Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 3 P-361/2020-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, po prijedlogu više sudske savjetnice-specijalista Augustine Muršić u pravnoj stvari tužitelja G. M., OIB: 90865583622, Varaždin, U. 22. rujna 1991. 2 zastupanog po punomoćniku F. P., odvjetniku iz Č., protiv tuženika N. hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska ulica 9, zastupanog po punomoćniku R. Ž., odvjetniku iz Ž. i partneri, odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. rujna 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 7. listopada 2022. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku N. hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska ulica 9, da tužitelju G. M., OIB: 90865583622, Varaždin, U. 22. rujna 1991. 2, isplati iznos od 35.832,65 kn (slovima: trideset pet tisuća osamsto trideset dvije kune i šezdeset pet lipa) / 4.755,81 eura[1] (slovima: četiri tisuće sedamsto pedeset pet eura i osamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
– 74,18 kuna od 15. studenog 2007. pa do isplate,
– 51,94 kuna od 15. prosinca 2007. pa do isplate,
– 300,18 kuna od 15. siječnja 2008. pa do isplate,
– 64,18 kuna od 15. veljače 2008. pa do isplate,
– 64,18 kuna od 15. ožujka 2008. pa do isplate,
– 89,18 kuna od 15. travnja 2008. pa do isplate,
– 84,18 kuna od 15. svibnja 2008. pa do isplate,
– 84,18 kuna od 15. lipnja 2008. pa do isplate,
– 397,96 kuna od 15. prosinca 2008. pa do isplate,
– 229,18 kuna od 15. siječnja 2009. pa do isplate,
– 84,34 kuna od 15. veljače 2010. pa do isplate,
– 264,18 kuna od 15. ožujka 2010. pa do isplate,
– 297,18 kuna od 15. travnja 2010. pa do isplate,
– 319,18 kuna od 15. svibnja 2010. pa do isplate,
– 311,18 kuna od 15. lipnja 2010. pa do isplate,
– 404,18 kuna od 15. srpnja 2010. pa do isplate,
– 384,18 kuna od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,
– 454,18 kuna od 15. rujna 2010. pa do isplate,
– 441,18 kuna od 15. listopada 2010. pa do isplate,
– 384,18 kuna od 15. studenog 2010. pa do isplate,
– 454,18 kuna od 15. prosinca 2010. pa do isplate,
– 514,18 kuna od 15. siječnja 2011. pa do isplate,
– 494,18 kuna od 15. veljače 2011. pa do isplate,
– 514,18 kuna od 15. ožujka 2011. pa do isplate,
– 463,18 kuna od 15. travnja 2011. pa do isplate,
– 494,18 kuna od 15. svibnja 2011. pa do isplate,
– 619,18 kuna od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
– 634,18 kuna od 15. srpnja 2011. pa do isplate,
– 919,18 kuna od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,
– 639,18 kuna od 15. rujna 2011. pa do isplate,
– 599,18 kuna od 15. listopada 2011. pa do isplate,
– 619,18 kuna od 15. studenog 2011. pa do isplate,
– 2.519,18 kuna od 15. prosinca 2011. pa do isplate,
– 669,18 kuna od 15. siječnja 2012. pa do isplate,
– 669,18 kuna od 15. veljače 2012. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. ožujka 2012. pa do isplate,
– 664,18 kuna od 15. travnja 2012. pa do isplate,
– 679,18 kuna od 15. svibnja 2012. pa do isplate,
– 714,18 kuna od 15. lipnja 2012. pa do isplate,
– 659,18 kuna od 15. srpnja 2012. pa do isplate,
– 644,18 kuna od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,
– 634,18 kuna od 15. rujna 2012. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. listopada 2012. pa do isplate,
– 664,18 kuna od 15. studenog 2012. pa do isplate,
– 659,18 kuna od 15. prosinca 2012. pa do isplate,
– 611,72 kuna od 15. veljače 2013. pa do isplate,
– 634,18 kuna od 15. ožujka 2013. pa do isplate,
– 649,18 kuna od 15. travnja 2013. pa do isplate,
– 629,18 kuna od 15. svibnja 2013. pa do isplate,
– 674,18 kuna od 15. lipnja 2013. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. srpnja 2013. pa do isplate,
– 604,18 kuna od 15. kolovoza 2013. pa do isplate,
– 684,18 kuna od 15. rujna 2013. pa do isplate,
– 684,18 kuna od 15. listopada 2013. pa do isplate,
– 684,18 kuna od 15. studenog 2013. pa do isplate,
– 649,18 kuna od 15. prosinca 2013. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. siječnja 2014. pa do isplate,
– 664,18 kuna od 15. veljače 2014. pa do isplate,
– 674,18 kuna od 15. ožujka 2014. pa do isplate,
– 674,18 kuna od 15. travnja 2014. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. svibnja 2014. pa do isplate,
– 664,18 kuna od 15. lipnja 2014. pa do isplate,
– 654,18 kuna od 15. srpnja 2014. pa do isplate,
– 664,18 kuna od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,
– 684,18 kuna od 15. rujna 2014. pa do isplate,
– 454,71 kuna od 15. listopada 2014. pa do isplate,
po stopi kako slijedi za razdoblje od:
- 15. studenog 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00% godišnje,
- 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019 po stopi od 6,54% godišnje,
- 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 5,49% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku N. hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska ulica 9, da tužitelju G. M., OIB: 90865583622, Varaždin, Ulica 22. rujna 1991. 2, naknadi parnični trošak u iznosu od 7.960,00 kn (slovima: sedam tisuća devetsto šezdeset kuna) / 1.056,47 eura[2] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka koja teče od 7. listopada 2022. pa do isplate, u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 1,12 kuna.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 24. kolovoza 2020. podnio ovome sudu tužbu radi isplate, protiv tuženika Sberbank d.d. Zagreb, time da je do zaključenja glavne rasprave došlo do statusne promjene tuženika koja sada glasi N. H. B. d.d. U tužbi je naveo da je 11. listopada 2007. između stranaka (prednik tuženika Volksbank d.d.) sklopljen Ugovor o kreditu br. 211679, solemniziran po javnoj bilježnici J. C. iz Č. 11. listopada 2007. pod brojem OV-19478/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.590,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora o kreditu). Naveo je da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 7 godina (čl. 6. Ugovora o kreditu) i to otplatom u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 5. Ugovora o kreditu), prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, a po kojoj je mjesečni anuitet određen u visini od 293,93 CHF. Ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje ju upravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (čl. 2. i 6. Ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 5,30% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu), odnosno da je određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze u bitnome uvjetovana je i variranjem tečaja CHF-a. Tvrdi da je za vrijeme trajanja otplate predmetnog Ugovora o kreditu kamatna stopa od strane tuženika više puta mijenjana i to na njegovu štetu. Navodi da se više puta mijenjao i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu njegove obveze prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Navodi da na odredbu čl. 2. Ugovora o promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti o istima pregovarati, već da je tuženik koristio standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita. Tužitelj prije svega ukazuje Sudu da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Također ističe da se u citiranoj presudi navodi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Naveo je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope, a što čini i predmet ove tužbe. Također navodi da je gore citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Upućuje i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata ujedno i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naveo je da smatra da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove iznos od 35.833,77 kn. Tvrdi i da je ovaj sud mjesno nadležan, jer je nepoštena i ništetna odredba čl. 11.4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Nadalje, navodi da Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16) u čl. 19.I st. 1. propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a što je utemeljeno i na sudskoj praksi, kao na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a kako je to opisano u priloženoj presudi Europskog suda od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima br. C-240/98 i C-244/98.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu i to u čl. 11.4. Ugovora o kreditu br. 211679 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 11. listopada 2007.
3. Sud je rješenjem poslovni broj P-361/2020-6 od 7. lipnja 2021. odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, kao neosnovan. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 9. srpnja 2021.
4. Nadalje valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Ističe prigovor zastare. Navodi da je predmetni parnični postupak pokrenut tek 24. kolovoza 2020. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, navodi da bi primjenjiv bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Budući da sukladno čl. 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti pojedinog davanja, smatra da bi bilo nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi sud utvrdio da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a te tuženik upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla, pa bi s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen prije više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tvrdi da je zastara svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja. Nadalje, navodi da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom te da tužitelj u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno smatra da istu ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Naveo je da je tužitelj dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa uređena kao promjenjiva ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, ističe da mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Tvrdi da presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi i da je tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, te da se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz parnice Potrošač. Naveo je i da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, nije opravdano ispitivati valjanost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom, budući da nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Ističe da je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa koji je tužiteljica jednostrano utvrdila, a osnovanost kojeg zahtjeva tužiteljica opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora, te odredbe kojom je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, a koja tvrdnja nije potkrijepljena niti jednim dokazom te da tužitelj nije obrazložio zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Ističe da čl. 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tvrdi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Naveo je da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te da je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te tvrdi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na njemu. Navodi da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Spori da je donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, te da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima te da je Ugovorom izrijekom predviđena primjena Odluka o kamatama i naknadama kreditora, a u kojoj su utvrđeni parametri i za financijski proizvod tuženika koji je s njim ugovorio tužitelj. Navodi da je promjenjiva kamatna stopa eksplicitno ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu, koji je tužitelj stavljanjem svog potpisa prihvatio u cijelosti, te preuzeo obveze koje iz njega proizlaze. Naveo je da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Objasnio je metodologiju promjene kamatnih stopa. Navodi da je način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio isključivo o tržišnim uvjetima te da nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Istaknuo je da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF te da okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Tvrdi da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini te da se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.
5. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 19. travnja 2022. (stranica 96-98 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 35.832,65 kn (ranije 35.833,77 kn), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Obzirom da je navedenim podneskom snižen prvotno postavljen tužbeni zahtjev koji je iznosio 35.833,77 kn, a sada iznosi 35.832,65 kn to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem povlačenju se tuženik nije izričito usprotivio te se stoga sukladno čl. 193 st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), smatra da je pristao na povlačenje koje povlačenje je utvrđeno u rješenju sadržanom u ovoj odluci.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja (stranica 16-33, 99- 109). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku C. poslovnih analiza d.o.o. Čakovec, po vještakinji N. J., mag.oec. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, ocijenivši ga suvišnim jer sud smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri raspravljeno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 211679 te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.590,09 CHF za kupnju vozila, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 11. listopada 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 211679 između prednika tuženika i tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, da je kredit odobren na iznos od 20.590,09 CHF, odnosno da se prednik tuženika obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.590,09 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kamatama i naknadama i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.
9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. („Narodne novine“ broj 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
10. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
14. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorne kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa „Narodne novine“ broj 153/04 od 3. studenog 2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Dakle, glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene ništetnima naprijed spomenutom presudom i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,30% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,30% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.
15. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku C. poslovnih analiza d.o.o., po vještakinji N. J. kojoj je naloženo da se očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku, zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu broj 211679 od 5,30% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na srednji tečaj HNB na CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita.
16. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljenog 6. travnja 2022. proizlazi da je 24. kolovoza 2020. tužitelj podnio tužbu protiv tuženika (list spisa 1-13) te da tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta u iznosu od 35.833,77 kuna koja je nastala uslijed promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovor o kreditu broj 211679 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je 11. listopada 2007. (list spisa 16-22), i njime je Volksbank d.d. (danas S. d.d.) odobrila korisniku kredita G. M. kredit po sljedećim uvjetima: - iznos kredita: 20.590,09 CHF u protuvrijednosti kuna prema kupovnom tečaju HNB na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 5,30% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 293,93 CHF, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Navodi kako spisu nije priložen Aneks ugovora o kreditu, međutim, na temelju Otplatne tablice po kreditu (priložene u e-spis uz Nalaz) Nalazom je utvrđeno da je po kreditu u razdoblju od 7. siječnja do 7. lipnja 2012. bio odobren moratorij na otplatu glavnice, za razdoblje moratorija obračunata je redovna kamata, te se ona otplaćuje s anuitetima koji dospijevaju od 7. srpnja 2012. (prvi anuitet nakon moratorija) nadalje, a za razdoblje moratorija nije produljen rok otplate. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je navela da je uvidom u Prometnu karticu po kreditu (list spisa 26) utvrđeno da je kredit isplaćen 12. listopada 2007. po tečaju HNB koji je iznosio 4,374581 za 1 CHF, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 90.073,02 kuna (20.590,09 x 4,374581), da je prvi anuitet dospio na naplatu 15. studenog 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, u pravilu s dospijećem petnaestog dana u mjesecu te da je kredit otplaćen. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristi iznos glavnice koji se mora vratiti 90.073,02 kuna, da je vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta) – mjesečno, da je broj dospijeća – 84 mjeseci i kamatna stopa – 5,30% godišnje. U tabeli 1 prikazala je otplatni plan izračunat po parametrima iz točke c.4. Nalaza i navela da je uvidom u Prometnu karticu po kreditu (list spisa 26-33) u razdoblju od 15. studenog 2007. do 15. listopada 2014. tužitelj izvršio uplate u iznosu od 143.841,53 kuna, prema dospijećima obaveza, te je isto prikazala u tabeli 2. Izračun razlike anuiteta daje u tabeli 3. U konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužitelj tuženiku zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u razdoblju od 15. studenog 2007. do 15. listopada 2014. više platio 35.832,65 kuna. Razliku od 35.832,65 kuna iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.
17. Vještakinja N. J. je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 9. rujna 2022. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pismenom obliku. Vezano za podnesak tuženika od 6. svibnja 2022. kojim prigovara kako je vještak trebao iskazati i promjene tečaja kao negativnu vrijednost te od ukupnog iznosa odbiti iznose za koje su rate umanjivane u razdoblju povoljnijeg kretanja tečaja valute CHF, vještakinja se očitovala da je točno da je u jednom periodu otplate kredita tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, međutim, navedeno da nema utjecaja na njezin izračun iz razloga što je tužitelj i u tom razdoblju u korist tuženika uplaćivao više nego što je bila njegova obveza te da je navedeno vidljivo u tabeli 3. Nalaza.
18. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio u konačnici kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
19. Naime, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju tuženika HNB za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.
20. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Podnošenjem citirane kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu čiji se učinak proteže na ovaj predmet, prekinuta je zastara predmetne tražbine u smislu odredbe članka 241. ZOO-a tako da rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (14. lipnja 2018.), a od tog dana do podnošenja tužbe u ovom predmetu (24. kolovoza 2020.) nije protekao zastarni rok koji kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina.
21. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te je sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 35.832,65 kn, sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,30 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,30 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 1.000,00 kn, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 50. Tarife. Za sastav podnesaka zaprimljenih 18. ožujka 2021. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i 19. travnja 2022. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje i uskladio tužbeni zahtjev, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn, za svaki, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 20. listopada 2021., 16. prosinca 2021. i 9. rujna 2022. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 42. i 50. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 6.000,00 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu podnesenu u elektroničkom obliku u iznosu od 355,00 kn i na presudu u iznosu od 355,00 kn, sukladno Tar. br. 1. točka 1. i Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) i vrijednosti predmeta spora za tužbu u iznosu od 35.833,77 kn te presudu u iznosu od 35.832,65 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 7.960,00 kn, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju.
23. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate sukladno članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 65/16 i 73/17) u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.
24. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
Varaždin, 7. listopada 2022.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku F. P., odvjetniku iz Č.
2. Tuženiku po punomoćniku R. Ž., odvjetniku iz Ž. i partneri, odvjetničko društvo d.o.o. Z.
