Poslovni broj: Usž-2962/21-5

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. S. P. iz Z., zastupane po D. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske, Povjerenstva za žalbe, Z., sada Državni inspektorat Republike Hrvatske, Z., radi zaštite potrošača, uz sudjelovanje zainteresirane osobe M. S. d.o.o., sa sjedištem u K., zastupane po punomoćnici S. R., odvjetnici iz Z., odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-100/20 od 27. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-100/20 od 27. svibnja 2021.

II Tužiteljica je dužna naknaditi zainteresiranoj osobi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn/518,45 eura – (fiksni tečaj eura: 7,53450).

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-336-02/19-01/47, urbroj: 443-01- 01/2-19-2 od 29. studenog 2019., te odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi trošak zainteresiranoj osobi u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti odluke o trošku.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinice – Službe inspekcijskog nadzora u Z., klasa: UP/I-336- 02/19-01/35, urbroj: 443-01-07/1-19-1 od 30. listopada 2019., kojim je odbijen prigovor tužiteljice koji je kao potrošač izjavila na odgovor više tržišne inspekcije, klasa: 336-02/19-01/31, urbroj: 526-09-01-07-01/2-19-04 od 10. listopada 2019.

3. Tužiteljica je protiv pobijane presude prvostupanjskog suda izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je u tužbi osporila očitovanje vještaka prema kojem se navodno ne radi o materijalnom nedostatku jer da je vještak u pravu tada bi obje gležnjače propuštale a ne samo jedna, a predmet reklamacije je bila jedna gležnjača koja je bila oštećena koju odlučnu činjenicu je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz vještaka kao vjerodostojan iako se vještak o navedenoj odlučnoj činjenici uopće nije očitovao, već je samo zauzeo generalni stav sukladno kojem ako je proizvod deklariran za suho vrijeme a propušta za vrijeme kiše tada se ne radi o materijalnom nedostatku. Vještak kao i prvostupanjski sud u potpunosti su zanemarili činjenicu da je jedna gležnjača fizički oštećena i da je to bio predmet reklamacije tužiteljice. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima te ističe da je teret dokaza da proizvod nema nedostatak na trgovcu a ne na tužiteljici pa smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 400. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima kada je u presudi naveo da tužiteljica nije predložila novo vještačenje jer ona to nije niti dužna. Prvostupanjski sud je presudu donio na temelju nalaza vještaka kojeg nije imenovao sud za potrebe predmetnog spora već jedna od stranaka u postupku i to trgovac, a okolnost da tužiteljica nije predložila vještačenje u predmetnom sporu ne utječe na činjenicu da je sud svoju odluku donio na temelju privatnog nalaza kojeg je platio trgovac pa smatra da obzirom da trgovac nije predložio novo vještačenje u sporu da je prvostupanjski sud na temelju pravilne primjene navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima, a u vezi članka 43. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača trebao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice zato što je trgovac propustio dokazati da proizvod nema materijalni nedostatak. Osporava i točku III. koja se odnosi na dosuđeni trošak upravnog spora smatrajući da trošak sastava odgovora na tužbu zainteresirane osobe nije opravdan niti nužan jer je tuženik dao odgovor na tužbu, a osim toga tužiteljica je kao potrošač ekonomski slabija strana na tržištu u odnosu na trgovca.

Predlaže da Sud uvaži žalbu.

4. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je prvostupanjski sud u presudi kronološkim redom analizirao sve radnje u postupku tuženika prije donošenja pobijanog rješenja navodeći da je prvostupanjskim rješenjem odbijen prigovor potrošača kojeg je tužiteljica izjavila na odgovor tržišne inspektorice od 10. listopada 2019., kojim je tužiteljica obaviještena da nema elemenata za daljnje postupanje tržišnog inspektorata jer nije navela nikakve nove činjenice i dokaze o kojima već nije odlučivano. Iz obrazloženja rješenja tuženika razvidno je da je tuženik naveo razloge zbog kojih odbija žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano pri čemu se očitovao na žalbene prigovore. Smatra da je sud u presudi ispravno ocijenio da proizvod kojeg je tužiteljica kupila 23. studenog 2018., bio deklariran kao obuća za suho vrijeme, a koji je nakon uporabe u vlažnim uvjetima propustio vlagu, nema materijalni nedostatak jer je tužitelj bio upoznat sa karakteristikama navedenog proizvoda prije kupnje istog. Predlaže da Sud žalbu odbije kao neosnovanu.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu ističe da je angažirala stalnog sudskog vještaka odgovarajuće struke izabranog s liste vještaka Županijskog suda u Zagrebu i to isključivo postupajući sukladno s odredbom članka 43. Zakona o zaštiti potrošača vjerujući u njegovu stručnost, profesionalnost i neovisnost. Zaključak o nepostojanju materijalnog nedostatka tuženik temelji na naravi same stvari a vještak je uz to utvrdio i da sporna gležnjača nema vidljivih oštećenja iz kojeg razloga, jednako kao i tuženik, smatra da je u konkretnom postupku provođenje dodatnog vještačenja u upravnom sporu nepotrebno i nesvrsishodno, a istim bi bio prouzročen daljnji nepotreban trošak koji bi prema žalbenim stavovima tužiteljice također trebao pasti na teret trgovca. Ističe kako u situaciji kada deklaracija koja mora jasno i istinito održavati svojstvo robe, a čemu je u konkretnom predmetu udovoljeno, sadrži nedvojbenu naznaku da je riječ o obući namijenjenoj za suho vrijeme, neprilagođenost predmetne obuće za uporabu u mokrim uvjetima predstavlja općepoznatu činjenicu koju sukladno odredbi članka 58. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku nije potrebno posebno dokazivati slijedom čega ni provođenje vještačenja nije bilo potrebno, osobito imajući u vidu kako iz provedenog vještačenja proizlazi da nikakva druga oštećenja na spornoj gležnjači nisu uočena. U odnosu na dosuđene troškove upravnog spora navodi da je sukladno odredbi članka 16. Zakona o upravnim sporovima zainteresirana osoba jednako vrijedna stranka u postupku kao i tužitelj odnosno tuženik, a imajući u vidu da odluka o tužbenom zahtjevu tužiteljice neposredno utječe na prava odnosno obveze zainteresirane osobe neprijepornim smatra kako su radnje koje je zainteresirana osoba poduzela nužne za zaštitu njezinih pravnih interesa, te smatra da su poduzete radnje svedene na minimum te da je odgovor na tužbu dala sukladno članku 32. Zakona o upravnim sporovima. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.906,25 kn.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je osporena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice pravilna i zakonita, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povrede pravila sudskog postupka. Naime, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden je sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), pa tako i u odnosu na odredbu članka 33. i 34. stavak 1. istog Zakona. U smislu odredbe članka 6. navedenog Zakona omogućeno je strankama u sporu da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmetom upravnog spora, izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge strane, između ostalog i održavanjem glavne rasprave dana 21. svibnja 2021., kojem je nazočila punomoćnica tužiteljice koja je od predloženih dokaza u tužbi ostala kod provođenja dokaza za saslušanje tužiteljice i njezinog supruga, a što je prvostupanjski sud odbio smatrajući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje zakonite presude. Stoga pogrešno žaliteljica ukazuje da su počinjene bitne povrede pravila sudskog postupka jer sukladno članku 33. stavku 3. navedenog Zakona sud nije vezan prijedlozima stranaka u pogledu činjenica koje treba utvrditi te dokaza kojima se one mogu utvrditi, a tužiteljica nije ustrajala na predloženom dokazu iz tužbe za provođenje vještačenja po sudskom vještaku odgovarajuće struke na okolnost postojanja materijalnog nedostatka kupljenog proizvoda, te neosnovano zaključuje da je prvostupanjski sud trebao po službenoj dužnosti odrediti provođenje toga dokaza.

8. Naime, prvostupanjski sud je osnovano potvrdio utvrđenje tuženika doneseno pozivom na odredbu članka 43. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15., 14/19.), a u vezi članka 400. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.), nakon provedenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, da obuća koja je predmetom reklamacije nema materijalne nedostatke zbog kojih je reklamirana. Radi se o proizvodu deklariranom kao obuća za suho vrijeme, sa kojom karakteristikom proizvoda je kupac bio upoznat jer je deklaracija na proizvodu bila jasno i vidljivo označena, što tužiteljica nije niti osporavala, a takva obuća nema vodonepropusnu zaštitu ukoliko bude izložena vodi, što je konkretno slučaj. Stoga osnovano prvostupanjski sud obrazlaže da nema zakonske osnove proglasiti trgovca odgovornim za materijalne nedostatke proizvoda ukoliko proizvod ispunjava svojstva iz deklaracije koja i služi tome da se kupac prije kupovine informira o svojstvima proizvoda koji kupuje. Pri tome za predmetnu stvar nije od utjecaja žalbeni navod da je vodu propustila samo jedna gležnjača niti na kojem dijelu gležnjače je došlo do propuštanja vode, kraj nesporno utvrđene činjenice da se radi o obući deklariranoj isključivo kao obuća za suho vrijeme, slijedom čega se ne može smatrati u smislu mjerodavnih odredbi naprijed navedenih zakona odgovornost kupca za materijalni nedostatak zbog propuštanja vode na takvoj obući ukoliko je izložena vodi, što je konkretno slučaj.

9. U odnosu na žalbene navode da je teret dokaza na strani trgovca, ovaj Sud ističe da je trgovac upravo imajući u vidu mjerodavne zakonske odredbe i proveo vještačenje na okolnost utvrđivanja postoji li materijalni nedostatak odnosno oštećenje obuće sukladno reklamaciji, te u postupku utvrđeno da predmetna obuća nema nikakvo oštećenje odnosno materijalni nedostatak, a koje utvrđenje uz opširno i iscrpno obrazloženje je osnovano prihvatio prvostupanjski sud kao pravilnim iz naprijed navedenih razloga, pri čemu ovaj Sud ponovno ističe da je tužiteljica u upravnom sporu sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, koji se ovdje primjenjuje, imala mogućnost na okolnost utvrđivanja pravno relevantnih činjenica za predmetnu upravnu stvar predlagati provođenje novog vještačenja.

10. Kako je tužiteljica izgubila upravni spor, to je osnovano prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 79. stavak 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima kao opravdane dosudio troškove upravnog spora zainteresiranoj osobi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), troškove za sastav odgovora na tužbu dostavljenu zainteresiranoj osobi sukladno odredbi članka 32. Zakona o upravnim sporovima te pristup na jedno ročište na koje je pristupio punomoćnik zainteresirane osobe po pozivu suda sukladno članku 37. stavak 4. istog Zakona. Stoga prigovori žaliteljice da se ne radi o opravdanim troškovima nisu osnovani.

11. Kako tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost presude prvostupanjskog suda, to ovaj Sud nije našao osnove za uvaženje žalbe.

12. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to u smislu naprijed navedene odredbe članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, nije osnovan niti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava iste po punomoćniku.

13. Nastavno, sukladno istoj odredbi Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 23. točka 3. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) tužiteljica je dužna naknaditi zainteresiranoj osobi kao opravdan trošak sastava odgovora na žalbu u dosuđenom iznosu.

14. Imajući u vidu navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti u cijelosti kao u izreci presude.

U Zagrebu 5. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić, v.r.