REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 328/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Drgana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Krampus d.o.o., OIB 39673217203, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Ljubičić, odvjetnik Odvjetničkog društva Ljubičić - Vrdoljak & partneri d.o.o. iz Splita, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Ispostava Split, OIB 55545787885, iz Splita, Ruđera Boškovića 22 i Grada Makarske, OIB 53515145212, sa sjedištem u Makarskoj, Obala kralja Tomislava 1, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-496/2018-2 od 28. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 6237/2017 od 18. srpnja 2018., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od 968.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. U reviziji se tvrdi da je pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer da presuda suda drugog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama zato što "nema niti jednog poziva na materijalnopravni propis koji bi ovdje trebao biti primijenjen, nema niti jednog dokaza o tome da je predmetna nekretnina stekla status javnog dobra u općoj uporabi 1975. godine". Osim toga, revident ukazuje i na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP smatrajući da sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili dokaze, osobito činjenicu da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.

7.1. Međutim, revizijski sud ocjenjuje da ova bitna povreda nije počinjena jer je sud drugog stupnja dao valjane razloge zbog kojih prihvaća pravilnim zaključak suda prvog stupnja o osnovanosti prigovora zastare tužiteljeve tražbine sukladno odredbi članka 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05), odnosno članka 376. i 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), a prihvaćanje osnovanosti prigovora zastare imalo je za posljedicu ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Utoliko nepozivanje drugostupanjskog suda na odredbe mjerodavnog materijalnog prava ne čini drugostupanjsku presudu nerazumljivom tim i više što obje nižestupanjske presude u osnovi predstavljaju jedinstvenu cjelinu.

7.2. Što se tiče relativno bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP počinjene pred prvostupanjskim sudom, odgovoriti je da je tu povredu u reviziji moguće isticati samo ako je učinjena pred drugostupanjskim sudom. Stoga revizijski navodi kojima se ukazuje na relativno bitnu povredu počinjenu pred prvostupanjskim sudom nisu od odlučnog značenja za ocjenu osnovanosti revizije. U pogledu, pak, tvrdnji o počinjenju ove bitne povrede učinjene pred drugostupanjskim sudom, odgovoriti je da revident nije u pravu kada ukazuje da sud drugog stupnja nije cijenio činjenicu da je tužitelj i danas upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Drugostupanjski je sud tu činjenicu cijenio, ali joj nije dao značenje koje toj činjenici pridaje tužitelj, već je odlučnom za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ocijenio činjenicu da je predmetna nekretnina oduzeta predniku tužitelja najkasnije 1975. godine za potrebe gradnje infrastrukture državne ceste bez odgovarajućeg postupka. U takvim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da ova bitna povreda nije počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog oduzete nekretnine, i to čk. br. [katastarska čestica] [katastarska općina] u iznosu od 968.000,00 kuna.

9. U postupku koji je prethodio reviziji nisu bile sporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da je tužitelj u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] upisan kao vlasnik predmetne nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 121 m²;

- da predmetna nekretnina čini dio nogostupa državne ceste D-411 koja je kao javna cesta razvrstana Odlukom o razvrstavanju javnih cesta, i to [adresa], koja se proteže od ulaza do izlaza iz grada Makarske;

- da je tužitelj predmetnu nekretninu kupio 25. veljače 2009. od bivšeg vlasnika AR;

- da nogostup [adresa] u Makarskoj, prema podacima iz katastra, čini posebnu česticu oznake [katastarska čestica] površine 20216 m² koja je upisana u katastru kao javno dobro, putovi Makarska;

- da je predmetna čestica broj 1734/7 nakon nove izmjere za k. o. [katastarska općina] 1975. godine dobila novu oznaku, i to baš naprijed navedenu broj 5300/1;

- da je prijavnim listom od 13. lipnja 2002. čestica broj 1734/7 izmijenila položaj i površinu te je upisana u površini od 121 m² i predstavlja dio čestice [katastarska čestica];

- da je tuženik Grad Makarska u posjedu predmetne čestice i to kao dijela javne površine najkasnije od provedene nove izmjere 1975. godine te da tužitelj niti njegov prednik nisu mogli biti u posjedu te nekretnine do 20. lipnja 2015.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, posebno cijeneći činjenicu da je predmetna nekretnina oduzeta predniku tužitelja najkasnije 1975. godine za potrebe gradnje infrastrukture državne ceste i to bez provođenja odgovarajućeg postupka, sudovi su ocijenili osnovanim prigovor zastare obaju tuženika smatrajući da je protekao opći zastarni rok od pet godina za isplatu naknade štete, a sve prema odredbi članka 230. odnosno članka 225. ZOO/05, kao i članaka 376. i 371. ZOO/91. Pritom su sudovi cijenili da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi ostvarenja vlasničkih prava, već o parnici radi ostvarenja novčane tražbine s osnove vlasničkih prava, tj. o zahtjevu tužitelja kao upisanog vlasnika predmetne nekretnine za naknadu štete koju trpi time što mu je nekretnina oduzeta, sve to imajući na umu da pravo vlasnika u pogledu naknade štete za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat, pa sve dok tužitelj može tražiti vraćanje predmetne nekretnine, njegova tražbina nije dospjela, ali zahtjev za isplatu pa i naknadu štete za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku.

10.1. Očitujući se o početku tijeka zastarnog roka, sudovi su izrazili pravno shvaćanje da je zastarni rok počeo teći onda kada prednik tužitelja više nije mogao zahtijevati povrat nekretnine, što je u konkretnom slučaju bilo u trenutku kada je na nekretnini izgrađen nogostup koji predstavlja dio državne ceste i kao takav je postao javno dobro u općoj uporabi. Imajući na umu da je predmetna nekretnina takav status stekla 1975. godine, ocijenjeno je da je prednik tužitelja od tada pa u daljnjih pet godina imao pravo zahtijevati naknadu za oduzeto zemljište, pa i naknadu štete, a kako je tužitelj tek 22. prosinca 2017. podnio tužbu radi naknade štete, to je prigovor zastare ocijenjen osnovanim slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen.

11. Tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji da njegov zahtjev nije zastario ističući da on nije izgubio pravo na vlasničku tužbu. Sudovi su, međutim, pravilno ocijenili da tužitelj više nema pravo zahtijevati povrat predmetne nekretnine budući da je činidba na predaju nekretnine postala nemoguća jer je na njoj izgrađena cesta, i to prije više od 45 godina.

12. Neutemeljeno tužitelj ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva. Naime, u pogledu početka tijeka zastarnog roka, pravilno su sudovi, na temelju u postupku utvrđenih činjenica, ocijenili da je taj rok počeo teći još 1975. godine odnosno u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list" broj 40/53, 57/54) koji je odredbom članka 14. propisivao opći zastarni rok od deset godina, nakon čega je u primjeni bio preuzeti ZOO/91 (izvorno stupio na snagu 1. listopada 1978.) koji je u odredbi članka 371. propisivao opći zastarni rok od pet godine, jednako kao i članak 225. ZOO/05. Imajući na umu vrijeme izgradnje predmetne prometnice čiji je prijeporni nogostup sastavni dio, kao i činjenicu da je tužba podnesena 22. prosinca 2017., pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je zahtjev tužitelja u svakom slučaju zastario prije podnošenja tužbe zbog čega su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Konačno, ovakvo je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženim u brojnim odlukama donesenim u činjenično i pravno podudarnim okolnostima, primjerice Rev 1550/2016-3 od 12. travnja 2017. Rev x 311/2017-2 od 7. lipnja 2017., Rev x 852/12-2 od 22. ožujka 2017., Rev 15/2016-3 od 11. travnja 2018.

13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe iz članka 393. ZPP, odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić