REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4948/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Tisak d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija kbr. 11a (OIB: 75917721668), kojeg zastupa punomoćnik Ivo Farčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Farčić & Šarušić iz Zagreba, Baštijanova kbr. 2A, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 3 (OIB: 84397956623), zastupanog po punomoćnici Katarini Đaković, diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi utvrđenja ugovora raskinutim i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2291/2014-3 od 28. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1305/2012 od 20. prosinca 2013., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja (točka 1.) na utvrđenje da je danom 20. ožujka 2002., pisanom izjavom tužitelja, raskinut Ugovor o zamjeni dionica sklopljen 30. prosinca 1997. između tužitelja i pravnog prednika tuženika - te (točka 2.) njegov zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 20. ožujka 2002.

2. Tužitelj je podnio reviziju protiv te drugostupanjske presude - a jer (da) su u postupku počinjene postupovne povrede i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo: to obzirom da u postupku nije odlučeno o svim po njemu postavljenim zahtjevima (ovdje eventualno kumuliranom) te obzirom da osporena presuda ne sadrži sve potrebne razloge koji bi je opravdavali. Predlaže da se osporena presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu, donesenu 28. siječnja 2015., ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) i odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22), primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmetom spora (pokrenutog tužbom od 29. svibnja 2002.) zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je sa danom 20. ožujka 2002., pisanom izjavom tužitelja, raskinut ugovor o zamjeni dionica sklopljen 30. prosinca 1997. između tužitelja i pravnog prednika tuženika, kumuliran sa zahtjevom tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 20. ožujka 2002.

7. Pritom ovdje nije sporno (kako je to dijelom navedeno i u rješenju donesenom u ovome predmetu pod posl. br. Revd 912/2020-2 istoga dana kada je donesena i ova presuda, a povodom prijedloga tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 24 Pž-6892/2019-2 od 5. veljače 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1305/2012 od 27. prosinca 2017.):

- da je 30. prosinca 1997. tužitelj sklopio s tuženikovim pravnim prednicima (dalje: tuženikom) Ugovor o zamjeni dionica (dalje: ugovor o zamjeni), a prema sadržaju kojeg proizlazi:

a) iz članka 1., da stranke suglasno utvrđuju da je tuženik imatelj 2797 dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. iz Karlovca, "koje su redovne i glase na ime", ukupne nominalne vrijednosti 279.700,00 DEM, "što primjenom srednjeg tečaja NBH na dan zaključenja ugovora iznosi 992.935,00 kn“,

b) iz članka 2., da stranke ugovora suglasno utvrđuju da tuženik ima obvezu plaćanja kupoprodajne cijene tužitelju od 7.629.600,00 kn "odnosno obvezu prijenosa dionica u vlasništvo" tužitelju - sve temeljem članka 4. Ugovora o prodaji 2312 dionica Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, sklopljenog 23. prosinca 1997. s tužiteljem "kao prenositeljem dionica u tome ugovoru", tako da tuženik Ugovorom o zamjeni djelomično ispunjava obvezu prijenosa dionica tužitelju po tom Ugovoru o prodaji,

c) iz članka 3., da tuženik "na ime ispunjenja svoje obveze" iz članka 2. prenosi tužitelju "sve dionice iz članka 1. Ugovora",

d) iz članka 4., da tuženik potpisom ugovora ovlašćuje tužitelja "da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja ishodi u Knjizi dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. upis prijenosa dionica na svoje ime",

- da je tužitelj pokušao dionice tako dobivene od tuženika upisati u Knjigu dionica društva PPK Karlovačka mesna industrija d.d., ali je njegov zahtjev za taj upis odbijen - jer je to društvo osporilo valjanost i ispravnost stjecanja dionica,

- da je u konačnom, a Ugovorom o prijenosu dionica od 29. prosinca 1999., tuženik prijeporne dionice PPK Karlovačka mesna industrija d.d. na ime (koje tužitelj nije uspio upisati) prenio u portfelj tadašnjeg Hrvatskog fonda za privatizaciju "koji je s njima dalje raspolagao", tako da se slijedom svih okolnosti slučaja svrha Ugovora o zamjeni dionica, u vidu prijenosa dionica na tužitelja, više ne može ostvariti,

- da je tužitelj dopisom od 20. ožujka 2002., dakle sačinjenim nakon što se svrha Ugovora o zamjeni dionica, u vidu prijenosa dionica na tužitelja, više ionako nije niti mogla ostvariti, obavijestio tuženika da raskida taj Ugovor o zamjeni dionica od 30. prosinca 1997.,

