REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3790/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Klaić, odvjetnik u Kutini protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1410/2022-2 od 8. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-296/2016-66 od 17. siječnja 2021., u sjednici održanoj 5. listopada 2022.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1410/2022-2 od 8. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-296/2016-66 od 17. siječnja 2021.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj postavlja pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te za razvoj prava kroz sudsku praksu koja glase:

„1) Ukoliko Republika Hrvatska kao poslodavac vodi dvostruke evidencije o radnom vremenu radnika gdje u jednima upisuje jedno radno vrijeme, a u drugima drugo radno vrijeme za istu vrstu rada – da li se na radnika u sudskom postupku radi isplate razlike plaće primjenjuje povoljnije radno vrijeme?

2) Ukoliko Republika Hrvatska kao poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisan, uredan i točan način posebno u dijelu slobodnih dana – na kome je teret dokaza koliko je i kakvih slobodnih dana s osnove prekovremenog rada dodijeljeno djelatnoj vojnoj osobi, ovdje tužitelju i predlagatelju?

3) Koliko se i kakvih slobodnih dana djelatnim vojnim osobama, u konkretnom slučaju i tužitelju, treba uračunati i oduzeti od utvrđenih prekovremeno odrađenih sati rada isključivo na terenu?

4) Da li je preraspodjela radnog vremena oblik dodjeljivanja slobodnog dana djelatnim vojnim osobama zbog eventualno određenih prekovremenih sati rada na terenu?

5) Da li Republika Hrvatska kao parnična stranka koju je zastupalo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka kao poslodavac iz radnog spora s radnikom temeljem Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika HOK?“

3. Tužitelj navodi da u pogledu ovih pravnih pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pozivajući se na presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-49/2018 u odnosu na četvrto pitanje, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3773/2018 u odnosu na prva tri pitanja, a u odnosu na peto postavljeno pitanje poziva se na odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.

4. U odgovoru na prijedlog tuženica se istom protivi i predlaže ga odbaciti.

5. Postupajući u skladu sa čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer odgovor na postavljena pitanja ovisi o posebnim okolnostima i činjenicama svakog pojedinog slučaja.

6. Iz sadržaja postavljenih pitanja proizlazi da je sporno pitanje predmeta dokazivanja (tko dokazuje koju činjenicu u sporu radi isplate prava iz radnog odnosa, odnosno kojem dokaznom sredstvu treba dati prednost u pogledu njihove dokazne snage radi utvrđivanja činjenice koliko je slobodnih dana tužitelj iskoristio) koje je činjenične naravi, a takva pitanja, koja su utemeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog predmeta nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (tako i Revd-4171/2020-2 od 15. rujna 2021., Revd-3753/2020-2 od 24. ožujka 2021., Revd-2506/2020-2 od 2. veljače 2021. i dr.). Stoga niti pozivanje na sudsku praksu kao razlog važnosti nije od utjecaja.

7. U odnosu na peto postavljeno pitanje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (pobijanom presudom suda drugog stupnja je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove) pozivanje tužitelja na naprijed citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske nije podudarno s konkretnim predmetom budući je u toj odluci Europski sud za ljudska prava iznosio pravno stanovište u situaciji kada su u tom predmetu tužitelji bili obvezani u cijelosti Republici Hrvatskoj naknaditi troškove parničnog postupka koji su izgubili po načelu „gubitnik plaća“, dok je u ovom predmetu svaka od stranaka uspjela u jednakom dijelu pa je izostao nalog tužitelju za plaćanje troškova što ne dovodi u pitanje njegovu egzistenciju.

8. Slijedom navedenog u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, te je temeljem čl. 392. st. 1. u vezi sa čl. 387. st. 5. ZPP riješeno kao u izreci.

Zagreb, 5. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud