Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-55/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužitelja M. K. /OIB:…/ iz H., kojeg zastupa M. Ć., odvjetnica iz N., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB:…/ iz Z., kojeg zastupa N. S., odvjetnik u Odvjetničkom društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-215/2021 od 19. studenog 2021., nadnevka 6. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-215/2021 od 19. studenog 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-215/2021 od 19. studenog 2021. je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

2. Protiv rješenja žali se tuženik iz razloga određenih člankom 335. stavkom 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku pobijanog rješenja slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak nagrade za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Polazeći od činjenice da je predmet spora u vezi sa Ugovorom o kreditu za kupnju osobnog automobila kojeg je 19. svibnja 2006. tužitelj kao potrošač sklopio i realizira sa tuženikom kao kreditorom, da je tužba podnesena 28. srpnja 2021. i da tužitelj ima prebivalište na području za koji je nadležan Općinski suda u Kutini, zaključio je sud prvog stupnja, pozivom na odredbu članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., u daljnjem tekstu: ZPK-a) da je mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku i odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

6. Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja tuženik ističe da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može primijeniti odredba članka 19. l ZPK-a jer da se ista primjenjuje isključivo na sporove s međunarodnim elementom, da je ta odredba stupila na snagu 30. rujna 2015., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. svibnja 2006., da se prema odredbi članka 29. stavku 1. ZPK-a odredbe tog Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu, te da i pod pretpostavkom nevaljanosti prorogacijske klauzule iz Ugovora o kreditu, prema pravilima o mjesnoj nadležnosti iz odredbe članka 46. stavka 1. i članak 59. ZPP-a ne bi bio mjesno nadležan Općinski sud u Kutini, već Općinski građanski sud u Zagrebu s obzirom da je sjedište tuženika u Z., ili Općinski sud u Sisku s obzirom da je na području tog suda sklopljen Ugovor o kreditu.

7. Prvostupanjski je sud odlučujući o prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda pravilno primijenio odredbu članka 19. l ZPK-a.

8. Naime, ZPK-a je propisano: da se tim Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ZPK-a (članak 1.); da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ZPK-a djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja (članak 2. stavak 1.); da je vjerovnik fizička ili pravna osobu koja na području Republike Hrvatske odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja …. (članak 2. stavak 2.) i da je ugovor o kreditu, u smislu ZPK-a, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka (članak 2. stavak 3.).

9. Odredbom članka 19. l ZPK-a je propisano:

- da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (članak 19. l stavak 1.)

- i da se od odredbe stavak 1. ZPK-a može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora; koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. članka 19. l ili koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države (članak 19. l stavak 4.).

10. U određivanju međunarodne nadležnost kad je u pitanju zaštita potrošača, zakonodavac Republike Hrvatske se opredijelio za edukativnu normu (članak 46. Zakona o međunarodnom privatnom pravu /Narodne novine, broj: 101/2017., u daljnjem tekstu: ZMPP-a/), rukovodeći se očito prednošću u primjeni Uredbi Europske unije, koja slijedi iz načela nadređenosti prava Europske unije.

10.1. Odredbom članka 46. ZMPP-a je propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.) /stavak 1./, te primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. članka 46. i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije (stavak 2.).

10.2. S obzirom na jasne odredbe o međunarodnoj nadležnosti sadržane u navedenoj Uredbi, zakonodavac Republike Hrvatske donoseći ZMPP-a nije našao potrebnim proširivati odredbe odjeljka o potrošačkim ugovorima, kao što je to učinio s dijelom drugih odredaba radi podvrgavanja istim kriterijima nadležnosti u onim predmetima koji izlaze iz polja primjene Uredbi, a što otvara dilemu potrebitosti odredbe članka 19. l ZPK-a kao "isključivog2 međunarodnog prava, kako ga u biti tumači tuženik.

10.3. Osim toga, odredbe o međunarodnoj nadležnosti za potrošačke ugovore nisu iznimka i prema istima je na potrošaču izbor hoće li pokrenuti postupak na sudu vlastitog domicila ili domicila trgovca, dok je u situaciji zamijenjenih procesnih uloga trgovac dužan tužiti potrošača na sudu potrošačeva domicila. U konačnici i valjanost prorogacije nadležnosti, bilo prešutne ili izričite, podvrgnuta je dodatnoj pretpostavci koja mora biti ispunjena u potrošačkim ugovorima, i to opet u službi zaštite potrošača.

11. S obzirom na navedeno drugostupanjski suda ne nalazi razloga da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran. Svako drugo tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.).

12. Nadalje, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. stavku 2. ZPP-a, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti, a što znači da se odredba članka 19. l stavak 1. ZPK-a, koja je procesne naravi primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je predmetna tužba podnesena 28. srpnja 2021.

13. Stoga je drugostupanjski sud suglasan sa izborom i primjenom odredbe članka 19. l ZPK-a kao mjerodavne za ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti istaknutog po tuženiku u predmetnom postupku, odnosno ne može se složiti sa navodima tuženika da odredbu članka 19. l ZPK-a treba tumačiti isključivo kao propis Republike Hrvatske o međunarodnoj nadležnosti (pravilo međunarodnog prava) i da je zbog toga ta odredba neprimjenjiva u konkretnom postupku, samom zato što je Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u Republici Hrvatskoj i što je prebivalište tužitelja i sjedište tuženika u Republici Hrvatskoj, a niti sa tumačenjem prijelazne odredbe (članak 29. stavak 1. ZPK-a) s obzirom da je, kako je navedeno, odredba članka 19. l. ZPK-a procesna odredba i da je za primjenu iste mjerodavno njezino važenje u vrijeme odlučivanja o nadležnosti (donošenja pobijanog rješenja). U prilog navedenom treba imati u vidu i shvaćanje iskazano u rješenju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., u istoj procesnoj situaciji.

14. Budući da za konačnu odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini prema odredbi članka 19. l ZPK-a nije relevantno pitanje valjanosti prorogacijske klauzule iz Ugovora o kreditu, pravila o mjesnoj nadležnosti sadržana u odredbi članka 46. stavku 1. i odredbi članka 59. ZPP-a, a niti se pobijano rješenje temelji na tom pitanju, odnosno pravilima, to drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim posebno se očitovati na žalbene navode u dijelu kojim tuženik tvrdi da bi i pod pretpostavkom ništetnosti prorogacijske klauzule, za suđenje u predmetnom postupku bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu (članak 46. stavak 1., odnosno 48. stavak 1. ZPP-a) na području kojeg suda je njegovom sjedište ili Općinski sud u Sisku (članak 59. ZPP-a) na području kojeg suda je sklopljen Ugovor o kreditu, niti s tim u vezi odluke drugih Županijskih sudova, na koje se poziva tuženik i koje po mišljenju tuženika podržavaju njegovo shvaćanje pravila o mjesnoj nadležnosti.

15. Prema tome, kako je predmetni spor nastao u vezi s Ugovorom o kreditu sklopljenim s tužiteljem kao potrošačem, prebivalište kojeg jest na području Općinskog suda u Kutini, te kako među strankama nakon nastanka spora nije sklopljen sporazum o prijenosu mjesne nadležnosti, to je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu članka 19. l ZPK-a i za svoju odluku u bitnome dao razloge, koji ne proturječe stanju spisa.

16. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članka 154. stavak 1. ZPP-a).

17. Zaključno, ispitivanjem rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P- 215/2021 od 19. studenog 2021. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP- a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 6. listopada 2022.

Sutkinja:

Slavica Garac, v.r.