Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž-427/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB: …, iz B., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., zastupane po punomoćnici M. K. K., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 1196/2019-33 od 30. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Z. b. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1196/2019-33 od 30. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke za iznos od 13.392,50 kn /1.777,49 Eur[1] .

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom III. izreke za iznos od 2.812,50 kn / 373,28 Eur i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja I. Š. za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Z. b. d.d. za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 2.242,95 kn /297,69 Eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. … od 28. lipnja 2007., na iznos kunske protuvrijednosti od 19.276,02 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci, koji su sklopili tužitelj I. Š. iz B., OIB: … i tuženik Z. b. d.d., Z., OIB:…, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 33.045,16 kn (tridesettritisućečetrdesetpetkunaišesnaestlipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na: - iznos od 61,68 kn od 06.11.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 70,75 kn od 06.12.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 78,39 kn od 05.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 89,52 kn od 05.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 145,76 kn od 06.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 141,01 kn od 04.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 108,90 kn od 06.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 117,14 kn od 06.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 111,83 kn od 05.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 92,89 kn od 05.08.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 98,06 kn od 06.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 111,74 kn od 04.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 181,14 kn od 06.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 163,88 kn od 06.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 228,78 kn od 06.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 236,20 kn od 06.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 241,00 kn od 06.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 217,99 kn od 07.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 222,16 kn od 06.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 200,16 kn od 06.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 187,73 kn od 07.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 386,15 kn od 05.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 252,46 kn od 05.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 243,78 kn od 06.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 344,61 kn od 06.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 255,18 kn od 05.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 271,75 kn od 06.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 280,30 kn od 06.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 308,07 kn od 07.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 307,18 kn od 06.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 322,40 kn od 05.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 389,57 kn od 06.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 365,81 kn od 05.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 437,15 kn od 07.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 427,68 kn od 06.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 381,02 kn od 06.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 444,00 kn od 07.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 511,51 kn od 06.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 484,48 kn od 05.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 497,51 kn od 05.03.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 452,71 kn od 06.04.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 485,48 kn od 06.05.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 593,33 kn od 07.06.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 565,18 kn od 06.07.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 753,78 kn od 05.08.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 762,17 kn od 06.09.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 599,09 kn od 06.10.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 707,50 kn od 05.11.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 566,26 kn od 06.12.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 584,62 kn od 06.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1.129,78 kn od 07.02.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 611,34 kn od 06.03.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 601,62 kn od 06.04.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 605,91 kn od 05.05.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 612,71 kn od 06.06.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 596,43 kn od 07.07.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 598,83 kn od 04.08.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 586,94 kn od 06.09.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 566,73 kn od 06.10.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 585,23 kn od 07.11.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 578,71 kn od 08.12.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 581,85 kn od 09.01.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 554,20 kn od 08.02.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 564,70 kn od 09.03.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 573,17 kn od 06.04.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,79 kn od 07.05.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 540,70 kn od 06.06.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 517,72 kn od 06.07.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 512,69 kn od 07.08.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 525,78 kn od 06.09.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 545,60 kn od 05.10.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 510,87 kn od 09.11.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 555,56 kn od 07.12.2013. god. pa sve do isplate;

- iznos od 534,70 kn od 09.01.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 558,96 kn od 08.02.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 562,78 kn od 08.03.2014. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2.191,42 kn od 19.03.2014. god. pa sve do isplate,

te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od ukupno 16.205,00 kn (šesnaesttisućadvjestopetkuna), sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan."

2. Protiv dijela navedene presude pod točkama I, II i III izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbene zahtjeve, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 2.242,95 kn. Navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer nije obrazložio razloge ništetnosti, što dovodi do nerazumljivosti u pogledu deklaratornih, ali i kondemnatornog dijela presude, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni. Nadalje navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, jer da tužitelj prilikom podnošenja tužbe niti naknadno nije dokazao pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe sukladno odredbi čl. 186.b. ZPP, da mu je sud sukladno čl. 109. i čl. 186.b. st. 4. ZPP bio dužan naložiti da postavi određeni tužbeni zahtjev, što da nije učinio te je propustio odbiti naknadnu preinaku tužbenog zahtjeva, iako je podneskom od 29. rujna 2021. nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj preinačio tužbu, a iako se tuženik preinaci protivio, sud je preinaku dopustio. Nadalje navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a s tim u vezi i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

3. Žalba nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 33.045,16 kn na ime ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj … kojeg su 28. lipnja 2007. zaključili tužitelj i tuženik.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 23/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik, jer suprotno njegovim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama te se može ispitati.

5.1. Osporavajući pravilnost pobijane presude tuženik upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109., čl. 186.b. ZPP i čl. 190. ZPP u smislu da je zbog propusta suda koji nije pozvao tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio preinačeni tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud da je preinaku dopustio.

5.2. Prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

5.3. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu kojeg su zaključile stranke 28. lipnja 2007. te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, no iznos koji zahtijeva nije određeno naveden. Tužitelj u tužbi nije obrazložio zbog čega nije postavljen određeni zahtjev za isplatu, niti se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da mu tuženik ne želi dati podatke potrebne da se postavi određeni tužbeni zahtjev za isplatu, no sud prvog stupnja nije tužitelja pozvao da postavi određeni tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl. 109. ZPP, već je pozvao tuženika da podnese odgovor na tužbu i po provedenom pripremnom ročištu zaključio prethodni postupak, iako tužitelj nije odredio visinu zahtjeva za isplatu.

5.4. Iako prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja na ispravak tužbe i zaključio prethodni postupak prije nego li je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev za isplatu određeno postavljen nakon izvedenog dokaza vještačenjem i dostavljene relevantne dokumentacije po tuženiku potrebne za vještačenje, navedeni propust nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, stranke su do održavanja glavne rasprave razmijenile podneske, očitovale su se na nalaz i mišljenje vještaka, pa su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke jer se glavna rasprava održala na temelju definiranih činjenica, pravnih elemenata spora i određene visine tužbenih zahtjeva, i na istoj su izvedeni dokazi i raspravljano o rezultatima njihovog izvođenja.

5.5. Neosnovano upire tuženik na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP, jer tužba nije preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka, već je tek tada podneskom od 29. rujna 2021. postavljen određeni tužbeni zahtjev.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj i tuženik 28. lipnja 2007. zaključili ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.276,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita na rok otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatu od 5,20 % godišnje, da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa, a tužitelju su slane obavijesti o promjenama kamatne stope, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba za kupnju automobila za obiteljske potrebe, te da je kredit otplaćen u cijelosti 18. ožujka 2014. Utvrđeno je da je zbog jednostrano mijenjane kamatne stope i valutne klauzule tijekom otplate kredita tužitelj preplatio ukupno 33.045,16 kn, s time da se iznos od 7.273,04 kn odnosi na preplaćenu kamatu uslijed promjenljive kamatne stope više od početno ugovorene, a iznos od 25.772,12 kn na preplaćenu razliku tečaja u anuitetima u kojima je srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta porastao u odnosu na tečaj po kojemu je tužitelju kredit isplaćen 2. srpnja 2007.

8. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i jednostrane promjene kamatne stope, da je odredba kojom je bila ugovorena promjenljiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i kamatnu stopu koja se mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa te ugovaranjem promjenljive kamatne stope na način koji nije bio razumljiv prosječnom potrošaču. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, a presuda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Valja reći i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., izraženom i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., sudovi u pojedinačnim postupcima nisu više dužni ponovno provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer su već kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastalih kao posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika.

10. Neosnovano prigovora tuženik da nema mjesta primjeni odredbe čl. 502.c. ZPP u ovom predmetu, jer vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije odlučno za primjenu odredbe procesne odredbe.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 28. lipnja 2007. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03 takva ugovorna odredba ništetna. Kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 33.045,16 kn, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da mu je tuženik dužan vratiti taj iznos.

13. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO od dana stjecanja.

14. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu) te pravomoćnosti presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

15. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Vezano uz žalbene tvrdnje tuženika o pravu na tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tužitelj plaćao po nižem tečaju CHF, valja reći da za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

17. Prema tome, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi tužitelju troškove izazvane vođenjem parnice. Međutim, osnovano ističe tuženik da je sud prvog stupnja odlučujući o visini troškova koji kao opravdani pripadaju tužitelju, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, navode iznesene u podnesku od 9. travnja 2021. tužitelj je mogao iznijeti na ročištu održanom 14. travnja 2021. pa mu za sastav toga podneska ne pripada nagrada od 1.250,00 kn koju je odmjerio sud, na ročište za objavu presude punomoćnik tužitelja nije pristupio pa mu ne pripada ni 625,00 kn koje mu je sud dosudio, dok je podnesak od 29. rujna 2021. potreban, ali se ne radi o obrazloženom podnesku pa za sastav toga podneska tužitelju po Tbr.8.t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) pripada 25 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn i PDV od 25% (po Tbr. 42. Tarife) iznosi 312,50 kn, a preostali iznos od 937,50 kn za tu radnju je tužitelju neosnovano dosuđen. Prema tome, neosnovano je sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 kn, dok je preostali iznos od 13.392,50 kn tužitelju osnovano odmjeren. Na žalbene navode tuženika glede sastava podneska od 26. veljače 2020., valja reći da je naknada za taj podnesak tužitelju osnovano dosuđena, jer se tim podneskom, po nalogu suda, tužitelj očitovao na navode tuženika iz podneska od 14. veljače 2020., koji je punomoćniku tužitelja uručen na ročištu 19. veljače 2020.

19. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

20. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke i pod točkom III. izreke za iznos od 13.392,50 kn, a na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP preinačiti presudu pod točkom III. izreke za iznos od 2.812,50 kn i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u tome iznosu kao neosnovan odbiti.

21. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana glede glavne stvari.

22. U nepobijanom dijelu pod točkom IV. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 6. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor, v.r.