REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1406/2021-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca B. F. kao predsjednika vijeća, M. R. kao suca izvjestitelja i člana vijeća te R. F. kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. T. iz Z., , OIB: …, zastupane po punomoćnici S. B. J., odvjetnici u O. društvu J. & partneri j.t.d. sa sjedištem u Z., protiv tuženika R. A. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u O. društvu Š. & P. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4796/2019-16 od 14. srpnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda suda u Z. poslovni broj: P-4796/2019-16 od 14. srpnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III i V.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 35.018,35 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 8,27 kuna od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 27,62 kuna od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 7,28 kuna od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 33,14 kuna od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 37,11 kuna od 31.01.2009. do isplate,

- na iznos od 38,90 kuna od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 33,96 kuna od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 34,90 kuna od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 27,33 kuna od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 21,76 kuna od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 23,24 kuna od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 26,18 kuna od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 25,93 kuna od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 22,96 kuna od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 28,53 kuna od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 33,00 kuna od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 39,35 kuna od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 37,89 kuna od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 46,51 kuna od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 44,88 kuna od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 48,07 kuna od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 75,66 kuna od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 69,98 kuna od 03.08.2010. do isplate

- na iznos od 80,63 kuna od 03.09.2010. do isplate,

- na iznos od 75,10 kuna od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 66,19 kuna od 04.11.2010. do isplate,

- na iznos od 84,98 kuna od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 108,88 kuna od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 91,96 kuna od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 97,89 kuna od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 90,34 kuna od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 91,70 kuna od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 123,74 kuna od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 124,25 kuna od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 150,47 kuna od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 137,00 kuna od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 122,26 kuna od 03.10.2011. do isplate,

- na iznos od 120,68 kuna od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 119,54 kuna od 03.12.2011. do isplate,

- na iznos od 126,57 kuna od 03.01.2012. do isplate,

- na iznos od 132,71 kuna od 03.02.2012. do isplate,

- na iznos od 133,53 kuna od 09.03.2012. do isplate,

- na iznos od 129,29 kuna od 05.04.2012. do isplate,

- na iznos od 132,15 kuna od 03.05.2012. do isplate,

- na iznos od 134,11 kuna od 04.06.2012. do isplate,

- na iznos od 130,81 kuna od 03.07.2012. do isplate,

- na iznos od 131,68 kuna od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 69,98 kuna od 03.08.2010. do isplate

- na iznos od 80,63 kuna od 03.09.2010. do isplate,

- na iznos od 75,10 kuna od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 66,19 kuna od 04.11.2010. do isplate,

- na iznos od 84,98 kuna od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 108,88 kuna od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 91,96 kuna od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 97,89 kuna od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 90,34 kuna od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 91,70 kuna od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 123,74 kuna od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 124,25 kuna od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 150,47 kuna od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 137,00 kuna od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 122,26 kuna od 03.10.2011. do isplate,

- na iznos od 120,68 kuna od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 119,54 kuna od 03.12.2011. do isplate,

- na iznos od 126,57 kuna od 03.01.2012. do isplate,

- na iznos od 132,71 kuna od 03.02.2012. do isplate,

- na iznos od 133,53 kuna od 09.03.2012. do isplate,

- na iznos od 129,29 kuna od 05.04.2012. do isplate,

- na iznos od 132,15 kuna od 03.05.2012. do isplate,

- na iznos od 134,11 kuna od 04.06.2012. do isplate,

- na iznos od 130,81 kuna od 03.07.2012. do isplate,

- na iznos od 131,68 kuna od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 129,21 kuna od 03.09.2012. do isplate,

- na iznos od 123,87 kuna od 02.10.2012. do isplate,

- na iznos od 129,56 kuna od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 132,29 kuna od 03.12.2012. do isplate,

- na iznos od 130,38 kuna od 03.01.2013. do isplate,

- na iznos od 119,64 kuna od 04.02.2013. do isplate,

- na iznos od 128,76 kuna od 04.03.2013. do isplate,

- na iznos od 129,56 kuna od 04.04.2013. do isplate,

- na iznos od 125,98 kuna od 03.05.2013. do isplate,

- na iznos od 114,86 kuna od 03.06.2013. do isplate,

- na iznos od 114,58 kuna od 30.06.2013. do isplate,

- na iznos od 117,31 kuna od 03.08.2013. do isplate,

- na iznos od 121,69 kuna od 03.09.2013. do isplate,

- na iznos od 127,76 kuna od 03.10.2013. do isplate,

- na iznos od 124,63 kuna od 04.11.2013. do isplate,

- na iznos od 126,84 kuna od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 129,35 kuna od 03.01.2014. do isplate,

- na iznos od 116,58 kuna od 03.02.2014. do isplate,

- na iznos od 119,52 kuna od 03.03.2014. do isplate,

- na iznos od 118,56 kuna od 02.04.2014. do isplate,

- na iznos od 115,31 kuna od 30.04.2014. do isplate,

- na iznos od 114,26 kuna od 05.06.2014. do isplate,

- na iznos od 114,73 kuna od 30.06.2014. do isplate,

- na iznos od 118,43 kuna od 04.08.2014. do isplate,

- na iznos od 121,54 kuna od 31.08.2014. do isplate,

- na iznos od 120,89 kuna od 03.10.2014. do isplate,

- na iznos od 123,58 kuna od 04.11.2014. do isplate,

- na iznos od 125,41 kuna od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 124,33 kuna od 31.12.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 03.02.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 28.02.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 03.04.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 30.04.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 02.06.2015. do isplate,

- na iznos od 125,80 kuna od 03.07.2015. do isplate i

- na iznos od 27.175,23 kuna od 15.07.2015. do isplate,

i to do 31.7.2015. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita, iznos od 717,18 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 15.7.2015. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 9.908,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 14.7.2021. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u ostalom iznosu od 1.538,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 600,00 kuna od 4.3.2019. do isplate, na iznos od 639,00 kuna od 19.6.2019. do 14.7.2021., na iznos od 1,00 kuna od 19.6.2019. do isplate i na iznos od 298,50 kuna od 14.7.2021. do isplate.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“

2. Protiv navedene presude, žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je pobijana presuda nerazumljiva, proturječi sebi i razlozima presude te nema razloga o pojedinim odlučnim činjenicama, a o pojedinim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika; da je prvostupanjski sud propustio utvrditi relevantne činjenice pozivajući se na pravna shvaćanja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosno presude suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a sve uz primjenu odredbe članka 502.c ZPP i odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 93/03, 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje: ZZP); da se ove zakonske odredbe, u konkretnomu slučaju, ne mogu primijeniti jer su one primjenjive samo u sporovima glede naknade štete, a o čemu nije riječ u ovomu slučaju; da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ ni iz razloga što je u konkretnomu slučaju Ugovor o kreditu sklopljen 26. veljače 2008., dakle prije nego je 16. srpnja 2009. na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2009.; da ugovaranje valutne klauzule smatra dopuštenim, a na što je i tijekom postupka ukazivao; da pobijana presuda, u dijelu u kojemu se obrazlaže osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka proturječna i bez razloga; da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi sve relevantne činjenice temeljem kojih bi eventualno bilo moguće zaključiti o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi; da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji prigovor se odnosi na metodu kojom je izvršen izračun, obzirom da iz istoga proizlazi da je taj izračun bio sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope te tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i to kao da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna te da su stranke ugovorile kunski kredit, a što nije točno; da je razlika manje uplaćenih rata također trebala biti uračunata u konačnu razliku za povrat i to na način da se manje plaćeno (u odnosu na početno ugovorenu ratu kredita) odbije od više plaćenog (u odnosu na početno ugovorenu ratu kredita); da je, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna neposredno primjenjujući pravna shvaćanja iz parnice „Potrošač“; da je prema odredbi članka 9. Ugovora o kreditu tužiteljica mogla podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu i to najmanje mjesec dana prije dospijeća sljedećeg anuiteta, a u kojoj je odredbi ona bila upozorena na rizik promjene valutne klauzule i kamatne stope; da se prvostupanjski sud uopće nije bavio time da utvrdi jesu li te sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive; da ustraje i na prigovoru zastare; da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i materijalno pravo EU, pri čemu ukazuje na članak 4. stavak 2. Direktive 93/2013 EEZ; da osim u slučajevima kada zakon to isključuje, davatelj kredita ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu; da prigovara i dosudi zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni novčani iznos od njegova dospijeća ukazujući na odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO); da osporava i odluku o troškovima postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se u ovomu postupku ima primijeniti na temelju odredbe članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 80/22 – dalje: ZID ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 35.018,35 kuna te iznosa od 717,18 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je te iznose, u utuženom razdoblju, naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (članak 1.) i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (reguliranu Tarifom tuženika, koja prema odredbi članka 10. stavka 4. Ugovora predstavlja njegov sastavni dio) sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 028-50- 4728439 od 26. veljače 2008., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a što je u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama suda R. H. poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

10. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 26. veljače 2008. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 028-50-4728439, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 12.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i da je navedenu kreditnu obvezu, uz ugovorenu valutnu klauzulu, tužiteljica prijevremeno ispunila (vratila kredit).

11. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i prijevremenoj otplati kredita (samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik) te, s tim u svezi, odredba Tarife tuženika o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1% ništetne i, posljedično tomu, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknula tuženica. Prema žalbenim navodima tuženika sporna je i visina tužbenog zahtjeva zbog neuračunavanja „potplaćenih iznosa“.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužiteljice proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužiteljica i poziva, kao i provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu), pa posljedično tomu zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni, pa je posljedično tomu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično tomu, a cijeneći i sadržaj odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i da posljedično tomu, tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje i da je nepoštena odredba Tarife tuženika o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1%, uzimljući pri tomu u obzir da je odredbom članka 96. stavka 4. ZZP propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati i da je prema odredbi članka 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna (stavak 1.), time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (stavak 2.) te da tuženik nije priložio ni Tarifu, ni bilo koji drugi dokaz iz kojega bi proizlazilo da bi odredba Tarife prema kojoj naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 1% bila razumljiva, odnosno da bi ona sadržavala podatke iz kojih bi bilo razvidno od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 1%, a budući da se u konkretnomu slučaju radilo o unaprijed formuliranoj Tarifi na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla imati utjecaj, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njenoj visini nije se niti se moglo, pojedinačno pregovarati, a ni iz jednog u postupku provedenog dokaza ne proizlazi da je upravo u toj visini tuženiku nastupila ikakva šteta niti da je tuženik zbog prijevremene otplate kredita platio svomu osoblju rad izvan redovnog radnog vremena, a ni iz jednog dokaza ne proizlazi niti visina redovnih kamata koje je tuženik morao platiti matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao, po redovnom tijeku stvari, biti vraćen, tako da je, posljedično tomu, plaćanjem te naknade od strane tužiteljice uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom da je tuženik temeljem ništetne odredbe njegove tarife kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1% stekao od tužiteljice iznos od 717,18 kuna, pa joj je taj iznos dužan vratiti sa zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2015., kao dana stjecanja, a uzimljući pri tomu u obzir da je člankom 1024. ZOO propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), te naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), time da banka u tom slučaju ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Pri tomu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je u konkretnomu slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (članak 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018. prema presudi suda R. H. poslovni broj: Pž-6632/2017, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 7. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO, to da nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja, a osim toga da tuženikov prigovor zastare nije osnovan niti iz razloga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. doneseno obvezujuće pravno shvaćanje prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Osim toga, po utvrđenju suda prvog stupnja u konkretnomu slučaju nije nastupila ni zastara predmetne tužiteljičine tražbine u pogledu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer od 16. srpnja 2015., kao prvog dana iza dana naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita pa do dana podnošenja tužbe (7. lipnja 2019.), nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO.

13. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: broj: 028-50-4728439 od 26. veljače 2008., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u spomenutim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužiteljica, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tomu prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 35.018,35 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, zaključujući da je taj utuženi iznos tuženik stekao bez osnove budući je isti, u utuženom razdoblju, naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (članak 1.), pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o stambenom kreditu, koji nije odobren za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, temeljeći svoj zaključak i na samom sadržaju navedenog Ugovora, pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da članak 502.c ZPP, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tomu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove toga dijela spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

15. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao utemeljenim, obzirom da je uslijed istoga došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o (stambenom) kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prema odredbi članka 9. Ugovora o kreditu tužiteljica mogla podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu i to najmanje mjesec dana prije dospijeća sljedećeg anuiteta, a u kojoj je odredbi ona bila upozorena na rizik promjene valutne klauzule, valja istaknuti da iz samog sadržaja te odredbe nigdje ne proizlazi opstojnost obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama takve ugovorne odredbe već prvenstveno pravo tuženika da u takvomu slučaju od korisnika kredita zatraži dodatna osiguranja te naplati naknadu sukladno Odluci o visini naknada za usluge kreditora, a što zbog neodređenosti, nije jasno ni lako razumljivo, a tuženik u postupku nije dokazao niti pokušao dokazati ni da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti da je o tim okolnostima dao odgovarajuće (pisane ili usmene) obavijesti tužiteljici kao potrošaču prije sklapanja toga Ugovora, unatoč tomu što je na njemu teret dokazivanja tih okolnosti, pa je žalba tuženika i u tomu dijelu neosnovana.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 82. ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu utuženog iznosa od 35.018,35 kuna, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

18. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio i da je nepoštena odredba Tarife tuženika (a koja Tarifa prema odredbi članka 10. stavka 4. Ugovora predstavlja njegov sastavni dio) o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1%, uzimljući pri tomu u obzir da je odredbom članka 96. stavka 4. ZZP propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati i da je prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna te da tuženik nije priložio ni Tarifu, ni bilo koji drugi dokaz iz kojega bi proizlazilo da bi odredba Tarife prema kojoj naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 1% bila razumljiva, odnosno da bi ona sadržavala podatke iz kojih bi bilo razvidno od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u visini od 1%, a budući da se u konkretnomu slučaju radilo o unaprijed formuliranoj Tarifi na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla imati utjecaj, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njenoj visini nije se niti se moglo, pojedinačno pregovarati, a ni iz jednog u postupku provedenog dokaza ne proizlazi da je upravo u toj visini tuženiku nastupila ikakva šteta niti da je tuženik zbog prijevremene otplate kredita platio svomu osoblju rad izvan redovnog radnog vremena, a ni iz jednog dokaza ne proizlazi ni visina redovnih kamata koje je tuženik morao platiti matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao, po redovnom tijeku stvari, biti vraćen, tako da je, posljedično tomu u konkretnomu slučaju i plaćanjem te naknade od strane tužiteljice uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom da je tuženik temeljem ništetne odredbe njegove Tarife kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1% stekao od tužiteljice iznos od 717,18 kuna, pa joj je taj iznos dužan vratiti sa zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2015., kao dana stjecanja.

19. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnomu slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ove utužene primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedena ugovorna odredba s valutnom klauzulom u švicarskim francima i odredba Tarife tuženika (a koja Tarifa prema odredbi članka 10. stavka 4. Ugovora predstavlja njegov sastavni dio) o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1% nepoštene i posljedično tomu ništetne te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovomu dijelu.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužiteljičin tužbeni zahtjev trebalo umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, dakle s negativnim razlikama kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog, valja istaknuti da sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP) pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odredio predmet financijskog vještačenja i odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za „preplaćene iznose“ (tako i sud u Z. poslovni broj: Gž- 1200/2021-2 od 2. lipnja 2021. te, s tim u svezi i V. sud R. H. poslovni broj: Revd 4312/2012-2 od 13. listopada 2021.), pa je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

21. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila ni u pogledu tužiteljičine tražbine osnovom stecanja bez osnove temeljem ništetne odredbe s valutnom klauzulom u švicarskim francima niti u pogledu tražbine osnovom ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer od 16. srpnja 2015., kao prvog dana iza dana naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita (15. srpnja 2015.) do podnošenja tužbe u ovomu postupku 7. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojemu roku zastarijevaju ove novčane tražbine (članak 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

22. Suprotno paušalnim žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP pravilno odlučio i o troškovima postupka u kojemu je tužiteljica u cijelosti uspjela, pa je žalba žalitelja i u tomu dijelu neosnovana.

23. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

24. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 10. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Bruno Franković