Zakon.hr

R. H. O. S. U. P.

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-1631/2019-35

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., iz F. 36, Vrsar, OIB:, zastupane po punomoćniku J.

V., odvjetniku iz P., protiv tuženika R. A. d.d., iz Z.,

M. cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz O. ureda P.,

G. i dr., odvjetnicima iz R., radi ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 01. rujna 2022. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 06. listopada 2022. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 8.161,00 kn /1.083,15[1] eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

-na iznos od 98,37 kuna/13,05 eura počev od 30.11.2007. godine do isplate;

-na iznos od 97,75 kuna/12,97 eura počev od 31.12.2007. godine do isplate;

-na iznos od 97,08 kuna/12,88 eura počev od 31.01.2008. godine do isplate;

-na iznos od 96,42 kuna/12,79 eura počev od 29.02.2008. godine do isplate;

-na iznos od 95,79 kuna/12,71 eura počev od 02.04.2008. godine do isplate;

-na iznos od 95,13 kuna/12,62 eura počev od 30.04.2008. godine do isplate;

-na iznos od 246,76 kuna/32,75 eura počev od 30.06.2008. godine do isplate;

-na iznos od 122,04 kuna/16,19 eura počev od 27.08.2008. godine do isplate;

-na iznos od 121,15 kuna/16,07 eura počev od 29.09.2008. godine do isplate;

-na iznos od 120,22 kuna/15,95 eura počev od 28.10.2008. godine do isplate;

-na iznos od 119,33 kuna/15,83 eura počev od 27.11.2008. godine do isplate;

-na iznos od 118,44 kuna/15,71 eura počev od 29.12.2008. godine do isplate;

-na iznos od 117,46 kuna/15,58 eura počev od 28.01.2009. godine do isplate;

-na iznos od 232,07 kuna/30,80 eura počev od 31.03.2009. godine do isplate;

-na iznos od 204,31 kuna/27,11 eura počev od 15.04.2009. godine do isplate;

-na iznos od 202,66 kuna/26,89 eura počev od 14.05.2009. godine do isplate;

-na iznos od 200,93 kuna/26,66 eura počev od 18.06.2009. godine do isplate;

-na iznos od 199,24 kuna/26,44 eura počev od 13.07.2009. godine do isplate;

-na iznos od 197,41 kuna/26,20 eura počev od 12.08.2009. godine do isplate;

-na iznos od 195,68 kuna/25,97 eura počev od 17.09.2009. godine do isplate;

-na iznos od 193,86 kuna/25,72 eura počev od 16.10.2009. godine do isplate;

-na iznos od 299,31 kuna/39,72 eura počev od 18.11.2009. godine do isplate;

-na iznos od 378,63 kuna/50,25 eura počev od 08.01.2010. godine do isplate;

-na iznos od 371,11 kuna/49,25 eura počev od 17.03.2010. godine do isplate;

-na iznos od 182,69 kuna/24,24 eura počev od 28.04.2010. godine do isplate;

-na iznos od 359,50 kuna/47,71 eura počev od 11.06.2010. godine do isplate;

-na iznos od 176,81 kuna/23,46 eura počev od 23.07.2010. godine do isplate;

-na iznos od 347,58 kuna/46,13 eura počev od 03.09.2010. godine do isplate;

-na iznos od 170,72 kuna/22,65 eura počev od 28.10.2010. godine do isplate;

-na iznos od 335,21 kuna/44,49 eura počev od 16.12.2010. godine do isplate;

-na iznos od 164,45 kuna/21,82 eura počev od 17.01.2011. godine do isplate;

-na iznos od 322,44 kuna/42,79 eura počev od 07.03.2011. godine do isplate;

-na iznos od 157,95 kuna/20,96 eura počev od 29.04.2011. godine do isplate;

-na iznos od 309,22 kuna/41,04 eura počev od 06.06.2011. godine do isplate;

-na iznos od 151,23 kuna/20,07 eura počev od 07.07.2011. godine do isplate;

-na iznos od 148,96 kuna/19,77 eura počev od 26.08.2011. godine do isplate;

-na iznos od 146,65 kuna/19,46 eura počev od 27.09.2011. godine do isplate;

-na iznos od 144,29 kuna/19,15 eura počev od 25.10.2011. godine do isplate;

-na iznos od 111,01 kuna/14,73 eura počev od 29.11.2011. godine do isplate;

-na iznos od 109,19 kuna/14,49 eura počev od 29.12.2011. godine do isplate;

