospijeća računa, a kako to tužitelj zahtijeva i osnovnim i alternativnim tužbenim zahtjevom.

Glede tražbine tužitelja po osnovi Ugovora o zajmu:

35. U ovom dijelu, prvenstveno je sporno da li su ugovori o zajmu, te pripadajući anexi, mjenice i mjenično očitovanje potpisani od strane ovlaštene osobe tuženika, te da li proizvode pravne učinke zbog toga, kao i da li se radi o fiktivnim pravnim poslovima, koji su ništetni.

36. Na strani tuženika, predmetne ugovore, mjenice i mjenična očitovanja potpisao je M. P., u to vrijeme direktor tuženika, odnosno tako proizlazi iz predmetnih ugovora i prateće dokumentacije (list 126-145 spisa). M. P., saslušan kao svjedok, iskazao je da je sve navedene dokumente upravo on potpisao, u ime i za račun tuženika, te je potvrdio da je na tim dokumentima njegov potpis. On da je bio direktor tuženika od 1. siječnja 2017., pa do 27. rujna 2019., te da je predočenu mu dokumentaciju potpisao u tom svojstvu. Da je navedene ugovore i prateću dokumentaciju potpisao upravo M. P., iskazao je zastupnik po zakonu tužitelja G. P., koji je potvrdio da je on potpisao isto te ugovore u svojstvu ravnatelja tužitelja.

37. Iz navedenih sukladnih iskaza, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je M. P. u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova bio direktor tuženika, kako je i sam iskazao, sud zaključuje da je isti ugovore i prateću dokumentaciju potpisao kao ovlaštena osoba tuženika, te da su ugovori valjano sklopljeni i proizvode pravne učinke za tuženika kao zastupanu osobu, u smislu odredbe članka 309. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj Ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu, odnosno sud zaključuje da je Ugovor valjano sklopljen.

38. Glede prigovora fiktivnosti Ugovora, tuženik tvrdi da su ugovori o zajmu zapravo predstavljali povrat duga osnivača tužitelja U. PIS. d.o.o. tuženiku, s obzirom da je osnivač tužitelja U. PIS. d.o.o., u to vrijeme dugovao tuženiku iznos od 44 milijuna kuna. Navedena tvrdnja ne proizlazi iz provedenih dokaza.

