Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3390/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Suzane Kapustić, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Travaš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. H. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. D., odvjetnica u Z., protiv tuženog V. l. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3923/2012-22 od 4. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog V. l. d.o.o., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3923/2012-22 od 4. lipnja 2019., pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2012. pa do isplate (po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena), te u dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak do iznosa od 303,00 kuna/40,22 eura.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 20.000,00 kuna/2.654,46 eura (preko iznosa od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 6.097.00 kuna/809,21 eura (preko iznosa od 303,00 kuna/40,22 eura) i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja H. H. u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženi V. l. d.o.o naknadi štetu u iznosu od daljnjih 20.000,00 kuna/2.654,46 eura (preko iznosa od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u u daljnjem iznosu od 6.097.00 kuna/809,21 eura (preko iznosa od 303,00 kuna/40,22 eura).

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.225,00 kuna/162,59 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u daljnjem iznosu od 3.400,00 kuna /451,26 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe 25. rujna 2012. do isplate, dok je pod stavkom II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kuna, a pod stavkom III. izreke, naoženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 6.400,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 4. lipnja 2019. do isplate

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), s time da, cijeneći odredbu čl. 365. st. 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud uzima da tuženik presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (u dijelu pod točkom I. i III. izreke). Tužitelj predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijava i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna, kao i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.500,00 kuna.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi posebno upire. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno čl. 8 ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. pa nije učinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 8. ZPP-a, na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi iz čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je postupajući u skladu s citiranim odredbama proveo dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu je analizirao provedene priložene isprave, iskaze svjedoka i tužitelja i drugu dokumentaciju koja prileži spisu i tako utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor. 6. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za popravljanjem neimovinske štete za koju tvrdi da mu je počinjena objavljenim člankom novinara tuženika 23. lipnja 2012., u broju 17.415, u podlistku Obzor, pod naslovom: "Revizori tragaju za H. računima", a koji članak je reproduciran i u internetskom izdanju V. l. na www..., uz daljnje tvrdnje tužitelja da se radi o članku koji sadrži neistinite i netočne informacije o radu, poslovanju i ulozi tužitelja kao ravnatelja centra, javne ustanove i ujedno renomiranog režisera.

8. Pozivom na odredbu čl. 21. st. 2., 3. i 6. Zakona o medijima (Narodne novine, broj: 59/04, 84/11 i 81/13, u daljnjem tekstu: ZM), cijeneći da je tužitelj dokazao štetnu radnju (koja mu je nastala objavljivanjem spornog člankom), štetu i uzročnu vezu, a da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je ispunjena neka od pretpostavki iz čl. 21. st. 4. ZM-a, koja nakladnika oslobađa odgovornosti, uvažavajući činjenicu da je tuženik objavio ispravak informacija, prvostupanjski sud utvrđuje da su informacije objavljene u spornom članku povrijedile čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, te slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08,12/11, 78/15, 29/18 i126/21, dalje: ZOO), dosuđuje za pretrpljenu neimovinske štete iznos od 50.000,00 kuna, odbijajući kao neosnovan preostali dio zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kuna.

9. U prvostupanjskom postupku između stranaka nije bilo sporno da je tuženik nakladnik V. l. i da je objavio predmetne informacije dana 23. lipnja 2012.

10. Prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 22. ZM-a, s obzirom na činjenicu da je tuženik objavio ispravak informacija, pobijanom presudom prije svega ocjenjuje da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

11. Nadalje, na temelju rezultata provedenog postupka (čitanjem predmetnog članka i zahtjeva za objavom ispravka netočne informacije uz ispravak, preostale pisane dokumentacije te uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja: K-182/2012 od 27. svibnja 2016., kao i saslušanjem svjedoka D. K. i E. M. te tužitelja kao stranke), prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelja prije objave spornog članka, nitko nije kontaktirao od strane tuženika, da je u konkretnom slučaju objavljen članak pod naslovom "Revizori tragaju za H. računima" (koji po ocjeni suda prvog stupnja sam po sebi implicira da je tužitelj počinio pronevjeru, a što je nedopuštena djelatnost i pod određenim uvjetima predstavlja kazneno djelo prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske), a podnaslovom "Otkako je H. ravnatelj HAVC-a ni jedan hrvatski film nije zabilježio uspjeh na hrvatskim festivalima, a broj gledatelja je smiješan" (koji po ocjeni suda prvog stupnja sadrži netočne informacije).

12. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka slijedi utvrđenim i to da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja: K- 182/2012 od 27. svibnja 2016., novinar koji je pisao predmetni članak, D. K., proglašen krivim što je u Z., u svojstvu novinara napisao i svojim potpisom potpisao članak koji je radi izloženosti velikom broju čitatelja objavljen u V. l. od 23. lipnja 2012. pod naslovom "Revizori tragaju za H. računima", a u članku je, u cilju ocrnjivanja moralnog i profesionalnog integriteta i stvaranja negativne slike za centar i H. H. kao ravnatelja centra, za njih iznio neistinite tvrdnje, pa je: za H. H. napisao:

- ".... H. sam, osobno se nagodio s N. t. i R.-om i oprostio im otprilike 20 milijuna kuna duga u zamjenu za bezvrijedni reklamni prostor u kojem su se puštali propagandni klipovi HAVC-a, s pozivom hrvatskim gledateljima da pohrle u kina i gledaju ne gledljive hrvatske filmove..... Tu reklamu režirao je sam H.

-" .... Na natječaju ministarstva H. je 2007. dobio 3.200.000,00 kuna za realizaciju filma "Pače kojeg je pojelo more" no H. ga nije ni počeo snimati.“, dakle za druge prenosio nešto neistinito što može naškoditi njihovoj časti i ugledu, a djelo je počinjeno na način kojim je kleveta postala pristupačna većem broju osoba, a čime je počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda - klevetom - opisano i kažnjivo po čl. 200. st. 1. i 2. Kaznenog zakona iz 1997.), koje tvrdnje su stoga, po ocjeni suda prvog stupnja neistinite.

13. Također, iz proivedenog postupka slijedi da se na str. 42. istog članka, u spornom članku navodi "da producenti tih filmova prime po pet milijuna kuna od dobroga HAVC-a, a zatim da okolo žicaju sponzore i ako nisu sasvim blesavi, metnu u džep milijun eura, a onda nastoje te svoje rukotvorine što jeftinije izraditi.", za koje navode prvostupanjski sud ocjenjuje da su usmjereni na diskvalifikaciju i ocrnjivanje tužitelja kao ravnatelja iste ustanove, kao i navod da HAVC kao ustanova ne odgovara predočenim računima nikome, čime se, po stavu suda prvog stupnja, implicira na počinjenje kaznenog djela pronevjere te zlouporabe položaja i ovlasti od strane tužitelja, dok je opće poznato da je rad i djelatnost HAVC-a propisana Zakonom o audiovizualnim djelatnostima (Narodne novine, broj: 76/07, 90/11 i 61/18, dalje ZAVD), da je HAVC javna ustanova, čiji nadzor obavlja ministarstvo te nadležni inspektorat (u skladu s čl. 19. Zakona o audiovizualnim djelatnostima), i to putem vanjske revizije, ministarstva, te svim nadležnim inspekcijskim tijelima, kao i svaka javna ustanova, odnosno ustanova s javnim ovlastima, a da je visina davanja financijskih potpora utemeljena na Programu potpora (sukladno posebnim propisima o državnim potporama), čime je, po stavu suda prvog stupnja, autor članka sporne navode mogao provjeriti u ovlaštenim službama HAVC-a, čime bi došao do zaključka da ista ustanova, pa posljedično tome, niti ovdje tužitelj, kao njezin ravnatelj, nije nikome uplatio 5 milijuna kuna, niti je moguće, bez obzira na sponzore "staviti u džep milijun kuna."

14. Nadalje, u spornom članku se iznosi i tvrdnja da su "horde H. klevetnika pohrlile u društvo djelatnika i smijenile N. G.", koja po ocjeni suda prvog stupnja, također implicira da je upravo tužitelj „orkestrirao“ glasovanjem Upravnog odbora HAVC-a, uz zaključak da je i sama insinuacija uvredljiva, klevetnička te usmjerena na rušenje digniteta tužitelja, kao i tvrdnja da je "HAVC po cijelom svijetu zastupljen barem osobom svog osunčanog ravnatelja, prisutnog gdje god se filmovi i promoviraju, kupuju ili prodaju, iako on ni jednu od tih funkcija ne obnavlja jer HAVC hrvatske filmove ne prodaje, ne kupuje, a bome i ne zastupa", koja, po stavu suda prvog stupnja, implicira da tužitelj kao ravnatelj ustanove, ništa ne izvršava u obavljanju funkcije ravnatelja iste ustanove.

15. Temeljem iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio da je u sporno vrijeme tužitelj bio ravnatelj HAVC-a, da je sve sporne objavljene informacije o sebi, shvatio kao infornacije o jednom bezvrijednom, beskorisnom čovjeku koji je sposoban samo za krađu, da je takav tekst u kojem se navode kaznena djela, za njega bio „razoran“, da je nakon predmetne objave na njega i na ustanovu koju je vodio, krenula „hajka“, da je u HAVC došla financijska policija radi istrage, da je on sam u tekstu ocrnjen kao „vođa bandita“, a da je V. l. bio list kojem se vjeruje i kojem je i on vjerovao prije predmetne objave, s time da je krajem 2010. imenovan ravnateljem HAVC-a, nakon čega je od zime 2011. krenula promocija razvoja filmske industrije, te su se prvi rezultati vidjeli 2012., a da su se vidjeli i 4 godine poslije (s obzirom na uspjeh hrvatskih filmova i na zaradu koju su donijeli), da se nakon objave predmetnog članka borio osobno i kao ravnatelj ustanove da žive kao što su zamislili za filmsku industriju, uz tvrdnju da je kao ravnatelj HAVC-a istovremeno mogao obavljati komercijalne poslove i snimati reklame, međutim, da je objava predmetnog članka imala negativan publicitet i da ga klijenti nisu angažirali, tako da je nakon objave istog članka snimio samo dvije niskobudžetne reklame (za sardine i jednu manju banku), dok je ranije snimao reklame za C. C., A. Z. itd., da su se dvije njegove kćeri i sin bavili kulturom, a da je objava predmetnog članka imala negativni publicitet, tako da su isti bili potišteni, a da je sve navedeno utjecalo i na njihove poslove, odnose s kolegama i profesorima, da se osobno osjećao kontinuirano pod stresom i bio je u dilemi „ dati otkaz ili štititi vlastiti integritet i integritet svoje obitelji, te odseliti iz zemlje ili ostati u zemlji i ne predati se“, s time da su i njegovi roditelji bili šokirani objavom predmetnog članka, tako da je objavom predmetnog članka, počelo uništavanje njegove osobne karijere.

16. Temeljem rezultata provedenog postupka, uvidom u elektronski ispis stranica Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 23. listopada 2018., prvostupanjski sud utvrđuje i to da su nakon izvješća ureda o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja centra za 2015. godinu, provedeni izvidi tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave određenih osoba, temeljem čega je zaključeno kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost osobe centra (23. listopada 2018.), s obzirom na to da se radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, slijedom čega nema osnove za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva (list 209 spisa).

17. I u žalbenom stupnju postupka je sporno, je li tužitelj pretrpio štetu objavom spornih informacija, posljedično tome, postoje li na strani tuženika razlozi koje tuženika oslobađaju od odgovornosti, odnosno postoji li odgovornost tuženika kao nakladnika i u kojoj visini.

18. Prije svega u odnosu na prigovor tuženika koji je isticao i tijekom postuplka koji je prethodio pobijanoj presudi, a koji ističe i sada u žalbi, uz tvrdnju da je tužbu kao nedopuštenu valjalo odbaciti (jer zahtjev za ispravkom nije potpisan od strane podnositelja), imajući u vidu da u ovoj fazi postupka nije sporno da je povodom tako zatraženog ispravka objavljene informacije, tuženik kao medij i objavio ispravak kako je to od njega zatraženo, cijeneći pri tome odredbu čl. 22. st. 1. i 2. ZM-a, kojom je propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, a da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć, treba obrazložiti da u situaciji kad je ispravak i/ili isprika objavljen, treba smatrati da je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u smislu čl. 22. st. 2. ZM-a, u cijelosti ispunjena, jer je i takav zahtjev za ispravak informacije, koji eventualno nije bio potpisan od strane podnositelja, kako to tvrdi tuženik, a koji je glavni urednik objavio, dostatna osnova za ostvarenje tog prava.

19. Utoliko su, suprotno žalbenim navodima tuženika, ostvarene pretpostavke za raspravljanje o zahtjevu za naknadu neimovinske štete tužitelju, tj. nije bilo mjesta odbacivanju predmetne tužbe kako to neutemeljeno smatra tuženik.

20. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o članku u kojem se govori o pronevjeri i zlouporabi položaja od strane tužitelja kao tadašnjeg direktora HAVC-a, javne ustanove (osnovane Zakonom o audiovizualnim djelatnostima sa svrhom sustavnog poticanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj) i renomiranog hrvatskog redatelja (a što je nedopuštena djelatnost i pod određenim uvjetima predstavlja kazneno djelo prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske), da takve informacije, same po sebi, imaju iznimno veliku težinu, te da već sam naslov članka ("Revizori tragaju za H. računima"), implicira da je tužitelj počinio pronevjeru, kao što je pravilan zaključak i o uvredljivim i neprovjerenim informacijama iznesenim na str. 42. istog članka („da producenti tih filmova prime po pet milijuna kuna od dobroga HAVC-a, a zatim okolo žicaju sponzore i ako nisu sasvim blesavi, metnu u džep milijun eura, a onda nastoje te svoje rukotvorine što jeftinije izraditi. "), te o neistinito iznesenim informacijama, koje su iznesene već i u podnaslovu spornog članka ("Otkako je H. ravnatelj HAVC-a ni jedan hrvatski film nije zabilježio uspjeh na hrvatskim festivalima, a broj gledatelja je smiješan"), kao što su neistinito i neprovjereno iznesene informacije kojima isti članak objavljuje kako je R.-u i N. T., ovdje tužitelj "oprostio 20 milijuna kuna duga" i koje informacije sadrži i podnaslov "Na natječaju ministarstva H. 2007. dobio 3.200.000,00 kuna za realizaciju filma: "Pače kojeg je pojelo more", te isto tako da su uvredljive, klevetničke te usmjerene na rušenje digniteta tužitelja, tvrdnje koje impliciraju da je upravo tužitelj „orkestrirao“ glasovanjem Upravnog odbora HAVC-a ("horde H. klevetnika pohrlile u društvo djelatnika i smijenile N. G."), i tvrdnje koje impliciraju da tužitelj kao ravnatelj jedne javne ustanove, ne izvršava uopće bilo kakve poslove ("HAVC po cijelom svijetu zastupljen barem osobom svog osunčanog ravnatelja, prisutnog gdje god se filmovi i promoviraju, kupuju ili prodaju, iako on ni jednu od tih funkcija ne obnavlja jer HAVC hrvatske filmove ne prodaje, ne kupuje, a bome i ne zastupa") .

21. Ovdje valja naglasiti da je upravo iz pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda poslovnog broja: K-182/2012 od 27. svibnja 2016., kako to pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja, razvidno da je novinar koji je pisao sporni članak, D. K., proglašen krivim što je u Z., u svojstvu novinara napisao i svojim potpisom potpisao predmetni članak kojim je u cilju ocrnjivanja moralnog i profesionalnog integriteta i stvaranja negativne slike za centar i H. H. kao ravnatelja centra, za njih iznio neistinite tvrdnje i to za tužitelja tvrdnje kako je R.-u i N. T. "oprostio 20 milijuna kuna duga i kako je na natječaju ministarstva 2007. dobio 3.200.000,00 kuna za realizaciju filma: "Pace kojeg je pojelo more", pa imajući u vidu da je u skladu s odredbom čl. 12. st. 3. ZPP- a, ovaj parnični sud vezan za one okolnosti koje ulaze u okvir opisa kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, jasno proizlazi da su takve tvrdnje stoga neistinite i iznesene u cilju ocrnjivanja moralnog i profesionalnog integriteta i stvaranja negativne slike o tužitelju.

22. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja temeljem izvedenih dokaza utvrdio da autor koji je pisao sporni članak, nije vršio potrebnu provjeru spornih informacija, čime je postupao protivno pravilima novinarske profesije, s time da se tuženik u prilog svojih tvrdnji da autor članka nije imao razloga posumnjati u ono što je iznio u tekstu, neosnovano poziva na očitovanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 23. listopada 2018. (temeljem kojeg prvostupanjski sud utvrđuje da su nakon izvješća ureda o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja centra za 2015. godinu, provedeni izvidi tijekom kojih je pribavljena i analizirana relevantna dokumentacija te su uzete izjave određenih osoba, temeljem čega je zaključeno kako iz utvrđenih činjenica ne proizlazi sumnja u kaznenu odgovornost osobe centra, 23. listopada 2018., s obzirom na to da se radnopravnim nepravilnostima i drugim propustima koji su utvrđeni provedenom revizijom, ne ostvaruju bitna obilježja bilo kojeg kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti, slijedom čega nema osnove za poduzimanje drugih radnji u nadležnosti državnog odvjetništva, list 209 spisa), i na pismo svjedoka E. M. To stoga što se navedeno izvješća ureda o obavljenoj reviziji financijskih izvještaja i poslovanja centra, odnosi na 2015. godinu, a predmetni članak je objavljen 23. lipnja 2012., s time da i pismo svjedoka E. M. datira od 4. kolovoza 2012., dakle, također nakon objave predmetnog članka, čime tuženik, suprotno žalbenim prigovorima, nije dokazao da postoje razlozi za njegovo oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 21. st. 4. ZM-a, ali isto tako niti dobru vjeru (koja podrazumijeva da nakladnik nije znao, niti s obzirom na okolnosti slučaja, imao dovoljno razloga posumnjati u tvrdnje koje očito predstavljaju grub napad na ugled i čast neke osobe). Pri tome tuženika od odgovornosti ne mogu osloboditi niti tvrdnje da se radilo o informacijama koje je iznosio o javnom djelovanju tužitelja kao javne osobe, jer se niti takve informacije koje predstavljaju grub napad na ugled i čast tužitelja kao javne osobe, ne mogu iznositi bez nužne prethodne provjere, s „ciljem ocrnjivanja moralnog i profesionalnog integriteta tužitelja“. Utoliko je neosnovano i pozivanje tuženika na praksu Europskog suda za ljudska prava, presudu od 10. srpnja 2014. u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke, zahtjev br. 48311/10, u kojoj se iznosi zaključak da osoba koja obnaša javne funkcije, treba pokazati veći stupanj tolerancije na kritiku, što niti za konkretan slučaj uopće nije upitno, kao i na presudu od 1. srpnja 2014. u predmetu A.B. protiv Švicarske, u kojoj se iznosi zaključak da sloboda novinarstva dopušta i određeni stupanj pretjerivanja, pa čak i prvokacije, dok se u konkretnom slučaju ne radi niti o pretjerivanju, niti o provokacijama, već o iznošenju neprovjerenih informacija s ciljem rušenja moralnog i profesionalnog integriteta tužitelja.

23. Konačno, pravilna je ocjena suda prvog stupnja (utvrđujući sporne informacije objektivno podobnim za povredu nečije časti, ugleda i dostojanstva), da su sporne informacije povrijedile čast, ugled i dostojanstvo tužitelja, s obzirom na to da je tužitelj istima pretrpio duboku pogođenost (istima se dovodi u pitanje moral tužitelja, njegov ugled i čast kao osobe), da je bio izložen neugodnostima u poslovnom okruženju, gdje mu je pao i ugled (jer mu je nakon objave sporne informacije karijera bila u silaznoj putanji), da je tužitelj bio u kontinuiranom stresu i borio se održati zacrtane planove glede probitka filma i filmske industrije, a istovremeno je bio i u osobnoj dilemi, predati se i napustiti državu ili se boriti za vlastiti integritet i integritet svoje obitelji, budući da je troje djece bilo zaposleno u kulturi i negativni publicitet se osjetio u njihovoj sredini, dok su mu i roditelji bili šokirani, ali su se trudili pružiti mu potporu, a zbog nastale situacije koja je počela objavom predmetnog članka, tužitelj je dao i ostavku na mjesto ravnatelja HAVC-a. Pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na to da su javna glasila dužna objavljivati točne informacije i poštovati dostojanstvo i ugled građana, a da se navedenim informacijama grubo vrijeđa i umanjuje ugled tužitelja, te dobra tužitelja vezana uz njegov poslovni život kao poslovnog čovjeka, slijedom čega je stranačkim iskazom tužitelja, kojemu tuženik nije prigovarao niti u jednom dijelu, pa tako niti sada u žalbi, dok ga je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio uvjerljivim i istinitim, iz kojeg iskaza jasno slijedi da je objavom spornog članka tužitelju bilo povrijeđeno dostojanstvo i ugled kao javne osobe (redatelja i ravnatelja javne ustanove), suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pouzdano utvrđen nastanak predmetne štete, kao i njezina uzročno- posljedična veza s objavljenim člankom. Utoliko se i pozivanje tuženika na praksu Županijskog suda u Zagrebu u predmetima poslovni broj Gž-4360/2016 i GŽ- 1840/2018, te predmetu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1413/2012, ukazuje promašenim.

24. Suprotno žalbenim navodima, to što su eventualno i drugi mediji u isto vrijeme objavljivali informacije o radu i djelovanju tužitelja kao ravnatelja HAVC-a, ne utječe na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o postojanju uzročno-posljedične veze između štete koja je predmetom ovoga spora i predmetnog članka, jer je utvrđeno da je upravo navedenim člankom započela „hajka na tužitelja“, kako to sam tužitelj tvrdi, iz čega proizlazi da je upravo navedeni članak predstavljao izravni uzrok pretrpljene štete.

25. Međutim, pri donošenju pobijane presude, sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na visinu dosuđenog iznosa, čemu tuženik u žalbi osnovano prigovara.

26. Naime, kao što je navedeno, neimovinska šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Iako je u konkretnom slučaju tuženik objavio ispravak informacije na zahtjev tužitelja, sam ispravak, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, ne znači ujedno i da je šteta njime u cijelosti otklonjena. I po stavu ovoga suda, navedene objavljene informacije, koje treba promatrati i analizirati u vremenu kada su iznesene, podobne su kod tužitelja izazvati iznimno jaku bol koja po svom intenzitetu, trajanju i s obzirom na okolnosti u kojima su informacije objavljene, može kod tužitelja uzrokovati jasno izraženu i manifestiranu povredu prava osobnosti, to sve imajući u vidu zanimanje tužitelja (redatelj), kao i funkciju u HAVC-u kao javnoj ustanovi (ravnatelj), pri tome uvažavajući i činjenicu da se radi o javnoj osobi koja bi trebala imati viši stupanj tolerancije i osjetljivosti na kritike objavljene u tisku, a koje kritike, u ovom konkretnom slučaju, nisu bile niti utemeljene. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, primjenom odredaba čl. 1100. st. 1. i 2. i čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, ovaj sud cijeni da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade u iznosu od 30.000,00 kuna, pri tome vodeći računa o tome da se ovom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. U preostalom dijelu, ovaj sud utuženu štetu smatra saniranom objavom ispravka, čime je ostvarena odgovarajuća zadovoljština (tako i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-958/11 od 18. svibnja 2011.).

27. Stoga, kako je zbog povrede prava osobnosti tužitelja prvostupanjski sud pobijanom presudom naložio tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kuna, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 30.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 25. rujna 2012. (datum podnošenja tužbe) do isplate, a u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 20.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti (točka II. izreke ove presude).

28. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženika kada osporava odluku o troškovima postupka pa je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

29. Prvostupanjski sud je pravilno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa),) odmjerio trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ukupno 9.375,00 kuna, a koji uz trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 1.050,00 kuna i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.050,00 kuna, ukupno iznosi 11.475,00 kuna, kao što je pravilno sukladno Tarifi odmjerio i trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ukupno 8.125,00 kuna.

30. Imajući u vidu sada izmijenjeni uspjeh tužitelja u sporu od približno 43%, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.934,25 kuna, dok imajući u vidu sada izmijenjeni uspjeh tuženika u sporu od približno 57%, tuženik ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.631,25 kuna, pa kada se trošak tužitelja umanji za trošak tuženika, dobije se razlika od 303,00 kuna koju je u konačnome valjalo dosuditi tužitelju.

31. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 303,00 kuna (točka I. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 6.097.00 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 6.097.00 kuna (točka II. izreke ove odluke).

32. Kako je tuženik uspio sa žalbom u omjeru od približno 40% (žalio se na iznos od 50.000,00 kuna, a ovom presudom je njegovoj žalbi udovoljeno u iznosu od 20.000,00 kuna), isti ima pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 625,00 kuna (40% od 1.562,50 kuna = 625,00 kuna), sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife, u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, čemu se ima pribrojiti 40% od zatraženog troška plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.500,00 kuna, dakle, iznos od 600,00 kuna, čime se dobije iznos od ukupno 1.225,00 kuna.

33. Stoga je valjalo naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.225,00 kuna, a odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u daljnjem zatraženom iznosu od 3.400,00 kuna, te odlučiti kao pod točkom III. i IV. izreke ove odluke.

34. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Suzana Kapustić, v.r.