-na iznos od 105,31 kuna/13,97 eura počev od 28.02.2012. godine do isplate;

-na iznos od 103,36 kuna/13,71 eura počev od 28.03.2012. godine do isplate;

-na iznos od 200,71 kuna/26,63 eura počev od 04.05.2012. godine do isplate;

-na iznos od 97,31 kuna/12,91 eura počev od 13.06.2012. godine do isplate;

-na iznos od 95,26 kuna/12,64 eura počev od 09.07.2012. godine do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 17.597,26 kn/ 2.335,55 2 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

-na iznos od 15,43 kuna/2,04 eura počev od 31.01.2008. godine do isplate;

-na iznos od 31,07 kuna/4,12 eura počev od 29.02.2008. godine do isplate;

-na iznos od 58,02 kuna/7,70 eura počev od 02.04.2008. godine do isplate;

-na iznos od 17,60 kuna/2,33 eura počev od 30.04.2008. godine do isplate;

-na iznos od 0,26 kuna/0,03 eura počev od 31.05.2008. godine do isplate;

-na iznos od 9,79 kuna/1,29 eura počev od 30.06.2008. godine do isplate;

-na iznos od 13,20 kuna/1,75 eura počev od 26.07.2008. godine do isplate;

-na iznos od 0,25 kuna/0,03 eura počev od 30.09.2008. godine do isplate;

-na iznos od 10,88 kuna/1,44 eura počev od 28.10.2008. godine do isplate;

-na iznos od 2,53 kuna/0,33 eura počev od 31.10.2008. godine do isplate;

-na iznos od 140,12 kuna/18,59 eura počev od 27.11.2008. godine do isplate;

-na iznos od 0,10 kuna/0,01 eura počev od 30.11.2008. godine do isplate;

-na iznos od 54,44 kuna/7,22 eura počev od 29.12.2008. godine do isplate;

-na iznos od 4,32 kuna/0,57 eura počev od 31.12.2008. godine do isplate;

-na iznos od 162,22 kuna/21,53 eura počev od 28.01.2009. godine do isplate;

-na iznos od 375,29 kuna/49,80 eura počev od 09.03.2009. godine do isplate;

-na iznos od 1,35 kuna/0,17 eura počev od 31.03.2009. godine do isplate;

-na iznos od 176,36 kuna/23,40 eura počev od 15.04.2009. godine do isplate;

-na iznos od 181,98 kuna/24,15 eura počev od 14.05.2009. godine do isplate;

-na iznos od 147,72 kuna/19,60 eura počev od 18.06.2009. godine do isplate;

-na iznos od 122,51 kuna/16,26 eura počev od 13.07.2009. godine do isplate;

-na iznos od 129,22 kuna/17,15 eura počev od 12.08.2009. godine do isplate;

-na iznos od 142,50 kuna/18,91 eura počev od 17.09.2009. godine do isplate;

-na iznos od 141,35 kuna/18,76 eura počev od 16.10.2009. godine do isplate;

-na iznos od 27,26 kuna/3,61 eura počev od 31.10.2009. godine do isplate;

-na iznos od 100,65 kuna/13,35 eura počev od 18.11.2009. godine do isplate;

-na iznos od 159,33 kuna/21,14 eura počev od 08.01.2010. godine do isplate;

-na iznos od 167,13 kuna/22,18 eura počev od 20.01.2010. godine do isplate;

-na iznos od 397,62 kuna/52,77 eura počev od 17.03.2010. godine do isplate;

-na iznos od 234,54 kuna/31,12 eura počev od 28.04.2010. godine do isplate;

-na iznos od 468,70 kuna/62,20 eura počev od 11.06.2010. godine do isplate;

-na iznos od 366,47 kuna/48,63 eura počev od 23.07.2010. godine do isplate;

-na iznos od 2,62 kuna/0,34 eura počev od 31.07.2010. godine do isplate;

-na iznos od 757,47 kuna/100,53 eura počev od 03.09.2010. godine do isplate;

-na iznos od 392,17 kuna/52,04 eura počev od 28.10.2010. godine do isplate;

-na iznos od 383,65 kuna/50,91 eura počev od 16.12.2010. godine do isplate;

-na iznos od 963,33 kuna/127,85 eura počev od 17.01.2011. godine do isplate;

-na iznos od 978,78 kuna/129,90 eura počev od 07.03.2011. godine do isplate;

-na iznos od 466,93 kuna/61,97 eura počev od 29.04.2011. godine do isplate;

-na iznos od 25,01 kuna/3,31 eura počev od 30.04.2011. godine do isplate;

-na iznos od 558,19 kuna/74,08 eura počev od 06.06.2011. godine do isplate;

-na iznos od 502,73 kuna/66,72 eura počev od 13.06.2011. godine do isplate;

-na iznos od 664,29 kuna/88,16 eura počev od 07.07.2011. godine do isplate;

-na iznos od 777,22 kuna/103,15 eura počev od 26.08.2011. godine do isplate;

-na iznos od 709,80 kuna/94,20 eura počev od 27.09.2011. godine do isplate;

-na iznos od 635,99 kuna/84,41 eura počev od 25.10.2011. godine do isplate;

-na iznos od 617,57 kuna/81,96 eura počev od 29.11.2011. godine do isplate;

-na iznos od 611,98 kuna/81,22 eura počev od 29.12.2011. godine do isplate;

-na iznos od 646,60 kuna/85,81 eura počev od 26.01.2012. godine do isplate;

-na iznos od 676,78 kuna/89,82 eura počev od 28.02.2012. godine do isplate;

-na iznos od 0,31 kuna/0,04 eura počev od 29.02.2012. godine do isplate;

-na iznos od 680,51 kuna/90,31 eura počev od 28.03.2012. godine do isplate;

-na iznos od 0,07 kuna/0,01 eura počev od 31.03.2012. godine do isplate;

-na iznos od 649,23 kuna/86,16 eura počev od 04.05.2012. godine do isplate;

-na iznos od 687,48 kuna/91,24 eura počev od 13.06.2012. godine do isplate;

-na iznos od 1.348,34 kuna/178,95 eura počev od 09.07.2012. godine do isplate; po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 184,33 kn počev od 17. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 89,96 kn počev od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku:

- na iznos od 1.331,30 kn počev od 17. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,07 kn počev od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 23.399,07 kn počev od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn/398,16[3] eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Sve ostale troškove parničnog postupka svaka stranka snosi svoje.

r i j e š i o j e

Odbacuje se tužba radi utvrđenja ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 114-50-4376872, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. rujna 2007. godine, te solemniziran dana 13. rujna 2007. godine, po Javnom bilježniku T. F. iz P., u predmetu pod posl.br. OV-10495/07, u dijelu koji glasi:

«2./drugo/KAMATNA STOPA,

u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora» pa stoga navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane i odredbe Ugovora o kreditu br. Ugovora o kreditu br. 114-50-4376872, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. rujna 2007. godine, te solemniziran dana 13. rujna 2007. godine, po Javnom bilježniku T. F. iz P., u predmetu pod posl.br. OV-10495/07,

kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

1./prvo/ IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja », zatim sadržane u odredbi čl.7. koja glasi:

«7./sedmo/NAČIN OTPLATE

a) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

b) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.»

pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu i isplate. U tužbi navodi da je između njega kao korisnika kredita i tuženika kao banke dana 12. rujna 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 114-50-4376872, koji je dana 13. rujna 2007. godine solemniziran po javnom bilježniku T. F. iz P. pod brojem OV-10495/07 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 27.847,99 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Predmetni Ugovor da je isplaćen u cijelosti. Ugovorom da je ugovorena nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, međutim sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i važećoj sudskoj praksi (Gž-1621/2016) ta odredba da je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te dovodi u neravnopravan položaj tužitelja, s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Poreču. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 5,49%, koja je bila promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora odnosno tuženika. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi i Ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom čl. 2. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, o čemu se u vrijeme zaključenja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. u dijelu koji se odnosi na "2/drugo/kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Nadalje, tvrdi da odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, da se njome određuje visina i predmet obveze kreditnog dužnika, te da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu i zato da odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i 50. Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. vezano za ugovornu kamatu. Dalje, ističe da iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da ugovorna odredba vezano za ugovorne kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Tužitelj se nadalje poziva i na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 prema kojoj treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Zato ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci, konkretno tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje, takva ugovorna odredba promjene ugovorne kamate da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je u ugovor uvedena na inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao i ne može utjecati. Obzirom na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, sa učinkom ex tunc, bez pravnog učinka da su i sve odluke banke tj. tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu tužitelj ističe da je odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 27.847,99 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za kupnju vozila, a odredbom čl. 7. da korisnik kredita tj. tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. I u odnosu na taj dio tužitelj se poziva na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, te da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, da je u vrijeme zaključenja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovara što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme kada je tužitelj ugovarao kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja ugovorena valutna klauzula CHF. Dalje navodi da je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora 13. rujna 2007. godine srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio 4,45. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se mijenjao odnosno povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka jer da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. U tužbi zaključuje, obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 50.729,98 kn. Zato da mu osim navedenog iznosa pripada i zatezna kamata na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dugovanja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik ne osporava da su tuženik i tužiteljica zaključili predmetni Ugovor o kreditu s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 27.847,99 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu, na rok otplate u 60 mjeseci. Vezano za pozivanje tužitelja na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. tuženik ističe da u navedenim postupcima sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene, te posljedično ništetne. Tako se tuženik poziva na obrazloženje Presude, konkretno na strani 54 Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojoj se navodi "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglase kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora po sklapanju ponuđenih ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili, sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču". Tuženik smatra da granice pravomoćnosti predmetnih Presuda se ne protežu na konkretni predmet ovog spora jer da se odredbe ugovora odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Tuženik se nadalje poziva na odredbe čl. 96. st. 1., 98. st. 1., 99. i 100. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. U odnosu na valutnu klauzulu poziva se na odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ističući da su iste jasne, uočljive i razumljive. Zato da je tužiteljici već u samoj odredbi Ugovora obrazloženo te da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća jer je tako izričito i ugovoreno. A tužiteljici da je kod zaključenja Ugovora predan i otplatni plan u kojem su anuiteti izraženi u valuti CHF, te da je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tuženik tvrdi da su tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koji je tužiteljica pristala i zaključila takav Ugovor o kreditu. U trenutku zaključenja predmetnog Ugovora postojanje valutne klauzule da nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu, pa tako i CHF bili opće poznati. Predmetni Ugovor da je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o pravoj i ozbiljnoj volji i sposobnosti stranke i ovlaštenje za poduzimanje i sklapanje posla. Prema praksi suda EU definicija prosječnog potrošača je osoba koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna". U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik tvrdi da je tužiteljica imala utjecaja na sadržaj Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli i da su stranke pregovarale o tome. Tužiteljica da je mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili uz valutnu klauzulu u EUR ili kunski kredit bez ikakve valutne klauzule. A tužiteljica da je sama odabrala Ugovor uz valutnu klauzulu u CHF između ponuđenih opcija. Tuženik tvrdi da ugovorena valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica da je bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđeni otplatni plan, ali isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute, da bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, a upravo to da je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. U trenutku zaključenja Ugovora da se nije mogla predvidjeti činjenica povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute, a uzrok tome da nije u postupanju tuženika, a niti da je tuženik ostvario ikakav dodatan profit. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva i da u njoj nema ništa sporno u pojmu "promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora". Odredbom čl. 2. i 9. Ugovora tužiteljica da je pristala da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Tuženik dalje tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu u svrhu kupnje osobnog automobila, koji tužiteljici nije bio neophodan, da nije morala uopće kupiti automobil, da je mogla izabrati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur ili kredit bez ikakve valutne klauzule, odnosno kunski kredit ili pak izabrati drugi izvor financiranja i slično. Predmetnim kreditom da je tužiteljica financirala svoj luksuz, a da nije rješavala neko egzistencijalno pitanje. Tuženik u odgovoru na tužbu zaključuje da je predmetni kredit otkazan dana 28. prosinca 2012. godine u iznosu od 86.911,91 kn, da je cjelokupno potraživanje tuženika s osnova Ugovora o kreditu u cijelosti podmireno sukladno Ugovoru o osiguranju tražbine osiguranika s C. osiguranjem d.d. Z., a na temelju podnesenog odštetnog zahtjeva prema C. osiguranju d.d. Z., dana 01.

