Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska 62

Poslovni broj: I Kž-119/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. Š., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 31. siječnja 2022. broj: K-6/2020., u sjednici održanoj 5. listopada 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika A. B.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog G. Š. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci od 31. siječnja 2022., broj: K- 6/2020 optuženi G. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., te je optuženi G. Š. na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. KZ/11. (pravilno: Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. i 130/20. – dalje: ZKP/08.)) uz primjenu članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. KZ/11. (pravilno: ZKP/08.) optuženom G. Š. je naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, kao i troškova stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo D. T.-B. u iznosu od 8.732,08 kuna.

1.2. Nasuprot tome, na temelju odredbe članka 148. stavka 6. KZ/11. (pravilno: ZKP/08.) optuženi G. Š. je oslobađen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od troškova stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo K. P. 5.043,00 kuna te je određeno da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da optuženiku izrekne strožu kaznu i obveže ga na plaćanje paušalnog troška u primjerenom višem iznosu te troškova provedenih vještačenja u cijelosti.

2.2. Optuženi G. Š. je žalbu podnio po branitelju, odvjetniku A. B., te presudu pobija zbog razloga „propisanih člankom 467. ZKP/08. i to članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., članka 469. u pitanjima povrede zakona i to podstavka 1) je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo 2) ima li okolnosti koje isključuju krivnju i 4) je li gleda kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, članka 470. ZKP/08. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i podredno zbog odluke o kazni u smislu odredbi članka 471. ZKP/08.“ Predlaže "preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženika osloboditi kaznene odgovornosti, a podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak". Ujedno je zatražio o obavijest o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća.

3. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

4. U skladu s člankom 474. stavak 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su, na njihovo traženje, optuženi G. Š. i njegov branitelj, odvjetnik A. B. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženika, odvjetnik A. B., dok nisu pristupili zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i optuženi G. Š., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 3. ZKP/08.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik navodi da prvostupanski sud nije naveo što je zaključio iz iskaza saslušanih svjedoka čime sadržajno upire da je ostvarena bitna postupovna povreda jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. No s obzirom na to da je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i dostatni, to je žalba optuženika neosnovana, a okolnost je li prvostupanjski sud iz iskaza ispitanih svjedoka ispravno utvrdio odlučne činjenice u ovom postupku, predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., nisu utvrđene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Optuženik nadalje ističe povredu kaznenog zakona tvrdeći da ne postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.) koje se optuženom G. Š. stavljalo na teret prije ukidanja ranije prvostupanjske presude i kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., za koje je sada proglašen krivim pobijanom presudom.

8.1. Iako prvostupanjski sud, u pogledu primjene kaznenog zakona nije utvrđivao pravni kontinuitet, valja istaći da je 1. siječnja 2013. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon te je ovaj sud u smislu članka 3. stavak 2. KZ/97. i članka 3. stavak 2. i 3. KZ/11. ispitao postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona i zaključio kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupanjem opisanim u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., Međutim, kako postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., to je ispravno prvostupanjski sud primijenio potonji zakon kao blaži za počinitelja zbog visine neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja kaznenih djela pa tako, zakonsko obilježje “znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ kod kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. KZ/11. postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, suglasno odredbi članka 87. stavka 29. KZ/11., što je za optuženika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja ovog djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti kao zakonskih obilježja u konkretnom slučaju smanjuje potrebna kriminalna količina za počinjenje tih kaznenih djela. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio KZ/11. kao blaži zakon za počinitelja.

9. U preostalom dijelu žalbe optuženik iznosi prigovore koje se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako optuženik ističe da sklapanje ugovora protivno članku 41. stavku 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. i 40/19., dalje: ZTD) čini ugovore ništetnima te da ta činjenica samo po sebi ne ukazuje da je počinjeno kazneno djelo, te da bi po tom pristupu svako postupanje protivno članku 430. u vezi s člankom 252. ZTD bilo protupravno. Međutim, protivno tvrdnji žalitelja građanskopravne posljedice valjanosti nekog pravnog posla nisu od utjecaja na ostvarenja zakonskih obilježja kaznenog djela. S obzirom na to da je odredbom članka 41. stavak 3. ZTD propisano da direktor u trgovačkom društvu ne može nastupati kao druga ugovorna strana i sklapati ugovore u ime i za račun drugih osoba, optuženik je postupio upravo suprotno jer je u konkretnom slučaju zaključivao ugovore o nabavi roba i usluga od drugog trgovačkog društva čiji je zakonski zastupnik. Takva zabrana je životna i logična jer nije za očekivati savjesno i pošteno zaključivanje ugovora sam sa sobom budući da je nužno u sukobu interesa. Tako je u konkretnom slučaju trgovačko društvo Hotel J. B. d.o.o. robu i usluge plaćalo po višestruko većoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti te je to društvo trgovačkom društvu T. d.o.o. plaćalo i usluge, koje isto nije moglo ni izvršiti, jer nema zaposlenika niti postoji dokumentacija da je te usluge izvršio neki drugi izvođač posredstvom tog trgovačkog društva. Pri takvom stanju stvari nije u pravu žalitelj da se bilo kakva radnja direktora društva može protumačiti na način da se poslovi društva ne vode s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, jer je očito da je optuženi G. Š. iskoristio svoju ulogu u oba trgovačka društva i robu i usluge za trgovačko društvo Hotel J. B. d.o.o. plaćao po višestruko višim cijenama upravo trgovačkom društvu čiji je jedini vlasnik i osnivač. Takvo postupanje je prvostupanjski sud s pravom ocijenio kao neuredno i nesavjesno, jer je očito bilo usmjereno na pribavljanje koristi drugom trgovačkom društvu na štetu trgovačkog društva o čijim se probicima imao brinuti kao direktor. Stoga su potpuno promašene tvrdnje optuženog G. Š. da se i „neplaćanje računa“ može podvesti pod obilježje kaznenog djela, jer se postupanje koje se optuženiku stavlja na teret nikako ne može opisati savjesnim i poštenim već usmjerenim na stjecanje koristi za trgovačko društvo T. d.o.o. Naime, postupanje optuženika ne može se opravdati ni potrebom hitnog postupanja, jer ne postoji niti jedan životan i logičan razlog da optuženik za ime i račun hotela čiji je direktor naručuje usluge putem drugog trgovačkog društva, čiji je također zakonski zastupnik, te ih pritom preplaćuje. Pri takvom stanju stvari činjenica da je hotel zadržao kategorizaciju i da je isti obnavljan ne isključuje da je optuženik svojim postupcima u pribavljanju roba i usluga postupao protivno imovinskim interesima. U odnosu na tvrdnju optuženika da nije provedeno građevinsko vještačenje radi utvrđivanja jesu li izvršeni radovi i koja je njihova vrijednost valja istaknuti da uopće nije sporno da su određeni radovi u hotelu izvođeni, no plaćanje je vršeno u korist pravne osobe koja te radove nije mogla izvršiti, jer nije imala zaposlenika, niti postoji ikakva dokumentacija da je neki drugi izvođač za trgovačko društvo T. d.o.o. izvršilo usluge, opisane u alineji 4 činjeničnog opisa pobijane presude. Jednako tako zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje tvrdnjom da je trgovačko društvo T. d.o.o. imalo na lageru upravo robu koja je hitno trebala hotelu, jer osim što tu tvrdnju optuženik ničim ne potkrjepljuje, način plaćanja na koji optuženik u ime i za račun hotela plaća osim robe i usluge, koje zasigurno to trgovačko društvo nije moglo pružiti jer nema zaposlenika, ukazuje na modus operandi optuženika to jest da vrši plaćanja roba i usluga po cijenama koje nisu stvarne, već znatno više, za što nema ni jednog opravdanog razloga, osobito da se usluge naručuju putem drugog trgovačkom društva te zatim istom plaćaju po višim cijenama, pri čemu se radi o trgovačkom društvu čiji je osnivač i jedini član optuženik. U odnosu na tvrdnju da nije utvrđeno da korist koju je steklo trgovačko društvo T. d.o.o. predstavlja štetu za trgovačko društvo Hotel J. B. d.o.o. na čemu optuženik ustraje, treba naglasiti da činjenica što podaci o poslovanju hotela ne pokazuju gubitak ne znači da preplaćivanjem roba i usluga optuženik nije oštetio hotel. Isto tako tvrdnja optuženika, koja također nije ničim potkrijepljena, da je sudskom odlukom određeno da se optuženik ima vratiti na posao ne dovodi u pitanje ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer prava i obveze iz radnog odnosa i kršenje istih utvrđuju se prema pravilima koja uređuju radnopravni status optuženika.

9.1. Slijedom svega izloženoga, ocjena je drugostupanjskog suda, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.2. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen kazneni zakon pa stoga nije ostvarena tzv. posredna povreda kaznenog zakona koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, slijedom čega nije osnovana žalba optuženika da se je postupanje optuženika prema prvotnom optuženju trebalo označiti kao sklapanje štetnog ugovora iz članka 294. KZ/97.

10. Optuženik i državni odvjetnik se žale zbog odluke o kazni. Državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženiku izrekao preblagu kaznu, dok optuženik predlaže da mu se izrekne blaža kazna.

10.1. Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku cijenio olakotnim da isti do sada nije osuđivan te njegovo zdravstveno stanje jer mu je utvrđen 100% gubitak radne sposobnosti zbog multiple skleroze, dok mu je otegotnim cijenjena duljina razdoblja protupravnog postupanja od dvije godine, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Pritom optuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio optuženikovo zdravstveno stanje, dok državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije cijenio koristoljublje kao motiv počinjenja kaznenog djela.

10.2. Međutim protivno tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika, ispitavši u svjetlu ovako suprotstavljenih stajališta stranaka izrečenu kaznu, drugostupanjski ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, te izrekao kaznu koja je primjerena utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima i ostvarenju svrhe kažnjavanja, u smislu specijalne i generalne prevencije. Uzimajući u obzir optuženikovo zdravstveno stanje u vidu stopostotne radne nesposobnosti naspram upornosti u postupanju tijekom razdoblja od dvije godine i pribavljanju imovinske koristi za pravnu osobu čiji je osnivač i jedini član, ocjena je i drugostupanjskog suda da će se upravo izrečenom bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine ostvariti svrha kažnjavanja, na način da se utječe na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno. Izrečena kazna sadrži i dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročio, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.

11. Konačno, protivno tvrdnji državnog odvjetnika s pravom je prvostupanjski sud djelomično oslobodio optuženika obveze da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08., naloživši mu podmirenje tek paušalnog iznosa od 500,00 kuna i troškova knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog u ponovljenom postupku u iznosu od 8.732,08 kuna. Naime, ocjena je i drugostupanjskog suda da je, cijeneći optuženikova primanja na ime invalidske mirovine od 2.000,00 kuna te njegovu dob i gubitak radne sposobnosti te da nema druge imovine, sud prvog stupnja s pravom oslobodio obveze podmirenja i troškova kaznenog postupka u cijelosti uključujući i viši iznos paušalne svote, bez obzira na trajanje kaznenog postupka i njegovu složenost.

12. Kako navodi podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovani, a pobijanom presudom nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbu državnog odvjetnika i optuženika te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 5. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

dr.sc.Tanja Pavelin, v.r.