Poslovni broj: 5 UsI-3228/21-16

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka te Anđi Klišanin, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I. b. d.d. iz S., T. …, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u S.,

Lj. P. … i D. L., zaposlenik banke, protiv tuženika Hrvatske

narodne banke, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3, nakon održane i zaključene rasprave 30. rujna 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika M. P., zaposlenika tuženika, radi poništenja rješenja, objavljene 10. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Hrvatske narodne banke, Guverner, Broj: EROFF-24-091/21-RS-BV od 10. rujna 2021.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužitelja da tužba ima odgodni učinak.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.150,00 kuna (slovima: tisućustopedeset kuna)/152,53 eura (slovima: stopedesetdva eura i 52 centa) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

III. Za više zatraženi trošak zahtjev tuženika se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem Hrvatske narodne banke, Guverner, Broj: EROFF-24- 091/21-RS-BV od 10. rujna 2021. pod točkom I. izreke odbačen je zahtjev tužitelja za produljenje roka za izvršenje mjera iz točke 1. izreke rješenja Hrvatske navodne banke broj: EROFF-51-020/20-RS-BV od 28. rujna 2020., kojom je tužitelju naloženo usklađivanje iznosa ulaganja u materijalnu imovinu tako da navedena ulaganja ne prelaze iznos 40%priznatog kapitala tužitelja, najkasnije do 30. rujna 2021., a pod točkom 2. izreke odbačen je zahtjev tužitelja za produljenje roka za izvršenje mjere iz točke 2.1. izreke rješenja Hrvatske narodne banke broj: ERIN-8-020/20-RS-BV od 14. srpnja 2020., kojim je tužitelju naloženo održavanje regulatornog kapitala više od zahtijevanog kako bi postigao za minimalno 4,81 postotni bod višu stopu ukupnog kapitala od one utvrđene člankom 92. stavak 1. točke c) Uredbe (EU) 575/2013 počevši od 30. rujna 2021. te iz točke 2.2. izreke rješenja Hrvatske narodne banke ERIN-8- 020/20-RS-BV od 14. srpnja 2020. kojom je tužitelju naloženo da najkasnije do 30. rujna 2021. poveća iznos regulatornog kapitala za minimalno 46.150 tisuća kuna u odnosu na stanje na dan 15. lipnja 2020., kada je isti iznosio 106.696 tisuća kuna, uz obrazloženje kako ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka u smislu odredbe članka 41. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09, dalje ZUP).

2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija osporeno rješenje tuženika u bitnom navodeći kako su se na zahtjev za produljenje rokova određenih rješenjima Hrvatske narodne banke od 17. siječnja 2019. i 14. srpnja 2020. mogle primjenjivati samo zakonske odredbe koje su važile i primjenjivale se u trenutku donošenja tih rješenja, a ne odredba članka 86. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 146/20), koja je stupila na snagu i primjenjuje se tek 29. prosinca 2020. Štoviše, ističe kako prijelaznim i završnim odredbama nije navedeno kako će se ta odredba primjenjivati i na postupke u tijeku, slijedom čega se izmijenjena odredba članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama nije mogla primijeniti u ovoj upravnoj stvari, u kojoj su rješenja kojima se utvrđuju prava i obveze stranaka donesena prije njezinog stupanja na snagu (29. prosinca 2020.) i koja se odnosi na postupke u tijeku. Mišljenja je kako je tuženik trebao postupiti prema ranijoj odredbi članaka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19 i 47/20), kojom je bio propisan rok od najkasnije 15 dana, te koja se jedina mogla primijeniti u konkretnom slučaju, jer bi u protivnom došlo do povrede prava tužitelja kao stranke, stečenih Zakonom o kreditnim institucijama. Naime, ističe kako se na postupke koji su u tijeku i na donesena rješenja kojima se utvrđuju prava i obveze stranaka, mogu primjenjivati samo one odredbe zakona koje su važile na dan započinjanja navedenog postupka, odnosno donošenja rješenja kojim se utvrđuju prava i obveze stranaka, pa se izmijenjena odredba članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama nije mogla primijeniti na ovu upravnu stvar. Nadalje, ističe kako je tuženik ovakvim postupanjem postupio suprotno preporukama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo i vlastitim mjerama za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije. Tužitelj dalje prigovara zakonitosti samog rješenja od 17. siječnja 2019., međutim, s obzirom da isto nije predmet ocjene zakonitosti u ovom sporu, ti se navodi izostavljaju kao nepotrebni. Tužitelj dalje ističe kako tuženik nije naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima je utemeljio osporeno rješenje, odnosno nije naveo razloge zbog kojih je odbacio zahtjeve tužitelja za produljenje rokova, kao niti razloge zbog čega je primijenio izmijenjenu odredbu članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama. Također, navodi kako mu u postupku nije omogućeno da se očituje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari. Zaključno, tužitelj iznosi razloge zbog kojih je zatražio produljenje rokova. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika, te meritorno riješi ovu upravnu stvar, na način da usvoji zahtjeve tužitelja, te produlji rokove do 30. lipnja 2022. Ujedno, tužitelj je u tužbi predložio da tužba u skladu s odredbom članka 26. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS) ima odgodni učinak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom ističe kako je odredba članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama na koju se tužitelj poziva prestala važiti gotovo osam mjeseci prije podnošenja zahtjeva za produljenje roka, pri čemu ujedno smatra kako je podnošenjem zahtjeva za produljenje roka tužitelj pokrenuo novi upravni postupak, koji je pravno i kronološki odvojen od postupaka u kojima su donesena rješenja od 28. rujna 2020. i 14. srpnja 2020. Napominje kako je odredba članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama procesnog karaktera, s obzirom da sadrži pravila o trenutku do kojeg stranka može zatražiti produljenje roka, pa istekom roka stranka gubi pravo. U pogledu navoda tužitelja koja se tiču povrede stečenih prava poziva se na odredbu članka 13. ZUP-a, kojom je propisano kako se odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom, pa s obzirom da se utuženim rješenjem ne poništava, ne ukida niti mijenja nikakva odluka javnopravnog tijela, kako je jasno da se njome ne može povrijediti načelo zaštite stečenih prava stranaka iz članka 13. ZUP-a. Stoga, a kako je rješenjima od 28. rujna 2020. i 14. srpnja 2020. tužitelju naloženo da izvrši mjere najkasnije do 30. rujna 2021., ističe kako je zadnji dan za podnošenje zahtjeva za produljenje roka bio 19. kolovoza 2021., pa je zahtjev od 25. kolovoza 2021. nepravovremen. U pogledu prijedloga tužitelja za odgodnim učinkom tužbe prvenstveno ističe kako je institut odgode izvršenja rješenja nespojiv s odbačenim zahtjevom, jer se utuženim rješenjem, odnosno rješenjem o odbačaju zahtjeva za produljenje roka ne nalažu mjere niti se meritorno odlučuje o pravima i obvezama tužitelja, izvršenjem kojeg rješenja bi tužitelj pretrpio štetu, a kamoli onu koja bi se teško mogla popraviti. Ujedno, ističe kako tužitelj nije obrazložio, niti je bilo čime dokazao da bi mu izvršenjem utuženog rješenja mogla nastupiti bilo kakva šteta, a kamoli ona koja bi se mogla teško popraviti. Stoga je predložio prijedlog tužitelja odbiti. U pogledu navoda tužitelja kako je osporeno rješenje doneseno suprotno preporukama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo i mjerama Hrvatske narodne banke za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije od 17. ožujka 2020., ističe kako navedeni akti nisu relevantni za odlučivanje o zahtjevu za produljenje roka, koji je odbačen sukladno odredbi članka 41. stavak 2. ZUP-a. Nadalje, ističe kako rješenje tuženika broj: ERIN-2-020/19-ŽJ-BV od 17. siječnja 2019. nije predmet ocjene zakonitosti u ovom sporu, koje je pak i postalo pravomoćno, a niti je isticanje navodne ništavosti tog rješenja relevantno za predmetni postupak. Također, ističe kako su pogrešni navodi tužitelja da bi tuženik počinio povredu odredbi ZUP-a, te napominje kako je u konkretnom slučaju zahtjev odbačen zbog procesnih nedostataka, pa time nisu niti postojale pretpostavke da se u postupku omogući stranci pravo na izjašnjavanje sukladno odredbi članka 30. stavak 1. ZUP-a i odredbi članka 323.a stavci 1. i 2. Zakona o kreditnim institucijama. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja u kojem se sudu predlaže meritorno donijeti odluku u ovoj upravnoj stvari, predlaže, ukoliko sud utvrditi da je osporeno rješenje nezakonito, stvar vratiti tuženiku na ponovni postupak, sukladno odredbi članka 58. stavak 1. ZUS-a, a s obzirom na prirodu stvari, podredno iznosi razloge zbog kojih predlaže odbiti zahtjev za produljenje roka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i prijedlog da tužba ima odgodni učinak, a ukoliko sud poništi osporeno rješenje, predmet vratiti na ponovno rješavanje tuženiku.

4. Podneskom od 1. veljače 2022. tužitelj je u bitnom istaknuo kako su rokovi koje javnopravno tijelo određuje rješenje za izvršenje određenih mjera su instruktivni rokovi, koji se mogu produljivati, zbog čega ni rok za podnošenje zahtjeva za produljenjem takvih rokova ne može biti prekluzivan, pa tuženikovo tumačenje i primjena tog roka predstavlja pretjerani formalizam. Opetovano ističe kako se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti izmijenjana odredba članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama, koja se mogla primijeniti samo na zahtjeve za produljenje rokova određenih rješenjem koje je doneseno nakon stupanja na snagu te odredbe, tj. nakon 29. prosinca 2020., dok su u konkretnom slučaju rješenja donesena ranije. Stoga, kako je tuženik bio dužan primijeniti rok koji je bio na snazi u trenutku donošenja rješenja kojim je tužitelju određen rok za otklanjanje „nepravilnosti“. Također je mišljenja kako podnošenjem zahtjeva za produljenje roka nije pokrenut novi postupak, već je traženo produljenje roka određenog u već pokrenutom upravnom postupku. Nadalje je mišljenja kako je tuženik po preporukama Europskog nadzornog tijela za bankarstvo i mjerama tuženika, bio dužan postupiti po službenoj dužnosti, a što u istima i navodi, a ne na zahtjev stranke, slijedom čega je irelevantno je li zahtjev za produljenje roka podnesen u roku ili ne. Također, kako je apsolutno nebitno je li rješenje tuženika od 17. siječnja 2019. pravomoćno, budući da je tuženik na ništavost dužan paziti po službenoj dužnosti, jer pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva i jer ništavo rješenje ne proizvodi učinke. Pri tome navodi kako je u predmetu ovog suda pod poslovnim brojem UsIpor-268/19 tražio utvrđenje ništavosti predmetnih točaka, slijedom čega je predložio da sud izvrši uvid u predmetni spis Zaključno, ističe kako odredba članka 323.a stavak 2. Zakona o kreditnim institucijama ne razlikuje procesnu od meritorne odluke, već propisuje obvezu izjašnjavanja u svim slučajevima koji bi mogli imati negativan učinak na pravne interese stranke, zbog čega je osporeno rješenje nezakonito. Također, predlaže provesti vještačenje po vještaku odgovarajuće struke, u slučaju donošenja meritorne odluke u sporu.

5. U podnesku od 29. srpnja 2022. tuženik je u bitnom istaknuo kako je rok za podnošenje zahtjeva za produljenje rokova zakonski rok propisan odredbom članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji se sukladno odredbi članka 79. ZU-a ne mogu produljiti. U pogledu primjene propisa naglašava kako u hrvatskom pravu kao osnovno pravilo važi da se primjenjuju propisi koji su u tom trenutku na snazi. Zaključno, upućuje na odredbu člana 41.stavak 2. ZUP-a, te ujedno ističe kako su postupci donošenja rješenja od 28. rujna 2020. i 14. srpnja 2020. okončani donošenjem tih rješenja.

