- 1 -              Rev 937/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 937/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz V. L., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici iz S., protiv tuženika Hrvatskog hidrografskog instituta iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicama M. B. P. i E. K. B., odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu iz S., radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-126/2019-2 od 16. srpnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-1178/2016-25 od 18. prosinca 2018., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke, u odluci kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime dodatka na plaću, temeljem posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., iznos od 2.442,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate,

 

- u odluci o parničnom trošku kojom je tuženiku naloženo da nadoknadi tužitelju trošak postupka od 2.421,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude 18. prosinca 2018., pa do isplate.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 3033/2020-3 od 17. studenoga 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

 

1./ „Da li stupanje na snagu kogentnih zakonskih normi kojima je izričito utvrđen najduži period na koji se može produljiti trajanje kolektivnog ugovora sklopljenog na određeno vrijeme, derogira prethodno izraženu volju ugovornih strana za obnovom kolektivnog ugovora na daljnji rok od dvije godine?“

 

2./ „Do kojeg datuma je važio Kolektivni ugovor za Hrvatski hidrografski institut od 15. studenog 2010.?"

 

To sve po ocijeni revizijskog suda da su ta pravna pitanja važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, da je osporena presuda temeljena na shvaćanju o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo shvaćanje, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

 

3. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže nižestupanjske presude preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti, podredno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio. To sve po utvrđenju (pozivom i na prihvaćena utvrđenja iz prvostupanjske presude):

 

„...Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika koji povremeno u okviru svojih poslova i radnih zadataka radi na istraživačkom brodu H. i P. za isplatu dodataka na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., u ukupnom iznosu od 2.442,00 kuna.

 

U postupku je utvrđeno slijedeće:

 

- da je tužitelj radnik tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme na poslovima brodskog električara;

 

- da tužitelj u okviru svojeg radnog mjesta povremeno boravi i na istraživačkim brodovima P. i H. da je odredbom članka 17. Kolektivnog ugovora za Hrvatski hidrografski institut (dalje KU-tuženika) utvrđeno pravo radnicima tuženika, osim članovima posade broda, na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada odnosno obavljanja poslova na brodu;

 

- da je taj dodatak tuženik isplaćivao tužitelju zaključno s 2013.;

 

- da je tužbeni zahtjev postavljen na temelju izračuna tužitelja, a tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva postavljenog na temelju izračuna tužitelja.

 

Međutim, i u ovoj žalbenoj fazi postupka osnovno sporno pitanje ostaje pripada li tužitelju navedeni dodatak i u utuženom razdoblju, obzirom na prigovor tuženika da KU nije važio u tom razdoblju.

 

Odredbom članka 17. stavak 1. KU tuženika, koji je potpisan 15. studenog 2010., propisano je da zaposlenici Hrvatskog hidrografskog instituta, osim članova posade broda, za boravka na istraživačkom brodu, imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnova posebnih uvjeta rada u onom mjesecu kada su na brodu, i to: u visini od 15% bruto plaće, ako su na brodu 8 ili više dana, u visini od 12% bruto plaće, ako su na brodu 5 do 7 dana, u visini od 10% bruto plaće, ako su na brodu 3 do 5 dana, u visini od 7% bruto plaće, ako su na brodu do 3 dana, dok prema stavku 2. istog članka pravo na dodatak ima i posada istraživačkih brodova i to u visini od 10% bruto plaće.

 

Člankom 90. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14., dalje: ZR) propisano je, da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom.

 

Budući da među strankama nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015.) u sklopu poslova svog radnog mjesta boravio na istraživačkim brodovima, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj ostvarivao pravo na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada na temelju citirane odredbe članka 17. KU-tuženika, jer mu taj dodatak tuženik za 2014. i 2015. nije isplatio.

 

Pritom je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovan prigovor tuženika o prestanku važenja KU, odnosno da isti nije važio u predmetnom razdoblju, a koji prigovor tuženik ponavlja sad i u žalbi, jer je taj sud utvrdio da je KU-tuženika zaključen dana 15. studenog 2010., i da je u odredbi članka 2. istog određeno da se zaključuje na tri godine, s time što je stavkom 2. tog članka određeno da se ovaj ugovor obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu, pa kako je utvrdio i da do 15. studenog 2013. stranke nisu pisano obavijestile drugu stranu kako je to određeno citiranim člankom 2. stavkom 2. KU-tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je KU tuženika obnovljen na daljnji rok od dvije godine, dakle do 15. studenog 2015. i da je uz produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima na temelju odredbe članka 199. ZR/14, kojom je propisano da se, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila primjenjuju u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, pa je tako KU-tuženika bio u primjeni sve do 15. veljače 2016., znači za cijelo razdoblje na koje se odnosi potraživanje tužitelja.

