REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 748/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari O. b. d.d. OIB … Z., koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. P., OIB … iz Z., kojeg zastupa punomoćnica B. H. P., supruga tuženika, i punomoćnik O. T., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4883/16-2 od 28. ožujka 2017., kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9349/02-62 od 13. svibnja 2016., u sjednici održanoj 5. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4883/16-2 od 28. ožujka 2017. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi istoga suda broj Ovrvmj-525/99 od 3.4.2000. (toč. I izreke) a toč. II izreke je tužitelju O. b. d.d. (dalje: tužitelj) naloženo da tuženiku Mati Popoviću (dalje: tuženik) naknadi parnične troškove postupka od 169.143,48 kn.
2. Presudom suda drugog stupnja usvojena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda te je naprijed citirani platni nalog održan na snazi, a tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove postupka od 205.700,00 kn u roku od 15 dana (toč. I. izreke), toč. II. izreke je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka od 32.059,38 kn u roku od 15 dana, a toč. III. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ne navodeći razloge propisane odredbom čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate 2.051.766,21 kn, a drugostupanjska presuda je donijeta prema odredbi članka 373.a ZPP pa je stoga revizija dopuštena temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP.
7. Pobijana presuda je ispitana u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za održavanjem na snazi platnog naloga izdanog na temelju vjerodostojne isprave – mjenice a radi naplate 2.051.766,21 kn od tuženika kao trasanta prema vlastitoj mjenici.
9. Utvrđujući da je tuženik kao avalist u sladu sa čl. 31. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 - dalje: ZM) ovlašten u ovom sporu tužitelju, kao prvom imatelju mjenice isticati prigovore da mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim pravnim poslom, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao svoje mjeničnopravno potraživanje prema tuženiku (čl. 219. ZPP) jer da tijekom postupka nije dostavio dokumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti da su postojale zakonske pretpostavke za izvršeno plaćanje tužitelja prema Ugovoru o dokumentarnom akreditivu, te u cijelosti ukida platni nalog citiran u toč. 1. obrazloženja.
10. Na temelju utvrđenja da je tuženik mjenični jamac (a ne avalist – kako je to utvrdio sud prvog stupnja), sud drugog stupnja zaključuje da kako tuženik nije mjenični žirant i ne odgovara kao dužnik iz osnovnog pravnog posla, a kako nije niti sudionik osnovnog pravnog posla (Ugovora o dokumentarnom akreditivu), već su to prednik tužitelja D. b. i D. v. d.o.o., pa da stoga nije niti ovlašten isticati prema tužitelju prigovore iz osnovnog pravnog posla već samo mjenične procesne prigovore. Imajući u vidu da tijekom postupka nije dokazano da je tužitelj svoje potraživanje naplatio u stečajnom postupku trgovačkog društva D. d.d. kao solidarnog dužnika po Ugovoru o dokumentarnom akreditivu, sud drugog stupnja zaključuje da svaki solidarni dužnik odgovara za cijelu obvezu i obveza prestaje tek kada potraživanje vjerovnika bude podmireno u cijelosti (čl. 414. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), te stoga preinačava pobijanu presudu suda prvog stupnja i održava platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti, te preinačuje odluku o troškovima postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).
11. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava, istima polazi od vlastitih tvrdnji koje su suprotne činjeničnim utvrđenima u postupku koji je prethodio podnošenju revizije.
12. Suprotno navodima revidenta pobijana presuda suda drugog stupnja temelji se na pravilnoj primjeni čl. 46. ZM.
13. Pravilan je zaključak suda drugog stupnja da tužitelj nije ovlašten u ovom sporu isticati prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao.
14. Naime, iz priloženog Ugovora o dokumentarnom akreditivu ne proizlazi da je tuženik ugovorna strana tog Ugovora, a prema priloženoj ovjerenoj preslici mjenice i mjeničnom očitovanju proizlazi da je tuženik izdao vlastitu (čl. 109. Zakona o mjenici „Narodne novine“ broj 74/94, dalje: ZM) bjanko mjenicu i ovlastio tužitelja (kao remitenta) da istu naknadno popuni ako tužitelj izvrši plaćanje vjerovniku prema Ugovoru o dokumentarnom akreditivu.
15. Slijedom navedenog tuženik u ovom mjeničnom sporu odgovara kao izdavatelj vlastite (čl. 109. ZM) mjenice, a ne kao avalist.
16. Naime, čl. 29. st. 1. ZM je propisano da se isplata mjenice može za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).
17. Nadalje, čl. 30. st. ZM je propisano:
(1) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista.
(2) Aval se izražava riječima "per aval", "kao jamac", "kao poruk" ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači.
(3) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta.
(4) Iz avala treba da se vidi za koga je dan. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dan za trasanta.
18. S obzirom na naprijed iznijet sadržaj mjenice, mjeničnog očitovanja, kao i osnovnog pravnog posla proizlazi da tuženik mjenicu temeljem koje tužitelj u ovom sporu od njega traži isplatu nije izdao kao avalist jer istu niti je potpisao sa napomenom kako je navedeno u čl. 30. st. 2. ZM, niti je istu potpisao na mjestu gdje ju potpisuje avalista (čl. 30. st. 1. ZM), a kako je mjenicu potpisao kao trasant, ne može se smatrati niti da je aval izdan samim potpisom na licu mjenice (čl. 30. st. 3. ZM.).
19. Slijedom navedenog proizlazi pravilnim zaključak suda drugog stupnja da tuženik odgovara za plaćanje prema izdanoj mjenici kao mjenični dužnik (trasant) koji je ovlastio mjeničnog vjerovnika (remitenta) da mjenicu naknadno popuni u slučaju da nastupi okolnost – plaćanje prema Ugovoru o dokumentarnom akreditivu.
20. Također je pravilan zaključak suda drugog stupnja da tuženik nije ovlašten isticati prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao odnosno postojanje pretpostavki za plaćanjem prema Ugovoru o dokumentarnom akreditivu (pa niti zahtijevati predočenje isprave iz tog pravnog posla), kao i da je tuženik nakon što je izvršio plaćanje prema Ugovoru o dokumentarnom akreditivu, a prema izdanoj mjenici od tuženika ovlašten tražiti plaćanje.
21. Navodi tuženika kojima osporava vjerodostojnost isprava predanih u spis, pa tako i mjenice kao i potpis na mjeničnom očitovanju, uzimajući u obzir da je tuženik u reviziji jasno naveo iz kojih razloga podnosi reviziju (pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava) predstavljaju osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što prema odredbama ZPP ne predstavlja razlog zbog kojeg je reviziju dopušteno podnijeti (čl. 385. ZPP).
22. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 5. listopada 2022.
:
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