6. U sporu je održana rasprava 30. rujna 2022. čime je strankama dana mogućnost da se u skladu sa člankom 6. ZUS-a izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Opunomoćenik tužitelja je popisao trošak upravnog spora prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14, dalje Tarifa) na zastupanja na ročištu 30. rujna 2022. od 250 bodova, ukupno 250 bodova, odnosno 2.500,00 kuna, što uvećano za PDV-a od 25% daje iznos od 3.125,00 kuna.

8. Opunomoćenik tuženika je u spis predao troškovnik kojim potražuje trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 4.860,00 kuna, kao i naknadu za izgubljeni osobni dohodak odnosno izgubljenu zaradu, a koji trošak će odrediti sud.

9. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika čitana je i pregledana dokumentacija koja se nalazi u sudskom spisu. Pozivom na odredbu članka 33. ZUS- a sud je ocijenio kako je provođenje daljnjih dokaza u sporu suvišno, budući da u konkretnom slučaju tužitelj prvenstveno prigovara pogrešnoj primjeni prava.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

12. Iz dokumentacije priložene sudskom spisu proizlazi kako je:

- rješenjem Hrvatske narodne banke, Guverner, broj: EROFF-51-020/20-RS-BV od 28. rujna 2020., Broj: EROFF-24-091/21-RS-BV od 10. rujna 2021. pod točkom 1. usvojen zahtjev I. b. d.d. S., ovdje tužitelja, za produljenjem roka određenog mjerom iz točke 1. izreke rješenja Hrvatske narodne banke broj: EROFF- 44-020/20-RS-BV od 24. lipnja 2020. prema kojoj je banka dužna u roku od 30. rujna 2020. uskladiti iznos ulaganja u materijalnu imovinu tako da navedena ulaganja ne prelaze iznos 40%priznatog kapitala Banke, i to na način da je I. b. d.d. S.

dužna navedenu mjeru izvršiti najkasnije do 30. rujna 2021. Ujedno je riješeno kako je o izvršenje te mjere I. b. dužna obavijestiti Hrvatsku narodnu banku najkasnije do 15. listopada 2021.,

- rješenjem Hrvatske narodne banke broj: ERIN-8-020/20-RS-BV od 14. srpnja 2020. pod točkom 2.1. naloženo I. b. d.d. S. (tužitelju) kontinuirano održavati regulatorni kapital više od zahtijevanog kako bi postigla minimalno 4,81 postotni bod višu stopu ukupnog kapitala od one utvrđene člankom 92. stavak 1. točke c) Uredbe (EU) 575/2013 i Vijeća o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o Izmjeni Uredbe (EU) br.648/2021 (Službeni list EU l 176/2013; u nastavku Uredba (EU) br. 575/2013I i Glavom VII. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19 i 47/20) počevši od 30. rujna 2021. do dana primjene mjere iz novog rješenja Hrvatske narodne banke iz područja supervizije u procjene adekvatnosti uspostavljenog postupka procjenjivanja i održavanja internog kapitala. Dodatni kapital Banka je dužna podržavati minimalno u visini od 56% u obliku redovnog osnovnog kapitala i 75% u obliku osnovnog kapitala; pod točkom 2.1. je obvezana Imex banka d.d. Split najkasnije do 30 rujna 2021. povećati iznos regulatornog kapitala za minimalno 46.150 tisuća kuna u odnosu na stanje na dan 15. lipnja 2020., kada je isti iznosio 106.696 tisuća kuna. Ujedno je riješeno kako je Imex banka d.d. Split dužna do 18. listopada 2021. dostaviti dokaz o izvršenju navedene mjere.

13. Dana 29. prosinca 2020. stupile su na snagu Izmjene i dopune Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 146/20), odnosno odredba članka 86. tog Zakona, kojom je izmijenjen stavak 3. odredbe članka 220. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19 i 47/20), na način da je istim propisano kako kreditna institucija može, najkasnije 30 radnih dana prije isteka roka iz stavka 2. ovoga članka, obrazloženim zahtjevom zatražiti produljenje roka. Ako je rok iz stavka 2. ovoga članka jednak ili kraći od 30 radnih dana, kreditna institucija ne može zatražiti produljenje roka. Hrvatska narodna banka najkasnije do isteka roka utvrđenog rješenjem odlučit će o produljenju tog roka.

14. Iz dokumentacije priložene u sudskom spisu proizlazi kako je tužitelj tuženiku e- mail komunikacijom 25. kolovoza 2021., a potom i putem pošte 26. kolovoza 2021., dostavio pisani zahtjev (zamolbu) za:

- produljenje roka izvršenja mjere iz točke 1. rešenja Hrvatske narodne banke broj EROFF-51-020/20-RS-BV od 28. rujna 2020.,

- produljenje roka izvršenja mjera iz točke 2.1. i točke 2.2. rješenja Hrvatske narodne banke, broj ERIN-8-020/20-RS/BV od 14. srpnja 2020.

15. Međutim, primjenom važeće odredbe članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama, tužitelj je bio dužan navedeni zahtjev za produljenje rokova dostaviti tuženiku najkasnije 19. kolovoza 2021.

16. Odredbom članka 41. stavak 2. ZUP-a propisano je da kad službena osoba utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, rješenjem će odbaciti zahtjev.

17. Stoga, a kako je tuženik predmetni zahtjev tužitelju dostavio 25. kolovoza 2021., odnosno nakon proteka roka propisanog odredbom članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama, dok nepravodobnost zahtjeva znači da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, pravilno je tuženik predmetni zahtjev tužitelja odbacio, dok prigovori tužitelja nisu osnovani, te nisu od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari.

18. Naime, glede prigovora tužitelja kako je u konkretnom slučaju tuženik bio dužan primijeniti odredbu članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koja je vrijedila u vrijeme donošenja rješenja, za istaći je kako prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjena i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 146/20) nije propisana takva mogućnost.

19. Nadalje, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu tužitelja za produljenje roka izvršenja mjera određenih konačnim upravnim rješenjima, slijedom čega je o zahtjevu tužitelja jedino moglo biti odlučeno primjenom zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja zahtjeva, kojom je pak i dalje propisana mogućnost podnošenja zahtjeva za produljenje roka, međutim, izmijenjen je rok u kojem je najkasnije moguće podnijeti zahtjev. Pri tome se radi o procesno pravnom roku, koji je određen odredbom članka 220. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama, dakle, procesnom odredbom je propisano u kojem roku se radnja podnošenja zahtjeva za produljenje roka ima najkasnije poduzeti, koji se u pravilu ne može produljiti, osim, ako mogućnost njihovog produljenja propisuje sam zakon, što pak nije slučaj u predmetnoj upravnoj stvari, pa se prigovori tužitelja u tom smjeru otklanjanju kao neosnovani. Nastavno, u konkretnom slučaju pravo na podnošenje zahtjeva za produljenje roka izvršenja određenih mjera nije stečeno pravo tužitelja, budući da kao takvo nije propisano izrijekom konačnih rješenja kojima je tužitelju naloženo poduzimanje mjera, već zakonom propisana mogućnost tužitelja da u zakonom propisanom roku podnesene takav zahtjev.

20. Slijedom sveg navedenog, sud je pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno kao u izreci ove presude.

21. U pogledu prijedloga tužitelja da tužba ima odgodni učinak za navesti je kako je odredbom članka 26. stavak 2. ZUS-a propisno da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Kako u konkretnom slučaju tužitelj svojim navodima iz tužbe nije dokazao, odnosno nije uopće obrazložio, opravdanost donošenja navedenog rješenja o odgodnom učinku tužbe, sud je odnio prijedlog tužitelja, pa je riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

22. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, te na odredbama Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 59/88, 3/94 i 150/05, dalje Pravilnik) i Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20, 1/21 i 102/22).

23. Službena osoba tuženika je popisala trošak vezano za odgođeno ročište od 5. rujna 2022. (zbog spriječenosti uredujućeg suca) i to na ime troška prijevoza vlastitim automobilom u iznosu od 1.620,00 kuna za 810 kilometara, a sve pozivom na odredbu članka 9. u svezi s člankom 8. Pravilnika, trošak dnevnice u iznosu od 200,00 kuna, te trošak noćenja u iznosu od 610,00 kuna, kao i trošak izgubljene zarade, kojeg će sud odrediti sukladno odredbi članka 13. Pravilnika. Zatraženi trošak službena osoba je dokumentirala putnim nalogom od 30. kolovoza 2022., te računom Hotela Mondo broj 4409/1/1 od 5. rujna 2022. Nadalje, službena osoba je zatražila trošak vezano za ročište od 30. rujna 2022. i to na ime troška prijevoza vlastitim automobilom u iznosu od 1.620,00 kuna za 810 kilometara, a sve pozivom na odredbu članka 9. u svezi s člankom 8. Pravilnika, trošak dnevnice u iznosu od 200,00 kuna, te trošak noćenja u iznosu od 610,00 kuna, kao i trošak izgubljene zarade, kojeg će sud odrediti sukladno odredbi članka 13. Pravilnika. Zatraženi trošak službena osoba je dokumentirala putnim nalogom od 2. rujna 2022., te računom Hotela Mondo broj 4931/1/1 od 30. rujna 2022.

24. Međutim, primjenom Pravilnika i to članka 6. stavak 1. putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, koja prema stavku 3. jesu: tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion, izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prijevoznim sredstvom (članak 7. stavak 1. Pravilnika), a samo na relacijama na kojima ne prometuju sredstva javnog prometa pripala bi naknada troškova u vidu kilometraže (članak 8. stavak 1. Pravilnika). Stoga, kako je na internetskim stranicama Autobusnog kolodvora Zagreb utvrđeno kako je cijena prosječne karte u jednom smjeru putovanja Zagreb-Split (Split-Zagreb) iznosi 170,00 kuna, to je službenoj osobi tuženika priznat trošak javnog prijevoza u iznosu od 340,00 kuna na ime pristupa na ročište održano 30. rujna 2022., trošak noćenja u Hotelu Mondo (29. do 30. rujna 2022.) u iznosu od 610,00 kuna (članak 10. stavak 1. Pravilnika), te joj je ujedno primjenom odredbe članka 10. stavak 2. Pravilnika u svezi s odredbom članka 7. stavak 2. točka 19. Pravilnika o porezu na dohodak priznat trošak jedne dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 12 sati dnevno i dnevnica za rad na terenu u tuzemstvu u iznosu od 200,00 kuna, odnosno službenoj osobi je kao opravdan i nužan priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.150,00 kuna/152,63 eura, prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 HRK. Stoga je riješeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

25. Službenoj osobi nije priznat zatraženi trošak na ime putnih troškova, dnevnice i noćenja u hotelu za ročište koje je bilo zakazano za dan 5. rujna 2022., budući da isto nije bilo održano, zbog spriječenosti uredujuće sutkinje. Također, službenoj osobi tuženika ne pripada trošak u smislu odredbe članka 13. Pravilnika, jer se ne radi o odsustvu s rada zbog odazivanja pozivu u svojstvu svjedoka, vještaka ili stručne osobe. Stoga je riješeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Splitu, 10. listopada 2022.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

Protiv točke I. rješenja nije dopuštena žalba (članak 67. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke II. i III. može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DNA:

1. I. b. d.d. iz S., T. … zastupana po opunomoćenik D. M.,

odvjetnik u S., Lj. P. … i D. L., zaposleniku banke,

presudu dostaviti odvjetniku (stranke se suglasile)

2. Hrvatska narodna banka, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3

3. u spis

Rj./

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Tužitelja obvezati na plaćanje sudske pristojbe u skladu s odredbom članka 22. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18), te u svezi s Tar.br. 30. i 31. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 53/19), u ukupnom iznosu od 900,00 kuna (400,00 kuna tužba i 500,00 kuna presuda), nakon pravomoćnosti presude.

3. Spis tuženiku vratiti po pravomoćnosti presude. 4.

Kalendar 30 dana.