REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1020/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., OIB: ... , zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: ... , zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovnog broja Gž-866/2018-2 od 28. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja P-800/2017-14 od 26. srpnja 2018., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-866/2018-2 od 28. travnja 2020. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-800/2017-14 od 26. srpnja 2018., a predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 23. st. 1. toč. c) Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenom između stranaka dana 16. siječnja 2006. godine, u dijelu u kojemu je - u slučaju prijevremene konačne otplate kredita – tužitelj dužan platiti tuženici naknadu prema Odluci o Tarifi naknade za usluge tuženice, odnosno prema Općim uvjetima poslovanja tuženice važećim u trenutku prijevremene otplate, tako da tužitelj nije dužan tuženici platiti tu naknadu u iznosu od 5.802,44 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 23. ožujka 2012. godine do isplate te je odbije zahtjev tužitelja za isplatu 5.802,44 kune sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2012. do isplate (toč. I. izreke). Istovremeno, naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženici troškove postupka u iznosu od 1.562,50 kn (toč. III. izreke), a odbijeni su zahtjevi tužitelja za nadoknadu troškova postupka (toč. II. izreke) i zahtjev tuženice za nadoknadu troškova preko iznosa od 1.562,50 kn (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3104/2020 od 23. prosinca 2021. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pitanja:

„1. Je li odredba čl. 23. st. 1. toč. C) Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj u slučaju prijevremene konačne otplate kredita dužan tuženiku platiti naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika važećim u trenutku prijevremene otplate:

a) suprotna odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 1024. st. 4. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, i kao takva ništetna jer čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik kao banka trebao dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate) ?

b) nerazumljiva jer ne sadrži referentnu stopu, odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja visine sporne naknade, pri čemu tuženik čak niti ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na ovakvu odredbu jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, pa tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je kao takva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je shodno tome nepoštena i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), (odnosno prema odredbi članka 102. u svezi odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14) ?

2. „Je li sud po službenoj dužnosti morao paziti na ništetnost odredbe čl. 23. st. 1. toč. C) Ugovora o kreditu, tim više što se tužitelj pozvao na čl. 322. st. 1. ZOO- a, pa je stoga neprihvatljivo i nezakonito stajalište i prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je postupanje tuženika protivno moralu društva (dakle ništetno), međutim kako se tužitelj (po mišljenju Suda) nije izrijekom, pa ni konkludentnim radnjama, pozvao na to da je odredba protivna moralu, to da Sud nije niti mogao usvojiti tužbu?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) primjenjivog po čl. 107. st 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22), zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. U odgovoru na reviziju tužena se usprotivila revizijskim navodima i predložila je reviziju odbiti.

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. siječnja 2006., u djelu u kojem je u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj dužan isplatiti naknadu prema Odluci o tarifi naknada za usluge tuženika, odnosno njegovim općim uvjetima te, posljedično, zahtjev za isplatu tog iznosa u visini 5.802,44 kune sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2012., a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su:

- da su 16. siječnja 2006. stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, uz obvezu tužitelja da kredit otplati tuženici kroz vrijeme od 30 godina;

- da je odredbom čl. 23. st. 1. t. C) citiranog Ugovora predviđena mogućnost prijevremene konačne otplate kredita, uz obvezu tužitelja, kao korisnika kredita, da u tom slučaju tuženici plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i to sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge tuženice, kao kreditora, odnosno sukladno općim uvjetima poslovanja tuženice, važećima u trenutku prijevremene otplate kredita;

- da je 23. ožujka 2012., iskoristivši mogućnost ugovorenu odredbom čl. 23. st. 1. t. C) Ugovora od 16. siječnja 2006. godine, tužitelj tuženici prijevremeno otplatio kredit;

- da je tuženica po toj osnovi obračunala naknadu, u iznosu od 5.802,44 kn, koju joj je tužitelj 23. ožujka 2012. i platio.

6.1. Nastavno na tako utvrđeno činjenično stanje, nižestupanjski su sudovi ocijenili da predmetna ugovorna odredba nije protivna odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005; dalje: ZOO), a na kojoj se zakonskoj odredbi zapravo temelji pravno shvaćanje tužitelja o ništetnosti predmetne ugovore odredbe, jer da ta zakonska odredba ne ograničava ugovaranje bilo kakvih naknada i ne može se analogno primijeniti na ovopredmetni slučaj. Pritom, da u pitanje moralnosti navedene ugovorne odredbe, nižestupanjski sudovi nisu ulazili, jer se u povijesnom dijelu tužbe tužitelj na nemoralnost nije niti pozivao. Ipak, prvostupanjski sud vidi u navedenom ugovaranju elemente nemoralnosti financijske institucije - tužene, dok se drugostupanjski sud ograničava na potvrdu ispravnosti postupovnopravnog shvaćanja prvostupanjskog suda da u pitanje nemoralnosti u konkretnom slučaju ne treba niti ulaziti, jer nije obuhvaćeno činjeničnopravnim supstratom tužbe. Tužena je, pritom, tijekom postupka zakonitost ugovaranja nakade za prijevremenu otplatu kredita, osim činjenice da nijednim zakonskim odredbama nije izričito zabranjena, nalazila u nastanku štete kod prijevremene otplate kredita, međutim tijekom cijelog postupka nije obrazložila, a kamoli dokazala, u čemu bi se ta šteta, kojim troškovima, konkretno dokazanim, odražavala.

7. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, ovaj, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim.

8. Revizijski je sud u odluci poslovnog broja Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., u predmetu činjeničnopravno podudarnim s ovopredmetnim, izrazio pravno shvaćanje koje se, u bitnom, u nastavku citira:

„16. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

21. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

(…)

23. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.“.

9. Odmah je za uvidjeti da je u citiranoj odluci, ratione temporis, bila primjenjiva odredba čl. 1068. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005), dok su u ovome, konkretnom slučaju, primjenjive odredbe ZOO-a i to članka 1024. st. 4. No, te su odredbe međusobno, u bitnom, istovjetne te je evidentno da se radi o činjeničnopravnom supstratu podudarnim sa ovopredmetnim.

10. Iz citiranog proizlazi da je ovaj, revizijski sud, a u pogledu pravnog pitanja koje se u bitnom svodi na ono naznačeno pod rednim brojem 1. (§ 3.), izrazio pravno shvaćanje, a pravno je shvaćanje suda u pobijanoj odluci s njim nepodudarno.

10.1. Naime, u situaciji kao što je ovopredmetna – u kojoj se tuženik (uz gore utvrđeno činjenično stanje) u potpunosti nedokazano i nekonkretizirano pozivao na činjenicu nastanka štete kod prijevremene otplate kredita – naknada za takvu otplatu se ne može definirati kao ništa drugo nego kao nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata – izmakle dobiti, a što se protivi odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a (v. Rev 112/2018, § 19.).

11. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da je pred nižestupanjskim sudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo, čl. 1024. st. 4., u svezi čl. 322. st. 1. ZOO-a pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U ponovljenom će suđenju nižestupanjski sudovi, vezani pravnim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 394.a ZPP-a), donijeti novu, zakonitu odluku, prethodno ocjenjujući sve stranačke navode, neocijenjene zbog pogrešnog pravnog pristupa.

13. S obzirom na to da je ovaj sud upravo (ponovio i) utvrdio pravno shvaćanje o protivnosti ugovorne odredbe sa izričitim konkretnim zakonskim propisom, drugo pravno pitanje (v. § 3., pitanje 2.), koje se odnosi na moralnost konkretnog pravnog posla tj. ugovorne odredbe i postupovnopravne mogućnosti takvog utvrđenja u konkretnom slučaju, ukazuje se neodlučnim za odluku u sporu pa se ovaj sud nije upuštao u davanje odgovora na to pitanje.

14. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.