REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1454/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u O., protiv tuženika G. d.o.o. za graditeljstvo i usluge O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima Ž. Š. i V. Š. B., odvjetnicima u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-775/2020-6 od 23. veljače 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-499/2016-17 od 26. siječnja 2017., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 72.836,49 kn te počev od 1. siječnja 2017. rentu u iznosu od 2.167,22 kn mjesečno, sve sa zateznom kamatom (toč. I. izreke); tuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.750,00 kn dok je u preostalom dijelu zahtjev za trošak odbijen (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan a tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 6.562,50 kn (toč. I. izreke), a žalbenog postupka iznos od 1.250,00 kn (toč. II. izreke).

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-2743/2021-2 od 2. rujna 2021. dopuštena je revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje ostvarivanja prava na izgubljenu zaradu u okolnostima postojanja ugovora o radu na određeno vrijeme i nastanka ozljede na radu uz obrazloženje da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 126/05-2 od 7. prosinca 2005.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), a zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku. Potražuje i naknadu troškova revizije.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mjesečnih novčanih iznosa s naslova naknade štete u vidu rente zbog izgubljene zarade, koja se sastoji u razlici između iznosa plaće koju bi tužitelj primao da je radio i iznosa naknade za bolovanje koju je primao te u razlici između iznosa plaće koju bi primao da je radio i invalidske mirovine koju je primao, sve u razdoblju od 1. srpnja 2013. pa ubuduće.

9. Drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio u cijelosti neosnovanim, uz obrazloženje, u bitnom:

- da je tužitelj s tuženikom, za radno mjesto KV tesar II grupe, imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 28. listopada 2009. do 31. prosinca 2011.,

- da je tužitelj ozlijeđen na radu dana 4. travnja 2011. i da je ostvario naknadu neimovinske štete i štete s osnova tuđe njege i pomoći pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj Pr-713/2013 od 2. listopada 2015.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Ur. broj: 341-12-06/2- 14-32115 od 17. rujna 2014. tužitelju priznat djelomični gubitak radne sposobnosti i to 50% zbog ozljede na radu a 50% zbog bolesti te mu je počevši od 24. travnja 2014. određena invalidska mirovina u iznosu od 575,06 kn,

- da je tužitelj primao naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sve do 3. lipnja 2014.,

- da sukladno odredbi čl. 74. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR) činjenica tužiteljeve privremene nesposobnosti za rad ne utječe na prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme niti je tužitelj pobijao dan prestanka ugovora o radu,

- da tužitelj nije dokazao da bi nakon isteka ugovora o radu nastavio raditi kod tuženika niti je dokazao da je tuženik zapošljavao tesare i nakon što je tužitelj pretrpio ozljedu na radu a niti je dokazao da se pokušao zaposliti kod drugih poslodavaca sa preostalom radnom sposobnošću.

10. Pravilno je nižestupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je na temelju čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) kojom je propisano da je, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu štete, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, koje je utemeljeno na shvaćanju ovog revizijskog suda, oštećenik nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade u situaciji kada se isti nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, jer je ta okolnost izvan uzroka ozljede na radu (u tom smislu i Rev-x 713/11 od 14. prosinca 2011., Rev 1030/2017-2 od 27. travnja 2021. i dr.). Svaki oštećenik je dužan nastojati da šteta koju trpi bude što manja i u tom smislu dužan je poduzimati radnje u skladu sa svojim mogućnostima i prema potrebama.

12. Obzirom da tužitelj nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO, pravilno je nižestupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio, pri čemu nesporna okolnost da je njegov ugovor o radu na određeno vrijeme prestao istekom vremena na koje je sklopljen ne utječe na donošenje drukčije odluke.

13. Odgovor na postavljeno pitanje je da ostvarivanje prava na izgubljenu zaradu u okolnostima postojanja ugovora o radu na određeno vrijeme i nastanka ozljede na radu ne ovisi o toj okolnosti duljine trajanja radnog odnosa (dakle, okolnost prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme istekom vremena na koji je sklopljen a priori ne dovodi do prekida uzročno-posljedične veze), ali ovisi o tome je li se tužitelj pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću jer kod tužitelja je nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, a i taj djelomični gubitak dijelom je uzrokovan ozljedom na radu i dijelom bolešću (50% : 50%), ali ne isključivo ozljedom na radu.

14. Posebice, jer je citiranim rješenjem utvrđeno da je nastao kod tužitelja djelomični gubitak radne sposobnosti prema čl. 39. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13 - dalje: ZMO), a koja odredba propisuje da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. ovoga čl., a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima.

15. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.