Poslovni br. 18 Povrv-378/2021-17

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRAPA d.o.o., OIB: 75923706848, Osijek, Breznička 6, kojeg zastupa punomoćnik Slaven Vrbošić, odvjetnik u Osijeku, Ulica Kralja Zvonimira 17, protiv tuženika PRANJIĆ PROMET d.o.o., OIB: 55829303482, Novi Čeminac, kralja Zvonimira 8a, kojeg zastupa punomoćnica Mirela Džoja Petrlić, odvjetnica u ZOU Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić u Osijeku, K. A. Stepinca 7, radi isplate iznosa od 41.790,00 kn, nakon zaključene glavne i javne rasprave 7. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke dana 7. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivane Kovačević iz Osijeka, poslovni broj: Ovrv-64/2021 od 11. kolovoza 2021., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku PRANJIĆ PROMET d.o.o., OIB: 55829303482, Novi Čeminac, Kralja Zvonimira 8a, platiti tužitelju GRAPA d.o.o., OIB: 75923706848, Osijek, Breznička 6, iznos od 41.790,00 kn (slovima: četrdesetjednatisućasedamstodevedesetkuna) / 5.546,49 eura[1] (slovima: pettisućapetstočetrdesetšesteuraičetrdesetdevetcenti) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 01.07.2018. i to od dana dospijeća pa do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 (pet) postotnih poena, a sve u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 1.500,00 kn (slovima: tisućupetstokuna) / 199,08 eura[1] (slovima: stodevedesetdeveteuraiosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 11.08.2018. pa do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 (pet) postotnih poena, u roku osam dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.518,00 kn (slovima: četiritisućepetstoosamnaestkuna) / 599,64 eura[1] (slovima: pestodevedesetdeveteuraišezdesetčetiricenta) u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 41.790,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima. Javni bilježnik Ivana Kovačević iz Osijeka donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-64/2021 od 11. kolovoza 2021. Po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi kako mu tuženik temeljem kartice partnera, a po računu 5/PP1/1 duguje na ime isporučenih usluga iznos glavnog duga od 41.790,00 kn, a koji je dospio dana 1.7.2018. U odnosu na tuženikov prigovor zastare u cijelosti, ističe kako je isti neosnovan te u suprotnosti sa narudžbenicom tuženika od dana 22.03.2018. godine kao i sa odredbom čl. 11. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Naime, iz dostavljene narudžbenice tuženika vidljivo je da je sam tuženik odredio datum dospijeća najkasnije do 31.07.2018. godine, s tim da je ovdje tužitelj postupao sukladno kogentnim odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te kao takvo dospijeće računa označio sa 01.07.2018. godine, odnosno u roku od 60 dana. Nadalje, tužitelj ističe da nikad nije zaprimio niti prigovor na izdani račun niti reklamaciju na izvedene radove. Također ističe se kako je ovdje tuženik po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pokrenuo postupak radi naknade štete pred naslovnim sudom koji se vodi pod poslovnim brojem P-209/2021. Slijedom iznijetoga, ističe da je očigledno kako tuženik u konkretnom postupku s jedne strane kumulira zahtjev za zahtjev za smanjenjem naknade dok s druge strane u posebnom postupku ističe zahtjev za naknadu štete kao pod pretpostavkom da je u cijelosti izvršio svoju obvezu.Tužitelj ističe kako tuženik nema osnovu za zadržavanje isplate prema tužitelju ni po kojoj osnovi obzirom tužitelja nije pravovremeno obavijestio o navodnim manama stvari (članak 605 i 606. ZOO). Nadalje tuženik nije poduzeo nikakvu radnju koja bi dovela do raskida ugovora ili bilo kojeg drugog oblika utrnjenja njegove obveze prema tužitelju već dapače upravo suprotno isti nezakonito odbija isplatiti iznos po računu kumulirajući ga sa zahtjevom za naknadu štete u posebnom postupku. Naglašava kako tuženik isto tako nikad nije poslao niti valjani knjigovodstveni dokument (terećenje, račun i sl.) kojim bi umanjio tražbinu tužitelja, ili umanjio pretporez. Tužitelj je u cijelosti izveo radove obuhvaćene ponudom te ih je izveo sukladno pravilima struke, a kako tuženik nema pravnu osnovu za zadržanje isplate to su navodi prigovora u potpunosti neosnovani. Naime, ukoliko u posebnom postupku tuženik potražuje naknadu štete onda isti po logici stvari svoju obvezu mora ispuniti do kraja, a ne po nepostojećoj osnovi s jedne strane zadržavati isplatu, a s druge strane u posebnom postupku potraživati naknadu štete na način kao je sam ispunio svoju obvezu (u cijelosti isplatio dug). U daljnjem tijeku postupka također ističe da nije točan navod tuženika da je za određenje roka dospijeća sukladno odredbi članka 11. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nužan pisani ugovor za određivanje takvog dospijeća, a u odnosu na dostavljeni dopis Porezne uprave od 20.5.2022. ističe kako je iz istog razvidno da je predmetni račun zaveden u knjizi ulaznih računa, a budući da je isti iskazan kao prijenos porezne obveze, u potpunosti irelevantno je korištenje PDV-a kao pretporeza, a s ozbirom na članak 75. st. 3. Zakona o PDV-u.

3. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini. Prije svega tuženik ulaže prigovor zastare potraživanja ukupnog utuženog iznosa od 41.790,00 kn. Naime, prijedlog za ovrhu je javnom bilježniku podnesen 30.6.2021. temeljem računa tužitelja broj 5/PP1/1 od 2.5.2018. s naznačenim rokom dospijeća 1.7.2021. Ističe da početak tijeka zastare tražbine ne ovisi o tome kada je izdan račun ili koji je naznačeni rok plaćanja na računu. Naime, u smislu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dakle, odlučno je kada je tužitelj mogao izdati račun, odnosno zahtijevati ispunjenje obveze. Također ističe da se na predmetni pravni odnos primjenjuje odredba članka 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgova i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Ističe kako tužitelj na računu broj 5/PP1/1 od 2.5.2018. jednostrano i samoinicijativno određuje tijek zastare određivanjem roka dospijeća suprotno odredbama ZOO-a, te je račun u zastari u cijelosti, jer zastara na predmetni račun ne može teći od samoinicijativno određenog roka dospijeća, već od dana izdavanja računa. Račun je izdan 2.5.2018., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 30.6.2021., dakle izvan roka od tri godine, sukladno čl. 215.st.1. i čl. 228. st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ističe kako tuženik nema nepodmirenih osnovanih dugovanja prema tužitelju, slijedom čega je navedeni zahtjev za podmirenjem dugovanja naznačenog u prijedlogu za ovrhu u cijelosti neosnovan. Tužitelj je tuženiku osporio izvedene radove, te tražio sniženje cijene za izvedene radove u visini utuženog iznosa, odnosno u visini od 41.790,00 kn, sukladno čl. 606. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u razdoblju od početka do kraja travnja 2018., tužitelj je kao izvođač za tuženika kao investitora izvodio radove na asfaltiranju "asfaltne piste" na adresi sjedišta tuženika, te je po okončanju posla za izvedene radove ispostavio račun broj 5/PP1/1 od 2.5.2018. na iznos od 241.790,00 kn. Tuženik je tužitelju 22.3.2018. uplatio predujam za izvođenje radova u iznosu od 100.000,00 kn, te je po utuženom računu dana 6.7.2018. platio još 100.000,00 kn. Nadalje ističe kako su se početkom kolovoza 2018. na novoizgrađenoj "asfaltnoj pisti" počele pojavljivati udubine, pucanje asfalta, mrvljenje asfalta, loši spojevi, neodgovarajuća debljina i sl. Direktori tuženika su u više navrata telefonskim putem kontaktirali direktora tuženika Zvonimira Pavoševića i ukazivali na problem jer je "asfaltna pista" bila jako loše napravljena, te su pozivali tužitelja na popravljanje. Isti je navodio kako je u gužvi s poslom, te ne stigne doći i pogledati, te da će doći čim bude mogao. Kako se tužitelj oglušio na pozive tuženika, tuženik je 10.10.2018. uputio pisani prigovor na izvedene radove i to preporučeno putem pošte s povratnicom, kojim se ukazuje na nedostatke, te se poziva tužitelj d čim prije pristupi otklanjanju oštećenja i izvrši popravak i saniranje. Ujedno je u prigovoru tuženik naveo da će preostali iznos od 41.790,00 kn platiti tek nakon izvršenih popravaka. Tuženik u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi, odnosno odgovoru na tužbu, u privitku dostavlja i fotografije oštećenja. Pisani prigovor tuženika tužitelj nije primio, te se pismeno tuženiku vratilo sa naznakom "obaviješten, nije podigao pošiljku." Tuženik ističe kako su direktori tuženika nastavili telefonskim putem pozivati direktore tužitelja, te su se isti u jesen 2018. konačno odazvali pozivima tuženika i došli pregledati nastala oštećenja, no predložili su popravak istih o trošku tuženika, s kojim prijedlogom se direktori tuženika nisu složili. Predložili su tužitelju, da sami nađu novog izvođača za popravak "asfaltne piste", a da tužitelj da knjigovodstveno odobrenje za ostatak duga, na što su direktori tužitelja rekli da će razmisliti, ali se nakon toga više nisu javljali. U daljnjem tijeku postupka tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od dana 17. rujna 2021, te istaknuo da tužitelj neosnovano navodi da je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan te u suprotnosti sa narudžbenicom tuženika od dana 22.03.2018. godine kao i sa odredbom čl. 11. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Naime, iz Narudžbenice od 22.03.2018. jasno proizlazi da će se po navedenoj narudžbenici potpisati poseban ugovor kojim se definiraju prava i obveze naručitelja i izvođača radova, međutim do sklapanja pisanog ugovora nije došlo, budući se tužitelj oglušio na telefonske i pisane pozive tuženika za sklapanjem ugovora kojim bi se regulirali i rokovi plaćanja. Kako između ugovornih strana nije sklopljen ugovor, to se tužitelj potpuno neosnovano poziva na čl. 11. st.1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, kojim je propisano da se u poslovnim transakcijama među poduzetnicima može ugovoriti rok ispunjenja novčane obveze do 60 dana. Dakle, budući stranke nisu sklopile Ugovor, na iste se ima primijeniti odredba čl.11. st.3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, kojom je propisano da ako ugovorom među poduzetnicima nije ugovoren rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti novčanu obvezu u roku od 30 dana. Prema odredbi čl.11. st.5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, rok za ispunjenje novčane obveze počinje teći od: 1. dana kad je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu, ili 2. dana kad je vjerovnik ispunio svoju obvezu: - ako nije moguće sa sigurnošću utvrditi dan primitka računa ili drugog odgovarajućeg zahtjeva za isplatu. Vjerovnik je radove završio do 30. travnja 2018.g. dok je račun broj 5/PP1/1 izdao 02.05.2018.g.. Slijedom, rok od 30 dana za plaćanje računa, odnosno dospjeće računa je bilo najkasnije na dan 01.06.2018.g. Slijedom navedenog, suprotno navodima tužitelja u cijelosti je osnovan istaknuti prigovor zastare na utuženi iznos. Naime, u smislu odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtjevati ispunjenje obveze, dakle, odlučno je kada je ovrhovoditelj, mogao izdati račun, odnosno zahtjevati ispunjenje obveze, a to je odmah nakon obavljenie usluge građena, odnosno 30.4.2018.g. Ujedno je prema poreznim propisima ( Zakon o porezu na dopbit, Zakon o računovodstvu, Zakon o porezu na dodanu vrijednost), račun je morao biti izdan u mjescu u kojem su završeni radovi, dakle, račun je trebao biti izdan u travnju. Navedena odredba je u skladu s prethodno spomenutom odredbom čl.11. st.3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, kojom je propisano da ako ugovorom među poduzetnicima nije ugovoren rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan, bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove, ispuniti novčanu obvezu u roku od 30 dana. Tužitelj na računu broj 5/PP1/1 od 02.05.2018.g. jednostrano i samoinicijativno određuje tijek zastare određivanjem roka dospijeća, suprotno odredbama ZOO-a i suprotno odredbama Zakona o financijskom poslovanju i prestečajnoj nagodbi, te je račun u zastari u cijelosti, jer zastara na predmetni račun ne može teći od samoinicijativno određenog roka dospjeća. Radovi su završeni do 30.04.2018..g, Račun je izdan 2.5.2018.g. dok je prijedlog za ovrhu podnesen 30.6.2021.g., dakle izvan roka od tri godine, sukladno čl. 215.st.1. i čl. 228.st.1. Zakona o obvezim odnosima, te čl. čl.11. st.3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Da su radovi na izgradnji asfaltne piste završeni do 30. travnja 2018.g. čini nespornim i ovdje tužitelj u svome odgovoru na tužbu u predmetu koji se vodi na ovome sudu između istih stranaka broj P- 209/2021 u vezi naknade štete zbog nestručno izvedenih radova. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da tuženik ne može istovremeno podnijeti zahtjev na sniženje naknade i naknadu štete, upućujemo na odredbu čl. 606. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da je naručitelj koji je izvođača na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog djela gubi svoja prava nakon isteka dvije godine od učinjene obavijesti, osim ako je izvođačevom prijevarom bio spriječen da ih ostvaruje. Dok je istim člankom u st.2. određeno da i nakon isteka toga roka naručitelj ima pravo, ako je o nedostacima pravodobno obavijestio izvođača, prigovorom protiv izvođačeva zahtjeva za isplatu naknade istaknuti svoj zahtjev na sniženje naknade i naknadu štete. Dakle, zakonom je izričito propisana mogućnost kumuliranja zahtjeva za sniženje naknade i zahtjeva za naknadu štete. Unatoč tome, nastavno tužiteljevom prigovoru prekluzije, tuženik povlači istaknuti zahtjev na sniženje naknade, te ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Također, u odnosu na dopis Porezne uprave od 18.5.2022. ne proizlazi da bi PDV u konkretnom računu bio iskorišten, te da se iz dopisa Porezne uprave vidi da je PDV naznačen kao neutralna stavka.

4. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u račun broj 5/PP1/1 od 2.5.2018. (str. 10 i 11 spisa), u kartice partnera tužitelja (str. 12 spisa), u konto kartice tuženika (str. 18 i 19 spisa), u izvatke iz banke tuženika (str. 20 do 22 spisa), u e-mail korespodenciju (str. 23 i 24 spisa), u ponudu broj 1 tužitelja od 15.3.2018. (str. 25 spisa), u narudžbenicu tuženika od 22.3.2018. (str. 26 spisa), u pisani prigovor tuženika sa slikama i povratnicom (str. 27 do 31 spisa), u dopis Porezne uprave od 18.5.2022.s pratećom dokumentacijom (str. 59 do 63 spisa).

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 41.790,00 kn za izvršenu uslugu građevinskih radova, a prema računu 5/PP1/1 od 2.5.2018.

6. Cijeneći izvedene dokaze, te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, kao i da je riječ o sporu male vrijednosti koji se vodi pred trgovačkim sudom, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Među strankama je nesporno kako su iste bile u poslovnom odnosu radi izvođenja građevinskih radova, a temeljem narudžbenice (str. 26 spisa) i ponude (str. 25 spisa). Također je između stranaka nesporno kako je radove tužitelj izvršio 30.4.2018. te je tijekom postupka postala nesporna i visina tužbenog zahtjeva, budući da su se na ročištu održanom 7.9.2022. o toj činjenici stranke usuglasile.

7. Među strankama je sporno da li je došlo do zastare naplate potraživanja, odnosno sporna je pravna osnova zastare potraživanja, budući da tužitelj tvrdi da je u roku sukladno članku 11. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, ("Narodne novine" broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15) nakon izvršenih radova, 2.5.2018. izdao račun, te kao dospijeće računa naznačio datum 1.7.2018., a tuženik nasuprot tomu ističe kako sukladno članku 215. st. 1., a u skladu sa člankom 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a budući da je račun izdan 2.5.2018., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 30.6.2021., razvidno je da je predmetni prijedlog za ovrhu podnesen izvan roka od tri godine, te da tužitelj nije mogao naznačiti datum dospijeća 1.7.2018., sukladno članku 11. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, budući da se stranke pismeno u ugovoru nisu dogovorile oko datuma dospijeća, te da je stoga nastupila zastara naplate potraživanja tužitelja. Također među strankama je sporno da li je tužitelj kao izvođač radova loše napravio predmetne radove, a zbog čega tuženik nije platio u potpunosti radove tužitelju kao izvođaču, a slijedom čega je i ostao nepodmireni iznos koji je predmet ovog postupka.

8. Člankom 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 23/91, 73/91, 3/94, 7/96, 35/05, 41/08 , 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) određeno je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Člankom 228. stavak 1. ZOO-a određeno je da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga, te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine, dok je stavkom 2. istog članka određeno da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Nadalje, člankom 11. stavak 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi određeno da u poslovnim transakcijama među poduzetnicima može se ugovoriti rok ispunjenja novčane obveze do 60 dana, dok je stavkom 3. određeno da ako ugovorom među poduzetnicima nije ugovoren rok za ispunjenje novčane obveze, dužnik je dužan bez potrebe da ga vjerovnik na to pozove ispuniti novčanu obvezu u roku od 30 dana.

9. Slijedom navedenoga sud je stava kako iz naprijed navedenih normi proizlazi, a posebice iz članka 11. stavak 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, da stranke mogu ugovoriti rok od 60 dana za ispunjenje novčane obveze. Budući da je predmet ovog postupka potraživanje tužitelja na ime neizvršene novčane obveze temeljem ugovora o djelu, a kako Zakonom o obveznim odnosima nije propisano da ugovor o djelu mora biti u pisanom obliku, to je sud stava kako se stranke ne moraju pismeno usuglasiti o roku dospijeća, kako to smatra tuženik. Nadalje, sukladno članku 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je člankom 262. stavak 2. ZOO-a određeno da je ponuda prihvaćena i kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu, te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu. Uvidom u ponudu (str. 25 spisa) od 15.3.2018. sud je utvrdio kako je u istoj naznačen posao koji se mora obaviti i cijena, dok je iz narudžbenice samog tuženika od 22.3.2018. (str. 26 spisa) razvidno kako je naprijed navedenu ponudu tužitelja tuženik i prihvatio, te je i sam naznačio da je rok isporuke 30.4.2018., te je ujedno postavio i uvjete plaćanja, odnosno uplatu avansa od 100.000,00 kn na dan 22.3.2018., a ostatak do 31.7.2018., te je slijedom toga sud stava kako je ugovor o djelu sklopljen, budući da su se stranke na temelju ponude i narudžbenice usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a tuženik je sklapanje tog ugovora i potvrdio plaćanjem avansa u iznosu od 100.000,00 kn dana 22.3.2018.

10. Nadalje, uvidom u materijalnu dokumentaciju (račun sa str. 10 spisa i konto kartica sa str. 18 i 19 spisa), te izvadak sa računa tuženika (str. 20 do 22 spisa) sud je utvrdio kako je tuženik tužitelju, sukladno ponudi, odnosno svojoj narudžbenici, na ime predujma za radove 22.3.2018. uplatio iznos od 100.000,00 kn, te je nakon izdavanja predmetnog računa, dana 6.7.2018. uplatio i daljnji iznos za predmetne radove od 100.000,00 kn. Budući da je nesporno među strankama da su radovi okončani 30.4.2018., a račun za predmetne radove izdan je 2.5.2018. i da je naznačeno dospijeće na istom računu 1.7.2018., a da je tuženik podmirio dio obveza (100.000,00 kn) sa danom 6.7.2018., razvidno je da je tuženik prihvatio naznačeno dospijeće iskazano na predmetnom računu, a što je uostalom i potvrdio na ročištu održanom 16.2.2022. punomoćnik tuženika, budući da je na poseban upit suda iskazao da tuženik nije osporavao naznačeni datum dospijeća računa na istom, odnosno datum 1.7.2018.

11. Slijedom svega iznijetoga, sud je stava kako je tuženik svojim naprijed navedenim radnjama prihvatio i naznačeni datum dospijeća računa, odnosno 1.7.2018., budući da je sukladno svojoj narudžbenici, odnosno ugovoru, podmirio dio računa 22.3.2018., a da je ostatak koji je smatrao da treba platiti platio 6.7.2018., odnosno čak i nakon naznačenog dospijeća računa, a naznačeni datum dospijeća računa prije ovog postupka nije niti osporavao, te je stoga sud stava kako je naznačeni datum dospijeća tužitelja na predmetnom računu pravilan sukladno članku 11. stavak 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.

12. Nadalje, sud je stava, a budući da je tuženik djelomično svoju obvezu podmirio nakon dospijeća predmetnog računa i to 6.7.2018., da je tuženik prihvatio naznačeno dospijeće računa od 1.7.2018., te je sukladno članku 215. stavak 1. ZOO-a tek od slijedećeg dana (2.7.2018.) tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze u cijelosti, što ovim postupkom i čini, a kako od tog datuma teče zastarni rok od tri godine, koji je određen člankom 228. stavak 1. i 2. ZOO-a, a prijedlog za ovrhu je podnesen 30.6.2021., razvidno je kako nije protekao rok od tri godine od kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, te stoga nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

13. Slijedom iznijetoga sud je upravo iz tog razloga odbio dokazne prijedloge stranaka i to saslušanja Zvonka Pavošević u svojstvu stranke i Željka Paprić, u svojstvu prokuriste, na okolnost poslovnog odnosa između stranaka i dogovora oko dinamike plaćanja, odnosno saslušanja Petra Pranjić i Josipa Pranjić u svojstvu stranaka i svjedoka Kriste Pranjić i Svjetlane Pranjić, budući da su te činjenice bile razvidne iz dostavljene materijalne dokumentacije, te iz samih navoda tuženika.

14. Nadalje, člankom 605. stavak 1. ZOO-a u pogledu skrivenih nedostataka određeno je ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom, naručitelj se ipak može pozvati na njega pod uvjetom da o njemu obavijesti izvođača što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana od njegova otkrivanja. Uvidom u dokumentaciju i to iz samog prigovora protiv rješenja o ovrsi tuženika razvidno kako sam tuženik ističe da su se početkom kolovoza 2018. na novoizgrađenoj asfaltnoj pisti počele pojavljivati udubine, pucanje asfalta, mrvljenje asfalta, loši spojevi, neodgovarajuća debljina i slično, dok je iz pisanog prigovora od 10.10.2018. sud utvrdio kako je sa tim datumom tuženik podnio prigovor na izvedene radove.

15. Slijedom iznijetoga razvidno je kako je tuženik prigovor podnio nakon proteka roka od mjesec dana od njegova otkrivanja, te je time izgubio pravo iz članka 606. ZOO-a, pa je stoga sud odbio i dokazni prijedlog tuženika za provođenjem građevinskog vještačenja da li su predmetni radovi izvedeni po ponudi i računu, a posebice stoga što je podneskom od 31.1.2022. (str. 49 spisa) tuženik povukao svoj ranije istaknuti zahtjev na sniženje naknade u ovom postupku iz članka 606. st. 2. ZOO-a, a nakon istaknutog prigovora tužitelja od 31.1.2022. (str. 47 do 51 spisa) da tuženik nije u zakonskom roku od mjesec dana predmetne nedostatke reklamirao.

16. Također, važno je za istaknuti kako je sud prihvatio dokazni prijedlog tužitelja, te je od Ministarstva financija, Porezne uprave, zatražio podatak da li je sukladno članku 221.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) tuženik za predmetni račun koristio pravo na odbitak pretporeza, međutim iz dopisa Porezne uprave od 20.5.2022. sud nije mogao utvrditi da li je tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženom računu, ali je osnovanost tražbine kao i samog računa sud utvrdio na temelju cjelokupnog dokaznog postupka.

17. Slijedom iznijetoga, budući da je iz dostavljene materijalne dokumentacije sud mogao utvrditi odlučne činjenice vezane za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te budući da je i među strankama nakon provedenog postupka ostalo sporno samo pitanje zastare tužiteljeva potraživanja, a budući da je sud utvrdio kako nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja iz naprijed navedenih razloga, sud je odbio predložene dokaze stranaka, budući da nisu bili od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a sve sukladno članku 492.a ZPP-a kojim je određeno da će u postupku pred trgovačkim sudovima sud odlučne činjenice utvrditi na temelju isprava.

18. Slijedom navedenog, budući da je činjenica visine tražbine postala među stranama nesporna tijekom postupka, a osnovanost tražbine i poslovni odnos, kao i odlučne činjenice iz tog odnosa, utvrđene su na temelju isprava dostavljenih od strane stranaka, a člankom 9. ZOO-a određeno da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran za njezino ispunjenje, tužbeni zahtjev se ukazuje osnovanim i valjalo ga je prihvatiti te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku i platni nalog iz rješenja o ovrsi u tome dijelu održati na snazi kao u točki I. izreke presude. Sud je ujedno tužitelju priznao i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, od dospijeća kako je to u računu navedeno pa da isplate, te nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.500,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.st.1. i st.2. ZPP-a. Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12 dalje: OT), kao i na Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 118/18).

20. Sud je tužitelju priznao i parnični trošak u cjelokupnom ukupnom iznosu od 4.518,00, a koji se odnosi na sastav obrazloženog podneska od 17.9.2021., u iznosu od 1.250,00 s PDV-om (Tbr.8.t.1. OT), za pristup ročištu od 16.2.2022. iznosu od 1.250,00 kn s PDV-om (Tbr.9.t.1. OT), za pristup ročištu od 7.9.2022. u iznosu od 1.250,00 kn s PDV-om (Tbr.9.t.1. OT), te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 768,00 kn, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke presude.

21. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 7. listopada 2022.

S U D A C

Augustin Jalšovec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, pismeno u 4 primjerka u roku od 15 dana od dana objave.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (čl. 467.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19).

Broj zapisa: eb312-d8906

Kontrolni broj: 013ca-b2d19-17e91

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=AUGUSTIN JALŠOVEC, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.