REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-22/2022-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika D. Ć., zbog kaznenog djela iz članka 188/7 Kaznenog zakonika Turske 5237, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 8. rujna 2022. broj Kv I- 31/2022-10, u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba izručenika D. Ć. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, pod točkom I. izreke, na temelju članka 56. stavka 1. u vezi s člankom 33. i člankom 34. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. - dalje: ZOMPO) odobreno je izručenje D. Ć. sudbenim vlastima Republike Turske, radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela proizvodnje i ilegalne trgovine tvarima koje se koriste pri proizvodnji opojnih droga ili stimulansa iz članka 188/7 i članka 53 Kaznenog zakonika Turske 5237. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 37. ZOMPO-a, navedeno je da se izručenik D. Ć. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud. Prema točki III. izreke, na temelju članka 49. stavka 1. ZOMPO-a, mjera istražnog zatvora (pritvora) radi izručenja određena rješenjem suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 2. kolovoza 2022. broj Kir-371/2022-3 ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju iz članka 59. ZOMPO-a, s tim što predaja izručenika mora biti izvršena najkasnije u roku od 2 (dva) mjeseca od izvršnosti rješenja o izručenju.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik D. Ć. po branitelju, odvjetniku M. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i pogrešne primjene odredaba ZOMPO-a. Predlaže da se pobijano rješenje preinači na način da se utvrdi da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje i da se odbije njegovo izručenje sudbenim vlastima Republike Turske radi vođenja kaznenog postupka, "podredno" da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje prema članku 81. ZOMPO-a.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., izručenik navodi da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva, a da je obrazloženje u proturječnosti s navodima o činjenicama koje proizlaze iz isprava te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također smatra da u izreci pobijanog rješenja nije sadržano "ikakvo izjašnjenje u povodu kojeg optužnog akta ovlaštenog tužitelja se određuje izručenje niti na koje određeno djelo se odnosi u smislu izlaganja činjeničnog opisa inkriminacije za koje se traži izručenje". Nadalje, navodi da se u pogledu okolnosti (koje prema sadržaju žalbe predstavljaju procesne smetnje za izručenje, a propisane su člankom 35. stavkom 1. točkama 2., 3. i 7. ZOMPO-a) obrazloženje pobijanog rješenja "svodi na najopćenitije konstatacije koje ne predstavljaju bilo kakovu konkretiziranu ocjenu po pitanju odnosnih pretpostavki za izručenje". Tvrdi da zbog toga postoji znatna proturječnost između razloga pobijanog rješenja i neposredno utvrđenih činjenica koje proizlaze iz akata dostavljenih uz zamolbu za izručenje te da su razlozi pobijanog rješenja o odlučnim činjenicama nejasni.
5.1. Žalitelj nije u pravu. Izreka pobijanog rješenja sadrži sve bitne elemente koje treba sadržavati izreka rješenja kojim se odobrava izručenje. U obrazloženju rješenja izneseni su jasni, dostatni i pravilni razlozi u pogledu svih odlučnih činjenica. Također, nema nikakvog, a kamoli ne znatnog, proturječja između razloga pobijanog rješenja i navoda o činjenicama koje proizlaze iz isprava u spisu.
5.2. Žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je u izreci pobijanog rješenja moralo biti sadržano "izjašnjenje u povodu kojeg optužnog akta ovlaštenog tužitelja se određuje izručenje i na koje određeno djelo se odnosi u smislu izlaganja činjeničnog opisa inkriminacije za koje se traži izručenje". To nije propisano odredbama ZOMPO-a kao obvezni sadržaj rješenja kojim se utvrđuje udovoljenje zakonskim pretpostavkama za izručenje. Člankom 56. stavkom 1. ZOMPO-a propisano je samo to da vijeće nadležnog suda, kada utvrdi da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, o tome donosi rješenje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da nadležni sud, kada utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke za izručenje i da ne postoji nijedna smetnja za izručenje, donosi rješenje kojim utvrđuje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje. Upravo tako je ovdje postupio i prvostupanjski sud. Uvjete za izručenje navodi ministar pravosuđa i uprave Republike Hrvatske ako dopusti izručenje (članak 57. ZOMPO-a).
6. Žalitelj tvrdi da je u pobijanom rješenju ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. Smatra da je prvostupanjski sud "vlastitim navodima oblikovao i određeno postavio opis djela u smislu kako je to bio u obvezi postaviti Sud za teška kaznena djela u Edirneu", koji to nije učinio, nego je jedino dostavio akt pod nazivom "činjenice koje se odnose na počinjenje zločina" napisan u obliku historijata tužbe građansko-procesnog prava.
6.1. Žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud je, upravo radi postupanja u skladu sa zakonskom obvezom utvrđivanja je li udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, a među kojima je i ta da djelo zbog kojeg se traži izručenje sadrži bitna obilježja kaznenog djela i prema domaćem pravu (članak 34. stavak 1. ZOMPO-a), u točki 6.1. obrazloženja pobijanog rješenja u bitnome izložio činjenični opis djela na koje se odnosi zamolba za izručenje izručenika D. Ć. i to u skladu s podacima sadržanima u toj zamolbi. Prema tome, potpuno je neprihvatljiva žalbena tvrdnja kojom se nastoji sugerirati da je prvostupanjski sud sam "kreirao" činjenični opis djela. Ovo tim više kada se ima na umu da ovo nije postupak suđenja i utvrđivanja krivnje, nego utvrđivanja jesu li ispunjene pretpostavke za pružanje međunarodne pravne pomoći.
7. Žalitelj nadalje navodi da akti na engleskom jeziku priloženi uz zamolbu za izručenje na koje se poziva prvostupanjski sud pod točkom 5. obrazloženja pobijanog rješenja nisu dostavljeni u ovjerenom prijepisu, a kako to proizlazi iz ovjerenog prijevoda s engleskog jezika izvršenog po V. V., stalnom sudskom tumaču za engleski jezik, broj ovjere: 664/22. od 2. rujna 2022.
7.1. Prije svega, okolnost da dokumentacija koja je prilog zamolbi za izručenje nije dostavljena u izvorniku ili ovjerenom prijepisu ne predstavlja zapreku koja bi upućivala na zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za izručenje. Osim toga, ni sam izručenik ne dovodi u sumnju vjerodostojnost sadržaja te dokumentacije. Naposljetku, ta je dokumentacija po Ministarstvu pravosuđa i uprave naknadno dostavljena prvostupanjskom sudu i u propisanom obliku (listovi 96 do 103 spisa).
8. Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni tvrdnjom žalitelja da dokazi za osnovanu sumnju da je izručenik počinio kazneno djelo zbog kojeg se traži njegovo izručenje nisu dostavljeni uz zamolbu za izručenje, nego da se oni u zamolbi tek navode.
8.1. Naime, ni sam žalitelj ne osporava da su dokazi za osnovanu sumnju o počinjenju kaznenog djela zbog kojeg se traži njegovo izručenje u zamolbi za izručenje i navedeni u dokumentaciji koja je priložena zamolbi. U postupku izručenja kao jednom od oblika pružanja međunarodne pravne pomoći sud zamoljene države niti nije ovlašten provoditi dokazni postupak, ocjenjivati dokaze i utvrđivati krivnju izručenika za kazneno djelo zbog čijeg se kaznenog progona traži izručenje, nego utvrditi jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje prema onome što proizlazi iz zamolbe države moliteljice i dokumentaciji koja je u prilogu. Prvostupanjski je sud ovdje u svemu postupio u skladu s tom obvezom, uključujući i onu koja se odnosi na to ima li dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac D. Ć. počinio kazneno djelo zbog čijeg se kaznenog progona traži njegovo izručenje.
9. Žalitelj tvrdi da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je počinio kazneno djelo zbog kojeg se traži njegovo izručenje. Time očito upire na postojanje tzv. negativne pretpostavke za izručenje iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMPO-a. Pritom daje svoju ocjenu vjerodostojnosti pojedinih dokaza navedenih u zamolbi za izručenje. No, žalitelj nije u pravu.
9.1. Naime, u postupku izručenja osoba čije se izručenje traži nema pravo na utvrđivanje činjenica iz svoje obrane u odnosu na konkretno kazneno djelo. Navodi obrane se ne suprotstavljaju navodima u odnosu na pravno odlučne činjenice iz zamolbe strane države. Sud zamoljene države nije ovlašten provoditi dokazni postupak ni odlučivati o vjerodostojnosti pojedinih dokaza, nego je dužan utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za izručenje na temelju zahtjeva države moliteljice i njemu priložene dokumentacije. Ovdje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da iz zamolbe za izručenje i dokumentacije koja joj je priložena proizlazi postojanje sumnje u dovoljnom stupnju osnovanosti, a da bi bile ispunjene pretpostavke iz članka 43. stavka 1. točke 3. ZOMPO-a.
10. U žalbi se nadalje navodi da je djelo zbog kojeg se traži izručenje počinjeno na području Republike Hrvatske jer da je izručenik inkriminirajuće mu radnje ostvario na području Samobora odnosno prije ulaska u državu koja je podnijela zamolbu za izručenje.
10.1. Tim se navodima očito opet upire na postojanje tzv. negativne pretpostavke za izručenje iz članka 35. stavka 1. točke 2. ZOMPO-a. No, žalbeni navodi niti u ovome dijelu nisu osnovani. Prije svega, iz zamolbe za izručenje i pripadajuće joj dokumentacije proizlazi da je kazneno djelo zbog kojeg se traži izručenje stranca D. Ć. dovršeno na području Kapikule (turski granični prijelaz u provinciji Edirne na granici Turske i Bugarske). U postupku izručenja, kao što je već prethodno navedeno, osoba čije se izručenje traži nema pravo na utvrđivanje činjenica iz svoje obrane kako bi ih suprotstavila činjenicama koje proizlaze iz zamolbe strane države. Sud zamoljene države nije ovlašten provoditi dokazni postupak i odlučivati o vjerodostojnosti pojedinih dokaza. Njegova je, naime, ovlast i dužnost samo utvrditi je li udovoljeno pretpostavkama za donošenje rješenja kojim se odobrava izručenje na temelju zamolbe države moliteljice i priložene joj dokumentacije. Osim toga, žalbena tvrdnja nije potkrijepljena dokazima i dokumentacijom koja je u spisu.
11. Žalitelj nije u pravu ni kada tvrdi da opis djela zbog kojeg se traži njegovo izručenje ne sadrži subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ni po pravu države moliteljice ni po pravu zamoljene države. Jednako tako, nije osnovana ni tvrdnja žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da bi pravni opis kaznenog djela iz članka 188/7 Kaznenog zakonika Turske 5237 odgovarao pravnom opisu kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 6. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18.,126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.).
11.1. Prvostupanjski je sud, polazeći od sadržaja činjeničnog opisa djela zbog kojeg se traži izručenje, pravilno zaključio da strancu D. Ć. inkriminirane radnje, koje su u zamolbi pravno označene kao kazneno djelo proizvodnje i ilegalne trgovine tvarima koje se koriste pri proizvodnji opojnih droga ili stimulansa iz članka 188/7 Kaznenog zakonika Turske 5237, prema domaćem pravu sadrže obilježja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 6. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. U odnosu na dvostruku kažnjivost, ona podrazumijeva ocjenu je li činjenični supstrat djela iz zamolbe strane države moguće podvesti pod neku od kaznenopravnih normi zamoljene države. To znači da se u zamolbi opisane pravno odlučne činjenice ne moraju poklapati sa zakonskim opisom kaznenog djela u pravu zamoljene države, nego je dovoljno da cjelina sadržaja bića kaznenog djela kojeg one tvore po svojoj biti odgovara smislu i sadržaju nekog kaznenog djela iz zakonodavstva zamoljene države. Ovdje je, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, taj uvjet ostvaren.
12. Žalitelj nadalje navodi da je on pravoslavne vjeroispovijesti. Smatra da je općepoznato da u postupcima koji se vode pred tijelima kaznenog progona u Turskoj protiv osoba te vjeroispovijesti dolazi do povrede osnovnih prava na pravično suđenje u smislu prejudiciranja njihove krivnje protivno pretpostavki nedužnosti. Zato smatra da se opravdano može pretpostaviti da bi njegov položaj u tom postupku bio otežan.
12.1. Prema članku 12. stavki 1. točki 4. ZOMPO-a, domaće nadležno tijelo može odbiti zamolbu za međunarodnu pravnu pomoć ako se može opravdano pretpostaviti da bi osoba čije se izručenje traži u slučaju izručenja bila kazneno progonjena ili kažnjena, između ostaloga, zbog svoje vjeroispovijesti odnosno da bi njezin položaj zbog toga bio otežan. Osim što je sudska odluka o tome (kako to jasno proizlazi iz izričaja same te zakonske odredbe) fakultativne prirode, izručenik, osim uopćene i ničim potkrijepljene tvrdnje, nije iznio nijednu konkretnu činjenicu ili dokaz koji bi opravdavao takvu odluku. Nadalje, u prilogu zamolbi Republike Turske za izručenje je i garancija u kojoj je, između ostaloga, navedeno da "optuženik ima sva prava zakonske obrane koja su ugovorena u međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Republika Turska te njezinim internim zakonom." Navedeno je i da je Turska kao potpisnica Europske konvencije o ljudskim pravima prihvatila pravo podnošenja individualnog zahtjeva protiv sebe u skladu s člankom 34. te Konvencije te da u tom kontekstu optuženik ima pravo podnositi zahtjeve Europskom sudu za ljudska prava protiv pravomoćnih odluka pravosudnih ili upravnih vlasti. Uz sve navedeno, treba ponoviti da, prema članku 57. ZOMPO-a, konačnu odluku o dopuštenosti izručenja donosi ministar pravosuđa i uprave Republike Hrvatske koji će zasigurno razmotriti i navode izručenika o eventualnoj mogućnosti da bude diskriminiran s obzirom na svoju vjeroispovijest.
13. Konačno, odredbom članka 49. ZOMPO-a propisano je da nakon primitka zamolbe za izručenje mjera istražnog zatvora ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju iz članka 59. ZOMPO-a. Stoga je prvostupanjski sud pravilno i osnovano, pozivajući se upravo na navedene zakonske odredbe, pod točkom III. izreke pobijanog rješenja odredio da mjera istražnog zatvora (pritvora) radi izručenja određena rješenjem suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 2. kolovoza 2022. broj Kir-371/2022-3 ostaje na snazi tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju, s tim što predaja izručenika mora biti izvršena najkasnije u roku od 2 (dva) mjeseca od izvršnosti rješenja o izručenju.
13.1. Dakle, točkom III. izreke pobijanog rješenja samo je konstatirano ono što je jasno propisano samim zakonom (članci 49. i 59. ZOMPO-a) i o čemu već postoji pravomoćno rješenje (rješenje suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 2. kolovoza 2022. broj Kir-371/2022-3 o određivanju istražnog zatvora radi predaje, potvrđeno rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 10. kolovoza 2022. broj Kv II-140/2022-3). Stoga pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima izručenika da je u pogledu odluke o održavanju na snazi odluke o određivanju istražnog zatvora ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama, kako u pogledu ocjene o opravdanosti primjene te mjere, tako i u pogledu ocjene o opravdanosti zamjene te mjere blažim mjerama.
14. Dakle, pobijano se rješenje temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju tzv. pozitivnih zakonskih pretpostavki, odnosno o izostanku tzv. procesnih smetnji za izručenje u svemu je osnovan te nije ostvarena nijedna od u žalbi izručenika D. Ć. istaknutih bitnih postupovnih povreda.
16. Slijedom izloženoga te kako niti ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila ostvarena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 4. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
