REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 824/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća , u pravnoj stvari tužitelja J. N., OIB … , iz B., zastupanog po punomoćniku S. P. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika L. C. d.o.o. G., OIB … , zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž R- 12/2021-2 od 28. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, broj Pr-7/2020., od 9. travnja 2021., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž R-12/2021-2 od 28. ožujka 2022., odbija se, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke, odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja kojima traži utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika br. 1408/07 od 31. prosinca 2007., o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1220., od 29. studenoga 2002., da ga tuženik vrati na radno mjesto strojara, isplatiti mu naknadu netto plaće, počev od donošenja Odluke o otkazu pa do isplate, i to na ime dospjelih, a neisplaćenih plaća u iznosu od 745.498,28 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana svakog dospjelog, a neisplaćenog iznosa do isplate, sve pobliže navedeno u toj točki izreke, te zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 10.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

1. 2. U točki II. izreke tužitelj je obvezan naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 119.267,04,49 kuna, u roku od 8 dana od donošenja presude, te je odbijen s zahtjevom da mu tuženik nadoknadi troškove postupka.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda prvostupanjskog suda, a odbijen je zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14

– dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, te mu dosudi trokove postupka uključujući i trošak revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je neosnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. prosinca 2007., da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto voditelja strojara, na kojem je radio na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da mu nadoknadi plaću u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa do dana vraćanja na posao i isplati neimovinsku štetu u iznosu od 10.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na ime tjelesnog i duševnog zdravlja.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je su stranke 29. studenog 2002., zaključile Ugovor o radu za poslove radnog mjesta strojara,

- da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede radne obveze od strane tužitelja, koja je „datirana 31. prosincem 2007.“

- da osobito teška povreda radne obveze proizlazi iz Rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Gospić, Odjel za nadzor Klasa: UP/I-471-02/07- 01/58, Ur.broj: 513-07-09-07-1 od 12. prosinca 2007., koje rješenje je tuženik zaprimio18. prosinca 2007., i iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru, zajedno sa Tabelarnim pregledom izdanih računa bez točenja goriva, koje rješenje je tuženik primio 31. prosinca 2007.

- da tuženik tužitelju na teret stavlja da je koristio INA kartice koje je osobno zadužio i preuzeo te prilikom preuzimanja potpisao izjave da će ih koristiti za potrošnju goriva, za potrebe poduzeća, i da ih u druge svrhe neće koristiti, a da je iste koristio za svoje osobne svrhe s namjerom da za sebe ostvari protupravnu imovinsku korist i to na način da je INA karticama plaćao neisporučeno gorivo i uzimao nevjerodostojne račune i na taj način u vremenu od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006., oštetio društvo za iznos od 53.608,32 kuna, čime da je počinio osobito tešku povredu radne obveze,

- da je 31. prosinca 2007., direktor tuženika dostavio radničkom vijeću dopis sa imenima i prezimenima radnika kojima treba izvanredno otkazati ugovore o radu sa navedenim rješenjem i zapisnikom Ministarstva financija i da je istog dana održan sastanak radničkog vijeća tuženika na kojem se sastanku raspravljalo o otkazu za 10-ak radnika,

- da je tužitelj bio sindikalni povjerenik S. p. i v. Hrvatske, Z., od kojega je tuženik 31. prosinca 2007., zatražio suglasnost za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a uz dopis Sindikatu je dostavljena navedena Odluka i Rješenje Ministarstva financija,

- da je navedeni dopis predan poštom preporučeno 2. siječnja 2008., na adresu S. s. s. Hrvatske, da je povratnica potpisana po zaposleniku S. s. s. RH, a da je S. s. s. Hrvatske dopis zaprimio 3. siječnja 2018., na koji se dopis S. s. s. Hrvatske se nije u roku od 8 dana od primitka očitovao,

- da je 17. siječnja 2008., (nakon isteka roka od 8 dana) tuženik zaprimio dopis potpisan po predsjedniku S. s. s. Hrvatske, J. Z. (od 14. siječnja 2008), kojim S. p. i v. uskraćuje suglasnost za otkaz tužitelju,

- da je tuženik odjavio tužitelja kod HZMO-a s danom 17. siječnja 2008. i da mu je tada i prestao radni odnos,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gospiću broj: K-151/2016-11, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj 6 Kž- 85/2017-6 od 1. ožujka 2018., tužitelj J. N. oglašen krivim da je počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave u razdoblju od 10. siječnja do 4. rujna 2006., čime je počinio kazneno djelo protiv vjerodostojnosti – krivotvorene službene isprave,

- da je člankom 75. Pravilnika o radu tuženika, kao jedan od razloga za izvanredni otkaz navedeno i točenje goriva na kreditne kartice u privatne svrhe kao i posluga novcem, vrijednosnim papirima, sredstvom rada ili drugom imovinom poslodavca i radnika,

- da tužitelj s povjerenim karticama nije postupao savjesno i pošteno,

- da je više radnika tuženika iz istog razloga dobilo izvanredni otkaz ugovora o radu i da je protiv njih vođeno više kaznenih postupaka,

- da je tužitelj od 1. siječnja 2019. u mirovini.

9. Na temelju navedenih utvrđena nižestupanjski sudovi su zaključili:

- da „iz sadržaja same Odluke o izvanrednom otkazu, budući se poziva na činjenicu da je S. p. i v. 3. siječnja 2008., zaprimio dopis kojim se traži suglasnost za izvanredni otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku-tužitelju, i da se nije očitovao na traženu suglasnost u roku iz članka 190. stavak 2. ZR-a (8 dana), proizlazi da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nije mogla biti donesena 31. prosinca 2007., već upravo kako tvrdi tuženik u roku od 15 od dana saznanja za počinjenje teške povrede radne obveze, odnosno, 15. siječnja 2008., kada je i otpremljena tužitelju, a datum na odluci o otkazu, 31. prosinca 2007., ostao je iz nacrta namjeravane odluke o izvanrednom otkazu koja je dostavljena Sindikatu na suglasnost“, zbog čega „nije osnovana tvrdnja tužitelja da je Odluka o izvanrednom otkazu donesena prije nego li je tuženik postupio u skladu s člankom 190. ZR-a“.

- da je tuženik 18. prosinca 2007., primitkom Rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Gospić, Odjel za nadzor Klasa: UP/I-471-02/07-01/58, Ur. broj: 513-07-09-07-1 od 12. prosinca 2007., saznao da su počinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa, a primitkom Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru (31. prosinca 2007.), zajedno s Tabelarnim pregledom izdanih računa bez točenja goriva, saznao je da je tužitelj tijekom 2006., oštetio tuženika za iznos od 55.424,95 kn, pa je tuženik 31. prosinca 2007., odnosno saznao za puni opseg štete i težinu povrede radne obveze koju je počinio tužitelj izigravši dano mu povjerenje iskoristivši nenamjenski povjerenu mu INA karticu.

10. Cijeneći da je tuženik u roku zatražio suglasnost Sindikata, a koja suglasnost nije dana u roku od 8 dana, te da je tuženik 15. siječnja 2008. (iako je naveden datum 31. prosinca 2007., kada je izrađen nacrt namjeravane odluke), donio odluku koju tužbom pobija tužitelj, a koju odluku je tužitelj primio 17. siječnja 2008. i protiv nje izjavio zahtjev za zaštitu prava 31. siječnja 2008., te da je tuženik odjavio tužitelja kod HZMO-a s danom 17. siječnja 2008. i da mu je tada i prestao radni odnos, odnosno "s danom dostave odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu'', nižestupanjski sudovi smatraju da „Svi ovi datumi govore u prilog nepobitnoj činjenici da je stvarni datum odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu 15. siječnja 2008., odnosno nakon proteka roka u kojemu je Sindikat trebao dostaviti očitovanje na namjeravanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju''.

11. Zaključno smatraju da je odluka tuženika donesena u skladu s odredbama ZR-u jer je tužitelj počinio tešku povredu radne obveze u smislu odredbe članka 114. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), s obzirom na utvrđena nepravilnost u naplati računa po INA – karticom koju je zadužio tužitelj, da je valjano 31. prosinca 2007., proveden postupak savjetovanja sa radničkim vijećem, u smislu odredbe članka 152. ZR, da Sindikat nije u roku od 8 dana dao „očitovanje na odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu“, da su postojale posebne okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelja pozove na iznošenje obrane u smislu odredbe članka 117. ZR-u, te da tužitelj nije dokazao povredu prava osobnosti, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR-u poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a prema st. 2. te odredbe taj ugovor može se otkazati samo u roku od 15. dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

13. Odredbom čl. 190. ZR-u propisano da sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu, a ako se sindikat u roku od 8 dana ne izjasni o davanju ili uskrati suglasnosti, smatra se da je suglasan s odlukom poslodavca

14. 1. Neosnovano se tužitelj poziva na zaključak i stav Vrhovnog suda RH Rev- 5254/2019 od 21. siječnja 2020., (ranije odluke donesene u ovome predmetu) vezano na primjenu odredbe čl. 190. ZR-u, jer su nižestupanjski sudovi upravo postupili sukladno jasnoj uputi Vrhovnog suda, te su jasno utvrdili da je tuženiku 18. prosinca 2007., dostavljeno Rješenje Ministarstva financija, od 12. prosinca 2007., kada je saznao samo da su počinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa, a da je tek primitkom Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru (31. prosinca 2007.), zajedno s Tabelarnim pregledom izdanih računa bez točenja goriva, saznao je da je tužitelj tijekom 2006., oštetio tuženika za iznos od 55.424,95 kn, pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se pobijana odluka o otkazu ugovora o radu temelji i na navedenom Zapisniku, a ne samo na rješenju Ministarstva financija, jer je tuženik tek 31. prosinca 2007., saznao za sve okolnosti počinjene mu štete i za sve počinitelje, među kojima je bio i tužitelj, odnosno tek je tada saznao za puni opseg štete i težinu povrede radne obveze koju je počinio tužitelj, izigravši dano mu povjerenje i iskoristivši nenamjenski povjerenu mu INA karticu. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tuženik odjavio tužitelja kod HZMO-a s danom 17. siječnja 2008., i da mu je tada i prestao radni odnos, prema shvaćanju ovoga suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je predmetni otkaz dan u zakonskom roku od 15. dana, dakle, sukladno odredbi čl. 107. st. 2. ZR-u, neovisno o tome što je na odluci o otkazu naveden datum 31. prosinca 2007. i što u njoj nije naveden i citiran Zapisnik, jer se radi o datumu kada je izrađen nacrt namjeravane odluke, dok je odluka o otkazu donesena 15. siječnja 2008., a koju je tužitelj primio 17. siječnja 2008. i protiv koje je izjavio zahtjev za zaštitu prava 31. siječnja 2008.

14. 2. Dakle, neosnovano tužitelj ističe kako iz dokumentacije, koja prileži spisu, proizlazi da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede radne obveze od strane tuženika donesena samo temeljem rješenja Ministarstva financija od 12. prosinca 2007., a koje rješenje je tuženik zaprimio dana 18. prosinca 2007., a ne i temeljem Zapisnika, kojeg je tuženik zaprimio 31. prosinca 2007., kako to pogrešno pokušava prikazati tužitelj. Isto tako, nije nelogično da bi stvarni datum odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu bio 15. siječnja 2008., neovisno o tome što to na donesenoj odluci o otkazu ugovora o radu nije naznačeno, posebno kada se ima u vidu da se radi o nacrtu odluke otkaza i je tuženik odjavljen na HZMO-a s danom 17. siječnja 2008., te da mu je tada i prestao radni odnos. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije nelogično ni to što Ur. Broj odluke tuženika ima oznaku 1408/07., niti da bi bilo logičnije da odluka ima urudžbeni broj /08. odnosno 2008., sve to iz razloga što je logično upravo suprotno, odnosno da je tuženik protokolirao, odnosno otvorio predmet u 2007., kada je i zaprimio rješenje Ministarstva financija, a da je odluku donio tek nakon što je dobio sve podatke za donošenje mjerodavne odluke, tj. kada je dobio i navedeni Zapisnik, te kada je prošao rok za očitovanje nadležnog Sindikata vezano za zatraženu suglasnost iz čl. 190. ZR-u.

15. 1. Odredbom čl. 7 stavak 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a prema odredbi čl. 219. st. 1 ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

15. 2. Pravilo o teretu dokazivanja sukladno sudskoj praksi obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdu za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstva. Stoga ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postajnu činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a sve sukladno čl. 221. a ZPP-a.

16. 1. Na temelju iznesenog, tužitelj neosnovano smatra kako je pogrešan stav i zaključak drugostupanjskog suda prema kojoj je odluka o otkazu donesena 15. siječnja 2008., i da za to utvrđenje u spisu ne postoje odgovarajući dokazi, odnosno kada iz svih izvedenih, kako materijalnih, tako i personalnih dokaza proizlazi da je tužitelj za povredu radne obveze saznao 31. prosinca 2007., a ne 18. prosinca, kako tvrdi tužitelj, te da je nacrt odluke o otkazu tužitelju izradio i urudžbirao 31. prosinca 2007., te je istoga dana odluku dostavio Sindikatu na suglasnost.

16. 2. Slijedom svega navedenoga predmetna Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu Ur. Broj 1408/07., koja je datirana s danom 31. prosinca 2007., donesena je 15. siječnja 2008., jer se temelji kako na Rješenju Ministarstva financija, od 12. prosinca 2007., koje je 18. prosinca 2007. zaprimljeno kod tuženika, ali i na predmetnom Zapisniku, kojeg je tuženik zaprimio 31. prosinca 2007., kada je tuženik ujedno i saznao za povredu obveze, a kako je pobijana odluka donesena 15. siječnja 2008., donesena je nakon što su nastupili uvjeti iz čl. 190. ZR-u.

17. 1. Tuženik u reviziji navodi da je izreka drugostupanjske presude u suprotnosti s izvedenim dokazima te obrazloženju iste, te da je u cijelosti u suprotnosti s zauzetim stavom iz rješenja Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-5254/2019., koje je u ovoj pravnoj stvari doneseno 21. siječnja 2020., jer iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi kako je tuženik namjeravanu odluku dostavio nenadležnom sindikatu i to Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, a koju činjenicu prvostupanjski ni drugostupanjski sud ne uzimaju u obzir niti istu obrazlažu.

17. 2. Iako iz očitovanja nadležnog S. p. i v. Hrvatske Ur.broj 104/2008 od 30. lipnja 2008., koji prileži spisu u privitku podneska od 07. srpnja 2017., proizlazi da je nadležni S. p. i v. Hrvatske Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sindikalnog povjerenika J. N. zaprimio 07. siječnja 2008., na koju se, 14. siječnja 2008., očitovao negativno, te iako je tuženik očitovanje tog, nadležnog, Sindikata zaprimio 17. siječnja 2008., to prema shvaćanju ovoga suda, za razliku od ranije iznesenog shvaćanja iz citirane odluke, nije odlučno, s obzirom na nove okolnosti, odnosno iz razloga što je tuženik dopis kojim je zatražio suglasnost tužiteljevog sindikata (S. p. i v. Hrvatske) za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu preporučenom pošiljkom poslao 31. prosinca 2007., i isti naslovio upravo na tužiteljev sindikat, pa imajući u vidu da je dopis tuženika o namjeravanoj odluci otkaza S. p. i v. Hrvatske zaprimljen u S. s. s. Hrvatske 03. siječnja 2008., od strane zaposlenice toga sindikata A. O., a s obzirom da je tajnica S. p. i v. Hrvatske bila na bolovanju, o čemu u spisu prileže dokazi, neovisno o tome što je S. p. i v. Hrvatske predmetni dopis tuženika zaprimio 07. siječnja 2008., on se nije u zakonskom roku od 8 dana dopisom tuženiku očitovao te uskratio svoju suglasnost, jer činjenica da se na poziv tuženika očitovao tek 14. siječnja 2008., koje očitovanje je tuženik zaprimio 17. siječnja 2008., a nakon što je tužitelju otkazao ugovor o radu, nije pravno relevantno jer je suglasnost za otkazivanje ugovora o radu poslana na adresu nadležnog S. p. i v., v Hrvatske, preporučenom pošiljkom, a to što je u ime toga sindikata dostavnicu potpisao djelatnik drugog sindikata nije odlučno jer je, imajući u vidu sve provedene dokaze, između tih sindikata zasigurno postojao dogovor oko zaprimanja pošiljki, pa okolnost njihove međusobne suradnje, pomaganja, komunikacije i (ne)ažurnosti, u konkretnoj situaciji ne može ići na štetu poslodavca, konkretno ovdje tuženika, jer u suprotnom bi uvijek postojala mogućnost izigravanja jasnih i prekluzivnih rokova glede davanja suglasnosti i njihovih posljedica (zakonskih predmnjeva). Ukoliko dogovora o preuzimanju pošte i takve suradnje između navedenih sindikata nije bilo onda bi nenadležni sindikat zasigurno odbio primiti pošiljku za sindikat s kojim nije dogovorio preuzimanje pošte, pogotovo ako ne posluju na istoj adresi, kao u ovom slučaju. Slijedom iznesenoga, prema shvaćanju ovoga suda, tuženik je ispoštovao odredbu iz čl. 190 ZR-u.

18. Kada je tužitelj koristio INA-inu karticu protivno njenoj namjeni i suprotno izjavi koju je potpisao o njenom korištenju, ta činjenica i prema ocjeni ovog revizijskog suda predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa radi koje uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Stoga, je tuženik imao opravdan razlog da izvanrednim otkazom otkaže ugovor o radu tužitelju. Ovo posebno imajući u vidu djelatnost tuženika (poslovi od javnog značaja, održavanje sigurnosti i prohodnost prometa) te poslove koje je obavljao tužitelj (kome je povjerena INA-ina kartica za plaćanje goriva koju je osobno zadužio).

19. Iz navedenih razloga nisu osnovani navodi revizije u kojima se sadržajno tužitelj poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti one iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7., 8. i 221.a ZPP-a, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 107. i čl. 190. ZR-u, te je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe čl. 390. ZPP-a.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.