ožujka 2013. godine u iznosu od 84.446,99 kn. Posljednja uplata koju je izvršila tužiteljica da je bila 31. kolovoza 2012. godine. Slijedom toga tužiteljica da nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe za navodne preplate nakon 31. kolovoza 2012. godine. Konačno, ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Podneskom od 20. studenog 2019. godine tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu, u bitnome da se "Presuda iz kolektivnog spora" ima primijeniti i na predmetni slučaj budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 12. rujna 2007. godine i sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope prema odluci banke i odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima pravomoćnom Presudom iz kolektivnog spora. Smatra apsolutno irelevantnim radi li se o auto kreditu ili stambenom kreditu. Poziva se na odredbu čl. 502.a, 502.b i 502.c ZPP-a. Tužitelj osporava navod tuženika da se nije moglo predvidjeti povećanje vrijednosti CHF u odnosu na druge svjetske valute jer da su banke od strane MMF-a upozoravane na mogućnosti rasta tečaja CHF u odnosu na EUR o čemu je detaljno obrazloženo u pravomoćnoj Presudi Trgovačkoj suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. Tuženik smatra odlučnom činjenicom da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Tužitelj ponavlja da je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 potvrđeno Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U odnosu na postavljenu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je kredit iznosio 27.847,99 CHF, da je tužitelju bilo poznato da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 338,42 CHF, da je ugovorena kamatna stopa 5,49%, te da je tečaj švicarskog franka na dan solemnizacije predmetnog Ugovora 13. rujna 2007. godine prema tečajnoj listi banke bio 4,4. Uplatom u iznosu od 86.911,91 kn izvršenom od strane C. osiguranje d.d. na račun tuženika, a sve za račun tužitelja, da je preplaćena kamata i tečaj i time da je došlo do umanjenja na imovini tužitelja odnosno da mu je nastala financijska šteta jer da se kasnije C. osiguranje d.d. regresirala od strane tužitelja u ukupnom iznosu od 89.640,00 kn. I zato da je umanjena njegova imovina, te da mu pripada pravo na povrat preplaćene kamate i tečaja. Tužitelj smatra istaknuti prigovor zastare neosnovan, pozivajući se na odredbu čl. 328. i 323. Zakona o obveznim odnosima, jer da cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog Ugovora primilo (obveza restitucije).

4. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 07. travnja 2022. godine specificirala tužbeni zahtjev kojim i nadalje ustraje kod tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o kreditu kako je to navedeno u tužbi, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva precizirala je isti: po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sa zateznim kamatama pojedinačno po mjesecima na ukupan iznos od 8.435,29 kn, a po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama pojedinačno po mjesecima na ukupan iznos od 42.327,70 kn.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (7-11), otplatni plan (12-14), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 25. ožujka 2019. (17-21), dopis tuženika (22), opomenu pred tužbu (23-24), detalje prometa računa (25 i 29), sudsku nagodbu iz predmeta posl.br. Povrv-877/15 od 01. rujna 2016. (26), arhiv tečajne liste (27), potvrdu o zaduženju po kreditu (28), zahtjev za kredit s prilozima (48-57), Opće uvjete poslovanja s stanovništvom (58-62), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku G. Š. M., dipl.oecc, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (110-121).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na novčanu tražbinu je djelomično osnovan.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno pozivom na naprijed navedene pravomoćne Presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a radi se o presuđenoj stvari.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 12. rujna 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 114-50-4376872, novčanog iznosa od CHF 27.847,99 u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate 60 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 338,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,49% godišnje.

9. Tužitelj ima položaj potrošača.

10. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

11. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje automobila.

13. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

14. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog automobila, te ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za kupnju osobnog automobila je na tuženiku, a isti niti jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni Ugovor iskoristio u neke druge svrhe.

15. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

16. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine.

17. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Zato se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi tako što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18. Ugovor o kreditu od 12. rujna 2007. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

19. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

20. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Zato tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je ponovno podnio istovrsan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, o čemu je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena tj. riješeno je kao u izreci Rješenja.

21. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

22. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim da li je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za isplatu nakon 31. kolovoza 2012. godine, te da li je nastupila zastara potraživanja.

23. Prigovor tuženika o nastupu zastare nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od 01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja ni po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno ni promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 14. ožujka 2022. godine utvrđeno je da je tužitelj vršio uplate rata po Ugovoru o kreditu. Prema početno ugovorenom otplatnom planu redovna kamatna stopa bila je promjenjiva i iznosila je 5,49%. Tuženik je u obračunskom razdoblju mijenjao kamatnu stopu, te je ona u razdoblju od 14. rujna 2007. do 31. listopada 2007. iznosila 5,49%, od 01. studenog 2007. do 30. travnja 2008. godine 6,45%, od 01. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. godine 6,75%, od 01. ožujka 2009. do 30. rujna 2011. godine 7,75% i od 01. listopada 2011. do 30. rujna 2012. godine 7,25% godišnje. Za cijelo razdoblje otplate kredita pretplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope, odnosno ukupne pozitivne razlike između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu primjenjujući početnu kamatnu stopu od 5,49% u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama ukupno iznosi 8.435,29 kn kako je to specificirano u nalazu i mišljenju vještaka u stupcu 17 tabele broj 5 (str. 11 do 14 nalaza i mišljenja). Za cijelo razdoblje otplate kredita preplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene tečaja odnosno pozitivne razlike između anuiteta koji su stvarno otplaćeni u kunama u odnosu na CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 42.327,70 kn kako je specificirano u stupcu 12 tabele broj 6 (str. 15 do 18 nalaza i mišljenja). Dakle, ukupna preplata u anuitetima s osnove promjene kamatne stope i tečaja, a u odnosu na početne uvjete kredita iznosi 50.762,99 HRK.

25. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti. Smatra da je vještak na objektivan i realan način razmotrio sve okolnosti koje se odnose na preplatu po predmetnom kreditu.

26. Tuženik ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer smatra da je zadanim zadatkom vještaku i vještačenjem faktično zamijenjena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj su se stranke suglasile, odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi. A između stranaka da nije ugovorena fiksna kamatna stopa. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je tužitelj na početku otplate zbog smanjenja tečaja plaćao manje iznose anuiteta i već iz toga da proizlazi da ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je isti razumljiv, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.

28. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani iz razloga jer je predmet tužbenog zahtjeva za isplatu iznos koji je tužitelj preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate. A tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u okviru kojeg bi se moglo odlučivati.

29. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početnu ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja CHF i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,49% i srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate ugovora o kreditu koji je 14. rujna 2007. godine iznosio 4,449280 kn za 1 CHF.

30. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, kako je to opisano u izreci Presude.

31. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

32. Tuženik tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe za navodne preplate nakon 31. kolovoza 2012. godine iz razloga jer da je kredit otkazan dana 28. prosinca 2012. godine u iznosu od 86.911,91 kn i da je cjelokupno potraživanje tuženika s osnova Ugovora o kreditu u cijelosti podmireno sukladno Ugovoru o osiguranju tražbina osiguranika s C. osiguranjem d.d. Z., a na temelju podnesenog odštetnog zahtjeva prema C. osiguranju d.d. Zagreb, dana 01. ožujka 2013. godine u iznosu od 84.446,99 kn. Posljednja uplata koju je izvršio tužitelj da je bila 31. kolovoza 2012. godine. Taj prigovor sud smatra osnovanim. Prema provedenim dokazima u spisu, proizlazi da tužitelj nakon 31. kolovoza 2012. godine nije izvršio niti jednu uplatu odnosno zadnja uplata koju je izvršio bila je 31. kolovoza 2012. godine. S obzirom na to tužitelj nije ovlašten potraživati isplatu na iznose koje tužbom potražuje, a koja se odnosi na navodne preplate nakon 31. kolovoza 2012. godine (a radi se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu sa zateznim kamatama na iznos od 184,33 kn počev od 17. rujna 2012. i na iznos od 89,96 kn počev od 01. ožujka 2013. pa do isplate, zatim u odnosu na iznose po osnovi valutne klauzule i to na iznos od 1.331,30 kn počev od 17. rujna 2012. godine, na iznos od 0,07 kn počev od 30. rujna 2012. i na iznos od 23.399,07 kn počev od 01. ožujka 2013. godine do isplate) slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i presuditi kao u točki III izreke Presude.

33. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je riješiti kao u točki I, II i III izreke Presude i izreke Rješenja.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ovoga zakona. Tužitelj je u ovom postupku potraživao novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 50.762,99 kn, a uspio je sa iznosom od 25.758,26 kn, dakle uspio je sa 50,7% tužbenog zahtjeva, a što je uspjeh u odnosu na tuženika približno u jednakim dijelovima. Nadalje, i glede osnove tužitelj je djelomično uspio u ovom postupku, budući da je tužba koja se odnosi na utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora odbačena. S obzirom da je, krivnjom tuženika, u ovoj pravnoj stvari bilo nužno provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, dakle da su neovisno o ishodu parnice odnosno visini priznatog tužbenog zahtjeva tužitelju nastali troškovi vještačenja, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, a se pozivom na odredbe čl. 154. st. 4. i 156. st. 1. ZPP-a. Slijedom toga, tužitelju je priznat parnični trošak samo za troškove vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, dok u preostalom dijelu mu nisu priznati parnični troškovi koje je potraživao. Sve ostale troškove nastale tužitelju i tuženiku stranke snose svaka svoje troškove, pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a.

35. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno i riješeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 06. listopada 2022. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte