Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-995/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. K. pok. Š. iz J., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz ZOU Ž. Ž. i J. S. Z. u Š., protiv tužene O. T., OIB: …, koju zastupa zakonski zastupnik K. J., a ovog M. P., diplomirana pravnica u T. i djelatnica tužene, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 8 P-2139/2018-37 od 22. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužene djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 8 P-2139/2018- 37 od 22. srpnja 2022. godine:

- potvrđuje u točki 1. izreke u odnosu na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na dijelu čest.zem…., k.o. J., koji dio ima površinu od 14 m2, i koji je u skici lica mjesta mjerničkog vještaka I. T. od 06. lipnja 2022. godine označen slovima A-J-H-I-A,

- preinačuje u preostalom dijelu pa se sudi:

1.) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj Š. K., sin pokojnog Š. OIB: …, iz J., nasljedstvom iza smrti svojih roditelja Š. K. pok. S. i M. K. ud. Š. te provedenom materijalno pravnom diobom sa sunasljednicima, stekao vlasništvo nekretnine koja predstavljaju okućnicu kuće zemljišnoknjižne oznake čest.zgr…. k.o. J., i to dijela čest.zem…. k.o. J. površine 9 m2, koji dio je na skici mjesta očevida vještaka mjernika I. T. od 06. lipnja 2022. godine označen slovima A-B-C-D-J-A.“

2.) Nalaže se tuženoj O. T., T., OIB: …, da tužitelju Š. K. iz J., OIB: …, na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 8.219,75 kuna / 1.090,95 eura[1] , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 8 P-2139/2018-37 od 22. srpnja 2022. godine, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja Š. K. iz J., pa je utvrđeno da je tužitelj nasljedstvom iza smrti svojih roditelja Š. K. i M. K. te provedenom materijalno pravnom diobom sa sunasljednicima stekao vlasništvo nekretnina koja predstavljaju okućnicu kuće zemljišnoknjižne oznake čest.zgr…. k.o. J., koje nekretnine su na skici mjesta očevida vještaka mjernika I. T. od 06. lipnja 2022. godine prikazane kao dio čest.zem…. k.o. J. površine 14 m2, označen slovima A-J- H-I-A, i dio čest.zem…. k.o. J. površine 9 m2 označen na skici slovima A-B-C-D-J-A (točka 1. izreke).

1.1.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tuženoj O. T. naloženo da tužitelju Š. K. isplati iznos od 29.562,50 kuna (točka 2. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužena O. T. zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te dosudi tuženoj parnični trošak, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje prava vlasništva na fizičkim točno određenim dijelovima jedne zemljišne čestice – čest.zem…., i to jednog dijela u površini od 14 m2, i jednog u površini od 9 m2, a koji dijelovi su pobliže opisani u izreci pobijane presude i u skici lica mjesta mjerničkog vještaka od 06. lipnja 2022. godine.

6.) Sud prvog stupnja pobijanom presudom postavljeni tužbeni zahtjev ocjenjuje osnovanim, i to nakon što utvrđuje slijedeće važne činjenice:

- da je tužitelj upisan kao vlasnik čest.zgr…. k.o. J. koja u naravi predstavlja zgradu – caffe bar S. te da se predmet spora nastavlja na navedenu zgradu u pravcu juga; - da je provedenim očevidom (23.11.2015.) predmet spora prvotno identificiran kao dio čest.zem…. u skici označen slovima A-A1-D1-E-A površine 14 m2, i kao dio čest.zem…. označen slovima D1-G1-F-E-D1 površine 28 m2;

- da navedeni predmet spora u naravi predstavlja štekat caffe bara S., a nastavno prema jugu nastavlja se trotoar koji je, u skici vještaka sačinjenom prilikom identifikacije na očevidu održanom 23.11.2015. godine, označen slovima A1-D1-D-C- B-A1 (dio čest.zem.344/1 površine od 8 m2) i slovima D-G-G1-D1-D (dio čest.zem.5734/1 površine od 12 m2);

- da prema skici mjerničkog vještaka, sačinjenoj 06. lipnja 2022. godine nakon preklopa identificiranog predmeta spora sa sadašnjim katastarskim planom, predmet spora ima ukupnu površinu od 64 m2 i sastoji se od četiri dijela dviju čestica: od dva dijela čest.zem…. označenih slovima A-J-H-I-A površine od 14 m2 i označen slovima A-B-C-D-J-A površine od 9 m2, i od dva dijela čest.zem…. označen slovima F-G-H-J- F površine od 28 m2 i označen slovima D-E-F-J-D površine od 13 m2,

- da je tužitelj nakon navedenog mišljenja te sačinjene skice lica mjesta od 06. lipnja 2022. godine ustrajao kod zahtjeva samo glede onih dijelova predmeta spora koji se nalaze na čest.zem….;

- da je tužiteljev otac Š. K. umro 1952. godine i u ostavinskom postupku u spisu predmeta O-285/52 kao njegov nasljednik na njegovoj imovini, zajedno sa suprugom M. i ostalom djecom i kćerima, proglašen je i tužitelj u1/8 dijela;

- da je tužiteljeva majka M. K.n umrla 2002. godine i da su u ostavinskom predmetu O-130/02, kao njeni nasljednici na njenoj ostavinskoj imovini proglašeni temeljem zakona i sporazuma o diobi nasljedstva njezina djeca, a među njima i tužitelj Š. K.;

- da za predmet spora, tj. zemljište na kojem se nalazi štekat uz postojeći caffe bar, O. T., počevši od 2002. godine pa nadalje, naplaćuje naknadu (općinski porez) za zaposjedanje i korištenje javne površine od imatelja obrta koji u navedenom objektu obavljaju obrtničku djelatnost.

- da se čest.zem…. obala nalazi u Popisu II pomorskog dobra, i da je pod brojem Z- 8287/18 na temelju prijavnog lista od 15. svibnja 2017. godine i na temelju rješenja Područnog ureda za katastar Šibenik od 12. travnja 2018. godine izvršena dioba navedene čestice te su na taj način formirane čestice …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, sve k.o. J.;

- da je u katastru promjenom 2/1992 temeljem provedbe upisa zgrade, čest.zem…. cijepana i formirana je čest.zem…. neplodno površine 87 m2 te u posjedovnom listu broj … upisana kao posjed K. B. (baka tužitelja) i K. Š. (otac tužitelja), a promjenom iz 2017. godine temeljem provedbe parcelacije i evidentiranja pomorskog dobra izbrisana je iz navedenog posjedovnog lista i upisana u posjedovni list broj 1322 kao posjed novog vlasnika O. T.;

- da je u katastru od 1997. godine čest.zem…. upisana u posjedovnom listu broj … u posjedu M. Z. J., s tim da joj je temeljem parcelacije i evidentiranja pomorskog dobra izmijenjena površina sa 6224 m2 na 1169 m2;

- da iz prihvaćenih iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je predmet spora oduvijek bio u stvarnom te vlasničkom posjedu obitelji K. – prvo tužiteljeva djeda S. K., nakon njega tužiteljeva oca Š. K. i majke M. K., a nakon njih i osobno tužitelja;

- da su na predmetu spora ranije postojale dvije jame koje su prednici tužitelja koristili za farbanje ribarskih mreža za svoje potrebe i potrebe mještana T., a nakon toga na mjestu tih jama je sagrađen štekat kao sastavni dio kaffe bara, koji je temeljem sporazuma nasljednika K. Š. pok. Š. i K. M. pripao tužitelju.

6.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, a osobito da se tužitelj osobno te putem svojim pravnih prednika (otac Š. i majka M. te djed S.) nalazi u dugogodišnjem samostalnom posjedu predmetne nekretnine barem od 1952. godine, a primjenjujući na predmetni slučaj pravni stav Europskog suda za ljudska prava izražen u odluci donesenoj u predmetu Trgo protiv Hrvatske, koji stav je prihvaćen i od strane VSRH u nizu njegovih odluka, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su roditelji tužitelja stekli pravo vlasništva predmeta spora dosjelošću dugogodišnjim izvršavanjem posjeda do 17.studenog 1999. godine, tj. do ukidanja odrede čl.388.st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00.,114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZVDSP), kojom odredbom je bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. godine, a da je tužitelj vlasništvo od roditelja stekao nasljeđivanjem i sporazumom o diobi nasljedstva sa ostalim sunasljednicima. Stoga sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

7.) Pobijajući pravilnost i zakonitost navedene presude tužena u žalbi u bitnome ističe da je presuda nerazumljiva i da proturječi sama sebi i u njoj iznesenim razlozima; da dijelovi čest.zem…., glede kojih je prihvaćen tužbeni zahtjev, predstavljaju javnu površinu, jer upravo iz nalaza i mišljenja vještaka te po njemu sačinjene skice lica mjesta od 06. lipnja 2022. godine izvjesno proizlazi da dio navedene čestice označen slovima A-B-C-D-J-A u površini od 9 m2 u naravi čini trotoar (pločnik) koji je sastavni dio javne asfaltirane ceste; da i drugi dio čest.zem…. označen u skici mjerničkog vještaka slovima A-J-H-I-A površine 14 m2, koji je sada u naravi štekat, čini dio javne površine, odnosno dio je ulice O. S. I.; da su navedeni dijelovi navedene čestice u vlasništvu tužene O. T. sukladno odredbama čl.100. Zakona o cestama (NN broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. i 144/21. – dalje: ZC), jer je riječ o nerazvrstanoj cesti koja kao javno dobro u općoj uporabi predstavlja vlasništvo jedinice lokalne samouprave na kojem druge osobe ne mogu stjecati stvarna prava pa ni pravo vlasništva; da sud prvog stupnja, pri ocjeni postojanja posjeda tužitelja i njegovih prednika na predmetu spora, nije uzeo u obzir snimku iz zraka predmetnih nekretnina iz 1959. godine, iz koje nije vidljivo da bi predmet spora bio ograđen nekim zidom zajedno sa nekretninama koje su nesporno u vlasništvu obitelji tužitelja, kao što nije uzeo u obzir niti činjenicu da za korištenje navedene površine na kojoj se nalazi štekat O. T. naplaćuje od korisnika te površine godišnju naknadu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je sud prvog stupnja pobijanom odlukom pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužene.

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje mogu se samo djelomično prihvatiti kao osnovane, što će biti i obrazloženo u nastavku ove odluke.

8.) Osnovane su žalbene tvrdnje da pobijana presuda u svojem obrazloženju ne sadrži razloge za sve činjenice koje su odlučne, a osobito ne vezano za ispunjenje pretpostavki stjecanja prava vlasništva na predmetu spora dosjelošću, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. Međutim, u predmetnom slučaju to ne čini razlog za ukidanje pobijane presude, jer je navedenu manjkavost u obrazloženju bilo moguće otkloniti na temelju dokaza koji su po prvostupanjskom sudu izvedeni te koji postoje u spisu predmeta, a što je i učinio ovaj drugostupanjski sud temeljem procesnih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a.

8.1.) Isto tako, osnovane su i žalbene tvrdnje o postojanju žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tužene u dijelu u kojem je sud pobijanom presudom prihvatio dio tužbenog zahtjeva u pogledu onog dijela (A-B-C- D-J-A) čest.zem…. koji se iskorištava (nogostup) kao sastavni dio javne ceste. U preostalom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, pobijana odluka je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

9.) Uvodno valja napomenuti da je prvotnim zahtjevom postavljenim nakon obavljenog očevida 03. studenog 2015. godine (list 14-17) te nakon provedene identifikacije predmetnih nekretnina, o čemu je vještak sačinio skicu lica mjesta od 23. studenog 2015. godine, tužitelj tražio utvrđenje svoga vlasništva na prijeporu koji je u naravi štekat ispred kaffe bara „S.“ kao njegov sastavni dio, a radilo se je o dijelovima dviju čestica – čest.zem…. i čest.zem…., no ne i na dijelovima ovih dviju čestica koji u naravi čine nogostup. Međutim, konačno postavljenim zahtjevom o kojem je i odlučeno pobijanom presudom, tužitelj je prema novoj skici lica mjesta mjerničkog vještaka od 06. lipnja 2022. godine (list 147) utvrđenje prava vlasništva, osim na onom dijelu čest.zem…. koji u naravi čini štekat (označen u skici slovima A- J-H-I-A) te koji je i prvotno bio utužen, zatražio i na dijelu te iste čestice položen uz štekat koji u naravi čini nogostup (pločnik) a koji je u navedenoj novoj skici označen slovima A-B-C-D-J-A. Pri tome treba reći da je navedenu novu skicu lica mjesta mjernički vještak sačinio radi uklapanja predmeta spora u novo stanje u katastarskom planu nastalo nakon provedenog cijepanja 2017. godine i čest.zem…. i čest.zem…..

9.1.) Dakle, prijepor o kojem je odlučeno pobijanom presudom nalazi se isključivo na čest.zem…., a ne i na čest.zem…..

10.) Iz u spisu priložene dokumentacije (zemljišnoknjižnih izvadaka) proizlazi da je čk.br…., sa površinom od 87 m2 te kulturom neplodno, u zemljišnoj knjizi prvotno bila upisana kao općenarodna imovina sa organom upravljanja M. N. O. J., i to od 1948. godine, a od 2011. godine upisana je kao vlasništvo O. T., s tim da je 2018. godine u zemljišnoj knjizi provedeno cijepanje iz 2017. navedene čestice na dvije nove – na čest.zem…. neplodno sa 32 m2, na kojoj se i nalazi prijepor prikazan u skici mjerničkog vještaka od 06. lipnja 2022. godine, i na čest.zem…. uređeno zemljište sa 53 m2.

11.) Kada je riječ o pravnom statusu navedene nekretnine treba reći i to da iz dokaza koji postoje u spisu predmeta – rješenja o utvrđivanju granice pomorskog dobra te uz njega pripadajuće dokumentacije pribavljene od Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture – Sektora upravljanja pomorskim dobrom, lučkim i koncesijskim sustavom – Povjerenstva za granice (list 65-85), potpuno izvjesno proizlazi da se prijepor o kojem je odlučeno pobijanom presudom te koji se nalazi na čest.zem…., nalazi izvan utvrđene granice pomorskog dobra na čest.zem….. Stoga navedeni status na mogućnost stjecanja prava vlasništva prijepora nema utjecaja u smislu odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16. – dalje: ZPDML).

12.) Međutim, iz rezultata provedenog očevida i izvršene identifikacije predmetne čest.zem…. (list 14-17) te skice mjerničkog vještaka(list 22 i 147) izvjesno proizlazi da dio te čestice u površini od 9 m2, koji je u skici prikazan slovima A-B-C-D-J-A, u naravi predstavlja trotoar (nogostup) uz javnu cestu O. S. I. u mjestu J., i da se navedeni dio prijepora i iskorištava kao trotoar, i kao takav predstavlja javnu površinu, odnosno da isti predstavlja javnu, tj. nerazvrstanu cestu, slijedom čega na istome nije moguće stjecanje prava vlasništva.

12.1.) Naime, u skladu sa odredbama Zakona o cestama (NN broj 84/11., 18/13,. 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14. – dalje: ZC), i to u skladu sa odredbom iz čl.3.st.1. i st.2., javne ceste su javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu Republike Hrvatske te se ne mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se na njima mogu stjecati druga stvarna prava osim u slučajevima propisanim navedenim zakonom. Nadalje, navedenim zakonom reguliran je i pravni status tzv. nerazvrstanih cesta a to su, sukladno odredbi čl.98.st.1. ZC, ceste koje se koriste za promet vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim navedenim zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste. U smislu odredbe čl.100.st.1. istog zakona nerazvrstanu cestu čine: cestovna građevina (donji stroj, kolnička konstrukcija, sustav za odvodnju atmosferskih voda s nerazvrstane ceste, drenaže, most, vijadukt, podvožnjak, nadvožnjak, propust, tunel, galerija, potporni i obložni zid, pothodnik, nathodnik i slično), nogostup, biciklističke staze te sve prometne i druge površine na pripadajućem zemljištu (zelene površine, ugibališta, parkirališta, okretišta, stajališta javnog prijevoza i slično). Konačno odredbom čl.101. istog zakona propisano je da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi (st.1.); da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste (st.2.); i da se dio nerazvrstane ceste namijenjen pješacima (nogostup i slično) može dati u zakup sukladno posebnim propisima, ako se time ne ometa odvijanje prometa, sigurnost kretanja pješaka i održavanje nerazvrstane ceste (st.3.).

12.2.) Dakle, imajući u vidu navedene zakonske propise te utvrđenje da dio prijepora na čest.zem…., o kojem je odlučeno pobijanom presudom te koji je označen slovima A-B-C-D-J-A, predstavlja nogostup te kao takav čini javno dobro u općoj uporabi – tj. nerazvrstanu cestu te se kao takav i iskorištava, tužitelj na navedenom dijelu čest.zem…. nije mogao steći pravo vlasništva, pa niti dosjelošću kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja. Stoga je u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja, kada je u navedenom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužene.

12.3.) Zbog naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužene te preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu i odbiti dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje tužiteljeva prava vlasništva tužitelja na dijelu čest.zem…., koji dio ima površinu 9 m2 i označen je u skici lica mjesta od 06. lipnja 2022. godine slovima A-B-C-D-J-A.

13.) Žalba tužene u preostalom dijelu u kojem se osporava stjecanje prava vlasništva na dijelu čest.zem…., koji dio ima površinu od 14 m2 te je u skici lica mjesta od 06. lipnja 2022. godine označen slovima A-J-H-I-A, nije osnovana, odnosno neosnovane su tvrdnje tužene da i navedeni dio prijepora predstavlja javnu površinu, tj. da je sastavni dio nerazvrstane ceste na kojem nije moguće stjecanje prava vlasništva.

14.) Naime, iz rezultata provedenog očevida i izvršene identifikacije predmetne čest.zem…. (list 14-17) te skice mjerničkog vještaka(list 22 i 147) izvjesno proizlazi da dio te čestice u površini od 14 m2, koji je u skici prikazan slovima A-J-H-I-A, u naravi predstavlja štekat kao dio kaffe bara u zgradi sagrađenoj na čest.zem…., uz koji je nastavno položen nogostup, tj. dio iste čestice koji čini dio javne površine (javnog dobra u općoj uporabi – nerazvrstane ceste) u mjestu J.. Dakle, navedeni dio čest.zem…., ne da nije upisan kao javno dobro u općoj uporabi nego se isti niti ne iskorištava kao dio takvog dobra, odnosno ne iskorištava se kao nogostup, pa su stoga neutemeljene žalbene tvrdnje tužene da na navedenom dijelu prijepora tužiteljevi pravni prednici te tužitelj osobno, kao posjednici i korisnici navedene prijeporne površine, nisu mogli steći pravo vlasništva.

15.) Tužitelj je tijekom postupka (u tužbi i kasnijim očitovanjima) tvrdio da je predmetne nekretnine stekao temeljem nasljedstva iza svojih prednika i diobom sa ostalim sunasljednicima, ali je ustvrdio i to da su predmetne nekretnine oduvijek predstavljale posjed obitelji K. – tj. njegovih roditelja Š. i M. K., a prije njih njegova djeda S. K., odnosno da su oduvijek uživane i posjedovane kao okućnica njihove kuće, čime tužitelj ukazuje i na moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Upravo na te okolnosti su po prvostupanjskom sudu i izvođeni dokazi saslušanjem svjedoka M. J., A. K., V. S., N.-N. Đ., I. Č..

16.) Kad je riječ o stjecanju prava vlasništva dosjelošću – tj. dugogodišnjim barem poštenim samostalnim posjedovanjem, tada je potrebno imati u vidu i odredbu čl.388.st.1. i st.2. ZVDSP kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava prosuđuje primjenom onih zakonskih odredbi koje su važile i bile u primjeni u vrijeme stjecanja stvarnih prava, njihovih promjena i njihova prestanka. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, i prema odredbama sada važećeg ZVDSP (čl.159. i čl.160.), jednako kao i prema odredbama prije važećih zakonskih propisa (Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima - ZOVO i Opći građanski zakonik - OGZ), jesu samostalan posjed nekretnine koja se stječe, potrebna kvaliteta (mora biti barem pošten) tog posjeda, te zakonom propisana duljina (10 odnosno 20 godina) neprekidnog trajanja posjeda – ovisno o tome da li je posjed samo pošten, ili se radi o kvalificiranom posjedu (poštenom, istinitom i zakonitom).

16.1.) Za pravilnu ocjenu da li su predmetne nekretnine stečene u vlasništvo u smislu navedenih odredbi bilo je potrebno utvrditi u kakvom se je pravnom režimu nalazila predmetna čest.zem…. – odnosno da li je ista kroz razdoblje samostalnog posjedovanja bila društveno vlasništvo odnosno općenarodna imovina, ili u vlasništvu fizičkih osoba, što je sud prvog stupnja i utvrdio pribavljanjem potpunog (povijesnog) zemljišnoknjižnog izvatka (list 86-90), iz kojeg potpuno izvjesno proizlazi da je navedena zemljišna čestica u zemljišnoj knjizi od 1948. godine bila upisan kao općenarodna imovina – sa upisanim organom upravljanja M. N. O. O. J., i takav upis u zemljišnoj knjizi je egzistirao sve do 2011. godine, kada se je na istoj kao vlasnik upisala tužena.

17.) Nadalje, iz iskaza u postupku saslušanih naprijed imenovanih svjedoka, koje je sud prvog stupnja prihvatio kao istinite, proizlazi da je dio prijeporne površine čest.zem…., koji sada u naravi predstavlja štekat ugostiteljskog objekta, oduvijek bio u nesmetanom i neprekinutom posjedu obitelji K. – i to prvo tužiteljeva djeda S. i tužiteljeva oca Š.koji je preminuo 1952. godine, a nakon toga njegovih nasljednika – supruge M. (tužiteljeve majke) te djece a među njima i tužitelja Š. K., s tim da je tužiteljeva majka umrla 2002. godine, a nakon nje posjedovanje je nastavio tužitelj kao njen nasljednik temeljem sporazuma o diobi nasljedstva sa ostalom braćom i sestrama. Iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenih iskaza svjedoka proizlazi da je ne prijepornom dijelu čest.zem…., i to upravo na dijelu na kojem se sada nalazi štekat ugostiteljskog objekta, obitelj K. prvo imala jame koje je koristila za farbanje ribarskih mreža za svoje potrebe i potrebe mještana J., da su krajem 60-ih godina navedene jame zatrpane pa je sporni dio korišten kao okućnica uz njihovu kuću sve dok na njemu nije sagrađen štekat kao sastavni dio ugostiteljskog objekta. Isto tako, navedeni svjedoci su u suglasju ustvrdili da navedena površina nikada nije korištena niti kao cesta niti kao pješački nogostup, te da posjed navedenog prijepora nitko nikada nije sporio obitelji K.

17.1.) Dakle, iz iskaza saslušanih svjedoka bi proizlazilo da je na prijepornom dijelu naprijed navedene čestice posjed obitelji K. izvršavan samostalno i nesmetano najkasnije od 1952. godine, i taj posjed je egzistirao i u momentu (01. siječnja 1997.) stupanja na snagu ZVDSP, što znači da je isti trajao preko 40 godina. Pri tome treba reći i to da čest.zem.344/1, tijekom cijelog tog vremenskog razdoblja u katastru bila upisana kao posjed članova obitelji K.

17.2.) U sporenju pravilnosti navedenog utvrđenja tužena se u žalbi neosnovano poziva na snimku predmetnih nekretnina iz zraka napravljenu 1959. godine, neosnovano tvrdeći da istu sud prvog stupnja nije pravilno cijenio prilikom utvrđivanja činjenice posjedovanja predmetnih nekretnina iako iz nje ne proizlazi da bi na prijeporu postojale ikakve građevine koje bi ukazivale na izvršavanje posjeda od strane obitelji K.. Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane jer se na temelju navedene snimke ne može zaključivati o stvarnom izvršavanju posjeda na prijeporu, već samo o tom da li su, u momentu (1959.) kada je snimka sačinjena, na prijeporu postojale kakve građevine, što u postupku niti nije bilo sporno. To stoga što tužitelj nije niti tvrdio protivno od onog što iz navedene snimke proizlazi, niti je sud protivno od toga utvrdio jer i saslušani svjedoci nisu iskazivali o tome da bi prije 1959. godine na prijepornom dijelu postojala neka građevina, već da su postojale jame za farbanje ribarskih mreža, a da je tek kasnije, znatno nakon 1959. godine, podignut sada postojeći štekat ugostiteljskog objekta.

18.) Budući da je u navedenom razdoblju posjedovanja prijepora predmetna nekretnina bila u zemljišnoj knjizi upisana kao općenarodna imovina (društveno vlasništvo), glede mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću od značaja je odredba čl.388.st.4. ZVDSP. To stoga što je prije navedenog zakona u primjeni bio Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91. – dalje: ZOVO), čijom odredbom čl.29. je bilo propisano da na nekretninama u društvenom vlasništvu se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, s tim da je ta odredba stavljena van snage sa danom 08. listopada 1991. godine. Međutim, donošenjem ZVDSP koji je stupio na snagu 1.siječnja 1997. godine, odredbom člankom 388. st. 4. je bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.listopada 1991.godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Navedena odredba je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. godine (NN broj 137/99.) ukinuta, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 114/01.), koji je stupio na snagu 20.prosinca 2001. godine, i to odredbom čl. 2., određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8.listopada 2001. godine bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana.

18.1.) Odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, koja je stupila na snagu 1. siječnja 1997. godine, ukinuta je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske zbog njenih retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji su ta prava stekli bilo na temelju drugih odredbi tog istog zakona (na primjer trgovačka društva primjenom odredaba o pretvorbi društvenog vlasništva), ili odredbi nekih drugih zakona (Zakon o povratu imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i dr.). Međutim, navedena ukinuta odredba bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. godine pa do njenog ukidanja 17.studenoga 1999. godine, i u tom vremenskom razdoblju njenog važenja ona je mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva ex lege za korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke (duljina i kvaliteta posjeda) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Imajući u vidu razloge i suštinu njenog ukidanja, navedeni pravni učinci ne mogu se priznati u svim situacijama, odnosno nije ih opravdano priznati u onim slučajevima kada je pravu posjednika sučeljeno pravo neke treće osobe, koja je to pravo sukladno već naprijed navedenom stekla tijekom socijalističkog razdoblja u kojem je dosjelost nekretnina u društvenom vlasništvu bila zabranjena i radi čije je zaštite Ustavni sud Republike Hrvatske i ukinuo navedenu odredbu kao neustavnu. No opravdano je pravne učinke navedene odredbe priznati posjedniku čijem pravu je sučeljeno pravo države, pogreškom čijih državnih tijela je i donesena navedena neustavna zakonska odredba, jer rizik takvih pogrešaka ne može ići na teret pojedinca niti se takve pogreške mogu ispravljati na štetu pojedinca, niti država iz takve pogreške može za sebe izvoditi bilo kakve pogodnosti.

18.2.) Naprijed navedeno pravno shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava izraženim u odluci u predmetu Trgo protiv Hrvatske, i u skladu sa navedenom odlukom to je pravno shvaćanje bilo primjenjivo u vlasničkim sporovima protiv države. Međutim imajući u vidu najnoviju odluku Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Grbac protiv Hrvatske, navedeno pravno shvaćanje izraženo u predmetu Trgo primjenjivo je i u postupcima u kojima se kao suprotstavljena strana pojavljuje jedinica lokalne samouprave (grad), kao što je to slučaj i u predmetnoj parnici.

18.3.) Dakle, u smislu navedenog pravnog shvaćanja koje je moguće primijeniti i u predmetnoj parnici, ako su se sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (duljina posjeda, potrebna kvaliteta posjeda) ostvarile do stupanja na snagu (1.siječanj 1997.) ZVDSP ili najkasnije do 17. studenoga 1999. godine kao dana prestanka važenja njegove kasnije ukinute odredbe iz čl.388.st.4., posjednik nekretnine u društvenom vlasništvu stekao je temeljem te ukinute odredbe pravo vlasništva dosjelošću uz uvjet da tom njegovom pravu na toj nekretnini nije bilo sučeljenih stečenih prava trećih osoba, radi čije zaštite od nedopuštenog retroaktivnog učinka je navedena odredba i ukinuta odlukom Ustavnog suda RH.

18.4.) Polazeći od navedenog u prethodnoj točki, a imajući u vidu činjenice koje je tijekom provedenog postupka utvrdio prvostupanjski sud i činjenice koje utvrđuje i ovaj sud drugog stupanja na temelju stanja spisa, a osobito činjenicu da su M. K. te tužitelj, kao nasljednici pokojnog Š. K., posjedovali predmetnu nekretninu najkasnije od 1952. godine, onda je sasvim izvjesno da navedeni posjed u kontinuitetu bez prekida, računajući do stupanja na snagu ZVDSP (01. siječnja 1997. godine) traje dulje od potrebnih 20 godina, odnosno trajao je dulje od 40 godina. S obzirom da je taj posjed bio i savjestan (pošten), budući se poštenje posjeda presumira a tužena protivno od te presumpcije nije dokazala, i budući da je predmetna nekretnina u vrijeme stupanja na snagu ZVDSP bila u zemljišnoj knjizi upisana kao općenarodna imovina i da nisu postojale neke treće osobe koje bi polagale bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini, onda proizlazi da je tužitelj stupanjem na snagu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, tj. 1. siječnja 1997. godine stekao pravo vlasništva dosjelošću – dakle, znatno prije nego što je to vlasništvo upisano (2011. godina) na ime tužene, i znatno prije nego što je tužena od korisnika prijepora započela naplaćivati naknadu za korištenje, a na što se je tužena također neosnovano pozivala tijekom postupka kao na dokaz o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva tužitelja.

19.) Zbog naprijed izloženog, u dijelu u kojem se pobija prihvaćanje tužbenog zahtjeva za dio čest.zem.344/1, u površini od 14 m2, koji je na skici lica mjesta označen slovima A-B-C-D-J-A, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u tom dijelu, sve to temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a.

20.) Budući je uslijed djelomičnog uvažavanja žalbe tužene prvostupanjska presuda preinačena, to je onda valjalo odlučiti i o troškovima postupka, sve to temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

21.) Nakon što je povodom žalbe tužene preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva, tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu već djelomično, pa je stoga o troškovima valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, a tom je odredbom propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, s tim da je popisano i to da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

21.1.) Polazeći od ukupne (23 m2) površine prijepora na kojem je tužitelj zahtijevao utvrđenje svoga vlasništva, i polazeći od površine (14 m2) za koju je pravomoćno prihvaćen navedeni zahtjev, tada proizlazi da je tužitelj u sporu uspio sa 61 %, što znači da uspjeh tužene iznosi 39 %, a kada se, u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, izvrši prebijanje navedenih uspjeha u sporu tada proizlazi da je tuženik dužan tužitelju nakaditi 22 % njegova troška potrebnog za vođenje parnice koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika i na trošak sudskih pristojbi, a u cijelosti trošak vještačenja.

21.2.) Ukupan trošak tužitelja utvrđen po prvostupanjskom sudu iznosi 29.562,50 kuna, s tim da se iznos o 2.200,00 kuna odnosi na trošak provedenog vještačenja, iznos od 800,00 kuna se odnosi na trošak sudskih pristojbi, a iznos od 26.562,50 kuna na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika. Dakle, trošak zastupanja i trošak sudskih pristojbi iznosi ukupno 27.362,50 kuna, i u skladu sa navedenim u točki

21.3). Tužitelju od ovog trošak pripada 22 %, što čini iznos od 6.019,75 kuna. Kada se ovom iznosu pribroji trošak vještačenja u iznosu od 2.200,00 kuna, tada proizlazi da je tuženik, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, u obvezi naknaditi tužitelju ukupan trošak parnice u iznosu od 8.219,75 kuna.

21.4.) Unatoč tome što je tužena uspjela djelomično sa izjavljenom žalbom nije joj dosuđen trošak njenog izjavljivanja, sve to s obzirom na činjenicu da s obzirom na uspjeh u sporu ona je ta koja je dužna naknaditi razmjerni dio troškova tužitelju, ali i s obzirom na odredbu čl.166.st.2. ZPP-a.

22.) Zbog izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužene te preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki 3. izreke presude.

Bjelovar, 6. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak