Posl. br. 31 P-708/2020-18
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču – Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč – Parenzo
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz Đ. 23b, U., zastupanog po punomoćniku D. Č.,
odvjetniku iz P., protiv tuženika C. osiguranje d.d., Z., M. 22,
zastupan po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Z., radi
proglašenja ovrhe nedopuštenom , nakon javne glavne rasprave zaključene dana 01. rujna 2022. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 06. listopada 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" I Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se povodom prijedloga ovdje tuženika C. d.d. Z., M. 22, vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Bujama pod
posl.br. Ovr-825/2019, a radi namirenja novčanih tražbina ovdje tuženika koje proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 9012534682, sklopljenog dana 25. svibnja 2007. godine između tužitelja M. M. kao korisnika kredita, te T. M. i I. P. kao založnih dužnika, te P. banke Z.
d.d. P. L., kao kreditora i založnog vjerovnika, s druge strane,
te solemniziranog dana 30. svibnja 2007. godine, kod Ž. K., javnog bilježnika u U. broj OV-6742/07, a koja je tražbina prenesena s kreditora i pravnog prednika ovdje tuženika P. banke d.d. Z., na ovdje tuženika C. d.d. na temelju izjave o ustupu prava od
14. svibnja 2015. godine ovjerene kod V. Ć., javnog bilježnika u R. pod broj OV-4410/15.
II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana."
II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 30.355,00
kuna/4.028,80
eura (tridesettisućatristopedesetpetkuna/četritisućedvadeseto
- sameuraiosamdesetcenti), u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 02. prosinca 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U bitnome navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Puli (iako se radi o Zaključku Općinskog suda u Pazinu) Stalne službe u Bujama posl.br. Ovr-825/2019-4 od 09. studenog 2020. godine upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Ovršnu ispravu u navedenom ovršnom postupku da predstavlja Ugovor o kreditu broj 9012534682 sklopljen dana 25. svibnja 2007. godine i solemniziran 30. svibnja 2007. godine kod Ž. K., javnog bilježnika u U. pod brojem OV-6742/07 između tužitelja kao korisnika kredita, T. M. i I. P. kao založnih dužnika, te P.
banke Z. d.d. P. L. kao kreditora i založnog vjerovnika (na ročištu
01. rujna 2022. godine tužitelj je ispravio broj Ugovora u tužbenom zahtjevu i ime javnog bilježnika u navodima tužbe). Tuženik da je navedenu ovrhu pokrenuo kao pravni slijednik kreditora P. banke Z. d.d., koja je dana 08. kolovoza 2014. godine izjavila Otkaz ugovora o kreditu korisniku kreditu M. M.. A izjavom o ustupu prava od 13. svibnja 2015. godine ovjerene kod V. Ć.,
javnog bilježnika u R. pod brojem OV-4410/15 od 14. svibnja 2015. godine P. banka Zagreb d.d. da je svoju tražbinu po kreditu ustupila tuženiku. Tužitelj tvrdi da je P. banka Z. kao "trgovac" u smislu odredbe čl. 3. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, u kreditnom poslu sa tužiteljem kao "potrošačem" u smislu čl. 3. t. 1. istog Zakona, sastavila Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor u kojem nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametra koji bi utjecali na donošenje odluke o kamatama, a u Ugovoru da je sadržana i nepoštena CHF. Tužitelj se poziva na pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6631/17-10 od 14. lipnja 2014. godine koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača "Franak", a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivim kamatama u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je Privredna banka Zagreb d.d. sklapala od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine. Tužitelj dalje tvrdi da mu tuženik nije ponudio konverziju kredita s deviznom klauzulom u CHF u kredit s deviznom klauzulom u eur, sukladno čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju iako je prema odredbi čl. 84. Zakona o obveznim odnosima imao iste obveze koje je imao i kreditor Privredna banka Zagreb d.d. Dalje tvrdi da odredbe o konverziji kredita se odnose na sve tražbine iz Ugovora o kreditu s deviznom klauzulom u CHF, izuzev onih gdje su tražbine kreditora već u cijelosti naplaćene ili prisilno ostvarene. A kako kredit još nije u cijelosti naplaćen niti prisilno ostvaren tuženik da nema pravo u ovršnom postupku zahtijevati namirenje kunske protuvrijednosti tražbine koja je plod preračunavanja tražbine iskazane u protuvrijednosti CHF. Tužitelj zaključuje da ukoliko bi se od tražbina pravnog prednika tuženika odbio dio koji se odnosi na one s osnova protuzakonito povećanih kamata i nepošteno ugovorene CHF valutne klauzule, u tom slučaju da ne bi postojali uvjeti za otkaz ugovora o kreditu prema čl. 9., a koje da je dana 08. kolovoza 2014. godine izjavio pravni prednik tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Tužitelj predlaže donošenje presude u sadržaju kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke ove Presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istakao je prigovor prekluzije podnošenja tužbe, jer da ne raspolaže informacijom kada je punomoćnik tužitelja (ovršenika) primio Zaključak suda. Navode tužitelja iznijete u tužbi smatra neosnovanima i promašenima jer da se tuženikovo potraživanje prema tužitelju temelji na sasvim drugom pravnom odnosu za razliku od pravnog odnosa koji je postojao između tužitelja i PBZ-a, zato da odluke trgovačkih sudova donesene u kolektivnom postupku nisu relevantne u ovom postupku, a tuženik da nije ni bio stranka tog kolektivnog postupka. Ističe da je PBZ s danom 14. travnja 2015. godine otkazao Ugovor o kreditu tužitelju zbog neurednog ispunjavanja obveza po kreditu. A nakon toga da se PBZ obratio tuženiku kao osiguratelju i tada da je tuženik ispunio tužitelju obvezu prema PBZ-u i na taj način da je nastao poseban odnos subrogacije na temelju zakona. Na taj način tuženik da je ispunio obvezu tužitelja prema PBZ (tuđu obvezu), te da je subrogacija nastala samim ispunjenjem te obveze. Tuženik tvrdi da PBZ nije prenio Ugovor o kreditu na tuženika, već da su prava iz tog Ugovora prešla na tuženika u trenutku kad je tuženik podmirio PBZ-u štetu. Tuženik da prema tužitelju ima potraživanje u kunskoj protuvrijednosti u točno određenom iznosu koji je tuženik i podmirio PBZ-u. Dalje ističe da ukoliko tužitelj smatra da su mu povrijeđena određena prava zbog korištenja eventualno nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji je zaključio s PBZ-om, tada da bi tužitelj eventualno mogao to isticati u posebnom postupku s PBZ-om, a ne prema tuženiku. Tuženik dalje ističe da su u trenutku otkaza kredita postojali svi potrebni uvjeti za primjenu odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu stoga da je PBZ valjano otkazao ugovorni odnos s tužiteljem i pozvao tuženika na ispunjenje te obveze odnosno na isplatu štete sukladno Ugovoru o osiguranju tražbine. Nadalje, ističe da tuženik nije vjerovnik u smislu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. (ZIDZPK/2015) i zato da nije bio u obvezi ponuditi tužitelju konverziju kredita, a što da proizlazi iz odredbe čl. 19.a st. 2. i 3. ZIDZPK- a, a sve iz razloga jer je tuženik ispunio obvezu tužitelja prema PBZ-u i to 14. travnja 2015. godine prije stupanja na snagu tog ZIDZPK-a. Tuženik smatra da se subrogacija tuženika u prava banke u odnosu prema tužitelju treba promatrati s aspekta instituta jamstva pozivajući se na odredbu čl. 104. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), a koja odredba da je i gramatički, ali i teleološki slična odredbi čl. 90. ZOO-a. Tuženik nadalje ističe da se vezano za predmetni Ugovor o kreditu već vodi postupak pred Općinskim sudom u Pazinu Stalna služba u Poreču Pu P- 3015/2019 (ranije Općinski sud u Puli Stalna služba u Poreču posl.br. P-1644/2017) po tužbi T. M. i I. P. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom protiv tuženika, a sve vezano za naplatu istog potraživanja koje je i predmetom ovo predmetne ovrhe. U postupku da je donijeta nepravomoćna prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica radi proglašenja nedopuštenom predmetne ovrhe. (U vrijeme zaključenja glavne rasprave Presuda posl.br. P- 1644/2017-44 od 21. prosinca 2018. godine postala je pravomoćna). I u navedenom parničnom postupku tužitelji da su isticali iste razloge koje u ovom postupku ističe tužitelj. Tužitelj nadalje ističe da, opreza radi i to pod uvjetom kad bi naslovni sud imao smatrati da se odnos tužitelja i tuženika ima promatrati kroz kolektivni postupak, tuženik tvrdi da PBZ kao kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita, a Tanja Maduna i Iva Pindrić kao založni dužnici su zaključili Ugovor o kreditu čija je namjena bila izgradnja stambeno poslovnog objekta na adresi Đ. 23b. U trenutku ugovaranja Ugovora o kreditu (2007. godine) od strane PBZ-a Nekretnine da je izrađen Elaborat o procijenjenoj vrijednosti nekretnine, te je utvrđeno da se radi o stambeno poslovnom objektu koji je u izgradnji, a u ovršnom postupku posl.br. Ovr- 396/2019 protiv T. M. i I. P. koje su uknjižene kao vlasnice te nekretnine, da je dostavljen procjembeni elaborat tržišne vrijednosti te nekretnine na dan 28. kolovoza 2020. godine iz kojeg proizlazi da se radi o samostojećoj zgradi mješovite namjene s poslovnim prizemljem, te koja je djelomično dovršena i funkcionalna samo u prizemlju (poslovni dio). Zato tuženik smatra da tužitelj nema pravo u ovoj pravnoj stvari uživati zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, dalje: ZZP). Tuženik se poziva i na Presudu suda EU u predmetu C-630/17. Tuženik ističe da nije pasivno legitimiran u ovom postupku.
3. Podneskom od 19. svibnja 2021. godine tužitelj obrazlaže da je tužbu podnio u zakonskom roku, te je ustrajao kod svih navoda iz tužbe, a ističući i da je novac od kredita uložen u dovršetak njegove kuće u B., S.. K. 11, koja služi isključivo za stanovanje.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Zaključak (5-7), izvadak iz zemljišne knjige (48-50, 140-152), Elaborat o procijenjenoj vrijednosti nekretnina (51- 83), zapisnik (84-86), u izvadak iz zemljišne knjige (140-152) s prilozima (153-156), u Ugovor o kreditu kojeg je danas tužitelj priložio uz zapisnik, u Presudu P- 1644/17-44 od 21. prosinca 2018., u Presudu Županijskog suda u Rijeci Gž- 357/2019-4 od 08. rujna 2021., u preslik dijela spisa Ovr-825/19.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu Stalnom službom u Bujama pod brojem Ovr-825/19, a kako je detaljno opisano u odbijajućoj odluci točke I ove Presude.
7. Tužitelj traži ovrhu opisanu u izreci nedopuštenom, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu odnosno Visokim trgovačkim sudom RH, jer smatra da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu sklopljenog između PBZ, te tužitelja kao korisnika kredita i T. M. i I. P. kao založnih dužnika.
8. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud RH Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuju svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.
9. Prigovor tuženika o prekluziji tužbe nije osnovan. Tužitelj po punomoćniku je Zaključak posl.br. Ovr-825/2019-4 od 09. studenog 2020. godine o upućivanju u parnicu u roku od 15 dana od dostave Zaključka, primio dana 27. studenog 2020. godine. Tužbu je podnio 02. prosinca 2020. godine tj. unutar prekluzivnog roka od 15 dana, zato je tužba pravovremena.
10. Između stranaka nije sporno:
- da je između tužitelja kao korisnika kredita i T. M. i I. P. kao založnih dužnika, te P. banke Z. d.d. kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu dana 25. svibnja 2007. godine i solemniziran 30. svibnja 2007. godine kod javnog bilježnika Ž. K. u U., broj OV-6742/07, da je tužitelju ugovoreni iznos kredita (145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti) dan na korištenje,
- da je s danom 14. travnja 2015. godine PBZ zbog neurednog ispunjavanja obveza po kreditu otkazao tužitelju predmetni Ugovor o kreditu,
- da se PBZ, nakon otkaza Ugovora o kreditu, obratio tuženiku kao osiguratelju,
- da je tuženik ispunio tužiteljevu obvezu prema PBZ-u,
- da se između Udruge potrošača i 8 banaka među kojima je i PBZ vodio sudski postupak pod posl.br. P-1401/2012, a zatim pred Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je pod posl.br. 43 Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. godine i Pž-6631/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena Presuda trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da je banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu vezano za promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu i zato da je ništetna.
11. Tuženik C. osiguranje d.d. je pokrenuo postupak ovrhe protiv tužitelja M. M. radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 607.663,84 kn. Po prijedlogu je donijeto Rješenje o ovrsi kod Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Bujama – Buie 19. lipnja 2018. godine pod brojem Ovr-3297/2018-2. Na Rješenje o ovrsi M. M. je izjavio žalbu koja je Rješenjem Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž Ovr-147/2020-2 od 17. kolovoza 2020. godine odbijena kao neosnovana, te je potvrđeno Rješenje o ovrsi od 19. lipnja 2018. godine.
U ovršnom postupku je tužitelj u svojstvu ovršenika predlagao odgode ovrhe. Konačno, tužitelj je u navedenom ovršnom postupku Zaključkom od 09. studenog 2020. godine upućen da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
12. Između C. osiguranje d.d. kao osiguratelja i P. banke Zagreb d.d., kao osiguranika zaključen je Ugovor o osiguranju tražbine po hipotekarnim kreditima. Temeljem tog Ugovora Croatia osiguranje d.d. je isplatila P. banci Z. d.d. štetu u iznosu od 607.663,84 kn dana 29. travnja 2016. godine, a P. banka d.d. Z. je na C. osiguranje d.d. prenijela prava iz predmetnog Ugovora o kreditu i to izjavom od 13. svibnja 2015. godine (navedeno je utvrđeno uvidom u Presudu posl.br. 3 P-1644/17 (kasnije oznake Pu P- 3015/19)). Predmetni spis je 02. kolovoza 2022. godine otpremljen na Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom prijedloga za dopuštenje revizije.
13. Odredba čl. 90. st. 1. ZOO-a propisuje "U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima.", a u st. 3. "U ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u prava vjerovnika nastaje ispunjenjem."
14. Iz navedenih odredbi proizlazi da je tuženik ispunio obvezu tužitelja, prema banci, tj. tuđu obvezu, te da je subrogacija nastala samim ispunjenjem te obveze. Iz naprijed navedenog proizlazi da je upravo temeljem odredbe čl. 90. ZOO-a, ali i Ugovora o osiguranju potraživanja (između PBZ-a i tuženika) jer su ugovorili prijelaz tražbine, prava iz Ugovora o kreditu prešla na tuženika u trenutku kada je tuženik podmirio štetu PBZ-u. Iz ovršnog spisa posl.br. Ovr-825/19 proizlazi da tuženik ima prema tužitelju potraživanje u točno određenom iznosu, u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos je tuženik podmirio PBZ-u.
15. Odredba čl. 161. ZOO-a propisuje da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, već i treća osoba, te da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. S obzirom na nesporno utvrđenje da je tuženik 14. travnja 2015. godine ispunio obvezu tužitelja koju je tužitelj imao prema banci PBZ-u, na taj način je između tuženika i tužitelja nastao novi odnos, koji nije ovisan o odnosu tužitelja i PBZ-a.
16. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik trebao ponuditi konverziju kredita sukladno čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Međutim, odredbama čl. 19.a st. 2. i 3. ZIDZPK-a iz 2015. godine propisano je: "(2) Odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena. (3) Odredbe ove glave ne primjenjuju se na kredite iz st. 2. ovoga članka za koje je do dana stupanja na snagu ovoga Zakona provedena konverzija kredita iz CHF u drugu valutu ili kune ili valutne klauzule u CHF u drugu valutnu klauzulu ili kune i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena."
17. U ovoj pravnoj stvari važno je naglasiti da je tražbina PBZ-a po predmetnom Ugovoru o kreditu ispunjena i to od strane tuženika 14. travnja 2015. godine, kada je tuženik sukladno obvezi iz Ugovora o osiguranju tražbine ispunio svoju obvezu prema PBZ-u i to prije stupanja na snagu odredbi tzv. "Zakona o konverziji", pa u tom smislu tuženik nije vjerovnik u smislu odredbi ZIDZPK/2015, pa se na njega niti ne mogu primjenjivati odredbe čl. 19.a do 19.i (čl. 19.a st. 5.) Zakona o potrošačkom kreditiranju kako to tvrdi tužitelj u točki IV tužbe. Navedene odredbe se svakako ne mogu primijeniti na odnos subrogacije između tužitelja i tuženika.
18. Nadalje, tuženik nije bio stranka "kolektivnog postupka", a i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. A C. osiguranje d.d. nije imala svojstvo tuženika odnosno stranke. N.,
tuženik C. osiguranje d.d. svojim postupanjem tj. namirenjem tražbine PBZ-u
14. travnja 2015. godine, nakon što je otkazan Ugovor o kreditu jer su bili ispunjeni svi uvjeti za primjenu čl. 9. Ugovora o kreditu tj. o otkazu Ugovora o kreditu, tuženik tim postupanjem nije prouzrokovao štetu tužitelju.
19. Sud smatra da se subrogacija tuženika u prava banke u odnosu prema tužitelju treba promatrati s aspekta instituta jamstva, jer je tuženik prema Ugovoru o osiguranju tražbine zaključenim s bankom jamčio ispuniti obvezu tužitelja ako ovaj to ne učini o dospijeću. A konačno tužitelj nije podnio tužbu radi isplate odnosno radi naknade štete.
20. Tuženik pak smatra da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju jer da je namjena Ugovora o kreditu bila izgradnja stambeno poslovnog objekta na adresi Đ. 23b (a pozivajući se na Elaborat o procijenjenoj vrijednosti nekretnine iz ovršnog postupka posl.br. Ovr-396/2019). Međutim, i neovisno o tome (u Ugovoru o kreditu od 25. svibnja 2007. godine, u točki II navodi se "kredit se odobrava kao nenamjenski", a u pravomoćnoj Presudi Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. 3 P-1644/17-44 od 21. prosinca 2018. godine (na str. 6. st. 2.) se navodi "Nadalje, nije sporno da je između istih osoba sklopljen i Dodatak ugovoru o stambenom kreditu broj 9012534682 dana 25. studenog 2011. godine") za koju je namjenu kredit podignut i iskorišten već iz ranije navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Dakle, neovisno o namjeni kredita sud nije provodio predložene dokaze jer je stajalište suda da su sve odlučne, a sporne, činjenice utvrđene iz provedenih dokaza. Tužitelj je prilikom podnošenja tužbe 02. prosinca 2020. godine kao adresu prebivališta označio Đ. 23b (1), zatim u podnesku od 19. svibnja 2021. godine (90) navodi "novac od kredita uložen je u dovršetak gradnje njegove kuće u B., S.. Križ 11, koja služi isključivo za stanovanje, u podnesku od 16. kolovoza 2021. godine navodi "Međutim je tuženik iz spornog Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2007. godine financirao uređenje kuće u Umagu, Špinel 20b, gdje stanuje sa svojom obitelji", zatim u ovršnom postupku posl.br. Ovr- 825/2015 u podnesku nazvan "Prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe" od 03. prosinca 2020. godine navodi se adresa B., S.. K. 11. Tužitelj je predlagao između ostalog i na te okolnosti izvede dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka, međutim navedeno je irelevantno s obzirom na već naprijed opisano i obrazloženo stajalište suda glede merituma ovog postupka.
21. U konkretnom slučaju tuženik i P. banka Z. d.d. imali su zaključen Ugovor o osiguranju potraživanja (broj 53-232120-008541 o osiguranju tražbine po hipotekarnim kreditima, što je nesporno, a utvrđeno u postupku P- 1644/17-iz pravomoćne Presude od 21. prosinca 2018. godine na koju se poziva tužitelj u ovom postupku) kojim je ugovoren prijelaz prava iz Ugovora o kreditu na osiguratelja tj. tuženika u trenutku ispunjenja. S obzirom da tužitelj kao korisnik kredita nije uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze iz Ugovora o kreditu PBZ Zagreb je raskinula predmetni Ugovor o kreditu, slijedom čega je cjelokupni iznos kredita dospio na naplatu. Zbog toga je nastupio osigurani slučaj na temelju kojeg je tuženik isplatio PBZ-u odštetu u iznosu od cjelokupnog dospjelog iznosa kredita. Stoga je, u trenutku isplate na tuženika kao osiguratelja temeljem odredbe čl. 90. ZOO-a prešla cjelokupna preostala dospjela tražbina osiguranika – PBZ sa svim sporednim pravima tj. i svim instrumentima osiguranja. Dakle, u konkretnom slučaju došlo je do subrogacije, pa zato tužitelj ne može prema tuženiku isticati iste prigovore koje bi mogao isticati prema banci PBZ. Tuženik je na temelju ugovorne subrogacije dobio pravo regresa prema tužitelju. U konkretnoj pravnoj stvari tražbina kreditora (PBZ d.d.) je u cijelosti naplaćena, a odredba čl. 19.a st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da se odredbe o konverziji kredita ne odnose na tražbine kreditora koje su u cijelosti naplaćene ili prisilno ostvarene.
22. Slijedom svega naprijed navedenog tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, tuženik nije pasivno legitimiran da bi tužitelj prema njemu mogao isticati prigovore koje je mogao isticati prema Privrednoj banci d.d.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je izgubio ovu parnicu, te je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 29. srpnja 2021. godine, za zastupanje na ročištu 17. veljače 2022. godine i 01. rujna 2022. godine, za svaku radnju po 6.071,00 kn plus PDV (25%) u iznosu od 6.071,00 kn, a što ukupno iznosi 24.284,00 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 8., 9. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015).
24. Slijedom navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 06. listopada 2022. godine.
S u d a c:
mr.sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
Dna:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.