REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1203/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz S., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-149/2020-2 od 27. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-520/2018 od 19. srpnja 2019., u sjednici održanoj 5. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici naknaditi tužitelju štetu u iznosu 351.625,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže određene izrekom presude (stavak I. izreke); dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan (stavak II. Izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 31.984,94 kn (stavak III. Izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu od stavkom II. Izreke (stavak I. izreke), dok je žalba tuženice djelomično prihvaćena i prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je određen početak tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice, tako da su kamate na iznos od 351.625,04 kn tužitelju dosuđene od presuđenja do isplate (stavak II. Izreke). Ujedno je prvostupanjska presuda preinačena i u odluci o troškovima postupka na način da je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 28.542,94 kn (stavak III. izreke).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 3554/2020-2 od 31. ožujka 2021. dopušteno je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:
„Predstavlja li potraživanje s osnova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u visu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog ograničenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu, kojemu je ograničenje nametnuto Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/96, 66/98, 22/06 i 68/18) budući da isti ne može raspolagati slobodno stanom obzirom da se u tom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog najmoprimca povremenu tražbinu u smislu članka 226. Zakona o obveznim odnosima?
Nastavno na navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg potječu povremene tražbine s obzirom da je od najstarije dospjele, a neispunjene tražbine proteklo više od pet godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije zastare sukladno članku 227. Zakona o obveznim odnosima?“
4. Tuženica je po dopuštenju, u roku iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio odbiti reviziju tuženice te je obvezati da mu nadoknadi trošak sastava odgovora ne reviziju te sudske pristojbe na istu.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužitelja, koji je u najmu zaštićenog najmoprimca na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
8. Polazeći od toga da je tuženica, propisujući Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 – dalje: ZNS) niz zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, uvela brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova, nižestupanjski sudovi zaključuju da je ona time nametnula prekomjeran individualni teret vlasnicima stanova i povrijedila im pravo na mirno uživanje vlasništva, koje pravo je zajamčeno Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
9. Slijedom navedenoga, pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev za naknadu štete koja čini razliku između tržišne i zaštićene najamnine u razdoblju od 23. listopada 2015. do 30. travnja 2019. godine, sve s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, imajući na umu da je visina štete utvrđivana prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.
9.1. Cijeneći osnovanost prigovora zastare, nižestupanjski sudovi zaključuju da je pravna osnova potraživanja tužitelja naknada štete, jer se radi o gubitku zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno, pa da se u pogledu zastare ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). Imajući na umu da je tužba u ovoj stvari podnesena 23. listopada 2018., ocijenjen je osnovanim prigovor zastare tražbine naknade štete koja se odnosi na razliku najma za razdoblje od travnja 2015. do 23. listopada 2015., u kojem dijelu je onda tužbeni zahtjev tužitelja i odbijen.
10. Tuženica u reviziji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o povremenoj tražbini iz članka 226. ZOO, a da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva, prema članku 227. stavak 1. ZOO, za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare (članak 227. stavak 2. ZOO).
10.1. Drugim riječima, tuženica smatra da je samo pravo, iz kojeg proizlazi ovo (povremeno) potraživanje tužitelja prema njoj, zastarjelo, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cijelosti.
11. Imajući na umu da je ovaj sud u odluci Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019., odgovarajući na identična pitanja tuženice, zauzeo shvaćanje da se predmetna tražbina odnosi na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva godišnje, pa da se u pogledu zastare te tražbine primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavak 1. ZOO, pobijana odluka ne odstupa od shvaćanja koje je o spornom pitanju zauzeo revizijski sud. Naime, u konkretnom je predmetu sud, upravo u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda, zaključio da sporno potraživanje ne predstavlja povremenu tražbinu iz čanka 226. ZOO, slijedom čega nema mjesta primjeni niti odredbe članka 227. ZOO kojom je uređena zastara prava iz kojeg proistječu povremene tražbine.
12. Slijedom navedenoga, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada je tuženica obvezana naknaditi tužitelju štetu koja se odnosi na razliku najma za razdoblje od 23. listopada 2015. do 30. travnja 2019., zbog čega revizija tuženice nije osnovana i istu je, primjenom odredbe članka 393. stavak 1. ZPP, valjalo odbiti i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.
13. S obzirom na to da odgovor tužitelja na reviziju nije bio potreban za donošenje odluke o reviziji tuženice (članka 155. stavak 1. ZPP), odlučeno je kao pod stavkom II. izreke ove presude te je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju tuženice odbijen kao neosnovan.
Zagreb, 5. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
