Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-1292/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB: ..., iz Z., tužiteljice T. R., OIB. ... iz V. M. i tužitelja T. K., OIB: ... iz V. M., (kao nasljednika tužiteljice M. K.., OIB: ... iz V. M.) koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & p. d.o.o. u S., protiv tuženika I. B., iz S., kojeg zastupa punomoćnica I. F. T., odvjetnica u O., radi predaje nekretnine u suposjed, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-5221/2017 od 18. prosinca 2020., u sjednici vijeća 6. listopada 2022.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 5221/2017 od 18. prosinca 2020. u dijelu toč. I. izreke kojim je usvojen zahtjev tužiteljice da joj tuženik preda u suposjed nekretninu u naravi kuću s okućnicom označenu kao čest. zem. 1361/10, 1361/11, 1361/4, 1361/5 upisanih u zk. ul. 13938 k.o. S. i pod toč. II. izreke, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Nepobijana presuda pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za predaju u posjed posebnog dijela nekretnine, garsonijere u prizemlju s južne strane koja se sastoji od sobe i kupatila s WC-om, ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik predati tužiteljici u posjed posebni dio nekretnine, u naravi kuće s okućnicom, označene kao čest. zem. 1361/10, 1361/11, 1361/4, 1361/5 ZU 13938 KO Split i to baš garsonijeru u prizemlju sa južne strane, a koja se sastoji od sobe i kupatila sa WC-om, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“ kao neosnovan. Te usvaja podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik predati tužiteljici u suposjed nekretninu u naravi kuću s okućnicom, označenu kao čest. zem. 1361/10, 1361/11, 1361/4, 1361/5 ZU 13938 KO S.“

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.412,50 kuna.“

2. Navedenu presudu u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužiteljice pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za predaju u posjed posebnog dijela nekretnine – garsonijere u prizemlju s južne strane koja se sastoji od sobe i kupaonice s WC-om i nalazi se na nekretninama označenim kao čest.zem. 1361/10, 1361/11, 1361/4 i 1361/5 upisanim u zk.ul. 13938 k.o. S., te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za predaju u suposjed čest.zem. 1361/10, 1361/11, 1361/4 i 1361/5 upisanih u zk.ul. 13938 k.o. S. koje u naravi predstavljaju kuću s okućnicom.

6. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužiteljice za predaju u posjed posebnog dijela nekretnina (garsonijere) i ocjenu osnovanosti zahtjeva za predaju u suposjed navedenih nekretnina, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su stranke zakonski nasljednici pok. S. B. iza kojeg se vodi ostavinski postupak pod brojem O-3134/11, te u kojem nije izvršena dioba ostavine pa se stranke nalaze u nasljedničkoj zajednici u pogledu ostavine svog oca kao pravnog prednika;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se garsonijera nalazi na južnoj strani kuće i ima poseban ulaz, a sastoji se od sobe s kupaonicom, da je oduvijek imala ključeve od kuće uključujući i od garsonijere, da joj je tuženik 2011. onemogućio ulazak u kuću i garsonijeru i da je od tada kuća isključivo u posjedu tuženika;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je tužiteljica dolazila u kuću po najavi i da joj je ključeve kuće davao ili on ili otac, da je garsonijera tuženikova spavaća soba u kojoj tužiteljica nikada nije boravila niti od garsonijere imala ključ, da tužiteljica sada u kuću ne dolazi jer suživot nije moguć i da je promijenio bravu na ulaznim vratima jer se ista pokvarila;

- da se između stranaka vodi postupak radi utvrđenja da u ostavinsku imovinu iza pok. S. B. ne ulazi cijela obiteljska kuća s okućnicom obzirom tuženik tvrdi da se djelomično radi o njegovoj posebnoj imovini.

7. Na temelju navedenog sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 57. do 65. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) jer se radi o situaciji kada na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dvije ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina tih udjela nije određena bez obzira što je odrediva pa je stvar u zajedničkom vlasništvu. Prema čl. 59. st. 1. ZV-a zajedničar je ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima, dok čl. 65. ZV-a propisuje da se na odnose zajedničara podredno primjenjuju pravila postavljena za suvlasnike. Svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari pa neki od suvlasnika ne može isključiti druge suvlasnike iz suposjeda odnosno tražiti za sebe cijelu stvar u smislu čl. 42. st. 1. ZV-a, dok prema čl. 46. st.1. ZV-a svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegovog suvlasništva. Primjenjujući navedeno materijalno pravo na predmet spora prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao zajedničar (suvlasnik) nije ovlaštena isključiti iz suposjeda tuženika i zahtijevati predaju dijela nekretnine u samostalni posjed pa je odbio osnovni zahtjev za predaju u posjed garsonijere kao posebnog dijela nekretnine.

7.1. Međutim, kako tužiteljica kao zajedničar (suvlasnik) ima pravo na suposjed cijele nekretnine to je sud usvojio eventualno kumulirani zahtjev i obvezao tuženika predati tužiteljici nekretnine koje u naravi čine kuću s okućnicom u suposjed, zaključno navodeći da nije odlučno što suvlasnički omjeri stranaka nisu utvrđeni i što se u pogledu prava iz ostavine vode sporovi jer zajedničar može od drugog zajedničara tražiti predaju u suposjed zajedničke stvari bez obzira što nisu utvrđeni suvlasnički omjeri.

8. U žalbi tuženik potvrđuje da su stranke zakonski nasljednici iza pok. oca S. B. iza kojeg nije pravomoćno okončan ostavinski postupak jer se između nasljednika vode sporove radi utvrđivanja sastava ostavinske imovine i da predmetne nekretnine ne ulaze u ostavinsku imovinu kao cjelina. Obzirom na navedeno smatra da sud nije imao zakonske mogućnosti naložiti tuženiku predaju u suposjed predmetnih nekretnina jer nisu utvrđeni suvlasnički omjeri stranaka pa se tužiteljica ne može smatrati suvlasnicom koja bi imala pravo na suposjed. S tim u vezi tuženik se poziva na sudsku praksu VSRH broj Rev-1235/15, Rev-1727/92, Rev-2025/89 i Rev- 2133/93. Nadalje, smatra da je zahtjev tužiteljice postavljen protivno čl. 10. Zakona o zemljišnim knjigama jer tužiteljica nekretnine nije označila prema njezinim oznakama iz zemljišne knjige pa je takav zahtjev neprovediv. Prema stanju upisa u zk.ul. 13938 k.o. Split evidentno je da se sastoji od više zemljišnoknjižnih tijela i da su u prvom zk. tijelu upisane čest.zem. 1361/4 vinograd 2 m2, čest.zem.1361/5 dvor 50 m2, čest.zem. 1361/10 zemljište bez zgrade 131 m2 i čest.zem. 1361/11 dvor 67 m2 s upisom u B listu – društveno vlasništvo, dok drugo zk. tijelo čini zgradu bez zemljišta sagrađenu na čest.zem. 1361/10 na površini od 131 m2 koja je etažirana te je vlasnica etaže E-1 podruma B. D. koja nije stranka u ovom postupku. To znači da tužiteljica koja traži predaju u suposjed cijele nekretnine od tuženika, a koji nije u posjedu svih etaža a niti je ostavitelj bio vlasnik svih etaža, pa udovoljavanje takvom zahtjevu presudu čini nezakonitom i arbitranom. Smatra da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a jer sud ne navodi koje je dokaze proveo i koje činjenice utvrdio, te su izostali razlozi o analizi i ocjeni dokaza. To se odnosi na priloženu materijalnu dokumentaciju koja prikazuje tuženikovu kamenu kuću s pomoćnim objektom u zaseoku Milići koju je tužiteljica započela koristiti 2011. prema dogovoru o korištenju i diobi što je potvrdio tužiteljičin suprug T. K., pa je tuženik smatrao da korištenjem njegove kuće u Z. (zaseok M.) i nedolaženjem na predmetnu nekretninu su riješeni njihovi odnosi dok se ne okonča ostavinski postupak iza pok. S. B. Tužiteljica od 2011. godine s njim ne komunicira i nije pokazala želju za korištenjem i suposjedovanjem predmetne nekretnine, niti je pokušala ostvariti kontakt s ikim od članova njegove obitelji koji žive na toj adresi gdje je njemu i obitelji jedini dom. Tužiteljica je u predmetu broj P-9580/2015 podnijela tužbu radi isplate koristi koju je imao upotrebom njezine stvari (predmetne nekretnine) te je ovu parnicu pokrenula radi jačanja pravne pozicije u navedenom postupku, a da tužiteljica nije onemogućavana u posjedu nekretnina govori i korespondencija odvjetnika stranaka iz predmeta broj P-9580/2015.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je iznio razloge o činjenicama na temelju kojih je ocijenio osnovanost zahtjeva tužitelja. Međutim, zbog pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjskog suda da nije potrebno utvrditi da li tužiteljica M. K., odnosno sada T. K., D. K. i T. R. koji su stupili u poziciju tužitelja kao njezini pravni slijednici, ima suvlasničko pravo kao nasljednica na nekretninama pok. oca, činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno i ne omogućuje ovome sudu ocjenu zakonitosti presude sa stajališta primjene materijalnog prava.

10. U rješenju broj Rev-1235/2015 od 12. listopada 2016. u postupku u kojem je predmet spora zahtjev tužiteljice kao zakonske nasljednice da joj tuženici predaju u suposjed nekretnine koje čine ostavinsku imovinu pokojnika, u kojem je utvrđeno:

- da ostavinski postupak nije dovršen,

- da tužiteljica ulazi u krug nasljednika prvog nasljednog reda i da se vode postupci između nasljednika o valjanosti oporuke i o pravu na nužni dio,

- te da tužiteljica kao nasljednica, bez obzira što alikvotni dijelovi na ostavinskoj imovini još nisu utvrđeni, ima pravo na suposjed ostavinske imovine, jer je trenutkom smrti uspostavljena pravna zajednica među sunasljednicima pa za priznavanje prava na suposjed sunasljedniku nije potrebno utvrđenje veličine suvlasničkog dijela,

odgovarajući na pravna pitanja podnositelja revizije:

„1. Je li moguće naložiti predaju u suposjed nekretnine ako nasljednički udjeli sunasljednika nisu odredivi?

2. Je li moguće odlučivati o pravu na posjed sunasljednika i naložiti predaju u suposjed nekretnine, bez da se kao prethodno pitanje utvrde opseg ostavinske imovine, veličina nasljednog dijela i opseg prava koja pripadaju određenim sunasljednicima, sukladno čl. 12, članku 213. ili članku 313. stavku 1. ZPP)“,

VSRH je iznio pravno stajalište, pozivajući se na čl. 42. st. 1. ZV-a, da se tužiteljica ne može smatrati suvlasnicom koja bi imala pravo stvar posjedovati zajedno s ostalim suvlasnicima, a razmjerno svojem dijelu, kao i da sud ne može naložiti predaju stvari u suposjed tužiteljici, a ostaviti otvorenim sporno pitanje veličine suvlasničkih dijelova, ukazujući da je izneseno stajalište nižestupanjskih sudova protivno zauzetim shvaćanjima revizijskog suda u presudama Rev-1727/92-2 od 5. studenog 1992., Rev-2025/89 od 5. listopada 1989. i Rev-2133/1993-2 od 1. ožujka 1995.

11. Kako je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima pravo na suposjed već samim time što je zakonska nasljednica iza pok. oca, to je pravno stajalište suda prvog stupnja protivno iznesenom pravnom stajalištu VSRH u činjenično identičnom sporu kao što je predmetni, a obzirom nije utvrđeno ima li tužiteljica pravo suvlasništva temeljem nasljeđivanja iza pok. oca na predmetnim nekretninama to je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženika i primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski sud je dužan utvrditi ima li tužiteljica pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama temeljem nasljeđivanja uzimajući u obzir da su nekretnine bile predmetom oporučnog raspolaganja pok. S. B., ali i da je ostavinska imovina u pogledu predmetnih nekretnina sporna. Obje ove činjenice proizlaze iz navoda stranaka obzirom nije priklopljen ostavinski spis, niti su u presudi navedeni i opisani sporovi koje stranke vode u vezi ostavinskog postupka. Sud je dužan utvrditi je li oporuka pok. S. B. osporena od nasljednika, je li sporna ostavinska imovina u pogledu predmetnih nekretnina i koji je temelj nasljeđivanja predmetne imovine (zakon ili oporuka), odnosno utvrditi što je predmetom sporova na koje su stranke upućene iz ostavinskog postupka. Ima li tužiteljica po osnovu nasljeđivanja pravo suvlasništva sud će utvrditi kao prethodno pitanje u ovoj parnici ili će prekinuti postupak do okončanja ostavinskog postupka. Kod ponovnog odlučivanja potrebno je uzeti u obzir i stanje upisa nekretnina u zemljišnoj knjizi prema kojem je nekretnina djelomično etažirana i ne predstavlja vlasništvo pok. S. B. Novom odlukom sud će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Varaždin, 6. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.