REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU

Broj: 7 P-165/21-45

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja B. H., OIB …, S. zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku iz Č., protiv tuženika R. A. d.d., OIB …, Z. zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo G. & G. društvo s ograničenom odgovornošću, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 22. rujna 2022.god. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja H. I., odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika G. I., odvjetničke vježbenice, dana 07. listopada 2022.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. … od 21. rujna 2007.g. sklopljenog između tužitelja B. H. iz S., OIB: … i tuženika R. A. d.d. Z. (Grad Z.), OIB: … u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. (Grad Z.), OIB:… da tužitelju B. H. iz S., OIB: … isplati iznos od 20.481,24 kune (dva-desettisućačetiristoosamdesetijednu kunu i dvadesetičetiri lipe ) / 2.718,33 eura (dvijetisućesedamstoiosamnaest eura i tridesetitri centa ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o eskontnoj stopi, a od dana 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o prosječnoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za referentno razdoblje i to

- na iznos od 38,57 kuna / 5,12 eura od 30. studenog 2007.g. do isplate,

- na iznos od 31,16 kuna / 4,14 eura od 31. prosinca 2007.g. do isplate,

- na iznos od 56,97 kuna / 7,56 eura od 31. siječnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 71,16 kuna / 9,44 eura od 29. veljače 2008.g. do isplate,

- na iznos od 95,47 kuna / 12,67 eura od 31. ožujka 2008.g. do isplate,

- na iznos od 58,93 kuna / 7,82 eura od 30. travnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 53,66 kuna / 7,12 eura od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

- na iznos od 71,57 kuna / 9,50 eura od 30. lipnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 45,28 kuna / 6,01 eura od 31. srpnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 46,58 kuna / 6,18 eura od 31. kolovoza 2008.g. do isplate,

- na iznos od 62,17 kuna / 8,25 eura od 30. rujna 2008.g. do isplate,

- na iznos od 180,24 kuna / 23,92 eura od 31. listopada 2008.g. do isplate,

- na iznos od 101,14 kuna / 13,42 eura od 30. studenog 2008. g. do isplate,

- na iznos od 201,69 kuna / 26,77 eura od 31. prosinca 2008.g. do isplate,

- na iznos od 217,14 kuna / 28,82 eura od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 224,13 kuna / 29,75 eura od 28. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 218,81 kuna / 29,04 eura od 31. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 222,52 kuna / 29,53 eura od 30. travnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 192,83 kuna / 25,59 eura od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

- na iznos od 170,97 kuna / 22,69 eura od 30. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 176,78 kuna / 23,46 eura od 31. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 188,30 kuna / 24,99 eura od 31. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 187,30 kuna / 24,86 eura od 30. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 175,65 kuna / 23,31 eura od 31. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 197,51 kuna / 26,21 eura od 30. studenog 2009. g. do isplate,

- na iznos od 215,04 kuna / 28,54 eura od 31. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 239,97 kuna / 31,85 eura od 31. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 234,25 kuna / 31,09 eura od 28. veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 268,08 kuna / 35,58 eura od 31. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 261,67 kuna / 34,73 eura od 30. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 274,17 kuna / 36,39 eura od 31. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 382,45 kuna / 50,76 eura od 30. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 360,16 kuna / 47,80 eura od 31. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 428,26 kuna / 56,84 eura od 31. kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 404,73 kuna / 53,72 eura od 30. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 366,89 kuna / 48,69 eura od 31. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 446,74 kuna / 59,29 eura od 30. studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 548,32 kuna / 72,77 eura od 31. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 476,39 kuna / 63,23 eura od 31. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 501,61 kuna / 66,58 eura od 28. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 469,53 kuna / 62,32 eura od 31. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 475,29 kuna / 63,08 eura od 30. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 611,47 kuna / 81,16 eura od 31. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 624,73 kuna / 82,92 eura od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 735,11 kuna / 97,57 eura od 31. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 676,76 kuna / 89,82 eura od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 612,89 kuna / 81,34 eura od 30. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 598,09 kuna / 79,38 eura od 31. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 593,19 kuna / 78,73 eura od 30. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 623,54 kuna / 82,76 eura od 31. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 649,99 kuna / 86,27 eura od 31. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 653,54 kuna / 86,74 eura od 29. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 635,24 kuna / 84,31 eura od 31. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 647,59 kuna / 85,95 eura od 30. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 656,04 kuna / 87,07 eura od 31. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 641,82 kuna / 85,18 eura od 30. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 645,56 kuna / 85,68 eura od 31. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 634,90 kuna / 84,27 eura od 31. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 612,71 kuna / 81,32 eura od 30. rujna 2012.g. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. … od 21. rujna 2007.g. sklopljenog između tužitelja B. H. iz S., OIB: … i tuženika R. A. d.d. Z. (Grad Z.), OIB:…, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 3.30% od iznosa kredita.

IV Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z. (Grad Z.) OIB: … da tužitelju B. H. iz S., OIB: … isplati iznos od 2.372,49 kune (dvijetisućetristosedamdesetidvije kune i četrdesetidevet lipa ) / 314,88 eura (tristoičetrnaest eura i osamdesetiosam centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 25. rujna 2007.g. do dana 31. prosinca 2007.g. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008.g. do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o eskontnoj stopi, a od dana 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o prosječnoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka uiznosu od 15.305,31 kuna (petnaesttisućatristoipet kuna i tridesetijedna lipa ) / 2.031,36 EUR (dvijetisućetridesetijedan eur i tridesetišest lipa ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u skladu sa čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o prosječnoj kamatnoj stopi iz čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima za referentno razdoblje, računatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1.

Tužitelj H. B. (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 19. travnja 2021.god., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik R. d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 21. rujna 2007.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 16.271,08 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,95 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik R. d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 2. čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Osim toga navodi da je tuženik tužitelju sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom pvog korištenja kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredia a što iznosi 536,95 CHF u protuvrijednosti kuna na dan uplate (25. rujna 2007.god. ). Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne pojedine odredbe sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranjepromjenjive kamatne stope, zatim u dijelu koji se odnosi a ugovaranje valutne klauzul, kao i u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade, te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio i to u iznosu od ukupno 20.481,09 kuna (preplata ) i iznosa od 2.372,49 kuna (plaćena naknada ) u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2.

Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi prvo istaknuo prigovor mjesne nena-dležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Ističe da se navedene presude ne mogu primijeniti na autokredite. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljia, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3.

Općinski sud

u Čakovcu je rješenjem od 25. kolovoza 2021.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Po žalbi tuženika, Županijski sud u Slavonskom Brodu je pod brojem Gž- 1242/21 od dana 02. prosinca 2021.god. potvrdio ovosudno rješenje. Stoga se postupak nastavio kod ovoga suda.

4.

Parnične

stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

5.

Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 01. srpnja 2022.god., u dijelu koji se odnosi na isplatupa stoga sada tužitelj od tuženika potražuje ukupan iznos od 20.481,24 kuna ( s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja ), po pojedinačnim mjesečnim iznosima, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je ista naznačena u izreci, te iznosa od 2.372,49 kuna (s osnova naplaćene naknade ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci

6.

Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu. 7.

Tužitelj je

dakle specificiranim tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na isplatu isti točno specificirao nakon što je u ovom parničnom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. 8.

Sud je

rješenjem od 03. kolovoza 2022.god., protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odbio ostale dokazne prijedloge tuženika ( saslušanje dva svjedoka ) jer smatra da isto nije potrebno za donošenje odluke u ovom postupku, a s obzirom na dokumentaciju u spisu i postojeću sudsku praksu. Valja istači da su predloženi svjedoci djelatnica banke P. koja radi u sjedištu tuženika u Z. i nije sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu i njezino saslušanje je predloženo općenito na okolnosti i preporuke u postupanju tuženika kao banke prema klijentima, dakle ista nema saznanja o konkretnom tužitelju i što je istome obrazloženo prije nego je ugovor o kreditu sklopljen, dok je drugi svjedok M. javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu pije više od 15 godina, isti u svom poslu svakodnevno sureće mnogo stranaka, pa zbog proteka vremena nije moguće da se isti sjeća konkretnog tužitelja i konkretnog ugovora i što je tužitelju rekao prije postpisivanja ugovora.

9.

Nakon toga je tužitelj svoj tužbeni zahtjev specificirao na način da je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, sve iznose navedene u podnesku od 01. srpnja 2022.god. naveo još i u valuti EUR.

10.

Sud je na ročištu održanom dana 22. rujna 2022.god. donio rješenje da se utvrđuje da tužitelj nije preinačio tužbu u podnesku zaprimljeno 01. srpnja 2022., te kasnije u podnesku zaprimljeno 12. rujna 2022. gdje su svi iznosi navedeni osim u kunama i u eurima iz razloga jer je temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19- koji se primjenjuje) omogućeno da iznimno od čl. 1 toga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, a budući da je po ocjeni ovoga suda tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati nakon provedenog dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku, pa je zbog toga sud sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a donio isto rješenje. Protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

11.

Stoga je sud

na ročištu održanom dana 22. rujna 2022.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

12.

U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 12-17 spisa), otplatni plan (list 18-20 spisa), otplatnu tablicu (list 21-23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 24-27 spisa), kontrolni ispisa unosa korištenja (list 28 spisa), arhivu tečajne liste (list 29 spisa), dopis – obavijest (list 30-33 spisa), izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 35-37 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila (list 57 i 58 spisa), zahtjev za kredit (list 59 spisa), sudsku praksu (list 60-63 spisa), tržišne parametre za auto-kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 64 spisa), sudsku praksu (list 65-84 spisa), sudsku praksu (list 99-265 spisa), sudsku praksu (list 291-306 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M. M. zaprimljeno 24. svibnja 2022. (list 333-338 spisa), očitovanje vještaka M. M. zaprimljeno 20. lipnja 2022. (list 352 spisa) i sudsku praksu (list 373-389 spisa), te je saslušao svjedoka S. V. i saslušao je tužitelja H. B., kao stranku u svrhu dokazivanja.

13.

Analizom

izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

14.

U čl. 2 st. 1

Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15.

U čl. 221.a.

Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, zatim s epoziva na ništenost odredbi ugovora u kojima je ugovorena vautna klauzula, te traži isplatupreplaćenog s osvih osnova, te traži utvrđenje ništenosti čl. 3. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitlja da plati tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita.

17.

Nije sporno

da su tužitelj H. B. kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 21. rujna 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.271,08 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje rabljenog osobnog vozila marke F. i to na rok od 60 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,95 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Ugovor o kreditu je kao sudužnik potpisao i S. V.. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku. Kredit je isplaćen tužitelju, a za kupnju automobil marke F. Banka je novčana sredstva prenijela izravno auto-kući. Izvršen je fiducijarni prijenos vlasništva na kupljenom vozilu u korist banke.

18.

Kredit je otplaćen u cijelosti tijekom 2012.god.

19.

Nije sporno

da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 5,95 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

20.

Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. 21.

Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade u visini 3,30 % od iznosa kredita.

22.

Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

23.

U presudi

Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

24.

Prema

odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25.

Ovaj sud je u

ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26.

Naime,

kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

27.

Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, te isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28.

Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

29.

Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. 30.

Naime,

kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

31.

Presudom

Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32.

Stav

Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33.

Presudom

istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

34.

Vrhovni sud

Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo-stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

35.

Zatim je

Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika. 36.

Nadalje, i

Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37.

Prigovor

zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. 38.

Visoki

trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.). 39.

Odluka

Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. 40.

Građanski

odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

41.

Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova. 42.

Valja istači da

je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove (i za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu ), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

43.

Kako je tužba

u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2021.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.god. 44.

Dakle, tužba

tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

45.

Prema praksi

Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

46.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedoka, zatim je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

47.

Bitno je istači

da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

48.

Svjedok V. S.,

je izjavio da je tužitelj H. njegov zet, te žive na istoj adresi. Tužitelj je 2007. godine uzimao kredit za kupnju rabljenog auta, te mu je trebao sudužnik vjerojatno zbog nižih primanja. Tako je on pristao biti sudužnik i išao je jedanput u banku. Tamo su mu rekli da je kredit u valuti CHF, da je tako ovdje tužitelj dogovorio i da mu treba jamstvo. Dali su mu pročitati ugovor te ga sam pročitao. U banci su rekli da je to najpovoljniji kredit, povoljniji nego u valuti euro, a rečeno je da to iz razloga jer je puno povoljnija kamata kod CHF i da je to najaktualniji kredit. Rečeno je da budu kamate promjenjive, međutim u banci su im rekli da će se to nešto minimalno mijenjati obzirom na iskustva iz prijašnji godina. Rekli su da bude rata vezana uz tečaj CHF, međutim rečeno je da je tečaj već godina isti, čini mi se da je tada bio 4,44 i rečeno je da je to stabilna valuta i da se ne bi trebalo nešto puno mijenjati. U ugovoru je pisalo da se mora platiti neka naknada, međutim nije pisalo koliko i kako će se to obračunati, samo zna da se ništa nije moralo platiti nego se taj iznos oduzeo od kredita. U vezi te naknade on kao sudužnik nije nešto posebno pitao. Nakon toga smo išli kod bilježnika, on ih je samo pitao kakva je rata, da li im to odgovora i nije išao u detalje. Tužitelj je kupio rabljeni auto marke Ford i banka je taj iznos prebacila direktno na auto-kuću. Tužitelj je redovno plaćao rate, a kada su porasle požalio se. Zna da su mu porasle s početnih 1.370,00 na čak 2.100,00 kuna mjesečno. Vjerojatno mu je i on koji put pomogao da to plati. 2012. godine je taj kredit u cijelosti otplaćen. Kada su se te rate povisivale on kao sudužnik nije išao u banku pitati, međutim već je u javnosti sve to bilo rečeno tako da su se s time mogli samo pomiriti. U banci niti njemu niti tužitelju nisu prezentirani nikakvi posebni rizici uslijed kojih bi došlo do povećanja rata. Ugovor tužitelj ion sami čitali. Kada su došli u banku ugovor je već bio pripremljen, dano im je da ga pročitaju i išli su na potpis. Službenik banke je rekao da kamata može ići i gore i dolje, ali da to mogu biti promjene od najviše 50,00 kuna u rati. Nije spomenuta nikakva svota novaca i mislim da niti tužitelj nije znao za plaćanje te naknade u početku. Rečeno im je da moraju platiti troškove javnog bilježnika i osiguranje kredita, a za naknadu nije ništa rečeno. Uz ugovor su dobili otplatni plan gdje su pisali mjesečni anuiteti.

49.

Sud je iskazu saslušanog svjedoka povjerovao jer je dan iskreno i životno i u skladu je s ostalim dokazima u spisu.

a.

Tužitelj B. H.

je potvrdio što je rekao saslušani svjedok, njegov tast. U vezi kredita te 2007. godine je išao pitati samo u R. iz razloga jer je bio u auto-kući P. Č. gdje si je našao auto i tamo su mu rekli da oni imaju ugovoreno s R. za auto kredite. Otišao je u R. i tražio je kunski kredit, ali su mu rekli da ga ne može dobiti, ponudili su mu taj kredit u CHF i rekli su mu da je to najpovoljniji i onda je morao pristati na taj ugovor, budući da je hitno trebao auto zbog djeteta s posebnim potrebama. Bio je u banci ovdje sa saslušanim svjedokom S. koji je bio sudužnik i to što je on rekao u pogledu što su im objasnili u vezi kamate i valute je točno. Rečeno im je u banci da moraju platiti troškove javnog bilježnika i osiguranje kredita, a za plaćanje nikakve naknade im nije rečeno. Ne zna sada kolika mu je ta naknada zaračunata, taj iznos mu je skinut s iznosa kredita. Prvotne rate su mu iznosile 1.370,00 kuna, te su se povisivale praktički svaki mjesec, a najviše je plaćao preko 2.100,00 kuna mjesečno. Sve rate je redovno plaćao, iste su mu skidane s plaće. Kada su se rate povećale nije išao posebno pitati u banku, jer u svim medijima bilo zbog čega se to povećava. Te povišene iznose rate je teško plaćao jer mu je supruga bila nezaposlena. Kredit je u cijelosti otplaćen 2012. godine. Po struci je soboslikar. U banci su mu ponudili kredit u valuti euro, ali su mu rekli da se ne isplati, da je kredit u švicarskim francima povoljniji. Nisu mu rekli za rizik koji se preuzima uzimanjem kredita u CHF, rečeno je da kamate neće previše rasti, a da je tečaj već dugo stabilan. On ne bi sklapao taj ugovor o kreditu da je znao da će mu tako rata. Uz ugovor o kreditu je primio samo otplatni plan. Pročitao je ugovor o kreditu. Nije mogao promijeniti koju odredbu ugovoru. Javni bilježnik nije čitao i tumačio odredbe ugovora. Nije tražio kakvo objašnjenje u vezi te naknade bilo mu je bitno kakva je otplata.

50.

Tužitelj je u

svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 51.

Među

parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

52.

Analizirajući

iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

53.

Sud smatra

da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica. 54.

Prema članku

84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

55.

Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

56.

S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

57.

Prema članku

59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

58.

Prema članku

26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

59.

Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 60.

Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

61.

Po ocjeni

ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

62.

Naime, očito

je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja. 63.

Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. 64.

Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. 65.

Navedena

odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

66.

Tužitelju je

trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

67.

Naprotiv,

tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

68.

Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. 69.

Tuženik nije

dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

70.

Takve

jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

71.

Slijedom

navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

72.

Što se tiče

odredbe o naknadi u visini 3,30 % od iznosa kredita koju je ovdje tuženik naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

73.

Dakle, treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 74.

Uzimajući u

obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na obrascu sa oznakom R. A. d.d., da se taksa (naknada ) koju je banka ovlaštena zaračunati prilikom uzimanja kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio sam tuženik, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to sud zaključuje da se o odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

75.

Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjeniznos kredita tj. novčanih sredstava koja su mu isplaćena u konačnici.

76.

Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj su se tužitelji obvezali platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP.

77.

Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. 78.

Konkretno, a

s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

79.

Slijedom

navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

80.

Stoga sada

valja utvrditi razliku obračunatih kamata, te razliku s osnova promjene tečaja i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužitelju. Potrebno je utvrditi i koji iznos naknade je tuženik naplatio tužitelju.

81.

Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

82. Rješenjem od 29. travnja 2022.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovod-stveno- financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj … koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 21. rujna 2007.god., radi utvrđenja postojanja i visine pretplate i to na način da se utvrdi razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi, te na temelju obračuna promjene valute švicarskog franka u kune po srednjem tečaju tuženika važećim na dan dospijeća i iznosa anuiteta obračunatim prema početnoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju švicarskom anuiteta u odnosu na kune na dan isplate kredita, a da se razlike izraze u kunama po mjesecima kako su bili plaćeni anuiteti te da se posebno izraze u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, te u odnosu obračun valute CHF u kune sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog pretplaćenog iznosa, kao i radi utvrđenja u kojem iznosu je tužitelj platio tuženiku naknadu prilikom prvog korištenja kredita. Vještak u obzir treba uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku M. M. iz Č. 83.

Vještak M. M.

je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

84.

Stalni sudski vještak M. M. je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 24. svibnja 2022.god. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi da je tokom razdoblja otplate kredita korisnik preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 20.481,24 HRK. Od navedenog iznosa na ime povećanja kamata se odnosi preplata u iznosu od 2.870,10 HRK dok preplata koja proizlazi iz promjena tečaja CHF-HRK iznosi 17.611,14 HRK. Datumi nastanka pojedinih razlika su specificirani po datumima uplata anuiteta. Vezano uz naknadu za korištenje kredita, ona je naplaćena u iznosu od 2.372,49 HRK na datum 25.rujna 2007. godine.

85.

Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz vještaka.

86.

Tuženik nije

imao promjedbe na matematički izračun, osim u dijelu gdje navodi da se tečaj mijenjao i da je tužitelj sklapanjem ugovora na isto pristao, samo na način određivanja vještačenja, kao i pravna pitanja.

87. Vještak se očitovao dana 20. lipnja 2022.god., te navodi kako u svome podnesku tuženik nema prigovor na sam matematički izračun preplate već isključivo problematizira pravnu osnovu. S obzirom da je izračun napravljen u skladu s gornje definiranim zadatkom, vještak nema dodatnih očitovanja na podnesak tuženika.

88.

Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

89.

Primjedbe

tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

90.

Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 20.481,24 kuna ( tj. s osnova povećanja zbog promjenjivosti kamatne stope preplata u iznosu od 2.870,10 kuna, a preplata koja proizlazi iz promjene tečaja CHF-HRK u iznosu od 17.611,14 kuna), stoga je donesena odluka kao pod II. izreke presude.

91.

Tuženik je

dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. studenog 2007.god. do zaključno 30. rujna 2012.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

92.

Također je

sud obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 2.372,49 kuna koji se odnosi na plaćenu naknadu u visini 3,30 % od iznosa kredita koju je tuženik tužitelju naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, a koja je tužitelju naplaćena dana 25. rujna 2007.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, te je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

93.

Valja istači da

se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

94.

Odluka o

troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

95.

Trošak

tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate), te se ističe da u pogledu smanjenja iznosa s osnova isplate u ovom postupku nisu nastali nikakvi posebni niti naknadni troškovi postupka.

96.

Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr.7/1 ), sastav podneska od 15.06.2021. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 28.06.2021. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav podneska-odgovora na žalbu od 04.10.2021. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 22.03.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 28.04.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 17.05.2022. u iznosu od 250,00 kuna (tbr. 8/3 ), sastav podneska od 10.06.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 30.06.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), sastav podneska od 12.09.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 22.09.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna (tbr.9/3), uz pripadajući PDV, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

97. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova ještačenja više uplaćenih anuiteta prije pokretanja ovog postupka u iznosu od 437,50 kuna kojeje tužitelj imao kako bi postavio tužbeni zahtjev, zatim troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 1.500,00 kuna. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu i napresudu u ukupnom iznosu od 867,81 kunu (prema VPS iz specificiranog tužbenog zahtjeva ), koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21). 98.

Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 15.305,31 kunu, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

99.

Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

100. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 07. listopada 2022. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja K. S., odvjetnik iz Č.

2. punomoćnici tuženika OD G. i G. iz Z.