REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 13. Pr-2772/2019-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.K. iz Z. OIB: …, zastupanog po punomoćniku M.P, odvjetniku iz Z., protiv tuženika RH, Ministarstvo, OIB: …, zastupanog po O.G.D.O. u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. kolovoza 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja M.P, odvjetnika, te punomoćnice tuženika V.V.LJ., više savjetnice pri O.G.D.O. u Z., dana 7. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I/

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.619,92 kn bruto / 745,89 eur¹, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 300,27 kn od 15. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 342,70 kn od 15. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 319,03 kn od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 214,96 kn od 15. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 205,62 kn od 15. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 315,28 kn od 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 223,81 kn od 15. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 269,98 kn od 15. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 316,77 kn od 15. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 107,99 kn od 15. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 305,98 kn od 15. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 301,69 kn od 15. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 323,97 kn od 15. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 206,59 kn od 15. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 282,83 kn od 15. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 341,97 kn od 15. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 269,98 kn od 15. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 301,69 kn od 15. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 121,08 kn od 15. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 284,17 kn od 15. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 18,94 kn od 15. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 244,62 kn od 15. ožujka 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn / 995,42 eur¹, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 7. listopada 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbi i tijekom postupka navodio da je kroz sporno razdoblje bio zaposlen kod tuženika, te da mu tuženik kao poslodavac s naslova razlike neisplaćene plaće duguje utuženi iznos, kako je to postavljeno konačnim tužbenim zahtjevom od 13. listopada 2021., sve uz naknadu parničnih troškova, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik je odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodio da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, u kojem smislu se predlagalo odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadu parničnih troškova.

3. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora (list 5-6 spisa), rješenje od 11. srpnja 2011. (list 7-9 spisa), obračunske liste (list 15-110, 112-117 spisa), evidenciju radnog vremena (list 118-125 spisa), presliku Ankete članova sindikata (list 130-136 spisa), zahtjev Prvostupanjskog disciplinskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2015. (list 137-139 spisa), izračune razlike plaće (list 159-161 spisa), Tabelarni prikaz broja turnusa (list 162-164 spisa) i rješenja o rasporedu (list 165-167 spisa), kao što je saslušan i sam tužitelj na ročištu održanom 15. rujna 2021. (list 172-174 spisa), a korišteni su uz suglasnost stranaka i iskazi svjedoka V.D., M.K., J.Z, M.K,, I.S. te M.M. iz istovrsnog predmeta ovog suda poslovnog broja Pr-3811/2019, Pr 2762/2019 te Pr- 2769/2019 (list 175-179, 180-182, 189-191 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je kroz naznačeno razdoblje tužitelj bio zaposlen kod tuženika, kod čega tužitelj smatra da mu tuženik kao poslodavac s naslova razlike neisplaćene plaće duguje utuženi iznos, kako je to postavljeno konačnim tužbenim zahtjevom od 13. listopada 2021., kojem zahtjevu se tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio, predlažući odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadu parničnih troškova.

6. Pritom je tužitelj tvrdio da je kod obavljanja svojih poslova (osiguranje i zaštita štićenih objekata), a sukladno rasporedu rada koji je određivao da se rad obavlja u turnusima, na posao dolazio po pola sata ranije na otpremu službe, i što po stajalištu tužitelja također spada u redovno radno vrijeme, a čemu se tuženik, kako je prethodno već rečeno, protivio.

7. S obzirom na suprotne navode stranaka, tijekom postupka izvedeni su predloženi dokazi, na način da je saslušan tužitelj, predloženi svjedoci (korišteni su iskazi iz istovrsnih predmeta vođenih pred naslovnim Sudom, sa čime su stranke bile suglasne), kao što je izvršen i uvid u priloženu dokumentaciju.

8. Tako je tužitelj u svom iskazu od 15. rujna 2021. navodio da je zaposlen kod tuženika, i to u ministarstvu, kod čega je u razdoblju relevantnom za ovaj postupak prvo bio u službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata, a nakon toga na poslovima vezanim za osiguranje i zaštitu štićenih osoba. U slučaju poslova zaštite objekata, navodi da je raspored rada bio u turnusima, na način da se radila dnevna i noćna smjena u trajanju od dvanaest sati, nakon čega bi imali 48 sati slobodno. Također navodi i da se događalo da ih se zove i mimo takvog rasporeda, zbog kontinuiranog manjka ljudi te opsega posla, te da je pritom njihova obveza bila doći nešto ranije radi otpreme službe, tj. upoznavanja sa dnevnim zadacima, radilo se o kakvih 30 minuta prije službenog početka radnog vremena. To je bila, kako je navodio tužitelj, njihova obveza, kolege su morale pisati i očitovanje u slučaju da kasne, te su zajednički odlazili na dužnost tako da je kašnjenje jednog dovodilo do toga da drugi moraju čekati, pri čemu im je rukovoditelj šef smjene, kako se radi o policijskom sustavu, to se radi i o osobi od koje primaju zapovijedi, kako pisane tako i usmene.