- da su (ovdje relevantno) nižestupanjski sudovi u ovome predmetu potrebnim našli suditi o dva zahtjeva tužitelja, makar se ovi u pretežitom preklapali u istovjetnosti: o prvom (iz ovdje osporene presude), na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut pisanom izjavom tužitelja od 20. ožujka 2002., sa kojim je tužitelj kumulirao zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 20. ožujka 2002. - i drugom, na utvrđenje da je isti ugovor o zamjeni dionica raskinut (ali bez naznake čime i kada), sa kojim je tužitelj kumulirao zahtjev (identičan prvome) na obvezivanje tuženika isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama - ali sada računatim od 1. siječnja 1998.,

- da su, shvaćajući tako zahtjeve tužitelja (u vidu eventualne kumulacije), nižestupanjski sudovi o svakom od navedenih zahtjeva odlučili zasebnim (odvojenim) presudama: o prvom odlučeno je presudom prvostupanjskog suda posl. br. P- 1305/2012 od 20. prosinca 2013., potvrđenom ovdje osporenom drugostupanjskom presudom posl. br. Pž-2291/2014-3 od 28. siječnja 2015., na način da je odbijen zahtjev na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut izjavom tužitelja od 20. ožujka 2002. kao i zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 20. ožujka 2002. - dok je o drugom (kojeg, glede zahtjeva na utvrđenje da je ugovor raskinut, tužitelj nije vezao uz izjavu iz dopisa od 20. ožujka 2002.) odlučeno presudama iz ovosudnog predmeta Revd 912/2020: dopunskom presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-1305/2012 od 27. prosinca 2017., kojom je odbijen zahtjev tužitelja (na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut, na obvezivanje tuženika predati tužitelju dionice Poštanske banke d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 279.700 DEM - i na obvezivanje tuženika na isplatu tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama) - te drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6892/2019-2 od 5. veljače 2020., kojom je ta dopunska prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika predati mu dionice Poštanske banke d.d. - a preinačena u odluci o zahtjevu tužitelja na utvrđenje da je ugovor raskinut i na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1998., tako da su ti zahtjevi ocijenjeni osnovanim i prihvaćeni,

- da je rješenjem ovoga suda posl. br. Revd 912/2020-2 od 4. listopada 2022. odbačen kao nedopušten prijedlog tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6892/2019-2 od 5. veljače 2020., a sve sa obrazloženjem (u bitnome, a relevantno za ovaj predmet) da pitanje koje je tuženik naznačio u prijedlogu ("Ima li stranka dvostranoobveznog ugovora pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja ako nema dokaza da razlog za nemogućnost postizanja svrhe ugovora odnosno ispunjenja ugovora leži na drugoj ugovornoj strani koja je ispunila svoju ugovornu obvezu?") nije važno za odluku o predmetu spora „kada“:

“…10.1. to pitanje temelji (to proizlazi iz njegovog sadržaja) na pogrešnom shvaćanju da je za odluku o predmetu spora (iz dopunske presude), onu odluku - sada “pod” prijedlogom za dopuštenje revizije, odlučnim ili relevantnim uzeto (prvo) utvrđenje na kome “leži” razlog za nemogućnost ispunjenja ugovora ili postizanja njegove svrhe - i (drugo) shvaćanje da je na odgovoru na to pitanje temeljena osporena presuda, a sve obzirom:

- da je osporena presuda temeljena na drugoj i jedinoj bitnoj okolnosti (koju ovaj sud u ovome stadiju postupka ne može preispitivati u svezi pravilnosti njezina utvrđenja pa ni pravilnosti i podobnosti njezine primjene na suđenje o predmetu spora, sve obzirom da je vezan prijedlogom i u njemu formuliranim pitanjem - koje to ničime ne problematizira), u biti čak i neospornoj - na okolnosti da je prijeporni ugovor u svakom slučaju raskinut i da se njegova svrha, a koja se u stvarno ugovorenom iscrpljivala - ne u ostvarenju prijenosa ili zamjeni dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d., već u htijenju da se njime uredi od prije nastala (iz Ugovora o prodaji dionica Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb sklopljenog 23. prosinca 1997., dakle, prije ovdje prijepornog) obveza tuženika plaćanja tužitelju bar dijela kupoprodajne cijene od 7.629.600,00 kn (prijenosom dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. u nominalnoj vrijednosti 992.935,00 kn u vlasništvo tužitelju), više niti ne može ostvariti (dakle: neovisno da li zbog izjave tužitelja iz dopisa od 20. ožujka 2002. da raskida ugovor ili zbog toga što je tuženik još 1999., prije dopisa tužitelja o raskidu Ugovora, raspolagao dionicama i prenio ih Hrvatskom fondu za privatizaciju, otklanjajući time svaku mogućnost da tužitelj dionicama dalje raspolaže, da ih upiše u Knjigu dionica - i da njihovom vrijednošću bar u dijelu namiri i time smanji navedeni dug od 7.629.600,00 kn),

- da prethodno navedeno proizlazi i iz činjenice da tužitelj zahtjev iz dopunske presude (za razliku od prvog) nije vezao uz izjavu iz dopisa od 20. ožujka 2002. (utvrđenje da je ugovor raskinut njegovom izjavom od 20. ožujka 2002. tužitelj je zatražio zahtjevom kojem je dao značaj prvog, onim zahtjevom - o kojemu je odlučeno, njegovim odbijanjem kao neosnovanim, presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-1305/2012, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2291/14-3 od 28. siječnja 2015.),

- da je, slijedom toga, a jer u vidu posljedica (učinaka) raskida ugovora iz odredaba čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/2001.), prema kojima: “(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.” “(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.” - ovdje nema tko što od stranaka vratiti (budući da ni tužitelj niti tuženik po ugovoru nisu ništa stekli: tužitelj nije stekao dionice i nije mu ni u jednom dijelu podmireno ili umanjeno potraživanje prema tuženiku od 7.629.600,00 kn), osporena presuda temeljena na shvaćanju (koje također nije “pokriveno” u prijedlogu postavljenim pitanjem) da ovdje odlučnim ostaje ono osnovno: tužitelj u svakom slučaju i dalje ima potraživanje prema tuženiku kakvo je imao i prije i neovisno od prijepornog Ugovora, dospjelo u istoj visini (od 992.935,00 kn) - jer ono nije podmireno, a podmirenje kojeg sa osnovom potražuje,

10.2. prijedlog u svezi u njemu naznačenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a ZPP-a: da o njemu (kako je formulirano), a u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja (iz prethodne točke 10.1.) - gdje osporena presuda nije niti temeljena, kako to predlagatelj postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti, na shvaćanju tko je od stranaka odgovoran za raskid ugovora ili na kome “leže” razlozi za taj raskid, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse): odluke na koje se predlagatelj poziva - a donesene u ovome predmetu, sa osporenom presudom ne mogu se uspoređivati (one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno, i te se odluke ne mogu prihvatiti kao odluke koje ukazuju na neujednačenu ili nesigurnu sudsku praksu),

10.3. je to pitanje, prema svome sadržaju i onome kako se obrazlaže, u suštini usmjereno samo na okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj (a ne i sud) vidi (ili preocijenjuje) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu - u pravilno vođenom postupku (a nije istaknuto i kao važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu),

10.4. sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

10.5. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

10.6. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki)…,”

odnosno budući:

“…11.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano (formulacijom kojeg je predlagatelj ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost….”

8. U takvoj situaciji, odnosno u tim specifičnim okolnostima ovoga, konkretnog slučaja, sada procesnim - obzirom na uspjeh tužitelja presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 24 Pž-6892/2019-2 od 5. veljače 2020. (kojom je preinačena dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1305/2012 od 27. prosinca 2017. i utvrđen raskinutim ugovor o zamjeni dionica sklopljen između stranaka s nadnevkom 30. prosinca 1997. i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1998.), koja egzistira i vezuje svojim sadržajem - jer se više (kako je odbačen kao nedopušten prijedlog tuženika da mu se protiv nje dopusti revizija) ne može preispitivati, ispitujući ovdje osporenu presudu u smislu navedenog pod 5. ove presude, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, revizijski sud primjećuje:

- da se navod iz revizije o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a jer da “prvostupanjski sud nije raspravio sva sporna pitanja a drugostupanjski sud takvo postupanje prvostupanjskog suda nije sankcionirao”, bez jasne naznake što je to još trebalo raspraviti - takav, uopćen, kao i samo paušalan navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, bez da je istaknuto o kojem se to pravu radi i kojeg bi to trebalo (onda) primjeniti da bi bilo pravilno - ne može prihvatiti određenim u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, toliko da bi povodom njega trebalo intervenirati u osporenu presudu i da bi revident povodom njega mogao ostvariti uspjeh u postupku,

- da tužitelj taj uspjeh ne može ostvariti ni drugim navodom iz revizije, konkretno - navodom da nije odlučeno o drugom po njemu postavljenom zahtjevu: to obzirom da takav ima značaj prijedloga za donošenje dopunske odluke, one - o zahtjevu o kojem (po revidentu) nije odlučeno, a ne značaj prigovora o postupovnoj povredi - pri čemu nije zanemarivo istaći da je, uostalom, u konačnom odlučeno i o tome drugom zahtjevu, neovisno o tome da li se takvome prida značaj osnovnog, glavnog ili eventualno kumuliranog zahtjeva.

9. Stoga je, a sa prethodnim u svezi - obzirom da je revident već i samo svojim revizijskim razlozima ograničio revizijski sud u razmatranju osporene presude, a njima nije doveo u pitanje njezinu valjanost i zakonitost - o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a prema kojoj: “Revizijski će sud presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.”).

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb314-2798d

Kontrolni broj: 002f2-2bd20-b4315

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.