REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 274/2015-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Deutsche Rentenversicherung Bayern-Süd, Am Alten Viehmarkt 2, Landshut, SR Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik Eugen Zadravec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Mađarić i Hrvoje Lui, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Mađarić i Lui u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2761/12-2 od 14. svibnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-566/12-51 od 11. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2022.
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2761/12-2 od 14. svibnja 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-566/12-51 od 11. svibnja 2012. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).
3. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode iz revizije. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.
4. Revizija je osnovana.
5. Prema odredbi članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), stranke mogu podnijeti reviziju ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.
6. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 6. prosinca 1993. U vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u smislu odredaba članka 382. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92) iznosio je 3.000.000 hrvatskih dinara. Kako je 6. prosinca 1993. utuženih 8.722,72 DEM iznosilo više od 3.000.000 hrvatskih dinara (34.209.000 dinara), proizlazi da je revizija prema vrijednosnom cenzusu revizije u vrijeme podnošenja tužbe bila dopuštena (tako VSRH u odlukama: Rev-974/86 od 30. rujna 1986. – PSP 35/171, Rev-688/07 od 5. prosinca 2007. – Izbor odluka 1/08-251).
7. Iako je tijekom trajanja parničnog postupka izmijenjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije, u okolnostima konkretnog slučaja, kada predmetni spor traje više od 20 godina, treba imati u vidu opravdana očekivanja stranaka da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, odnosno legitimna očekivanja stranaka da će odlučivanje o sporu završiti pred revizijskim sudom, a s obzirom na realnu vrijednost predmeta spora u vrijeme podnošenja tužbe (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2646/07 od 18. lipnja 2008. – „Narodne novine“ broj 104/08). U kontekstu navedenoga, valja zaključiti da je u predmetnoj stvari dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP pa je tužiteljeva revizija i sagledana kao redovna revizija.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja (stranog osiguratelja i nositelja socijalnog osiguranja) protiv tuženika (domaćeg osiguratelja) radi isplate iznosa od 13.884,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate s naslova isplaćene obiteljske rente udovici osiguranika tužitelja koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.
9. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je:
-da je osiguranik tužitelja VR smrtno stradao **.**.1987. u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika,
- da je osiguranik tuženika ŠR oglašen krivim za nastanak predmetne prometne nezgode presudom Okružnog suda Slavonska Požega broj K-36/88,
- da je tužitelj udovici pokojnog VR isplaćivao obiteljsku mirovinu,
- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Maksa Vuka utvrđeno da je osigurana svota bila 78.061,07 DEM, da je do dana izrade nalaza utrošen iznos od 7.732,32 DEM pa je još preostao iznos od 70.328,75 DEM,
- da su davanja tužitelja u razdoblju od 31. prosinca 1987. do 31. kolovoza 1993. iznosila 8.722,72 DEM odnosno 4.459,86 EUR, od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1995. 2.026,59 EUR, od 1. kolovoza 1998. do 30. lipnja 1999. 1.294,43 EUR, od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2000. 924,37 EUR, od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2001. 936,00 EUR, od 1. siječnja 2002. do 30. lipnja 2003. 1.437,72 EUR te od 1. srpnja 2003. do 31. prosinca 2003. 487,68 EUR.
10. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja zauzevši pravno shvaćanje da odredba čl. 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba („Narodne novine“ broj 53/77, 10/86) važećeg u vrijeme štetnog događaja, propisuje da je Zajednica osiguranja dužna naknaditi stvarnu štetu nanijetu fondovima, uz ostalo i mirovinskog osiguranja, ako je šteta učinjena namjerno ili grubom nemarnošću korisnika odnosno vlasnika motornog vozila za koje je zaključen ugovor o osiguranju, u granicama obveza preuzetih tim ugovorom (st. 1.). Stvarna šteta u smislu odredbe st. 1. je razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a taj se razmjerni iznos utvrđuje prema preostalom vremenu radnog staža oštećene osobe do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu (st. 3.).
10.1. Sudovi navode da tužitelj nije sukladno citiranoj odredbi Zakona o osiguranju imovine i osoba dostavio isprave i podatke potrebne radi utvrđenja stvarne štete tj. razmjernog iznosa mirovine prema preostalom radnom stažu do stjecanja prava na punu starosnu mirovinu.
11. Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova odstupa od pravnog shvaćanja koje je zauzeo ovaj sud glede prava tužitelja kao njemačkog osiguratelja na isplatu regresnog zahtjeva iznosa koje je isplatio na ime prava iz mirovinskog i socijalnog osiguranja (odluke ovog suda Revx-987/12 od 5. ožujka 2014., Revx- 680/18 od 16. prosinca 2020., Rev-2470/17 od 8. lipnja 2022.).
12. Prelazak prava regresa na tužitelja ocjenjuje se prema njemačkom zakonu odnosno čl. 116. st. 1. Zakona o socijalnom osiguranju (Sozialgesetbuch) koji propisuje da zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći ukoliko ovaj na temelju štetnog događaja mora isplaćivati socijalna davanja koja služe otklanjanju štete iste vrste i koja se odnose na isto razdoblje kao i naknada štete koju treba nadoknaditi štetnik.
13. Naime, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (3. prosinca 1987.) relevantne su odredbe čl. 35. st. 1. Sporazuma o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke objavljenog u Službenom listu SFRJ, broj: 9/69 (sada: čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 7/98). Navedenom odredbom propisano je da ako osoba koja prema pravnim propisima jedne države ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega. Dakle, navedena odredba Sporazuma sadrži pravila za određivanje mjerodavnog prava, iz koje proizlazi da je za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo SR Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.
13.1. Osnova za regresno potraživanje tužitelja je činjenica da je smrću osiguranika tužitelja promijenjena pravna osnova na temelju koje tužitelj isplaćuje rentu jer tužitelj udovici osiguranika isplaćuje davanje koje služi naknadi štete zbog gubitka uzdržavanja uzrokovanog smrću supruga. Kako odredba čl. 116. st. 1. Zakonika o socijalnom osiguranju (SGB) X ne čini razliku u tužiteljevom pravu na naknadu- regres obzirom na radnopravni status osiguranika, odnosno s obzirom na to je li poginuli osiguranik bio osoba u radnom odnosu, umirovljenik, nezaposlen ili uzdržavana osoba, to je tuženik dužan regresirati tužitelju socijalna davanja koja je tužitelj isplatio udovici pokojnika, a zbog smrti supruga koju je uzrokovao osiguranik tuženika.
13.2. Naime, u situaciji kada je tužitelj tijekom trajanja života svom osiguraniku isplaćivao radničku mirovinu, a nakon njegove smrti nastavio njegovoj udovici isplaćivati udovičku rentu koju bi ona imala pravo u vidu naknade štete zbog izgubljenog uzdržavanja potraživati od osobe odgovorne za smrt svog supruga, a koji im je za svog života mirovinom koja je uključivala i dodatak za njezino uzdržavanje osiguravao uzdržavanje, to je tužitelj isplatom udovičke rente stupio u pravnu poziciju udovice svog osiguranika.
13.3. Tužitelj, dakle, nije neposredno oštećeni, zbog čega nije u obvezi dokazati postojanje štete, već svoje pravo na povrat tražbina isplaćenih s naslova tzv. udovičke rente crpi iz prava udovice svog osiguranika, koja bi od štetnika (osiguranika tuženika) imala pravo zahtijevati naknadu štetu zbog uskraćenog uzdržavanja uslijed smrti supruga, a koje bi joj osiguravao sada pok. VR da nije smrtno stradao u štetnom događaju za koji je odgovaran osiguranik tuženika. Stoga su na tužitelja kao osiguratelja isplatom tzv. udovičke rente po samom zakonu, do visine isplaćene rente, prešla sva osiguranikova prava (udovice osiguranika tužitelja) prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, a to je u ovom slučaju tuženik. Dakle, tužitelj je stupio u pravnu poziciju udovice svog osiguranika i u ovoj parnici ostvaruje pravo na zahtjev oštećene, koje je na njega prešlo subrogacijom.
14. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi razmjerni iznos mirovine (odredba čl. 22. tada važećeg Zakona o osiguranju imovine i osoba, „Narodne novine“, broj: 53/77. i 10/86.) budući da pravo tužitelja na regres isplaćenih iznosa proizlazi iz Međunarodnog ugovora i propisa SR Njemačke i to par. 116. st. 1. njemačkog Zakona o socijalnom osiguranju jer je isplatom davanja udovičke mirovine od strane tužitelja na istoga prešlo pravo tražiti regres isplaćenih iznosa od tuženika kao osiguratelja štetnika.
15. Identično pravno shvaćanje zauzeto je već u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao npr. Rev-x 370/14-2 od 5. studenog 2014., Rev-x 987/2012- 3 od 5. ožujka 2014., Revx-166/15 od 15. veljače 2020.
16. Slijedom navedenog kako pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije podudarno s pravnim shvaćanjem ovog suda, valjalo je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a obzirom da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (visina tužbenog zahtjeva).
Zagreb, 4. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