39. Iz mjenica (list 10-15 spisa), proizlazi da se radi o uredno ispunjenim mjenicama koje je izdao tuženik tužitelju, da se radi o mjenicama s klauzulom "bez protesta", da su sve mjenice podnesene na naplatu te su naplaćene samo djelomično. Iz Ugovora o zajmu br. 1/2018, br. 1/2017 i 2/2018, i Anexa tih ugovora (list 126-145 spisa), proizlazi da su stranke sklopile navedene ugovore, da se tužitelj obvezao tuženiku dati zajam u iznosu od 800.000,00 kn po Ugovoru br. 1/2018, 1.200.000,00 kn po Ugovoru br. 1/2017 i iznos od 610.000,00 kn po Ugovoru br. 2/2018. Člankom 6. svakog od navedenih ugovora, konstatirano je da tuženik tužitelju uručuje jednu bjanko vlastitu akceptiranu mjenicu s klauzulom "bez protesta" i mjenično očitovanje, a temeljem koje mjenice je tužitelj ovlašten naplatiti svoje potraživanje po tim ugovorima nakon dospijeća. U privitku svakog ugovora, nalazi se mjenica koja je uručena, te je razvidno po serijskim brojevima da se radi upravo o mjenicama na temelju kojih tužitelj temelji svoje potraživanje u ovom postupku. U privitku mjenica nalazi se i mjenično očitovanje (list 131, 138 i 144 spisa). Mjenična očitovanja imaju istovjetan potpis na strani mjeničnog dužnika, kao i mjenice, te kao i ugovori o zajmu, te je razvidno da se radi o potpisu M. P., nesporno direktora tuženika u vrijeme izdavanja mjenica, što je i potvrdio u svom iskazu. Iz Izvještaja o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja za 2019. godinu, kojeg je za tuženika sačinio H. d.o.o. R. (list 46-112 spisa), proizlazi da su u knjigovodstvu tuženika evidentirane obveze za zajmove na dan 31. prosinca 2019. u iznosu od 2.606.273,00 kn, te da se u cijelosti odnose na obvezu za kratkoročnu pozajmicu prema ovdje tuženiku. Tuženik nije učinio vjerojatnim, niti tvrdi, da bi se u tom dijelu radilo o nekim drugim pozajmicama tužitelja. Iz Izvješća poslovodstva tuženika za 2019. (list 113-125 spisa), proizlazi da aktualna uprava tuženika (direktor E. K.), je izjavila da godišnji financijski izvještaji tuženika… u svim bitnim aspektima daju cjelovit i istinit prikaz imovine i obveza, financijskog položaja i poslovanja društva. Dakle, slijedi da u knjigovodstvu tuženika utužena obveza po mjenicama i ugovorima o zajmu nije evidentirana kao sporna. Nadalje, mjenice su ispunjene sukladno ugovorima i glede mjenične svote. Naime, prema ugovorima te mjeničnim očitovanjima, tužitelj je imao pravo ispuniti mjenice za naplatu cjelokupnog potraživanja po ugovorima, dakle, za glavni dug i za kamatu koja je ugovorena člankom 5. svakog pojedinog ugovora, a također i za troškove vezane za naplatu putem mjenica. Glede prigovora zastare mjenične obveze, ističe se da niti navedeni prigovor nije osnovan. Naime, prema odredbi članka 78. stavak 1. Zakona o mjenici (NN 74/94 i NN 92/10), svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine računajući od dospjelosti, a prema odredbi stavka 2. istog članka, mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba bez troškova, onda od dospjelosti. U konkretnom slučaju radi se o bjanko mjenici "bez protesta", pa je za dospijeće relevantan sporazum mjeničnog vjerovnika i mjeničnog dužnika. U mjeničnim očitovanjima stoji da tužitelj kao vjerovnik može odrediti datum izdavanja i datum dospijeća mjenice po vlastitoj volji, samo ne prije ugovorenog roka dospijeća tražbine. U konkretnom slučaju, kao datum dospijeća mjenice navodi se datum 20. srpnja 2020. i 31. srpnja 2020., odnosno datumi kada su mjenice i podnesene na naplatu. Tužba je podnesena dana 23. prosinca 2020., pa slijedi da prigovor zastare nije osnovan. Dodatno, kada bi bio relevantno dospijeće tuženikove obveze iz osnovnog posla, ističe se da su anexima osnovnih ugovora o zajmu, produženi rokovi povrata zajma, tako da je tuženik bio u obvezi vratiti zajam po ugovorima br. 1/2018, br. 1/2017, i br. 2/2018, najkasnije do 31. srpnja 2019. (anexi na listu 129, 136 i 142 spisa). Tužba je podnesena dana 23 prosinca 2020., pa proizlazi da prigovor zastare nije osnovan niti temeljem odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15), dalje ZOO. Po stavu ovog suda, na pozajmice između pravnih osoba kojima davanje zajmova nije komercijalna djelatnost, ima se primijeniti opći zastarni rok od 5 godina iz navedene zakonske odredbe.

40. Svjedok M. P., iskazao je da što se tiče zajmova, isti da su se uzimali unutar grupacije, to da je bila uobičajena praksa jer je izgradnja broda dug proces i treba pronaći sredstva za kreditiranje gradnje do dovršetka broda i naplate. Potvrdio je da je potpisao dopis na listu 146 spisa u svojstvu direktora tuženika, kojim je tuženik tražio prolongaciju roka vraćanja zajma. Ugovori o zajmu da su doista bili ugovori o zajmu, i tuženik da je dobio zajam od tužitelja, a iznos da se može provjeriti u računovodstvu. Nije mu poznato zašto zajam nije vraćen nakon što je on otišao i nakon što su brodovi dovršeni, a u tijeku 2020. godine da je bio dovršen brod za brodovlasnika A., te da je taj brod i naplaćen. Pored tog broda da se gradio još i jedan tanker, koji da je predan prije dva mjeseca, a u sporno vrijeme da je bio dovršen oko 40 % i da se gradio još jedan car carrier koji da je tada bio dovršen 75 % i koji je po njegovom saznanju pred primopredajom. Na navozu da je bio i brod, također za brodovlasnika A., koji je bio u fazi 25-30 % gotovosti. U vrijeme tih ugovora o zajmu, da je bilo skoro godinu dana nelikvidnosti koju da su pokušavali riješiti. Istakao je da se radilo o ugovorima o zajmu unutar grupacije U., te da se nije radilo o nikakvom fiktivnom poslu niti da je to bilo moguće, a pozajmice da su se uzimale i od drugih članica grupacije. Financijska služba da je birala otkuda je najbolje uzeti zajam s obzirom na stanje pojedine članice. Financijska služba da je bila u sklopu većinskog vlasnika tuženika U. d.d. i ujedno većinskog vlasnika ostalih članica grupacije. Zasebna financijska služba tuženika da se formirala tek nakon otvaranja stečaja nad U. d.d.

