Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 29 Gž-3232/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Lidije Jelavić, izvjestiteljice i Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. /OIB:…/ iz O., koju zastupa punomoćnica P. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženice B. G. /OIB:…/ iz R., koju zastupa punomoćnik V. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J., J. u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-913/2020-18 od 20. srpnja 2022., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-913/2020-18 od 20. srpnja 2022. i sudi:

1. Utvrđuje se da je tužiteljica na temelju pravomoćnog sudskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5 od 8. svibnja 1996., stekla valjani pravni naslov potreban za stjecanje prava vlasništva nekretnine - stana na III. katu na nacrtu označen brojem 10, a koji stan predstavlja 10. suvlasnički dio 1/13 ETAŽNO VLASNIŠTVO E-10, i nalazi se u kući sagrađenoj na čestici grč. 361, površine 353 m2, upisane u z. k. ul. 1543, što je tuženica dužna priznati i dozvoliti zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva u roku od 15 dana jer će u protivnom njezino priznanje i dozvolu zamijeniti pravomoćna presuda.

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u svoti od 6.850,00 kn / 909,16 eura[1] , sa zateznom kamatom od 4. listopada 2022. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u svoti od 8.750,00 kn / 1.161,32 eura sa zateznom kamatom od 20. srpnja 2022. do isplate, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove žalbe u svoti od 1.650,00 kn / 218,99 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je tužiteljica na temelju pravomoćnog sudskog rješenja Općinskog suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5 od 8. svibnja 1996., stekla valjani pravni naslov potreban za stjecanje prava vlasništva nekretnine - stana na III. katu na nacrtu označen brojem 10, a koji stan predstavlja 10. suvlasnički dio 1/13 ETAŽNO VLASNIŠTVO E-10 a koji stan se nalazi u kući sagrađenoj na čestici grč. 361 površine 353 m2, upisane u z. k. ul. 1543, a što je tužena dužna priznati i dozvoliti zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva jer će u protivnom njezino priznanje i dozvolu zamijeniti ta presuda, te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka. U točki II. izreke, naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Protiv presude žali se tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti u skladu s navodima žalbe odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Tužiteljica zahtijeva naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Drugostupanjski je sud ispitao presudu u cijelosti jer se u cijelosti pobija žalbom (članak 365. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.- ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge prema članku 365. stavku 2. ZPP.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica na temelju pravomoćnog sudskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5 od 5. svibnja 1996., stekla valjanu pravnu osnovu potrebnu za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine što je tuženica dužna priznati i dozvoliti zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva jer će to u suprotnom zamijeniti presuda.

7. Iz rezultata raspravljanja u prvostupanjskom postupku proizlazi:

- da je D. G. (majka tužiteljice i S. G., a svekrva tuženice) bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu;

- da su Grad O. kao prodavatelj i S. G. kao kupac 23. lipnja 1993., sklopili Ugovor broj 1008/1993 o prodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo /list 4 i 5 ostavinskog spisa/;

- da su S. G. kao darovatelj i D. G. kao daropimatelj, oboje s prebivalištem u O., sklopili 15. prosinca 1993. Darovni ugovor kojim darovatelj daruje svojoj majci isti stan /list 3 spisa/, koji su potpisale ugovorne strane, te je na poleđini tog Ugovora potvrda Županije Primorsko Goranske od 24. prosinca 1993., da ugovor ne podliježe plaćanju poreza te potvrda Općine O., Sekretarijata za poslove uprave od 27. prosinca 1993., kojom se potvrđuje da je S. G. potpisao tu ispravu i prema kojem Ugovoru S. G. zadržava pravo doživotnog uživanja predmetne stana;

- da je D. G. stanovala u predmetnom stanu prije, u vrijeme i nakon sklapanja Darovnog ugovora od 15. prosinca 1993., sve do smrti … 1995. /datum o smrti prema podacima smrtovnice, list 1 ostavinskog spisa/;

- da se za života D. G. (majke), S. G. (sin) nije uknjižio u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine temeljem Ugovora o prodaji stana od 23. lipnja 1993., a niti D. G. na temelju Darovnog ugovora od 15. prosinca 1993.;

- da su suprug tuženice S. G. i M. M., ovdje tužiteljica kao zakonski nasljednici iza pokojne D. G., sklopili Sporazum 18. ožujka 1996., koji su potpisali i svoje potpise javnobilježnički ovjerili a kojim su suglasno utvrdili što čini ostavinsku imovinu iza njihove pokojne majke (D. G.), između ostalog i predmetni stan, i između sebe podijelili ostavinsku imovinu, tako da je Serđu Giljanoviću pripala u isključivo vlasništvo 1/2 dijela kuće za stanovanje (z. k. ul. 328, 329 i 623 k.o. P.) i 1/3 dijela nekretnine upisane u z. k. ul. C. (k. č. br. 3266 i 3269) i novac sa štednih knjižica, a tužiteljici u isključivo vlasništvo predmetni stan (z. k. ul. 787 k.o. V.) sa svim pokretninama s tim da brat S. zadržava pravo doživotnog uživanja predmetnog stana (list 8 i 7 spisa);

- da su zakonski nasljednici pokojne D. G., podneskom od 5. rujna 1996. /list 9 spisa/ dostavili potvrdu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-192/1992 od 26. lipnja 1996., iz koje je razvidno da se u odnosu na dio ostavine - nekretnine upisane u z. k. ul. 623 k.o. P. vodi parnični postupak, te da nekretnine upisane u z. k. ul. 328. i 329. k.o. P., te kč. 3266 i k. č. 3269 u z. k. ul. C. - Č. nisu upisane kao vlasništvo ostaviteljice;

- da je shodno tome rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5 od 8. svibnja 1966. /list 16 i 17 ostavinskog spisa/, riješeno da ostavinsku imovinu iz pokojne D. G. čini od nekretnina samo predmetni stan, a od pokretnina navedeni novčani ulozi, a nasljednicima su proglašeni S. G., sin i M. M., kći, te će prema točki III. rješenja o nasljeđivanju, zemljišno knjižna provedba uslijediti kod zemljišno knjižnog odjela toga suda, dok je u odnosu na nekretnine upisane u K.O. P. i K. O. C. - Č., postupak obustavljen (točka IV. izreke);

- da je rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj I-O-40/1996-17 od 9. lipnja 2004. /list 36 ostavinskog spisa/, odbijen prijedlog M. M. i S. G. za donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju iza pokojne D. G., a u odnosu na nekretninu označenu kao z. č. 883/1, upisanu u z. k. ul. 1132 k.o. P., kao neosnovan, uz obrazloženje da je za tu nekretninu utvrđeno da nije u vlasništvu ostaviteljice;

- da nije uslijedila zemljišno knjižna provedba prema navedenom rješenju o nasljeđivanju već se je S. G. uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine tek 2008. - dvanaest godina nakon majčine smrti i to na temelju Ugovora o prodaji stana od 23. lipnja 1993. (ugovora koji je sklopljen prije darovanja stana majci);

- da su S. G., kao darodavatelj i njegova supruga B. G., ovdje tuženica, kao obdarena 26. kolovoza 2011., sklopili Ugovor o darovanju nekretnina /list 21/, kojim je S. G. darovao predmetnu nekretninu tuženici B. G. i osnovom kojeg je tuženica upisana kao vlasnica predmetnog stana u zemljišnoj knjizi.

8. Sud prvog stupnja nalazi ništetnim Darovni ugovor od 15. prosinca 1993., temeljem kojeg tužiteljica tvrdi da je njezina pravna prednica stekla vlasništvo predmetnog stana jer:

- da se je prema članku 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada za valjanost ugovora tražila pismena forma;

- da se prema Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, broj: 73/1991), primjenjuju pravna pravila bivšeg OGZ-a;

- da je prema odredbi paragrafa 943 OGZ-a, za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potrebna pisana forma;

- da je Zakon o javnom bilježništvu u RH stupio na snagu 1. listopada 1994., pa da se na Darovni ugovor od 15. prosinca 1993., ima primijeniti Zakon o javnim bilježnicima (notarima) iz 1930., prema kojem se za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje tražila forma javnobilježničkog akta s time da je sudska praksa zauzela stav da formu javnobilježničkog akta zamjenjuje forma sudskog zapisnika, pa kako predmetni darovni ugovor nije sačinjen u formi sudskog zapisnika da ne proizvodi pravne učinke i da je ništav prema članku 103. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Darovnog ugovora od 15. prosinca 1993., i prema kojem je ugovor ništav ako je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a čega u konkretnom slučaju da nema.

9. Kako nije sporno da je pokojna D. G., bila nositeljica stanarskog prava glede predmetnog stana u kojem je stanovala prije i u vrijeme sklapanja Darovnog ugovora 15. prosinca 1993., te nakon sklapanja tog ugovora sve do svoje smrti a da je S. G. osnovom tog Darovnog ugovora stekao pravo doživotnog uživanja stana u kojem je stanovao zajedno sa majkom D. G., tuženicom i djecom to u takvim okolnostima prema kojima su svi zajedno bili u predmetnom stanu, ne bi se radilo o darovnom ugovoru bez prave predaje za koji je potrebna forma sudskog zapisnika u kojoj formi predmetni ugovor nije bio sastavljen zbog čega ga sud utvrđuje ništavim.

9.1. A sve da se i radi o darovnom ugovoru bez prave predaje, tužiteljica i njezin brat S. G. (suprug tuženice) su se jasno očitovali da je vlasnica stana njihova majka a ne S. G. (da stan ulazi u ostavinu iza majke) i sporazumno kao zakonski nasljednici majke (nakon otvaranja nasljedstva iz pokojne majke D. G., a prije donošenja rješenja o nasljeđivanju) podijelili ostavinu, tako što je predmetni stan pripao u isključivo vlasništvo tužiteljici, a sunasljednik, brat S. G. zadržao pravo doživotnog uživanja (pisana nasljednička izjava od 18. ožujka 1996. /list 6 i 7 ostavinskog spisa/, a koji sporazum sunasljednika, tužiteljice i brata S. G. u biti ima i sve elemente ugovora o ustupanju nasljednog dijela prije diobe (članak 145. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju /Narodne novine, broj: 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015., 14/2019./), a na temelju kojeg je i doneseno 8. svibnja 1996. rješenje o nasljeđivanju po Općinskom suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5, koje je postalo pravomoćno 8. studenog 1996. i kao takvo egzistira.

9.2. Dakle, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskom suda u Opatiji poslovni broj O-40/1996-5 jest valjana osnova stečenog prava vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu i kao takvo je egzistentno, a što znači da 2011. kad je S. G. predmetni stan darovao tuženici (svojoj supruzi), S. G. nije bio vlasnik stana (S. G. na tuženicu nije mogao prenijeti više prava na predmetnom stanu nego što ga je sam imao).

10. Nadalje, budući da pravni poredak ne tolerira nekorektno ponašanje u pravnom prometu (ne postupanje u dobroj vjeri), to se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o višestrukom ugovaranju otuđenja u smislu odredaba članka 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 81/2015. - pročišćeni tekst, 94/2017. - ispravak, u daljnjem tekstu: ZVDSP), odnosno da se tužiteljičino stečeno pravo vlasništva na predmetnom stanu na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, osnova kojeg je bila sporazum nasljednika da predmetni stan ulazu u ostavinu iz pokojne D. G. i da podjelom između nasljednika (tužiteljice i S. G.) pripada u isključivo vlasništvo tužiteljice s pravo S. G. na doživotno uživanje, ne može suprotstaviti pravu vlasništva upisanom u zemljišnoj knjizi na tom istom stanu za korist tuženice.

10.1. To stoga, što iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom proizlazi da je u vrijeme sklapanja darovnog ugovora između S. G. i tuženice i upisa tuženice u zemljišnu knjigu, tuženica znala i morala znati da je njezin suprug (S. G.) za vrijeme života majke, prenio u njezino vlasništvo predmetni stan, da je predmetni stan ušao u ostavinsku imovine pokojne D. G. (njezine svekrve), da je između tužiteljice i S. G. (sunasljednika pokojne D. G.) postignut sporazum na temelju kojeg je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, odnosno da u vrijeme upisa ona nije bila u dobroj vjeri (članak 127. stavak 2. ZVDSP).

10.2. Naime, nije logično niti životno da tuženica, koja stanovala sa suprugom i djecom u predmetnom stanu dvadesetak godina, nije znala da suprug na istom stanu ima samo pravo doživotnog uživanja. U prilog tom zaključku idu i navodi same tuženice da su ona i suprug kupili stan u R. za sebe i djecu, da je u predmetnom stanu ostala da bi pomogla suprugu (S. G.) koji je psihički obolio 2009.

10.3. Nije logično niti životno da tuženica zna da je njezin suprug otkupio stan na kojem je nositeljica stanarskog prava bila majka supruga, a ne zna da je suprug predmetni stan darovao majci, da je stan ušao u ostavinu iz smrti majke i da je između sunasljednika (supruga i njegove sestre) postignut sporazum o ustupanju nasljednog dijela prije diobe, na temelju kojeg je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i na temelju kojeg je tužiteljici u isključivo vlasništvo pripao predmetni stan, a suprug imao samo pravo doživotnog uživanja (u biti zadržao pravo koje je stekao darovanjem između njega kao darovatelja i majke kao daroprimateljice).

10.4. Stoga, pravu vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu ne može se suprotstaviti pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi za korist tuženice na temelju Ugovora o darovanju sklopljenim s suprugom 26. kolovoza 2011., jer iz rezultata raspravljanja proizlazi da je u vrijeme sklapanja darovnog ugovora i njezinog upisa u zemljišnoj knjizi, tuženica znala da su imovinski odnosi po osnovi nasljeđivanja između njezina supruga i njegove sestre (tužiteljice) riješeni pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju donesenim 1996., te za imovinu koju je njezin suprug naslijedio, te da joj nije moglo ostati nepoznato da je na predmetnom stanu imao samo pravo doživotnog uživanja.

11. Iz navedenih razloga osnovom članka 373. točka 3. stavak ZPP, odlučeno je kao u stavku I. točki 1. izreke drugostupanjske presude.

12. S obzirom na preinačenje presude u pogledu glavne stvari morala je biti preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka jer je sada tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja odmjereni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., u daljnjem tekstu: Tarifa/, koji s obračunatim PDV od 25% iznose: 1.250,00 kn za sastavljanje tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife), 1.250,00 kn za sastavljanje jednog obrazloženog podneska od 9. rujna 2020. (Tbr. 8. t. 1. Tarife), i po 1.250,00 kn za svako zastupanje na tri ročišta na kojima se je raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi (Tbr. 9. t. 1. Tarife), tako ti troškovi ukupno iznose 6.250,00 kn. Tom iznosu pribrojeni su zahtijevani troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kn i presudu u iznosu od 400,00 kn tako da troškovi tužiteljice sveukupno iznose sveukupno 6.850,00 kn /stavak I. točka 2. izreke drugostupanjske presude/, dok je zahtjev tuženice za naknadom troškova odbijen kao neosnovan /stavak I. točka 3. izreke drugostupanjske presude/.

13. Tužiteljici su dosuđeni i troškovi sastavljanja žalbe sa kojom je uspjela u sporu u zahtijevanom iznosu od 1.250,00 kn čemu su pribrojeni troškovi sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kn ili sveukupno 1.650,00 kn /stavak II. izreke drugostupanjske presude/.

U Zagrebu 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.