REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1565/2019-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRV Bayern Süd, Am Alten Viehmarkt 2, 84024 Landshut, Njemačka, OIB 59950094514, kojeg zastupaju punomoćnice Maša Gluhinić Bagarić i Monja Matić, odvjetnice u Zagrebu, protiv tuženika BILFINGER ĐURO ĐAKOVIĆ MONTAŽA d.o.o. Slavonski Brod, Dr. M. Budaka 1, OIB 59126265572 (kao pravni slijednik ĐURO ĐAKOVIĆ MONTAŽA d.d.), radi isplate iznosa 45.208,68 EUR (345.394,31 kn), odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7942/15-2 od 6. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-220/15-10 od 21. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7942/15-2 od 6. prosinca 2018. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-220/15-10 od 21. srpnja 2015. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 45.208,68 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zateznom kamatom koju Zagrebačka banka d.d. Zagreb daje na štedne uloge građana po viđenju u EUR, a koja stopa iznosi 0,10% od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. sa zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi od 14%, a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12%, a u slučaju izmjene eskontne stope uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska odluka.

3. Protiv drugostupanjske presude kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP).

4. Predlaže da revizijski sud drugostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP a u vezi sa čl. 497. a ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kuna;

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.

7. U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a obzirom nije ispunjen niti jedan uvjet iz citirane odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

8.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8.2. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

9. U predmetnoj reviziji tužitelj postavlja sljedeće pitanje:

„Primjenjuju li se odredbe njemačkog prava za rješavanje pitanja prava na naknadu štete u RH, ako je tužitelj njemački mirovinski fond, ali je isti temeljem zakonske subrogacije stupio u pravnu poziciju direktno oštećenog koji je hrvatski državljanin, stradao u Republici Hrvatskoj kod hrvatskog poslodavca?“

10. U odnosu na postavljeno pitanje valja reći da je tužitelj naveo da je pobijana odluka u suprotnosti sa shvaćanjem zauzetim u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2647/13 od 5. listopada 2016., Pž-1624/14 od 19. svibnja 2017., Županijskog suda u Zagrebu Gž-3945/10 od 18. listopada 2011., Gž-2137/11 od 24. listopada 2010.

11. Ovaj sud ocjenjuje da se radi o pravnom pitanju koje ispunjava pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

12. Revizija je osnovana.

13. Kada je protiv presude suda drugog stupnja podnesena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

14. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev kojim potražuje isplatu na ime naknade štete u iznosu 45.208,68 EUR s kamatama te u tužbi u bitnome navodi da je tužitelj nositelj mirovinskog i socijalnog osiguranja za osiguranika ĐT koji je 19. veljače 2004., u tvornici „Sveti Juraj“ na rekonstrukciji pogona Mlinice, stradao kao radnik trgovačkog društva Monting d.d. Zagreb, na način da je pao s visine od sedam metara uslijed čega je zadobio teške tjelesne ozljede, a sve iz razloga jer tuženik koji je bio zadužen za sigurnost na gradilištu i razvoj tehnologije rada s elementima sigurnosti za obavljanje rekonstrukcije objekta iste nije poduzeo. 15. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim smatrajući da se na predmetni slučaj primjenjuje odredba čl. 104. st. 1. sedme knjige Socijalnog zakona Njemačke koja propisuje situacije kada prijelaz potraživanja sukladno odredbi čl. 116. desete knjige ne nastupa.

16. Navedeno materijalnopravno shvaćanje ovaj sud ne prihvaća.

17. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja relevantna je sljedeće materijalno pravna odredba: čl. 30. Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke iz 1997., („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 7/98;), koja glasi: " Ima li osoba, koja prema pravnim propisima jedne državne ugovornice treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području suvereniteta druge države ugovornice, prema njenim propisima pravo na naknadu štete od treće osobe, tada pravo na naknadu prelazi na nositelja prve države ugovornice, prema pravnim propisima koji za njega vrijede; druga država ugovornica priznaje taj prijelaz.“

18. Za pitanje priznavanja zakonske subrogacije tužitelja u prava oštećenika – osiguranika, proizlazi da je kao njemačko pravo mjerodavan Njemački socijalni zakonik koji odredbom čl. 116 st. 1. uređuje prijelaz prava na potraživanja naknade štete s neposredno oštećenog na tužitelja, a koja odredba glasi: Zahtjev za naknadu štete koji se temelji na drugim zakonskim propisima prelazi na nositelja osiguranja ili nositelja socijalne pomoći, i to ukoliko ovaj ista davanja mora pružiti zbog štetnog događaja, a ta davanja služe otklanjanju štete iste vrste, te se odnose na isto razdoblje kao i razdoblje za koje bi štetnik morao dati naknadu štete. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku, stupa u pravnu poziciju oštećenog – osiguranika te bi stoga imao pravo od tuženika tražiti naknadu svoje štete kao direktno oštećeni.

19. Nižestupanjski sudovi međutim smatraju da u konkretnom slučaju prijelaz potraživanja sukladno navedenoj odredbi čl. 116. st. 1. Njemačkog socijalnog zakonika ne nastupa jer da je odredbom čl. 104. st.1. istog zakonika propisana situacija kada dolazi do prijelaza potraživanja a to je samo u slučaju ako je osigurani slučaj namjerno izazvan, a što nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari obzirom da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-181/09 od 29. listopada 2010., proizlazi da štetni događaj nije izazvan namjerno već iz nehaja.

20. Valja međutim napomenuti da je sukladno gore navedenom za utvrđivanje prava na regres inozemne osobe socijalnog osiguranja (ovdje tužitelja) za isplaćene naknade štete oštećeniku mjerodavno pravo Savezne Republike Njemačke, dok se pravo osiguranika oštećenog na području druge države ugovornice (Republike Hrvatske) na naknadu štete ocjenjuje prema domaćem pravu.

20.1. Sukladno navedenom pravo osiguranika na naknadu štete od štetnika (u ovom slučaju poslodavca) ocjenjuje se prema domaćem odnosno hrvatskom pravu.

21. Imajući na umu navedeno, valja istaknuti da u konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno primjena relevantnog materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje.

22. Kako stoga nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug