REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-1032/2022-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz M., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici iz O. društva V. i L. u Splitu, protiv tužene O. banke H. d.d., S., OIB:... koju zastupaju punomoćnici iz O. društva A. i A. u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3816/2019 od 3. lipnja 2022., 10. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3816/2019 od 3. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

"1. Dužan je tuženik O. banka H. d.d., S., OIB: ... u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju N. B., T., OIB:... iznos od 439,34 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi određenoj uredbom o visini zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 8,53 kn od 21.10.2008.

- na iznos od 8,60 kn od 20.12.2008.

- na iznos od 8,72 kn od 14.01.2009.

- na iznos od 8,80 kn od 22.01.2009.

- na iznos od 8,83 kn od 24.02.2009.

- na iznos od 8,86 kn od 24.03.2009.

- na iznos od 8,81 kn od 24.04.2009.

- na iznos od 8,70 kn od 09.06.2009.

- na iznos od 8,66 kn od 03.07.2009.

- na iznos od 8,72 kn od 30.07.2009.

- na iznos od 8,70 kn od 29.08.2009.

- na iznos od 8,64 kn od 29.09.2009.

- na iznos od 8,57 kn od 24.10.2009.

- na iznos od 8,68 kn od 01.12.2009.

- na iznos od 8,65 kn od 16.12.2009.

- na iznos od 17,52 kn od 30.01.2010.

- na iznos od 17,45 kn od 23.02.2010.

- na iznos od 17,39 kn od 27.04.2010.

- na iznos od 17,39 kn od 19.05.2010.

- na iznos od 17,26 kn od 22.06.2010.

- na iznos od 17,27 kn od 16.07.2010.

- na iznos od 17,43 kn od 25.08.2010.

- na iznos od 17,45 kn od 21.09.2010.

- na iznos od 17,57 kn od 20.10.2010.

- na iznos od 17,71 kn od 20.11.2010.

- na iznos od 17,71 kn od 17.12.2010.

- na iznos od 17,71 kn od 21.01.2011.

- na iznos od 17,74 kn od 22.02.2011.

- na iznos od 17,68 kn od 25.03.2011.

- na iznos od 17,64 kn od 16.04.2011.

- na iznos od 17,79 kn od 25.05.2011.

- na iznos od 28,16 kn od 25.06.2011.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga, ističući da je stav prvostupanjskog suda neosnovan, jer je tužitelj jasno naveo u tužbi, a i kasnije tijekom postupka, da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, te da je to osnov njegovog zahtjeva za isplatu. Prvostupanjski sud je vjerojatno smatrao da je tužitelj trebao postaviti u tužbi deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti, međutim takav stav prvostupanjskog suda je protivan zakonu i sudskoj praksi. Naime, dovoljno je da se tužitelj u tužbi pozvao na ništetnost, te je sud bio dužan temeljem čl. 327. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost paziti po službenoj dužnosti, jer isto predstavlja prethodno pitanje. Po tom prethodnom pitanju prvostupanjski sud je dao obrazloženje i to pravilno, međutim neosnovano je odbio tužbeni zahtjev temeljem utvrđenja da je zahtjev tužitelja zastario. Žalitelj ističe zauzeti stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., gdje zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao i posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet spora restitucijski zahtjev temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, na koji se ne primjenjuje kolektivna presuda, te je prvostupanjski sud u točci 14. presude utvrdio ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bili su ispunjeni uvjeti iz gore navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, da zastara u ovom predmetu počinje teći od donošenja drugostupanjske odluke. Prvostupanjski je sud postupio nepotrebno formalistički kada je uvažio prigovor zastare istaknut po tuženiku. Iz navedenog razloga predlaže da se žalba žalitelja prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika tražio isplatu 439,34 kune sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koje teku od 2008. do 2011., sa obrazloženjem, u bitnome, da iako su odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne jer su za posljedicu imale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer su nedostajali jasno definirani parametri koji su odlučni za promjenu kamatne stope, da se o tome nije pojedinačno pregovaralo i nisu bili razumljivi prosječnom potrošaču, a da pritom nema mjesta pozivanju na parnične postupke pred Trgovačkim sudovima koji su se odnosili na ugovore zaključene sa valutnom klauzulom u CHF, da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan iz razloga nastupa zastare potraživanja, i to stoga što se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje od 21. listopada 2008. do 25. lipnja 2011., a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., dakle nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Također zastarni rok u ovom slučaju nije prekinut kolektivnom tužbom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/2012 i presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. od koje bi tekao zastarni rok iz razlog što se radilo o potrošačkim kreditima sa valutnom klauzulom u CHF a ne i u drugim valutama. Iz navedenog razloga, a kako je zahtjev tužitelja zastario, tužbeni zahtjev je odbijen.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima žalitelja.

8. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365.st.2. Zakona o parničnom postupku, a zbog kojih se mogu pobijati presude u sporovima male vrijednosti, po čl. 467.st.1. istog zakona.

9. Žalitelj kao žalbeni razlog iznosi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim osim što to ne može biti žalbeni razlog u sporovima male vrijednosti, niti jedna činjenica nije pogrešno i nepotpuno utvrđena, već je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice i na isto pravilno primijenio materijalno pravo. 10. Naime, nije sporno da su stranke (pravni prednik tuženika S. banka d.d.) zaključile Ugovor o kreditu 14. lipnja 2006. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 6.950,00 Eura, sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, koja je po čl. 4. ugovora na dan zaključenja ugovora iznosila 8,49% i koja se sukladno čl. 9.1. mijenjala prema Odluci o visini kamatnih stopa tuženice.

11. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tuženica u konkretnom slučaju postupala kao i u drugim slučajevima, prilikom zaključenja takvih ugovora, odnosno da je ugovor zaključen na tipskom obrascu na koji tužitelj nije mogao utjecati, da tužitelj nije dobio posebne upute i informacije o visini promjenjive kamatne stope i uvjetima i načinu njezine promjene u tijeku otplate, da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi kod ugovaranja promjenjive kamatne stope te je ista ništetna, sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, osnovan je prigovor zastare istaknut po tuženici iz razloga što tužitelj potražuje isplatu iznosa od 439,34 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 25. lipnja 2011. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., dakle protekom općeg zastarnog roka od pet godina, iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, pa je zahtjev tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe zastario. 13. Tužitelj se neosnovano u žalbi poziva na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. a u vezi sa zastarom restitucijskih zahtjeva kod ništetnh ugovora, a po kojem stavu zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Kako nesporno tužitelj nije ishodio pravomoćnu sudsku odluku kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora jer je u tužbenom zahtjevu zatražio samo isplatu, ali ne i utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, navedeni pravni stav se ne može u ovom slučaju primijeniti.

15. Žalitelj neosnovano u žalbi ističe da se radi o prevelikom formalizmu iz razloga što je sudski postupak formalan i ne može se arbitrarno postupati, pa se tako ne može na temelju činjenice što se tužitelj u postupku pozivao na ništetnost odredbi, zaključiti da bi rok zastare počeo teći od pravomoćnog okončanja ovog postupka, jer u ovom postupku tužitelj nije tražio tužbenim zahtjevom utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora, pa se ranije navedeni pravni stav po kojem bi rok zastare počeo teći od pravomoćnog okončanja postupka ne može primijeniti. Ne utječe na osnovnost tužbenog zahtjeva navođenje žalitelja o tome da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da je bilo dostatno da se o tome raspravlja u postupku kao o prethodnom pitanju, neovisno o tome što takav zahtjev nije postavljen, jer iako je točno da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da je sud raspravio pitanje da li je ugovorna odredba ništetna, tužitelj nije ishodio u tom pravcu pravomoćnu presudu od koje bi tekao rok za restitucijski zahtjev za povrat onog što je plaćeno na temelju tako, u sudskom postupku, utvrđene ništetnosti ugovora.

16. Iz navedenog razloga je žalba žalitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Puli, 10. listopada 2022.

Sutkinja:

Nataša Babić,v.r.