- 1 -              Revd 996/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 996/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz K., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž R-4/2021-2 od 8. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. Pr-303/2021 od 29. lipnja 2021., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je „u toč. I izreke naloženo tuženoj da isplati tužitelju za razdoblje od 1. travnja 2008. pa do 30. rujna 2009. sveukupni bruto iznos od 68.103,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U toč. II izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 69.492,39 kn te viškom kamatnog potraživanja kao neosnovan. U toč. III izreke naloženo je tuženoj tužitelju u roku 8 dana naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 6.804,75 kn.“

 

2. Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„Treba li osmosatno vrijeme koje djelatnik oružanih snaga provodi na straži, pri čemu nema mogućnost napuštati mjesto gdje se straža obavlja, tretirati kao pasivno dežurstvo koje podrazumijeva pripravnost za rad?“

 

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 8. studenoga 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi sa (ovdje odlučno) određenim razlozima njegove važnosti za odluku o konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - te postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja jedino (određeno) postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

 

9. Naime, osporena presuda je u odnosu na to pitanje temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom), kako to predlagatelj predlaže - a uza sve u prijedlogu istaknute razloge, mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo) u nizu odluka revizijskog suda, pa primjerice i u odluci posl. br. Revr-128/2018-2 od 26. veljače 2019., prema kojoj:

 

„...Konkretno, nižestupanjski sudovi su razmatrajući dežurstvo tužitelja kroz dnevnih 24 sata, shvaćanja da je tužitelju od toga bilo nužno vrijeme od 8 sati za dnevni odmor.

 

U odnosu na u reviziji istaknuto pitanje i shvaćanje tužitelja, revizijski sud ukazuje da je u više svojih odluka (i u istovrsno izjavljenim revizijama), pa tako i u odluci posl. br. Revr 699/2018-2 od 27. studenoga 2018., već izrazio (sljedeće) shvaćanje:

 

„Podnoseći izvanrednu reviziju tužitelj, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavlja pitanje:

 

Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?

 

Kao razlog važnosti naznačenog pravnog pitanja revident navodi da je o navedenom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u odlukama poslovni broj Revr-752/2013 od 29. listopada 2016., Revr-674/2013 od 1. veljače 2017. i Revr-188/2014 od 10. siječnja 2017., a koje je suprotno shvaćanju suda u pobijanoj presudi.

 

U odlukama na koje se revident poziva u bitnom je zauzeto shvaćanje da u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata. Takvo shvaćanje zauzeto je i u drugim brojnim odlukama ovog suda (Revr-753/09, Revr-811/13. i dr.).

 

Stoga proizlazi da je u pobijanoj presudi suđeno upravo podudarno navedenom shvaćanju ovog suda, pa pitanje revidenta nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“.

 

Osim toga, revizijski sud primjećuje da je i u odluci posl. br. Revr 903/13-2 od 16. studenoga 2016., na koju se tužitelj poziva dajući joj značaj važne, revizijski sud prihvatio reviziju tuženice Republike Hrvatske i ukinuo nižestupanjske presude uz osnovno i odlučno shvaćanje (kakvo je izraženo i u ovdje pobijanoj odluci) da se „tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 1671/14-2 od 11. svibnja 2016., Revr 1127/13-2 od 11. svibnja 2016., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama)“,

 

(...) Sukladno svemu navedenom, a kako su nižestupanjske presude i temeljene (uz ostalo) na takvome, pravilnom i već izraženom shvaćanju revizijskog suda - jer drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad tužitelja kao djelatne vojne osobe nije vrednovao kao njegov neprekidan rad za vrijeme dežurstva i stražarske službe u trajanju od 24 sata (bez obzira na obveznu prisutnost na radu), već je od svakodnevnih 24 sata u obračunu prava tužitelja na primanja s osnova rada odbio tih 8 sati za kojih se tužitelj odmarao, te jer tuženica postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti shvaćanje na kojem se pobijane odluke i temelje, ovdje je za prihvatiti da navedena pitanja (tužitelja i tuženice) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni....“

 

10. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

10.1. da pitanje iz prijedloga tužitelja nije važno za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenog pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa, odnosno takva - da bi ju trebalo mijenjati,

 

10.2. da u odnosu na to pitanje ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 19. ožujka 2024.