Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-654/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz D. M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z. i umješača na strani tužitelja Lj. G. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 24 P-2958/17-28 od 30. ožujka 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana a žalba umješača na strani tužitelja djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se:

- potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 24 P- 2958/17-28 od 30. ožujka 2022. godine u cijelosti, i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 24 P-2958/17-28 od 30. ožujka 2022. godine u točki I., točki II., točki III. izreke u cijelosti i u točki IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku,

- preinačuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 24 P- 2958/17-28 od 30. ožujka 2022. godine u točki IV. izreke, u dijelu u kojem je umješaču naloženo da zajedno sa tužiteljem naknadi parnični trošak tuženiku, tako da se odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prema umješaču Lj. G.

II.) Tužitelju i umješaču na strani tužitelja ne dosuđuju se troškovi izjavljivanja žalbi.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 24 P-2958/17-28 od 30. ožujka 2022. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja V. G. iz D. M., kojim je traženo da se utvrdi da su ništetni Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 05. prosinca 2015. godine ovjeren kod javnog bilježnika M. J. iz Z., dana 22. prosinca 2015. godine pod poslovnim brojem OV-3425/15, kao i Aneks ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 09. ožujka 2016. godine, a ovjeren od strane javnog bilježnika Ž. B. iz T. dana 10. ožujka 2016. godine, pod poslovnim brojem OV- 1173/16, zaključeni između tužitelja V. G. kao prodavatelja i tuženika T. S. kao kupca, a kojim ugovorom tužitelj V. G. prodaje tuženiku T. S. 720/8456 suvlasničkog dijela čest.zem…., k.o. D. (točka I. alineja 1. izreke), a odbijen je i zahtjev kojim je traženo da se naloži Općinskom sudu u Splitu, stalnoj službi u Trogiru, da u Kartonu zemljišta, Kat. broj zemljišta …, drugi odjeljak, izvrši brisanje dopuštenja sudskog pologa isprava i to Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 05. prosinca 2015. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika M. J. iz Z. dana 22. prosinca 2015. godine pod poslovnim brojem OV-3425/15, kao i Aneksa ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog dana 09. ožujka 2016. godine a ovjerenog od strane javnog bilježnika Ž. B. iz T. dana 10. ožujka 2016. godine pod poslovnim brojem OV-1173/16, koji ugovor je sklopljen između tužitelja V. G. kao prodavatelja i tuženika T. S., kao kupca, za kupoprodaju 720/8456 suvlasničkog dijela čest.zem…., k.o. D., kao i prijepisa posjedovnog lista broj … izdanog od strane područnog ureda za katastar Split, Odjela za katastar nekretnina Trogir od 7. siječnja 2016. godine, Klasa: 935-07/16- 01/7, Ur.br.: 541-26-05/11-16-3, prijepis katastarskog plana čestica za čest.zem…., k.o. D. izdan od Odjela za katastar nekretnina Trogir dana 07.01.2016. godine, a koji upis je proveden Rješenjem Općinskog sudu u Splitu, stalne službe u Trogiru, ZP- 35/16 od 23. ožujka 2016. godine (točka I. izreke alineja 2.).

1.1.) Rješenjem istog broja i datuma odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere da se zabrani tuženiku T. S. svako raspolaganje, otuđenje ili opterećenje nekretnine upisane u Kartonu zemljišta, Kat. br. zemljišta …, drugi odjeljak kod Općinskog suda u Splitu, stalna služba u Trogiru, 720/8456 suvlasničkog dijela čest. zem…., k.o. D., a koji upis je izvršen kao sudski polog na temelju Rješenja Općinskog sudu u Splitu, stalne službe u Trogiru, ZP-35/16 od 23. ožujka 2016. godine na temelju isprava - Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 05. prosinca 2015. godine ovjerenog kod javnog bilježnika M. J. iz Z., dana 22. prosinca 2015. godine pod poslovnim brojem OV-3425/15, kao i Aneksa ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 09. ožujka 2016. godine, a ovjeren od strane javnog bilježnika Ž. B. iz T. dana 10. ožujka 2016. godine, pod poslovnim brojem OV- 1173/16, koji ugovor je sklopljen između tužitelja (predlagatelja osiguranja) V. G., kao prodavatelja i tuženika (protivnika osiguranja) T. S., za kupoprodaju 720/8456 suvlasničkog dijela čest.zem…., k.o. D., te upisan na temelju prijepisa posjedovnog lista broj … izdanog od strane područnog ureda za katastar Split, Odjela za katastar nekretnina Trogir od 7. siječnja 2016. godine, Klasa: 935-07/16-01/7, Ur.br.: 541-26- 05/11-16-3, prijepis katastarskog plana čestica za čest. zem…., k.o. D. izdan od Odjela za katastar nekretnina Trogir dana 07.01.2016. godine, a koji upis je proveden Rješenjem Općinskog sudu u Splitu, stalne službe u Trogiru, ZP-35/16 od 23. ožujka 2016. godine; i da se naloži Općinskom sudu u Splitu, stalnoj službi u Trogiru, da u Kartonu zemljišta, Kat. broj zemljišta …, drugi odjeljak, izvrši upis zabrane raspolaganja, otuđenja ili opterećenja nekretnine upisane u kartonu zemljišta, Kat. broj zemljišta …, drugi odjeljak 720/8456 suvlasničkog dijela čest.zem…., k.o. D. do pravomoćnog okončanja ovog sudskog postupka (točka I. izreke).

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno odbijanjem zahtjeva tužitelja V. G. za naknadom troškova parničnog postupka (točka II. izreke); odbijanjem zahtjeva umješača na strani tužitelja Lj. G. za naknadom troškova parničnog postupka (točka III. izreke); nalaganjem tužitelju V. G. i umješaču na strani tužitelja Lj. G. da naknade tuženiku T. S. troškove parničnog postupka u iznosu od 45.500,00 (točka IV. izreke).

2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbe izjavljuju i tužitelj i umješač na strani tužitelja, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08.., postupku (

57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te da im dosudi i cjelokupni parnični trošak uključujući i trošak izjavljivanja žalbi, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.) Odgovor na žalbe nije podnesen.

4.) Žalbe nisu osnovane.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je ništetnost ugovora o kupoprodaji nekretnine, koji su stranke (tužitelj kao prodavatelj a tuženik kao kupac) zaključile 05. prosinca 2015. godine, i aneksa tom ugovoru sklopljenog dana 09. ožujka 2016. godine, kao i s tim u vezi i zahtjev za uspostavu onakvog zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog ugovora, odnosno prije sudskog polaganja navedenih isprava.

5.1.) Navedene zahtjeve tužitelj je temeljio na činjeničnim tvrdnjama o prividnosti (fiktivnosti) navedenih ugovora – jer je u njima naznačena cijena (10.000,00 kuna) koja je bitno manja od stvarno ugovorene (50.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti) u ranije sklopljenom ugovoru o kupoprodaji od 31. listopada 2015. godine; na činjeničnim tvrdnjama o prijevarnom postupanju tuženika – jer mu je tužitelj temeljem tih ugovora omogućio upis vlasništva vjerujući mu da mu je to potrebno da ostvari kredit iz EU fondova i da će mu iz tog kredita prijevremeno u cijelosti isplatiti kupoprodajnu cijenu a što nije učinio; i na činjeničnim tvrdnjama da je tuženik, nakon potpisivanja navedenih predmetnih ugovora kojim mu je omogućen upis vlasništva na predmetu prodaje, prestao sa izvršavanjem svoje obveze iz ugovora – tj. prestao mu je isplaćivati ugovorenu cijenu dinamikom kako je to prvotno i dogovoreno, pa je i time prevaren od strane tuženika a i nanesena mu je nenadoknadiva šteta.

5.2.) Tijekom postupka, i to nakon zaključenja prethodnog postupka, umješač na strani tužitelja iznio je, kao razlog ništetnosti, činjenice prema kojima prodana nekretnina predstavlja bračnu stečevinu nje i tužitelja, jer da su ju stekli zajedničkim radom tijekom trajanja bračne zajednice, i činjenice da je sa navedenom imovinom tužitelj raspolagao (prodao ju) bez njenog znanja i bez njene suglasnosti za to raspolaganje.