41. Zastupnik po zakonu tužitelja G. P. iskazao je da je ravnatelj tužitelja, a osnivač tužitelja, da je društvo U. PIS.. Tužitelj da je tuženiku posudio iznos od oko 2.600.000,00 kn, te da su pokušavali dogovoriti povrat tih pozajmica. Iskazao je da su bili sklopljeni anexi za produženje roka povrata pozajmica, a kad su i ti rokovi istekli, da su pokušavali dogovoriti sklapanje novih anexa za produženje rokova vraćanja zajma, kako tužitelj ne bi morao naplaćivati mjenice. Tuženik da nije pristao, pa da su dali mjenice na naplatu i uspjeli naplatiti oko 198.000,00 kn. Upravo on osobno da je u svojstvu ravnatelja tužitelja sklopio ugovore o pozajmicama, potvrdio je da je potpisao ugovore i anexe na listu 126 do 145 spisa, dok je mjenice i mjenična očitovanja u privitku ugovora potpisao tadašnji direktor tuženika. Tuženik da je prilikom urgencija plaćanja odgovarao da nema novaca, i da je tužitelj kao član U. G. u drugačijem režimu. Tužitelj da zapravo niti nije član U. G., već je to bio njegov osnivač. Što se tiče tvrdnje tuženika da su pozajmice fiktivne, te da predstavljaju vraćanje duga osnivača tužitelja tuženiku, iskazao je da to nije moguće, da tužitelj ne može vraćati tuđe dugove, te da nema saznanja u svezi eventualnog duga društva U. PIS. prema tuženiku. Iskazao je i da je je ravnatelj tužitelja od 2011. pa do danas, dok da je bio zaposlen društva U. P. od 2000. pa do 2019. godine, na radnom mjestu rukovoditelja ljudskih resursa. U tvrtki B&G S. da je pedesetpostotni vlasnik i direktor, a ta tvrtka da je kupila tužitelja za iznos od 100.000,00 kn, na javnom natječaju u sklopu stečajnog postupka koji se vodio nad osnivačem, društvom U. PIS.. Kupnja da je izvršena u trećem krugu, a u prva dva kruga da tvrtka B & G S. nije niti sudjelovala. Iskazao je i da je u vrijeme kada je kupio tužitelja, znao za pozajmicu, ali da nema saznanja o eventualnom dugu društva U. PIS. prema tuženiku.

42. Zastupnik po zakonu tuženika E. K. je u svezi spornih pozajmica iskazao da je direktor tuženika postao 5. travnja 2019., ali da je zaposlen kod tuženika još od 1982. godine. Sporne pozajmice da su bile u vrijeme kada nije bio direktor, ali da zna da je tada tuženik dobro stajao imao novaca, te da mu nisu trebale pozajmice, već da je upravo tuženik dao pozajmicu društvu U. PIS. od 44 milijuna kn. Istoga dana da su išle uplate pozajmica U. PIS.-u, i isti dan da je U. P. preko tužitelja vraćao pozajmice, te da je to bio model izvlačenja sredstava iz tuženika. U svezi navedenog, da je nadzorni odbor tuženika podnio kaznenu prijavu protiv ravnatelja tužitelja, g. P., direktora društva U. PIS., g. D. i stečajnog upravitelja društva U. P., Z.. Te pozajmice da su davane prije otvaranja stečajnog postupka nad društvom U. PIS.. U stečajnom postupku društva U. PIS., tuženik da nije prijavio tražbinu po osnovi pozajmice od 44 milijuna kn, ali da je stečaj nad društvom U. PIS. bio otvoren i zaključen dana 2. svibnja 2019., iz razloga jer da je direktor društva U. PIS. izjavio da društvo nema nikakve imovine, da bi se naknadno pojavilo ovo potraživanje. G. P. da je učilište neovisno o tome kupio za svega 101.000,00 kn. Tuženik da tražbinu nije prijavio jer da je njegova pravna služba tada bila pri U., i ta služba da nije prijavila tražbinu. Potvrdio je da tuženik nije imao sredstava za vraćanje spornih pozajmica, da su pokušavali to riješiti s tužiteljem, da je točno da je tužitelj tražio nagodbu kako je iskazivao g. P., ali sredstva koje je tuženik dobivao da su bila namjenska, za dovršetak neke gradnje. Iskazao je da mu je poznato financijsko izvješće tuženika za 2019. godinu, kao i izvješće poslovodstva za tu godinu. Potvrdio je da je upravo on propisao izvješće poslovodstva kao i financijsko izvješće, a to da je potpisao jer da se brojke moraju negdje prikazati i da se ne mogu "zamračiti", a u financijskom izvješću da ne postoji rubrika "sporna potraživanja". Stručni odgovor na ovo pitanje da bi mogao dati revizor. Iskazao je i da mu nije poznato na koji način je ovdje utuženo potraživanje pozajmica vođeno u poslovnim knjigama tuženika, odnosno da li je vođeno kao sporno potraživanje ili kao dug prema dobavljaču. Također je iskazao da je na isti način ovo potraživanje prikazano u financijskim izvješćima za 2020. i 2021. godinu. Glede kaznene prijave, da mu nije poznato niti kada je podneseno, niti se osobno interesirao što se događa s tom kaznenom prijavom, jer da ju je podnio nadzorni odbor. Sve financijske poslove i knjiženja do sredine 2019. godine da je za tuženika vodilo društvo U. PIS., unutar U. G.. Tuženik da nije sudjelovao na dražbi kad se prodavao tužitelj, jer da nije znao za taj natječaj.

43. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo M. R., u osnovnom nalazu i mišljenju je glede pozajmica utvrdio da visina duga po osnovi glavnice po ugovorima o zajmu, iznosi 2.606.272,50 kn, a ugovorena kamata da iznosi 180.879,18 kn. Vještak je, mimo zadaće vještačenja, izračunao i zakonske zatezne kamate do dana 15. studenog 2020., ističući da se radi o datumu podnošenja tužbe. Međutim, navedeni datum predstavlja datum kada je tužitelj sastavio prijedlog za ovrhu, koji je predan javnom bilježniku tek 23. prosinca 2020. Vještak je utvrdio da zatezne kamate na pozajmice na taj dan iznose 35.520,72 kn, dok zatezne kamate po utuženim računima da iznose 12.156,69 kn. Poslovni događaji da su u poslovnim knjigama tužitelja potkrijepljeni valjanom dokumentacijom, izuzev kod ugovora o zajmu br. 01/2018, gdje stoji da plasirani iznos zajma iznosi 610.000,00 kn, a po poslovnim knjigama i bankovnom izvodu da proizlazi iznos od 606.272,50 kn. Ukoliko pak postoje uplate tuženika, pored onih koje je dostavio tužitelj, tuženik da je dužan dostaviti dokaze, ali tuženik da dokumentaciju nije dostavio. U dopunskom očitovanju od 8. ožujka 2022., vještak je glede pozajmica naveo, a nakon što je tuženik dostavio dodatnu dokumentaciju, da u poslovnim knjigama tuženika, glavnica duga iznosi 2.378,776,04 kn, što predstavlja razliku od 227.496,46 kn u odnosu na stanje u poslovnim knjigama tužitelja. Naime, tuženik da je ono što je naplaćeno po mjenicama uzeo kao otplatu glavnice i zatvorio dio glavnice. Tužitelj da je pak nesporno plaćenim iznosom od ukupno 227.496,46 kn zatvorio najprije kamatu. Vještak je sačinio i varijantu izračuna ostatka duga ukoliko bi se uzelo da je tuženik imao pravo zatvoriti najprije glavnicu. Što se tiče ugovornih kamata, potraživanje po ovoj osnovi po poslovnim knjigama i tužitelja i tuženika, da iznosi 169.415,78 kn, s time da je tuženik još taj iznos umanjio za plaćanje kompenzacijom od 10.053,24 kn, a taj nesporno plaćeni iznos, tužitelj da je uzeo za zatvaranje zateznih kamata. Ukoliko bi se uzelo da tuženik ima pravo zatvoriti ugovornu kamatu prije zatezne, tada da dug po ugovornoj kamati bi iznosio 159.362,54 kn. Vještak je konačno zaključio da ostatak duga po glavnicama pozajmica iznosi 2.606.272,50 kn, ukoliko tužitelj ima pravo na uračunavanje plaćenog po mjenicama u zateznu kamatu, a u protivnom, da taj dug iznosi 2.378.776,04 kn. Također, ovisno o uračunavanju, ugovorna kamata da iznosi 169.415,78 kn, odnosno 159.362,54 kn. Zatezne kamate da iznose 273.070,42 kn, od čega je plaćeno 237.549,70 kn, ukoliko je tužitelj imao pravo plaćene iznose uračunati u zatezne kamate, pa da je onda ostatak duga po zateznoj kamati 35.520,72 kn. Vještak je dao i varijante izračuna zateznih kamata ukoliko bi se uplata od 10.053,24 kn koristila za zatvaranje redovnih kamata, a isto tako i ukoliko bi se uplata od 227.496,46 kn koristila za zatvaranje glavnice.

44. U usmenom iskazu, vještak je još dodao da je ugovorna kamata obračunavana do dana 31. srpnja 2019., odnosno do dana dospijeća Ugovora o zajmu, a nakon toga zatezna kamata.

45. Cijeneći provedene dokaze u ovom dijelu zasebno i u njihovoj ukupnosti, uključujući iskaze svjedoka i stranaka kojima je sud poklonio vjeru, kao životnim, logičnim i u bitnom međusobno sukladnim, sud zaključuje da se radi o uobičajenim pravnim poslovima, ugovorima o zajmu, koje je tužitelj dao tuženiku, i koje je tuženik u obvezi vratiti, pozivom na odredbu članka 469. stavak 1. ZOO- a. Po toj odredbi, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće. Prema odredbi članka 500. stavak 1. ZOO-a, zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamatu. Dakle, tužitelj je tuženiku dao zajam, i tuženik ga je dužan vratiti u onom dijelu u kojem ga nije vratio, a dužan je platiti i ugovornu kamatu, s obzirom da su stranke tako ugovorile, što je razvidno iz članka 5. svakog ugovora o zajmu (list 126-130, 133-137 i 140-143 spisa).

46. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se radilo o prikrivenom pravnom poslu povrata zajma osnivača tužitelja društva U. PIS. d.o.o. tuženiku, kako to tvrdi tuženik. Naime, niti zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu nije o navedenom mogao dati konkretan iskaz, jer nije bio direktor tuženika u vrijeme nastanka spornih pravnih poslova, a neuvjerljiv je dio njegovog iskaza u dijelu gdje tvrdi da je tuženik dobro poslovao i da mu nisu trebale pozajmice, kada je ujedno potvrdio da predmetni dug tužitelju nije bio u mogućnosti vratiti, te da su rokovi za povrat pozajmica produžavani. Proizlazi da se zapravo radi o tuženikovim pretpostavkama i sumnjama u svezi kojih je i podnesena kaznena prijava. Navedeno nije dovoljno za zaključak suda da bi se radilo o fiktivnim pravnim poslovima, posebno stoga što se i u poslovnim knjigama tuženika i revizijskim izvješćima sporni dug vodi kao dug temeljem ugovora o zajmu, bez ikakve ograde. Iz navedenog dalje slijedi da predmetni ugovori o zajmu, kao niti anexi tih ugovora, a onda niti mjenice i mjenična očitovanja kao sporedni pravni poslovi uz ugovore o zajmu, nisu ništetni, niti prikrivaju drugi pravni posao, a u smislu odredbe članka 285. stavak 1. i 2. ZOO-a. Po tim zakonskim odredbama, naime, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

47. Slijedi, dakle, da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i u ovom dijelu, dok je protutužbeni zahtjev tuženika neosnovan u cijelosti, pa je valjalo isti odbiti i presuditi kao u točki III. izreke presude.

48. Glede visine tužbenog zahtjeva po osnovi ugovora o zajmu, tužbeni zahtjev osnovan je glede glavnog duga do visine od 2.606.272,50 kn. Naime, iako je nesporno da je po mjenicama naplaćeno ukupno 227.496,46 kn, tužitelj je imao pravo navedenu uplatu uračunati odnosno njome najprije zatvoriti zateznu kamatu, zatim ugovornu kamatu, pa tek onda glavnicu, pozivom na odredbu članka 172. ZOO-a. Vještak je u izračun ostatka glavnog duga uzeo i manje plasirana sredstva po Ugovoru o zajmu br. 1/2018 u iznosu od 3.727,50 kn, te je temeljem svega navedenog utvrdio ostatak duga po osnovi glavnice od 2.606.272,50 kn, što u cijelosti prihvaća ovaj sud. Stoga je valjalo u ovom dijelu, tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

49. Što se tiče ugovornih kamata, osnovan je tužbeni zahtjev za isplatu istih u iznosu od 169.415,78 kn, odnosno tužitelj je imao pravo uplatom odnosno kompenzacijom u iznosu od 10.053,24 kn, zatvoriti najprije zateznu kamatu, također pozivom na odredbu članka 172. ZOO-a. Na iznos obračunate ugovorne kamate sud je daljnju procesnu kamatu dosudio tužitelju od dana utuženja, pozivom na odredbu članka 27. stavak 1. i 31. stavak 2. ZOO-a. Stoga je presuđeno kao u točki I. izreke presude.

50. Valjalo je usvojiti i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva isplatu iznosa od 35.520,72 kn na ime obračunate zatezne kamate na iznos glavnog duga po zajmovima od 2.606.272,50 kn, za razdoblje do 15. studenog 2020., imajući u vidu da je vještak ovu kamatu umanjio za plaćeni iznos od 10.053,24 kn. Tužitelj ima pravo obračunati zateznu kamatu i na neplaćenu glavnicu, međutim, na taj iznos ne može zahtijevati daljnju procesnu kamatu.

51. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. i V. izreke presude.

52. U odnosu na (osnovni) tužbeni zahtjev, tužitelj u konačnici nije uspio u sporu u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 27.329,62 kn, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti platni nalog i presuditi kao u točki II. izreke presude.

53. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a. Tužitelju je kao potreban trošak priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 148/09, NN 142/12, NN 103/14, NN 118/14, NN 107/15 i NN 37/22), dalje OT, i to: pristup na pripremna ročišta dana 22. travnja 2021. i 26. svibnja 2021. po 1433 boda (Tbr.9.2.OT), pristup na pripremno ročište dana 22. rujna 2021. (za protutužbu, 1.305 bodova - Tbr.9.2.OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 21. travnja 2022., 14. lipnja 2022. i 6. rujna 2022. po 5476 bodova (tužba i protutužba, - Tbr.9.1.OT), sastav podneska od 1. travnja 2021. 2866 bodova (Tbr.8.1.OT – očitovanje na prigovor), sastav prijedloga za određivanje prethodne mjere 2866 bodova (Tbr.11.1.OT), sastav podneska od 3. svibnja 2021., 2. lipnja 2021. i 12. travnja 2022. po 50 bodova (Tbr.8.3.OT), sastav podneska od 28. siječnja 2022. 2866 bodova (Tbr.8.1.OT- očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka), sastav odgovora na protutužbu 2610 bodova (Tbr.8.1.OT), odnosno ukupno 319.570,00 kn (vrijednost boda 10,00 kn–Tbr. 50. OT), PDV 25 % 79.892,50 kn, pristojba na tužbu 5.000,00 kn, pristojba na prijedlog i rješenje o prethodnoj mjeri 5.000,00 kn, pristojba na presudu 5.000,00 kn, trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja 3.500,00 kn. Sveukupno je tuženiku kako potreban trošak priznato 417.962,50 kn. Tužitelj je uspio u sporu s 99,14 %, a tuženik sa 0,86 %, imajući u vidu VPS tužbenog i protutužbenog zahtjeva. Stoga je tužitelju priznato 99,14 % od ukupnog troška ocijenjenog potrebnim, a što u konkretnom slučaju iznosi 414.368,02 kn.

54. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke rješenja.

55. Ovršni trošak tužitelju je priznat u omjeru od 98,35 %, koliko je uspio s tužbenom zahtjevom koji je ujedno bio predmet ovršnog postupka, te je sukladno navedenom, odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

U Rijeci, 10. listopada 2022.

Sudac

Željka Štrk-Vozila

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste u smislu odredbe (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).