 

Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na odredbe Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje od 28. srpnja 2012. iz razloga što je KU-tuženika sukladno odredbi iz članka 2. stavak 2. toga KU-a bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu toga Zakona pa tako i za 2014. i 2015. jer se na njega primjenjuju odredbe članka 199. ZR-a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

Konačno, kako ugovorom o radu sklopljenim između tužitelja i tuženika 5. travnja 2013. nije ugovoreno da tužitelj ima pravo na dodatke na plaću ali je točkom 13. ugovora o radu (list 25-26 spisa) ugovorena povoljnija primjena prava, to se prema odredbi članka 7. stavka 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 148/09, 61/11, 82/12 i 73/13) i članka 9. stavka 3. ZR/14, na isplatu dodataka na plaću tužitelju primjenjuje povoljnije pravo, to jest u ovom slučaju odredba članka 17. KU-tuženika, jer tužitelju tuženik nije isplatio pripadajući dodatak na plaću po navedenom osnovu u visini koja među strankama nije sporna, zbog čega je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo....“

 

7. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

8. Naime, iako su povodom pitanja kakva su ovdje postavljena drugi nižestupanjski sudovi u svojim odlukama izražavali različita ili međusobno neujednačena shvaćanja, čime se kod tih sudova zaista (kako to revident i ukazuje) stvorila nesigurna sudska praksa - za primijetiti je da je revizijski sud već izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istih pitanja u odluci posl. br. Rev 1043/2021-2 od 27. lipnja 2023., prema kojoj:

 

„(...) 3. Ovaj sud, rješenjem poslovni broj Revd-3183/2020 od 27. siječnja 2021., dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„Da li stupanje na snagu kogentnih zakonskih normi kojima je izričito utvrđen najduži period na koji se može produljiti trajanje kolektivnog ugovora sklopljenog na određeno vrijeme, derogira prethodno izraženu volju ugovornih strana za obnovom kolektivnog ugovora na daljnji rok od dvije godine?

 

Do kojeg datuma je važio Kolektivni ugovor za Hrvatski hidrografski institut od 15. studenog 2010.?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog postupovnopravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. (...)

 

6. Revizija nije osnovana.

 

(...)8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika koji povremeno u okviru svojih poslova i radnih zadataka radi na istraživačkom brodu „P.“ i „H.“, za isplatu dodataka na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 1.278,40 Eur/9.632,18 kn te zahtjev za isplatu dodatka na plaću s osnove rada subotom, nedjeljom i blagdanom za isto razdoblje u ukupnom iznosu od 451,43 Eur/3.401,32 kn, koji zahtjev tužitelj temelji na odredbama čl. 17. st. 2. Kolektivnog ugovora za Hrvatski hidrografski institut (dalje: KU) i čl. 54. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12, 150/13, 153/13 - dalje: TKU).

 

9. Na temelju utvrđenja:

 

- da tužitelj u okviru svojega radnog mjesta, Hidrografa III. vrste (geodet), povremeno boravi i na istraživačkim brodovima;

 

- da je odredbom čl. 17. KU, koji je zaključen 15. studenoga 2010., propisano pravo radnicima tuženika, osim članovima posade broda, na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada, odnosno obavljanja poslova na brodu;

 

- da je taj dodatak tuženik isplaćivao tužitelju zaključno s 2013., kao i od 2016.;

 

- da tuženik tužitelju nije isplaćivao ni dodatak s osnove rada subotom, nedjeljom i blagdanom za 2014. i 2015.;

 

- da iz putnih naloga proizlazi da je tužitelj na istraživačkim brodovima radio i subotom, nedjeljom i blagdanom;

 

- da visina koju tužitelj potražuje sukladno podacima i obračunu tuženika, među strankama nije ni sporna,

 

nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

 

- da je odredbom čl. 2. KU određeno da se zaključuje na tri godine, s time što je st. 2. toga članka određeno da se ovaj ugovor obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano, ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu;

 

- da do 15. studenoga 2013. stranke nisu pisano obavijestile drugu stranu kako je to određeno citiranim čl. 2. st. 2. KU, to je KU obnovljen na daljnji rok od dvije godine, tj. do 15. studenoga 2015. i da je uz produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima na temelju odredbe čl. 199. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR), KU bio u primjeni sve do 15. veljače 2016., odnosno za cijelo razdoblje za koje se odnosi potraživanje tužitelja;

 

- da je neosnovano pozivanje tuženika na odredbe Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje od 28. srpnja 2012. iz razloga što je KU, sukladno odredbi čl. 2. st. 2. KU, bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu toga Zakona, pa tako i za 2014. i 2015., jer se na njega primjenjuju odredbe čl. 199. ZR-a;

 

- da tuženik nije dokazao da je za tužiteljev rad subotom, nedjeljom i blagdanom, tužitelju isplatio pripadajuće dodatke za taj rad niti da je tužitelj za taj rad obeštećen u vidu slobodnih dana niti je tuženik dostavio rješenje o korištenju slobodnih dana, a iz kojeg bi bilo vidljivo za koji se rad odnosi i za koje razdoblje.

 

10. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena u ovom stupnju postupka sporno je, je li stupanjem na snagu Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje 28. srpnja 2012. derogiralo prešutnu obnovu KU te ima li tužitelj pravo na isplatu dodataka na plaću prema odredbi čl. 17. st. 2. KU, kojom je propisano pravo na dodatak posade istraživačkih brodova za boravak na brodu u visini od 10% bruto plaće i to od travnja 2014. do prosinca 2015. s obzirom na sporno pitanje je li navedeni KU u utuženom razdoblju bio na snazi i obvezivao tuženika u pogledu isplate predmetnog dodatka te ostvaruje li tužitelj pravo na uvećanje osnovne plaće za rad subotom, za rad nedjeljom i za rad blagdanom i neradnim danom sukladno čl. 54. TKU.

 

11. Odredbom čl. 17. st. 1. KU, koji je potpisan 15. studenoga 2010., propisano je da zaposlenici Hrvatskog hidrografskog instituta, osim članova posade broda, za boravka na istraživačkom brodu, imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnove posebnih uvjeta rada u onom mjesecu kada su na brodu, i to: u visini 15% bruto plaće, ako su na brodu 8 ili više dana, u visini 12% bruto plaće, ako su na brodu 5 do 7 dana, u visini 10% bruto plaće, ako su na brodu 3 do 5 dana, u visini 7% bruto plaće, ako su na brodu do 3 dana, dok prema stavku 2. istoga članka, pravo na dodatak ima i posada istraživačkih brodova, i to u visini od 10% bruto plaće.

 

12. Odredbom čl. 54. TKU propisano je pravo na uvećanje osnovne plaće zaposlenika i to za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% te za rad blagdanom i neradnim danom za 150%.

 

13. Odredbom čl. 90. st. 1. ZR-a, propisano je da poslodavac, kojeg obvezuje kolektivni ugovor, ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.

 

14. Prema čl. 198. st. 1. ZR-a kolektivni ugovor može se sklopiti na određeno ili na neodređeno vrijeme. Prema st. 2. istog čl. kolektivni ugovor sklopljen na određeno vrijeme ne smije se sklopiti za razdoblje duže od pet godina.

 

15. Prema čl. 199. st. 1. ZR-a nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka. Prema st. 2. istog članka iznimno od st. 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom može se ugovoriti i duže razdoblje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru.

 

16. Imajući u vidu utvrđenje nižestupanjskih sudova da je KU sklopljen 15. studenoga 2010. i da je u odredbi čl. 2. istoga određeno da se zaključuje na tri godine, s time što je st. 2. toga članka određeno da se KU obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu, što do 15. studenoga 2013. nije učinjeno, to je po shvaćanju ovoga revizijskoga suda, u smislu odredbe čl. 198. st. 2. ZR-a, pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je KU obnovljen na daljnji rok od dvije godine, tj. do 15. studenoga 2015., a nakon čega je KU bio u primjeni sve do 15. veljače 2016., u smislu čl. 199. ZR-a. Pri tome je odlučno za navesti da strankama kolektivnog pregovaranja nigdje nije zabranjeno sporazumjeti se o nastavku primjene kolektivnog ugovora na prešutan način (automatski, ako jedna stranka do određenoga roka ne obavijesti drugu da ne želi daljnju obnovu kolektivnog ugovora), poštujući zakonsku odredbu o najdužem vremenu sklapanja KU na određeno vrijeme (konkretno, ukupno 5 godina).

 

17. U tom smislu je neosnovano pozivanje tuženika na odredbe Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje od 28. srpnja 2012., jer isti nije lex specialis u ovom konkretnom predmetu, gdje se ne raspravlja o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, već o pravima po osnovi radnopravnog odnosa tužitelja kod tuženika, na kojega su se u utuženom razdoblju primjenjivale odredbe čl. 198. i čl. 199. ZR-a. Takvo pravno shvaćanje, u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ovaj sud zauzeo je i u odluci ovog suda broj Rev-44/2022 od 5. travnja 2023.

 

18. S obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da tuženik tužitelju nije isplaćivao ni dodatak s osnove rada subotom, nedjeljom i blagdanom za 2014. i 2015. u visini koja među strankama nije sporna, to tužitelj na temelju odredbe čl. 54. TKU ostvaruje i pravo na dodatke na plaću po navedenim osnovama, slijedom čega su nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja i u tom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo.

 

19. Ne postoji stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava...“

 

9. Isto shvaćanje, prema u suštini istim pitanjima, revizijski sud izrazio je i u odlukama posl. br. Rev 44/2022-2 od 5. travnja 2023. i Rev 591/2022-2 od 5. rujna 2023.

 

10. U tome je sadržan i nedvosmisleni odgovor na pitanja u ovome predmetu postavljena po tuženiku.

 

11. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

11.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena),

 

11.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženika

 

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

12. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. ožujka 2024.