REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2199/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. Č., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika H. O. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O., P. & P. i 2. tuženika M. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-109/18-3 od 6. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-323/12-41 od 1. lipnja 2017., u sjednici održanoj 5. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja se odbija.

II. Odbija se zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da mu 1. i 2. tuženici solidarno naknade štetu u iznosu od 6.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 23. kolovoza 2006. do isplate, 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate i po 10.000,00 kuna mjesečno počevši od rujna 1991. do zaključenja glavne rasprave s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo da 1. tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.380,00 kuna i 2. tuženiku u iznosu od 11.250,00 kuna (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik pod 1. u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelj u reviziji ističe da u obrazloženju presude suda nižeg stupnja nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te da su razlozi iz presude u proturječnosti s dokazima izvedenim u parničnom postupku.

7.1. Tužitelju valja odgovoriti da bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP nije počinjena, jer je sud nižeg stupnja jasno i argumentirano obrazložio razloge na kojima je utemeljen zaključak o nepostojanju ugovora o nalogu (punomoći) između tužitelja i 2. tuženika. Navedeni razlozi se ne svode samo na ocjenu spomenute punomoći, već i ocjenu svih ostalih izvedenih dokaza – dokumentacije u spisu, te iskaza stranaka i saslušanog svjedoka.

7.2. Revizijski navodi kojima se tužitelj poziva na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u većem dijelu se svode na osporavanje utvrđenih činjenica i to kroz ocjenu izvedenih dokaza, s kojom tužitelj nije zadovoljan. Takvi revizijski navodi nisu uzeti u obzir, jer se njima pobija utvrđeno činjenično stanje, a revizija se ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. ZPP).

7.3. Prihvaćanjem pak ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade štetu, za koju tvrdi da se sastoji u gubitku plaće za vrijeme trajanja parničnog postupka u Republici Hrvatskoj i to u iznosu od po 10.000,00 kuna mjesečno počevši od rujna 1991. do zaključenja glavne rasprave, u neostvarenoj nematerijalnoj šteti u visini 10.000,00 eura zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, te u iznosu od 6.000,00 kuna koliko je platio 2. tuženiku za sastav zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je 2. tuženik u ime tužitelja podnio pojedinačni zahtjev za zaštitu prava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu od 26. srpnja 2006.,

- da se uz popis priloga pojedinačnog zahtjeva za zaštitu prava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu od 26. srpnja 2006. navodi između ostaloga i punomoć, ali da ista nije bila priložena jer se Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 9. kolovoza 2006. obratio odvjetniku M. M. (2. tuženiku) pozivajući ga da dostavi punomoć, uz upozorenje da ukoliko tajništvo ne primi odgovor, smatrat će se da se odustalo od zahtjeva te će spis biti uništen - bez dodatnog upozorenja-godinu dana nakon što je dopis upućen,

- da je tužitelj tvrdio da je dao potpisanu punomoć 2. tuženiku,

- da iz iskaza 2. tuženika proizlazi da je dao tužitelju punomoć da ju potpiše (obrazac na listu 126 spisa), na kojem piše tekst: Evropskog suda za ljudska prava- pravedne naknade, koji je napisan rukopisom 2. tuženika, s tim da se tužitelj obvezao da će naknadno dostaviti punomoć s ostalom dokumentacijom iz drugog predmeta,

- da tužitelj nije potpisanu punomoć vratio 2. tuženiku, što da proizlazi iz dopisa odvjetnika M. M. od 8. rujna 2006. i od 18. prosinca 2006., kojim poziva tužitelja da dostavi punomoć za zastupanje u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava.

10. Polazeći od toga da se zahtjev može podnijeti nakon što se iscrpi pravni put u Republici Hrvatskoj uključivo i podnošenje ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske i to u roku šest mjeseci od prijema odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, da je raniji punomoćnik tužitelja primio odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske 27. siječnja 2006., dakle da se zahtjev mogao podnijeti do 27. srpnja 2006., sudovi nižeg stupnja utvrđuju da je 2. tuženik sastavio i podnio pojedinačni zahtjev za zaštitu prava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i to dana 26. srpnja 2006. u ime tužitelja na temelju usmenog naloga tužitelja i to radi sprečavanja propuštanja roka za podnošenje istog, a da se tužitelj obvezao naknadno dostaviti punomoć 2. tuženiku uz ostalu dokumentaciju - dokaze iz postupka broj Pr-2549/96.

10.1. S obzirom da tužitelj naknadno nije dostavio punomoć 2. tuženiku (dopisi od 8. rujna 2006. i 18. prosinca 2006.), ne postoji odgovornost 2. tuženika za eventualnu štetu tužitelju, pa sudovi nižeg stupnja odbijaju zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

10.2. Kako Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu svojim odlukama ne intervenira u odluke domaćih sudova, već eventualno za podnositelje utvrđuje povredu konvencijskog prava i dosuđuje naknadu neimovinske štete, odluke koje je donio sud u Republici Hrvatskoj su na snazi, zaključuju sudovi nižeg stupnja pa zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 10.000,00 kuna bruto za svaki mjesec, počevši od rujna 1991. pa nadalje s osnove naknade materijalne štete zbog propusta neisplate plaće tijekom trajanja parničnog postupka u Republici Hrvatskoj, sve do zaključenja glavne rasprave, odbijaju kao neosnovan.

10.3. Konačno, sudovi nižeg stupnja odbijaju zahtjev tužitelja i za isplatu iznosa od 6.000,00 kuna, na ime podnesenog zahtjeva jer tužitelj nije dokazao da je navedeni iznos i platio 2. tuženiku.

11. Odredbom članka 44. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94 – dalje: ZO) regulirano je pitanje osiguranja od odgovornosti odvjetnika za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva.

12. Odredbom članka 22. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika je utvrđeno da se šteta utvrđuje u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Građanskopravna odgovornost odvjetnika u hrvatskom pravu nije regulirana posebnim pravilima koja bi vrijedila samo za odvjetnike i odvjetničke vježbenike. Na to upućuje i odredba članka 33. ZO prema kojoj za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnici u odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima o odgovornosti.

14. Odgovornost odvjetnika za štetu stoga se može se temeljiti na povredi ugovora, ako je riječ o obvezi koja je obuhvaćena valjanim ugovorom sa strankom, ali isto tako i na deliktu ako nije riječ o ugovornoj obvezi ili je odvjetnik svojim ponašanjem nanio štetu trećoj osobi.

15. Odgovornost odvjetnika, bez obzira temelji li se na ugovoru ili na deliktu uvijek je subjektivna odgovornost. Stoga odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike. Naime, u smislu odredbe članka 7. ZO odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, statutu i drugim općim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke etike pri čemu odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. Tek ukoliko bi između stranaka ugovorom o zastupanju bilo izričito ugovorena obveza na postizanje rezultata i nagrada za rad odvjetnika bi ovisila o razmjeru uspjeha u postupku (članak 19. ZO). U protivnom rizik neuspjeha je na stranci, ako je odvjetnik postupao u svemu kako treba. Dakle, samo nepostizanje cilja nije dovoljno za odgovornost već je na strani tužitelja teret dokaza da cilj nije postignut zato što je povrijeđena obveza postupanja u skladu s pravilima struke i s dužnom pažnjom.

16. Osnovna pretpostavka za nastanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu pa i u okolnostima kada ista nastaje povredom ugovorne obveze jest postojanje štete.

17. Punomoć je vrsta ugovora o nalogu kojom se sukladno odredbi članka 763. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) nalogoprimca ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca, dok je sukladno odredbi članka 765. stavak 1. ZOO nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi.

18. Polazeći od toga da je 2. tuženik poduzeo sve pravne radnje u granicama ovlasti dobivenih od tužitelja, na temelju usmenog naloga, tužitelj je u konkretnom slučaju trebao dokazati pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

19. U konkretnom slučaju tužitelj je bio dužan dokazati postojanje štete (obične štete ili izmakle koristi), štetnu radnju koje se ogledaju u propustu odvjetnika (2. tuženika) u zastupanju tužitelja i postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i nastale štete odnosno da je tužitelju nastala šteta upravo kao posljedica propusta u zastupanju te je dužan dokazati da bi uspio u sporu pred Europskim sudom za ljudska prava da je punomoć bila dostavljena.

20. Ovaj sud prihvaća zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje štete kao propusta u zastupanju tužitelja od strane 2. tuženika u smislu 1045. ZOO.

21. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.000,00 kuna na ime podnesenog pojedinačnog zahtjeva za zaštitu prava, valja reći da prema odredbi članka 18. stavak 1. ZO odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora.

22. Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i stranke koju zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04).

23. Pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da u trenutku kada je 2. tuženiku dan usmeni nalog za sastav pojedinačnog zahtjeva za zaštitu prava, pojedinačni zahtjev nije još bio sastavljen, dakle odvjetnička usluga nije bila izvršena, pa nije ni nastala obveza plaćanja, a u konačnici tužitelj nije ni dokazao (članak 219. ZPP) da je prilikom davanja usmenog naloga izvršio plaćanje na ime pojedinačnog zahtjeva.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužitelja temeljem odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

25. Tuženiku pod 1. nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 5. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.