9. Što se tiče poslova vezanih za štićene osobe, tužitelj navodi da je raspored rada bio na način da se na posao dolazilo po rasporedu rada, te je smjena trajala prema potrebama, u svakom slučaju duže od osam sati, dakle i po dvanaest i više sati u komadu, događalo se da se radi i nekoliko dana za redom, nakon čega bi imali slobodne dane. Dakle, ističe da nije moguće precizno navesti konkretnu satnicu, budući da je sve ovisilo o spomenutim rasporedima rada, a koji su opet prilagođavani konkretnim prilikama i aktivnostima. Za razliku od poslova vezanih za zaštitu objekata, navodi da u odnosu na ovo razdoblje se ne iznosi potraživanje vezano za raniji dolazak, jer je organizacija posla bila takva da za to nije bilo potrebe, tj. nisu trebali doći ranije. Precizira također da je na poslove zaštite osoba prešao negdje s 1. ožujkom 2017., koliko se sjeća, pri čemu navodi da je efektivno tada počeo s radom, no rješenje s rasporedom je dobio tek kasnije.

10. Ocjenjujući navedeno, za ukazati je da je valjalo prihvatiti iskaz tužitelja, koji je u bitnome suglasan s iskazima svjedoka (u naravi njegovih radnih kolega), tj. tužitelj je kao i njegovi kolege iskazivao da je u službu tj. na mjesto upućivanja na lokaciju zaštite bilo potrebno doći 30 minuta ranije prije početka samog turnusa, radi 'otpreme službe'. Uz navedeno, utvrđeno je da se faktički radilo o zapovijedi tj. nalogu poslodavca, budući da se u slučaju kašnjenja tj. nedolaska na vrijeme (30 minuta prije početka turnusa) izlagalo sankcijama tj. prigovorima poslodavca (što npr. proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kada navodi da su se pojedine kolege morale očitovati vezano za kašnjenje).

11. U tom smislu onda proizlazi da je tužitelj tijekom ovog postupka s uspjehom dokazao da je postojala radna obveza za dolazak po 30 minuta prije početka turnusa, i što se onda ima smatrati također dijelom rada tužitelja, za koji rad ima pravo naknade tj. na isplatu plaće, i to obračunato kao redovni rad (a ne prekovremeni), u kojem smislu je tužitelj i postupio u već citiranom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 13. listopada 2021., a koji zahtjev je usklađen s podacima koje je dostavio sam tuženik, uz podnesak od 13. listopada 2020..

12. Tim slijedom onda proizlazi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kod čega nije bilo moguće prihvatiti prigovor tuženika (s ročišta od 15. rujna 2021.) da zahtjev tužitelja ne bi bio obuhvaćen zahtjevom za mirno rješenje spora, te da je kao takav nedopušten iz razloga što se prvotno tražila isplata s naslova prekovremenog a ne redovnog rada, s obzirom da pravna kvalifikacija tražbine nije odlučna, što onda ne predstavlja niti preinaku tužbe (što je tuženik isto spominjao). Nisu osnovani niti prigovori tuženika da je postojala mogućnost za zaposlene da dolaze direktno na mjesto rada, a čime bi se izbjegao dolazak od 30 minuta ranije na mjesto polaska, budući da, kao prvo, ne proizlazi da je u odnosu na tužitelja kroz cijelo utuženo razdoblje takav način dolaska bio osiguran, te, kao drugo, proizlazi da je u svakom slučaju u utuženom razdoblju bila na snazi organizacija rada koja je uključivala dolazak na mjesto polaska 30 minuta prije početka turnusa, nakon čega bi se onda tek zaposleni upućivali na mjesto zaštite, na koji način se onda ukazuje da je sam tuženik kao poslodavac rad organizirao na način koji uključuje spomenutih 30 minuta prije početka turnusa, i koja satnica stoga također spada u radno vrijeme (neovisno od toga što tuženik spominje anketu iz koje proizlazi da je tužitelj izrazio interes za direktni dolazak u sjedište službe, koja anketa je inače provedena oko deset godina prije razdoblja na koje se odnosi ovaj postupak), te za isto ovdje tužitelju pripada odgovarajuća isplata, kao za redovni rad.

13. U tom smislu, a kako je već rečeno, tužitelju bi pripadale odgovarajuće isplate kako je to pobliže navedeno u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 13. listopada 2021., sve i u smislu čl. 84. Zakona o radu (NN, 149/09 i dr.) te čl. 92. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.).

14. Tužitelju na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos pripada i zatezna kamata od dospijeća, obzirom se radi o dodatku na plaću koji se isplaćuje najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu. Visina zakonske zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u izreci ove presude, s tim da, a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, to tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega je valjalo odbiti zahtjev za isplatu zateznih kamata u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak na iznos od 5.619,92 kn, kako je i sam tužitelj naveo u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

15. Tim slijedom odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona.

17. Punomoćniku tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 27. siječnja 2020., 6. studenog 2020. i 13. listopada 2021., za svaku radnju po 75 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 18. lipnja 2020., 2. rujna 2020., 15. rujna 2021. i 25. kolovoza 2022., za svako ročište po 75 bodova, što je ukupno 600 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 10,00 kn daju iznos od 6.000,00 kn, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (1.500,00 kn) iznos od 7.500,00 kn, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti tužitelju, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova.

18. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 7. listopada 2022.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- zz tuženika