Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž-444/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R., OIB: … iz D. V., koju zastupa odvjetnik D. P. iz P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: … iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-613/2019-27 od 29. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. A. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-613/2019-27 od 29. ožujka 2022. pod točkom I izreke i pod točkom II izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati ukupan iznos od 16.817,93 kn/2.232,12 eur[1] .

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-613/2019-27 od 29. ožujka 2022. pod točkom II izreke u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice od 16.817,93 kn i pod točkom III izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj … kojeg su 13. prosinca 2006. sklopili tužiteljica i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I izreke), tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 16.817,93 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose (točka II izreke) te je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.415,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2022. do isplate (točka III izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak postupka, uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno da se presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 2.662,50 kn.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i za isplatu iznosa od 16.817,93 kn na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužiteljice i tuženika 13. prosinca 2006., prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 17.742,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba čl. 7. tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u kolektivnom sporu.

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkom I izreke i pod točkom II izreke za ukupan iznos od 16.817,93 kn

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koje upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio, pa dakle nisu počinjene povrede koje ističe tuženik. 6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 17.742,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita, da je odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Nadalje je utvrđeno da je zbog valutne klauzule tužiteljica platila više 16.817,93 kn.

8. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik ''valute utočišta'' koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. 9. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81, 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

10. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZPP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio i dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 16.817,93 kn pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., prema kojemu sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika.

11. Na žalbene navode tuženika koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12. Na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegove dokazne prijedloge na okolnost da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo valja odgovoriti da je sud prvog stupnja u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje su važne za donošenje meritorne odluke u ovom sporu.

13. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba podnesena (2. prosinca 2019.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

14. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku iznos od 16.817,93 kn prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos. 16. Na žalbene navode da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. ZIDZPK kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog Zakona, valja reći da se ta odredba ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari, jer tužiteljica ne zahtijeva promjenu valutne obveze, odnosno konverziju kredita iz CHF u EUR, već utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa uplaćenog temeljem ništetne odredbe.

17. Valjalo je stoga odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I izreke i pod točkom II izreke za iznos od 16.817,93 kn.

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkom II izreke u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice od 16.817,93 kn i pod točkom III izreke.

18. Na ukupno dosuđeni iznos sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio zateznu kamatu na pojedinačne iznose. Osnovano u žalbi ističe tuženik da glede tijeka zatezne kamate presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, mada bi po dosuđenom tijeku zatezne kamate bilo za zaključiti da prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio nepošten stjecatelj. No, na čemu sud temelji takav zaključak presuda nema razloga, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. ZPP. Presuda nema razloga ni glede odluke o troškovima postupka, jer sud nije obrazložio da li su troškove koje je priznao tužiteljici bili potrebni za vođenje parnice.

19. Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti presudu pod točkom II izreke u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđene iznose i pod točkom III izreke te u tome dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

20. U ponovnom postupku će sud prvog stupanja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem. To znači da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu odluku za koju će dati jasne i valjane razloge, imajući u vidu odredbu čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, glede zatezne kamate, a glede troškova postupka odredbu čl. 155. ZPP, vodeći računa i o žalbenim navodima tuženika glede troškova postupka.

21. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Velikoj Gorici 6. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor, v.r.