6.) Navedeni zahtjev tužitelja, polazeći pri tome od činjenica navedenih u tužbi te u spis priloženih isprava, kao i od iskaza samih stranaka, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim zauzimajući pristav:

-da prividnost ugovora predstavlja razlog ništetnosti, ali da u konkretnom slučaju, to što su stranke u ispravi o sklopljenom ugovoru o prodaji sačinjenoj dana 05. prosinca 2015. godine, naveli manji iznos (10.000,00 kuna) cijene od one stvarno ugovorene (50.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti) a sve to sa svrhom izbjegavanja plaćanja većeg poreza na promet nekretnina, ne čini sklopljeni ugovor prividnim (fiktivnim) a onda niti ništetnim, pri čemu se sud prvog stupnja poziva na odredbe čl.291.st.1. i čl.285.st.1. i st.2. u svezi čl.324. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05);

-da u tužbi opisano postupanje tuženika koje tužitelj označava prijevarnim, kao i prestanak isplate ugovorene kupoprodajne cijene, ne čini razlog ništetnosti sklopljenog kupoprodajnog ugovora;

-da niti okolnosti koje je u postupku iznio u umješač na strani tužitelja nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. okolnosti koje ne čine činjenični supstrat tužbe – da je tužitelj sklopljenim ugovorom sa tuženikom raspolagao bračnom stečevinom nje i tužitelja i to bez njenog znanja i njene suglasnosti, ne predstavljaju razlog ništetnosti predmetnog ugovora, jer bi se u tom slučaju radilo o prodaji tuđe stvari, a odredbom čl.382. ZOO/05 je propisano da i takav ugovor kojom je prodana tuđa stvar (nekretnina) obvezuje ugovorne strane.

6.1.) Kako nalazi da predmetni ugovor o prodaji nije ništetan zbog naprijed navedenih razloga, i kako nalazi utvrđenim da iz provedenih dokaza ne proizlazi postojanje niti nekog drugog razloga ništetnosti na koje je sud inače dužan paziti uvijek po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl.327. ZOO/05, sud prvog stupnja u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, a odbija kao neosnovan i prijedlog za osiguranjem izdavanjem privremene mjere jer utvrđuje da za to ne postoje pretpostavke propisane odredbom čl.346. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje: OZ/12).

6.2.) Primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a sud prvog stupnja obvezuje tužitelja i umješača na njegovoj strani da tužitelju naknade cjelokupni parnični trošak potreban za vođenje parnice, koji je odmjeren tuženiku u skladu sa vrijednošću predmeta spora i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. – dalje: Odvjetnička tarifa).

7.) Osim što ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a počinjenu time što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tužitelj u žalbi, sporeći njenu pravilnost i zakonitost, u bitnome ponavlja one tvrdnje koje je iznosio u tužbi te tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom – tj. ističe da sud, pri ocjeni prividnosti predmetnog ugovora, koja je sasvim pogrešna i neprihvatljiva, uopće nije uzeo u obzir da je tuženik postupao prijevarno iskoristivši pri sklapanju predmetnog ugovora njegovu već stariju životnu dob; da ga je tuženik svojim prijevarnim postupanjem doveo u zabludu jer mu je tužitelj vjerovao da će mu, nakon uknjižbe i ishođenja kredita iz fondova EU, odmah u cijelosti isplatiti ugovorenu cijenu a što nije učinio; da je tuženik prijevarno postupao i glede predmeta prodaje jer je u ugovor unesena površina koja nije stvarno prodana, a i predmetom prodaje nije bio postojeći objekt na zemljištu i gustirna, čime se je tuženik okoristio, odnosno stekao dio nekretnina bez pravne osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO/05; da je tuženik tužitelja doveo u zabludu i glede vrijednosti predmeta prodaje; da sud nije uzeo u obzir niti je primijenio odredbe ZOO/05 koje reguliraju poništenje ugovora zbog razloga pobojnosti; da je sud morao utvrditi ništetnim ugovor barem za ½ dijela predmeta prodaje iz razloga što se u tom dijelu radi o raspolaganju imovinom njegove supruge s osnova bračne stečevine.

7.1.) Umješač na strani tužitelja (tužiteljeva supruga) također ukazuje u žalbi na bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a jednako kao i tužitelj, a pored toga u žalbi u bitnome ističe sve ono što je navela u podnesku kojim je prijavila svoje sudjelovanje u svojstvu umješača – tj. da je predmetni ugovor ništetan zbog toga što je njime tužitelj raspolagao imovinom koja je bračna stečevina nje i tužitelja, budući da su te nekretnine stečene za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, a da je raspolaganje izvršeno bez njenog znanja i bez njene suglasnosti; pri iznošenju navedenih tvrdnji poziva se u žalbi na odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima, važeće u vrijeme stjecanja bračne stečevine, koje reguliraju institut bračne stečevine kao zajedničke imovine supružnika; poziva se i na odredbe kasnije donesenih Obiteljskih zakona kojima je također regulirano pitanje stjecanja imovine za vrijeme trajanja braka, a poziva se i na odredbe Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ističući pri tome da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i odredbu čl.382. ZOO/05 na koju se je pozvao u pobijanoj presudi, jer ta odredba pretpostavlja da je kupac bio savjestan, odnosno da nije znao da predmet prodaje ne pripada samo prodavatelju već i nekoj trećoj osobi, a tuženik nije bio savjestan jer je za to znao. Zbog svega navedenog smatra da je navedena presuda nezakonita, da je nezakonita i odluka o troškovima postupka budući je protivna odredbi čl.154.st.1. ZPP-a.

7.2.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje, kako one koje iznosi tužitelj tako i one umješača na njegovoj strani, u dijelu u kojem se pobija odluka o predmetu spora, ne mogu se prihvatiti osnovanim, jer za njih nema utemeljenja ni u činjenicama koje proizlaze iz stanja spisa (navoda tužbe, izvedenih dokaza i činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja), a nema utemeljenja ni u relevantnim materijalno pravnim normama koje se u predmetnom slučaju imaju primijeniti na predmetni slučaj. Stoga u navedenom dijelu – tj. glede odluke o predmetu spora, ovaj sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća, kao pravilna, sva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, a ne prihvaća navode žalbe ni tužitelja ni umješača, što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

8.) Prije svega treba reći, a suprotno žalbenim tvrdnjama i tužitelja i umješača, da su u obrazloženju pobijane presude navedeni potpuno jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve odlučne činjenice na temelju kojih je moguće na valjan način ispitati i samu presudu i pravilnost u primjeni materijalnog prava. Isto tako, a budući da ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni nekih drugih nedostataka zbog kojih pobijanu presudu ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, tada su neosnovane žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

8.1.) Također, postupajući po odredbi čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio postojanje niti bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se, u skladu sa navedenom odredbom, uvijek pazi po službenoj dužnosti.

9.) Nadalje, sud prvog stupnja je u provedenom postupku pravilno utvrdio i sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio i materijalno pravo, pa stoga nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, na koje žalbama upire.

10.) Naime, tužitelj je u tužbi te u njoj navedenim činjenicama tvrdio da su ugovor o kupoprodaji od 05. prosinca 2015. godine i njegov aneks od 09. ožujka 2015. godine ništetni – jer da se radi o prividnom (fiktivnom) ugovoru. Pri tome je tužitelj u tužbi iznio i činjenice (pobliže navedene u točki 5.1. obrazloženja ove odluke) na kojima je temeljio postojanje navedenog razlog ništetnosti.

10.1.) Prividnost ugovora doista predstavlja razlog ništetnosti ugovora, i navedeni razlog ništetnosti je propisan odredbom čl.285. ZOO/05. Tom je odredbom propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (st.1.); ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, da taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (st.2.); i da se prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi (st.3.). U smislu navedenih zakonskih odredbi prividan ugovor podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njezina očitovanja koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju određenog obvezno pravnog odnosa da bi se kod trećih osoba izazvao određeni lažni dojam, iako ugovorne strane ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje.

10.2.) U ovom žalbenom stadiju postupka više nije sporno, a što u konačnici proizlazi i iz isprava koje postoje u predmetnom spisu:

-da su stranke 2015. godine, tužitelj kao prodavatelj a tuženik kao kupac, zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnine – dijela čest.zem.490 za ugovorenu cijenu u iznosu od 50.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti;

-da su stranke o navedenoj pogodbi sačinile nekoliko pisanih isprava;

-da su stranke prvo o sklopljenom ugovoru sačinile ispravu, tzv. „cedulju“ datiranu sa 08. listopada 2015. godine, u kojoj je navedeno što je predmet prodaje, koliko iznosi ugovorena cijena (50.000,00 Eura), i da će kupac 01. studenog 2015. godine isplatiti prodavatelju iznos od 5.000,00 Eura te da će ostatak otplatiti u iznosima od po 10.000,00 Eura godišnje;

-da su stranke nakon toga sačinile ispravu „ugovor o kupoprodaji nekretnina“ datiran sa 31. listopada 2015. godine na kojoj nije izvršena ovjera potpisa prodavatelje, i u kojoj je naveden predmet prodaje: dio čest.zem.490 u površini od 720 m2 od njene ukupne površine od 8.456 m2, zajedno sa postojećim objektom, i u kojoj je navedena kupoprodajna cijena od 50.000,00 Eura;

-da je tužitelj u tužbi naveo da navedena isprva – tj. navedeni kupoprodajni ugovor odgovara stvarnoj volji ugovornih strana;

-da su nakon ugovor od 31. listopada 2015. godine stranke sačinile ispravu „ugovor o kupoprodaji nekretnina“ datiran sa 05. prosinca 2015. godine, na kojem je izvršena ovjera potpisa tužitelja kao prodavatelja, i u kojoj je i predmet prodaje naveden jednako kao i u ispravi od 31. listopada 2015. godine, ali je kao kupoprodajna cijena naveden iznos od 10.000,00 kuna;

-da su nakon toga stranke sačinile ispravu „aneks ugovora o kupoprodaji nekretnina od 05. prosinca 2015. godine“, na kojem je izvršena ovjera potpisa tužitelja kao prodavatelja, a njime je izmijenjena odredba ugovora od 05. prosinca 2015. godine kojom je definiran predmet prodaje, tako što je navedeno da tuženik od tužitelja kupuje 720/8456 suvlasničkog dijela čest.zem…. k.o. D.

-da između stranaka ugovora nema spora da stvarno ugovorena kupoprodajna cijena iznosi 50.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, i da je u ispravi od 05. prosinca 2015. godine cijena od 10.000,00 kuna navedena radi manje porezne obveze tuženika kao kupca nekretnine.

11.) Imajući u vidu naprijed navedene činjenice – osobito činjenicu da između stranaka nije sporna visina stvarno ugovorene cijene (50.000,00 kuna), jer ista proizlazi ne samo iz njihovih u tom dijelu potpuno suglasnih iskaza već i iz ostalih isprava koje su stranke sačinile u svezi sklopljene kupoprodajne pogodbe, kao i nespornu činjenicu što je bio stvarni razlog da se u ispravi od 05. prosinca 2015. godine kao iznos cijene navede manji iznos od stvarno ugovorenog, tada je potpuno pravilan zaključak suda prvog stupnja, i ne protivan naprijed citiranim zakonskim odredbama o prividnosti ugovora, da navođenje manje cijene u predmetnom ugovoru ne čini sklopljeni ugovor o kupoprodaji prividnim a onda niti ništetnim.

11.1.) Naime, sukladno odredbi čl.291. ZOO/05, kod ugovora o prodaji nekretnina za koji je zakonom ili voljom ugovornih strana određen obvezni pisani oblik s ovjerom potpisa ugovaratelja, i kada je na ugovoru u čiji je pisano ovjeren sastav voljom ugovornih strana unesen manji iznos cijene od iznosa kojeg su one stvarno ugovorile, on ima pravni učinak, s tim da ima pravnu snagu stvarno ugovoreni iznos cijene kao stvarni disimulirani izraz volje ugovornih stranaka, a ne simulirani pisano označeni manji iznos cijene, ako zakonom nije drugačije određeno. Takav pravni stav suda prvog stupnja, prema kojem navođenje u kupoprodajnom ugovoru manje cijene od stvarno ugovorene ne čini sklopljeni ugovor prividnim i ništetnim, već da to može imati samo utjecaja na izvođenje zaključka o visini obveze kupca, odnosno da li je on svoju obvezu ispunio i u kojem obimu, u skladu je i sa pravnih shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. veljače 1984. godine te pravnim shvaćanjem izraženim u predmetu navedenog suda broj Rev-1655/1998 te u njemu donesenoj odluci od 21. ožujka 2001. godine. Upravo s obzirom na naprijed navedeno nije ništetan ugovor u kojem su stranke navele manji iznos cijene od stvarno ugovorene, jer je prava volja stranaka bila sklapanje ugovora o prodaji nekretnina koje su u istom pobliže navedene i za koje je između stranaka postignuta suglasnost u cijeni, pa se protivne žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene.

12.) U Preostalom (pretežitom) dijelu žalbe tužitelj ukazuje na to da sud prvog stupnja pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir prijevarno postupanje tuženika prema njemu, da je tuženik iskoristio njegovu stariju životnu dob dovodeći ga u zabludu, da je tuženik sklopljenim ugovorom stekao i dio nekretnine koji nije bio predmetnom prodaje pa se u konkretnom slučaju radi i o stjecanju bez osnove iz čl.1111. ZOO/05, a ističe i to da je predmetni ugovor ništetan i zbog razloga koje je tijekom postupka iznio umješač, tj. zbog toga što predmetne nekretnine u ½ dijela predstavljaju bračnu stečevinu.

12.1.) Vezano za naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelju valja odgovoriti da, u skladu sa odredbom čl.2. ZPP-a, sud u parničnom postupku uvijek odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, a u predmetnoj parnici tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, što znači da je mogao prihvatiti samo takav zahtjev, naravno ukoliko postoje zakonom predviđeni razlozi ništetnosti.

12.2.) Okolnosti i činjenice koje tužitelj iznosi u žalbi, a kojima ukazuje na možebitno prijevarno postupanje tuženika te kojima ukazuje na svoju zabludu u koju je doveden postupanjem tuženika, nisu razlog ništetnosti već predstavljaju razlog pobojnosti (čl.280. i čl.284. ZOO/05) ugovora zbog kojih je moguće tražiti poništenje ugovora, a tužitelj takav zahtjev u predmetnoj parnici nije postavio. Dakle, čak kada bi i postojali navedeni razlozi na koje se ukazuje u žalbi tužitelja, temeljem njih sud ne bi bio u mogućnosti prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora zbog vezanosti postavljenim tužbenim zahtjevom.

13.) Tužitelj je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, kada je tražio utvrđenje ništetnosti sklopljenog ugovora, iznosio i činjenicu da je tuženik prestao plaćati mu ugovoreni iznos cijene, dakle iznio je i tvrdnju neispunjenja ugovorne obveze tuženika. Međutim, ni navedeno nije razlog ništetnosti već to čini razlog za raskid sklopljenog ugovora zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze.

14.) Što se pak tiče žalbenih navoda tužitelja o ništetnosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, i to zbog raspolaganja predmetom prodaje koji predstavlja bračnu stečevinu njega i njegove supruge (umješač u predmetnoj parnici), tada treba reći da na navedenim činjeničnim tvrdnjama tužitelj nije niti temeljio postavljeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a nije ih iznosio niti tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom kao razlog ništetnosti.

14.1.) Navedene činjenične tvrdnje je u postupku prvi puta iznijela tužiteljeva supruga kao umješač na strani tužitelja, s tim da je ona u predmetnu parnicu stupila nakon što je već bio zaključen prethodni postupak, a sve te tvrdnje ona ponavlja i elaborira i u podnesenoj žalbi, u kojoj se u sporenju zakonitosti pobijane presude poziva na odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN broj 11/78., 45/89. i 5/90. – u daljnjem tekstu: ZBPO) koji zakon je važio u vrijeme stjecanja predmetnih nekretnina, i to na one njegove odredbe prema kojima bračna stečevina predstavljaju zajedničku imovinu supružnika, na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZVDSP), kojima je regulirano stjecanje zajedničke imovine.

14.2.) Vezano za navedeno u prethodnoj točki obrazloženja treba reći i to da neka osoba ne stupa u tuđu parnicu u svojstvu umješača radi ostvarivanja zaštite nekih svojih prava već sa ciljem pomoći stranci u postojećem postupku da ona uspije u sporu koji je u tijeku. Stoga, a s obzirom da je riječ o stupanju u tuđu parnicu, u skladu sa odredbom čl.208.st.1. ZPP-a, umješač mora parnicu u koju se miješa primiti u onom stanju u kojem se ista nalazi u momentu miješanja. Kako je u momentu miješanja tužiteljeve supruge kao umješača u predmetnu parnicu prethodni postupak već bio zaključen, ona u predmetnoj parnici više nije niti mogla iznositi naprijed navedene činjenice, sve to sukladno odredbi čl.299. ZPP-a.

15.) Međutim, neovisno od naprijed navedenog (dopustivosti iznošenja naprijed navedenih činjenica), žalbu niti tužitelja niti umješača na njegovoj strani ne bi bilo moguće prihvatiti kao osnovanu, čak kada bi bile točne sve činjenične tvrdnje iznesene po umješaču nakon njegova stupanja u parnicu, a koje ponovljene u podnesenoj žalbi. Pri tome, pogrešan je stav umješača da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl.382. ZOO/05, kojom je propisano da kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali da kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

15.1.) Nije sporno da je predmetnim ugovorom tužitelj raspolagao nekretninom koja nije glasila na ime njegove supruge niti je ona bila evidentirana (upisana) kao njihov (su)vlasnik. Stoga, ukoliko su točne tvrdnje da je navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i njegove supruge, tada je tužitelj dijelom prodao tuđu stvar, tj. suvlasnički dio umješača. Međutim, u skladu sa naprijed citiranom odredbom, navedena okolnost ne čini sklopljeni ugovor ništetnim i ona obvezuje te proizvodi učinke prama ugovornim stranama, ali to ne znači da navedeni ugovor nužno proizvodi pravne učinke prema umješaču i da mu pod određenim pretpostavkama (nesavjesnost stjecatelja tj. kupca i savjesnost stvarnog vlasnika otuđene stvari) ne pripada odgovarajuća pravna zaštita, ali on tu zaštitu ne može ostvarivati u predmetnoj parnici već u svojoj vlastitoj u kojoj će biti u mogućnosti postaviti odgovarajući pravno zaštitni zahtjev, naravno ukoliko istu pokrene. U prilog navedenog govore i odredbe specijalnog propisa, a s obzirom da je sporno raspolaganje izvršeno u mjesecu listopadu 2020. godine, to su odredbe sada važećeg Obiteljskog zakona (NN broj 103/15., 98/19. i 47/20. – dalje: ObZ), i to one iz čl.37.st.2. i st.3., kojima je propisano da je za izvanredne poslove na nekretninama ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike poput promjena namjene stvari, većih popravaka, dogradnje, nadogradnje, preuređenja, otuđenja cijele stvari, davanja cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanja hipoteke na cijeloj stvari, davanja pokretne stvari u zalog, osnivanja stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari potrebno je zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika (st.2.); i da nepostojanje suglasnosti za poslove iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe te da bračni drug bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. ovoga članka poduzet ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana.

16.) S obzirom na naprijed izloženo pobijana presuda temelji se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju te je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga valjalo, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, pobijanu presudu u točkama I.1. i I.2., kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi a odbiti žalbe tužitelja i umješača.

16.1.)Isto tako, s obzirom da je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev, pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nema niti tražbinu čije osiguranje je zahtijevao prijedlogom za izdavanje privremene mjere, pa je stoga, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, valjalo potvrditi i doneseno rješenje o odbijanju zahtjeva za osiguranje određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine.

17.) Budući da je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, pravilna je i zakonita i odluka suda prvog stupnja kojom je tužitelj obvezan, temeljem odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

17.1.) Međutim, osnovano umješač na strani tužitelja u žalbi ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu čl.154.st.1. ZPP-a, kada ga je obvezao da i on, zajedno sa tužiteljem naknadi trošak tuženiku. Naime, navedenom odredbom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama. Kako sud pobijanom odlukom nije utvrdio da bi ikoji dio troškova tuženika bio uzrokovan radnjama umješača, tada se osnovano ukazuje u žalbi umješača na nepostojanje njegove obveze da sudjeluje u naknadi troškova tuženiku zajedno sa tužiteljem.

18.) Zbog naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. i t.3. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti a žalbu umješača uvažiti te potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka, sadržanu u točki II. i III. izreke rješenja te u točki IV. izreke rješenja u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da plati trošak tuženiku, a u točki IV. izreke rješenja u dijelu u kojem je obveza plaćanja troškova postupka naložena i umješaču navedenu odluku preinačiti i odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška spram umješača.

19.) Budući da žalbe niti tužitelja niti umješača glede predmeta spora nisu uvažene, ne pripada im ni trošak njihova izjavljivanja pa im isti nije niti dosuđen.

Bjelovar, 6. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak, v.r.