Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: 18 P-371/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, L. Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, Ulica kralja Zvonimira 17, radi isplate iznosa od 18.686,46 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. kolovoza 2022. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 4. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., L. Jagera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 18.686,46 kn (slovima: osamnaesttisuća- šestoosamdesetšestkunaičetrdesetšestlipa) / 2.480,12 eura[1] (slovima: dvijetisuće- četristoosamdeseteuraidvanaestcenti) zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 258,98 kn od 07.10.2010.

- 340,52 kn od 06.11.2010.

- 340,52 kn od 07.12.2010.

- 340,52 kn od 06.01.2011.

- 340,52 kn od 05.02.2011.

- 340,52 kn od 05.03.2011.

- 340,52 kn od 06.04.2011.

- 340,52 kn od 06.05.2011.

- 340,52 kn od 07.06.2011.

- 340,52 kn od 06.07.2011.

- 704,51 kn od 05.08.2011.

- 704,51 kn od 06.09.2011.

- 704,51 kn od 06.10.2011.

- 704,51 kn od 05.11.2011.

- 704,51 kn od 06.12.2011.

- 704,51 kn od 06.01.2012.

- 11.135,74 kn od 24.01.2012.

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da podmiri troškove parničnog postupka u iznosu od 10.724,36 kn (slovima: desettisućasedamstodvadesetčetirikune i tridesetšestlipa) / 1.423,37 eura[2] (slovima: tisućučetristodvadesettrieura i tridesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. listopada 2022. do isplate, a koja se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kn (slovima: četiritisućetristosedamdesetpetkuna) / 580,66 eura[2] (slovima: petstoosamdeseteura i šezdesetšestcenti), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako su Damir Vuković i Mirela Vuković i prednik tuženika, HVB Splitska banka d.d., zaključili dana 28.03.2006. Ugovor o kreditu broj 18060/06, (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 22.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Trgovačko društvo INKASO.HR d.o.o. sklopilo je dana 10.09.2019. Ugovor o ustupu tražbine s Damirom Vukovićem i Mirelom Vuković kojim Ugovorom su isti izvršili ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku OTP banka d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 18060/06 od 28.03.2006., opisanog u prethodnoj točki ove tužbe. Temeljem navedenog ugovora, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje prednika tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tužena, OTP banka d.d., u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu br. 18060/06 od 28.03.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to: 1. sklopljen je 28.03.2006. 2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji su prednici tužitelja preplatili, potrebno je utvrditi o kolikom iznosu se radi. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način, kao i iznos preplate, predlaže se provođenje financijskog vještačenja na slijedeće okolnosti: - kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, prednici tužitelja preplatili svojom otplatom predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bili dužni platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita? Nadalje, tužitelj smatra da je potrebno provesti isključivo dokaz financijskim vještačenjem bez potrebe izvođenja ikakvih personalnih dokaza. Naime, vođenjem kolektivnog spora u ranije navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 i pravomoćnošću presude od 04.07.2013. utvrđena je ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF te je u ovom postupku sada samo potrebno utvrditi koliki iznos je prednica tužitelja preplatila plaćajući mjesečne iznose temeljem tih ništetnih odredbi. Svaki od više preplaćenih iznosa je dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja koje je potrebno točno precizirati upravo vještačenjem. Ustavni sud je u odluci U- 2233/2019 od 10.06.2020. jasno utvrdio slijedeće: “25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.” Predmetnom odlukom Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19.03.2019., te je jasno da oba navedena suda smatraju da je pravomoćnošću presuda u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost spornih odredaba u svim potrošačkim kreditima. Slijedom iznijetoga tužitelj predlaže da se usvoji njegov tužbeni zahtjev, te se obveže tuženik na podmirenje parničnih troškova tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj svoju tužbu temelji na pravnim utvrđenjima iz tzv. Kolektivnog spora (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., presuda Pž- 7129/13, Visoki trgovački sud RH), a u kojem sporu su navedeni sudovi odlučivali o zaštiti prava Potrošača (fizičkih osoba). Tužitelj kao pravna osoba ne može se smatrati Potrošačem, a o čijim pravima se odlučivalo u tzv. Kolektivnom sporu, pa se stoga pravna i činjenična utvrđenja iz navedenog spora ne primjenjuju u odnosu na tužitelja. Nadalje, u tzv. Kolektivnom sporu (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku tužitelj treba dokazati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a puko pozivanje na presude iz tzv. Kolektivnog spora nije dovoljno da bi se udovoljilo tužbenom zahtjevu. Međutim, ovlaštenje za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi) nema tužitelj Inkaso.hr iz jednostavnog razloga što on nije bio ugovorna strana u Ugovoru o kreditu. Dakle, tužitelj je mogao biti isključivo Damir Vuković i Mirela Vuković kao legitimni potrošači, a ne tvrtka Inkaso.HR. Nadalje, ističe da nije sporno da su Damir Vuković i Mirela Vuković su sa prednikom tuženika dana 28.03.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu, broj 18060/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 22.300,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 84 mjeseci (7 godina). Također, nije sporno da se u Ugovoru navodi da je nominalna kamatna stopa 6.99 % godišnje te da je ista promjenjiva. Isto tako nije sporno kako je Ugovorom ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju za valutu Kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odrebe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Naime, tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P- 1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). te stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Nadalje, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku, a ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 28.12.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (28.12.2006.g.), odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 28.12.2011.g., a tužba je podnesena tek 13.06.2019.g. Ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužiteljica je u ovom parničnom postupku morala sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa), a potom dokazati uzročno- posljedičnu vezu između te ništetnosti i ništetnosti cijelog Ugovora, a ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/13 od 13.06.2014.g.

Iz činjeničnog dijela tužbe zaključuje se kako tužitelj smatra da je ugovorna odredba čl. 3.2., a koja glasi: " promjena kamatnih stopa vršiti će se izmjenama i dopunama Odluke o kmamatama Banke“, ništetna te da je to „utvrđeno“ presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7179/13, od 13.06.2014.g., i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesene u parnici "Potrošač" na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz presude u parnici "Potrošač" bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope, niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Iz navedenih razloga, neosnovano tužitelj tvrdi da je ništetna odredba čl. 3.2. Ugovora koji u relevantnom djelu glasi: " promjena kamatnih stopa vršiti će se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke ". Kako je u konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tuženika bilo dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čiji se visina određuje odlukom tuženika, te da su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, tuženik detaljnije obrazlaže u nastavku podneska. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz Presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi, tužitelj je dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje: ZZP), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: ZPK). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Štoviše, odredbom čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istiha, a to se osobito odnosi na: - Opće uvjete poslovanja, - Pravilnik o odobravanju kredita građanima, - druge akte Kreditora koji reguliraju kreditiranje građana. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom navoda iznesenih prethodnoj točki ovog podneska, očito je da je osnovana teza tuženika da se o odredbama kojima je uređena promjenjivost kamatne stope prethodno pregovaralo. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog Odgovora. Međutim, tuženik se u nastavku osvrće i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne, ili neuočljive, ili nerazumljive, je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Tuženik je također pojednostavljeno i skraćeno objasnio metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: - Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana),

- Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku) - Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS) Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (u daljnjem tekstu: Odluka). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDPa i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 22.300,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora. Također, navedenom ugovornom odredbom predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u potvrdu o prijevremenoj otplati kredita (str. 5 spisa), Ugovor o kreditu (str. 6 i 7 spisa), izračun EKS i otplatni plan za ugovor o kreditu (str. 8 do 12 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (str. 13 i 14 spisa), uplate prednika tužitelja (str. 15 do 24 spisa), te je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Ljubici Šokčević (nalaz i mišljenje vještaka sa prilozima (str. 613 do 624 spisa), te je napravio uvid u sudsku praksu dostavljenu kako od strane tužitelja, tako i od strane tuženika.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog nepripadnog novčanog iznosa kojeg su prednici tužitelja preplatili tuženiku, a na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi vezanih za valutu CHF. Među strankama nije sporno da su prednici tužitelja Damir i Mirela Vuković i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 28.3.2006. sklopili potrošački Ugovor o kreditu broj 18060/06, a koji je kredit odobren i sklopljen u iznosu od 22.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita, te nije sporno da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Također nije sporno niti da je Ugovorom o ustupu tražbine - tražbina koja je predmet ovoga postupka ustupljena ovdje tužitelju.

5. Među strankama je međutim sporno da li se tužitelj, a budući da je isti pravna osoba, može pozivati na pravno utvrđenje iz tzv. Kolektivnog spora u kojem su sporu sudovi odlučivali o zaštiti prava potrošača (fizičkih osoba), te je stoga sporna aktivna legitimacija tužitelja. Također je sporno da li se činjenično mogu koristiti navodi iz naprijed navedenog Kolektivnog spora, odnosno parnice ("Potrošač") ili je tužitelj dužan dokazati u ovom postupku da je pojedina norma u ugovoru koja se tiče samih kamata bila ništetna. Nadalje, među strankama je sporno da li je došlo do zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Također među strankama je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

6. Prvenstveno, u odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud ističe kako je odredbom čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 23/91, 73/91, 3/94, 7/96, 35/05, 41/08 , 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Stoga, tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu, prema mišljenju ovog suda, ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Ugovor o ustupu tražbine u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa Damira i Mirele Vuković kao potrošača, na tužitelja. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine od 10.9.2019. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom, te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, sud je stava da je tuženikov prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

7. Nastavno na naprijed izneseno, te stava suda da tužitelj ima aktivnu legitimaciju za vođenje ovoga postupka, sud je također stava kako se isti stoga može pozivati na primjenu prava iz tzv. postupka "Potrošač" vezano za ništetnost odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Naime, nesporno je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 6. izreke utvrđeno je da je OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82 i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03.) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09. i 133/09.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom OTP banka Hrvatska d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora OTP banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku OTP banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je OTP banka Hrvatska d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018.a Vrhovni sud RH u Zagrebu je svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 17. rujna 2019. je odbio reviziju tuženika kao neosnovanu. Naprijed navedeno, sud je utvrdio uvidom u citirane odluke, a koje su dostavljene uz tužbu.

8. Nadalje, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. 89/14. i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Iz citirane odredbe slijedi da su neosnovani navodi tuženika da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretni ugovorni odnos. Budući da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi ugovorene kamate i odredba o valutnoj klauzuli, te stoga nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost utvrđenja nišetnosti odredbi promjenjive stope ugovorene kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, te je stoga sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem Damira Vuković i Mirele Vuković u ovom postupku kao svjedoka u postupku, a upravo na te okolnosti.

10. Nadalje, u odnosu na istaknuti tuženikov prigovor zastare prava potraživanja tužitelja po osnovu preplaćene razlike zbog ništetne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud je stava da zastara nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12-104 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (Pž7129/13-4) u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17-10) u dijelu o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenim na sjednici 30.1.2020. iz kojeg proizlazi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom iznijetoga kako je ništetnost odredbi o vezanju glavnice za valutu CHF utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 postala pravomoćna dana 14.6.2018., to je rok od kojeg počinje teći zastarni rok za potraživanja restitucije od tuženika, a kako je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari 7.12.2020. prekinuta zastara, to je razvidno kako nije prošao petogodišnji zastarni rok zahtjevanja restitucije iz članka 225. ZOO-a, te da stoga nije osnovan prigovor zastare tuženika.

11. Nadalje, budući da je u ovoj pravnoj stvari sporna i visina tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio prijedlog tužitelja, te je proveo dokaz po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Ljubici Šokčević, a na okolnost utvrđivanja kolike su iznose izražene u kunama po mjesecima prednici tužitelja preplatili svojom otplatom predmetnog ugovora o kreditu, u odnosu na kunske iznose koje bi bili dužni platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita. Naprijed navedeni vještak je dana 21.10.2021. dostavio nalaz i mišljenje iz kojeg je razvidno kako su prednici tužitelja kao korisnici i sudužnici kredita predniku tuženika (HVB Splitskoj banci d.d.) otplatom kredita po Ugovoru o kreditu broj 18060/06 u odnosu na kunske iznose koji bi bili dužni plaćati po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita preplatili ukupan iznos od 21.599,20 kn, sa specifikacijom za svaki pojedini iznos uplate.

12. Tužitelj se podneskom od 1.12.2021. u cijelosti usuglasio sa nalazom i mišljenjem vještaka, kojim je utvrđeno da su prednici tužitelja preplatili iznos od 21.599,20 kn, međutim unatoč tome, tužitelj je ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na iznos od 18.686,46 kn, međutim istim podneskom tužitelj je specificirao predmetni tužbeni zahtjev, odnosno uskladio ga sa nalazom i mišljenjem vještaka u odnosu na iznose pojedinih anuiteta.

13. Tuženik se podneskom od 10.12.2021. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu, te je stoga sama uputa suda za vještačenje bila pogrešna, pa stoga niti rezultat provedenog vještačenja nije bio pravilan, no naprijed navedeni nalaz i mišljenje tuženik smatra stručnim, te nema primjedbi na matematički izračun u istom nalazu.

14. Budući da su stranke prihvatile nalaz i mišljenje kao stručno, te da je matematički pravilno izračunat iznos preplaćenog kredita, sud je također prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ljubice Šokčević kao stručan i objektivan, te napravljen u skladu s pravilima struke, te stoga naprijed navedenog vještaka sud nije pozvao da dodatno usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje, a posebice stoga što je tuženik prigovorio isključivo u pogledu pravne osnove samog nalaza i mišljenja, odnosno upute za vještačenje.

15. Slijedom svega iznijetoga, na temelju provedenog dokaznog postupka, te svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je stava da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 18.686,46 kn koji se odnosi na preplaćene rate kredita, te da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada pravo i na zateznu kamatu u skladu sa odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, valjalo je u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev i presuditi kao u točki I izreke presude sukladno čl. 29. st. 2, čl. 80. st. 1., čl. 84. st. 1, čl. 225., čl. 241., čl. 323. i čl. 1115. ZOO-a i čl. 502.a st.1. i 502.c ZPP-a.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1 ZPP-a pa je tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu dosuđen trošak postupka u iznosu od 10.724,36 kn na ime troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15.) Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1, Tbr. 9. t. 1 i Tbr. 42 - za sastav tužbe 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav podneska od 26. veljače 2021. – 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav ostalog podneska od 8. lipnja 2021. – 312,50 kn s PDV-om, za pristup na ročište od 7. rujna 2021. - 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav ostalog podneska od 8. rujna 2021. – 312,50 kn s PDV-om, za sastav podneska očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka od 1. prosinca 2021. - 1.250,00 kn s PDV-om, za sastav ostalog podneska od 7. lipnja 2022. – 312,50 kn s PDV-om, za pristup na ročište od 30. kolovoza 2022. - 1.250,00 kn s PDV-om, te trošak vještačenja 3.000,00 kn, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 268,43 kn i presudu u iznosu od 268,43 kn u skladu sa Tarifom sudskih pristojbi Tbr. 1 t. 1 i Tbr. 2 t. 1 Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

17. Preko dosuđenog iznosa, sud je u točki III. izreke presude odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka u iznosu od 937,50 kn s PDV-om na ime sastava ostalog podneska od 8. lipnja 2021., podneska od 18. lipnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn sa PDV-om, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, u iznosu od 937,50 kn s PDV-om na ime sastava ostalog podneska od 7. lipnja 2022., u iznosu od 1.250,00 kn s PDV-om, na ime sastava podneska od 12. srpnja 2022. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, odnosno ukupno 4.375,00 kn.

18. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku, 4. listopada 2022.

SUDAC

Augustin Jalšovec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

Broj zapisa: eb312-9d32b

Kontrolni broj: 04939-20c15-503c7

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=AUGUSTIN JALŠOVEC, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.