REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3739/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB: …, iz G. S., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž- 206/2022-2 od 25. veljače 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-67/2021-6 od 7. prosinca 2021., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-206/2022-2 od 25. veljače 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-67/2021-6 od 7. prosinca 2021., u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.1. U prijedlogu su postavljena slijedeća pitanja
"1. Ako se tužitelju tijekom utuženog razdoblja naizmjence izmjenjuju razdoblja kad ima prostranost spavaonice iznad 3 m2 i razdoblja kad ima manje od 3 m2, da li se gledajući u obzir cijelo utuženo razdoblje, u primjeni pravnih načela iz presude Europskog suda za ljudska prava Mršić protiv Hrvatske broj 7334/13 od 20. listopada 2016. može tumačiti i dokazivati da je boravak u spavaonicama ispod 3 m2 bio kratak, povremen i minimalan u okviru određenog tužbenog zahtjeva?
2. Da li je za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru ili se treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom jednog dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice?
3. Ako zatvorenik ima mogućnost da veći dio dana provede izvan neodgovarajuće spavaonice (npr. na radnom mjestu, u slobodnim aktivnostima i zajedničkim prostorima), a istu nužno mora koristiti samo za vrijeme noćnog odmora, može li se tumačiti da je njegov dnevni boravak u spavaonici kratak, povremen i minimalan, u smislu standarda iz presude Europskog suda za ljudska prava Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13 od 20. listopada 2016.?
4. Da li se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.)?
5. Da li parnični sud postupa u skladu ili protivno odredbi čl. 31 st. 1 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH (Pročišćeni tekst, NN 49/2002) kad na konkretan predmet ne primjenjuje načelne pravne stavove i mišljenja iz ustavnosudskih odluka koje su donesene u istovrsnim parnicama radi neodgovarajućih zatvorskih uvjeta?“
5.2. U odnosu na postavljena pitanja tuženica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u brojnim odlukama drugih drugostupanjskih sudova, odlukama revizijskog suda poslovni broj Rev-1744/2014 od 3. travnja 2019., Rev-1072/2016 od 15. lipnja 2021., zatim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016., U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., U-III- 2388/2015 od 26. veljače 2018., te se ujedno poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016. Ukazuje i na ostalu praksu tog suda u pogledu pitanja kompenzacije u istovrsnim predmetima.
6. Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja nisu važna za odluku u ovoj pravnoj stvari. Naime, u konkretnom slučaju sudovi polaze od utvrđenja da je tužitelj u neprekidnom razdoblju od jedne godine, šest mjeseci i osamnaest dana boravio u Kaznionici u Lepoglavi u prenapučenom prostoru u spavaonici bez osobnog prostora od minimalno 3 m2, a koje razdoblje, što je izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske koja je donesena povodom ustavne tužbe tužitelja, nije bilo kratko i povremeno, te da stoga nije zadovoljen prvi od kumulativnih uvjeta utvrđenih u presudi Muršić (v. točku 11.1. pod 3a).
6.1. U toj je presudi ESLJP utvrdio povredu podnositeljevog prava na zabranu zlostavljanja pod člankom 3. Konvencije jer je podnositelj boravio u ćeliji u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 u razdoblju od dvadeset i sedam dana što je ESLJP smatrao duljim razdobljem. Gore navedeno razdoblje boravka tužitelja prema ocjeni Ustavnog suda, smatra se duljim boravkom te predstavlja povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora (usp. s Muršić, navedeno, §§ 151. - 153.). Slijedom navedenog, a polazeći od naprijed navedenih načelnih stajališta Ustavnog suda i ESLJP-a, Ustavni sud utvrđuje da je nesporno kako je podnositelj u navedenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan. Ujedno se napominje da se u dostavljenim odlukama uz prijedlog za dopuštenje revizije radi o drugačijim činjeničnim i pravnim situacijama, neovisno što su osobe (tužitelji) eventualno boravile u istoj kaznionici.
7. Stoga nisu ispunjenje pretpostavke za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 4. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
