Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-1457/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, Darije Horvat, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. P. iz Š., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d., V. G., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-422/2020-22 od 16. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 4. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-422/2020-22 od 16. veljače 2022. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 52.000,00 kn/6901,59 eur[1] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te na ime imovinske štete iznos od 8.300.00 kn/1101,60 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.593,75 kn/1406,03 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 18.000,00 kn/2389,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.468,75 kn/858,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se tužiteljica s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-422/2020-22 od 16. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 70.000,00 kuna i na ime naknade imovinske štete iznos od 8.300,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I.), te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.062,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2022. do isplate (toč. II.).

2. Pobijanim rješenjem dopuštena je preinaka preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku od 1. listopada 2020.

3. Protiv navedenih presude i rješenja, žalbu je podnio tuženik, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu i rješenje preinači.

4. Žalba protiv rješenja nije osnovana, dok je žalba protiv presude djelomično osnovana.

5. U odnosu na pobijano rješenje:

5.1. Nesporno je da je tužiteljica tijekom postupka, pozivajući se na izmjenu orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-47/20 na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.) preinačila tužbu i povisila tužbeni zahtjev, koji je sud pobijanom presudom usvojio.

5.2. Suprotno navodima žalbe tuženika, pravilno je pobijanim rješenjem dopuštena preinaka tužbe učinjena u podnesku od 1. listopada 2020., jer je tužiteljica konačno precizirani tužbeni zahtjev postavila u podnesku od 1. listopada 2020. na način da je povećala isti, a nakon provedenog medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. N. B., dr. med.; da je odredbom čl. 191. st. 1. ZPP propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe iz st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka; prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen je 3. lipnja 2019., a kako je tužba preinačena 1. listopada 2020., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, sud je istu dopustio, unatoč protivljenju tuženika, smatrajući istu svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, ovdje se radi o iznimci predviđenoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP- a, odnosno o primjeni novih Orijentacijskih kriterija, koji se primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu štete, te cijeneći iste kroz novu činjenicu, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je dopustio preinaku tužbe temeljem odredbe čl. 190 st. 2 ZPP-a nakon zaključenja prethodnog postupka, jer se radi o bitnoj činjenici za koju tužiteljica prije nije mogla imati saznanja i bez svoje krivnje tužbu nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa se takvoj preinaci tužbe tuženik ne može protiviti.

5.3. Kako je pravni pristup suda prvog stupnja pravilan, radi navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 380 toč. 2 ZPP-a žalbu tuženika protiv pobijanog rješenja odbiti kao neosnovanu i isto rješenje potvrditi.

6. Nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Gž R-394/2020-2 od 24. lipnja 2020. sud prvog stupnja izveo je sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj sud u svom rješenju, čime je postupio sukladno odredbi čl. 377 st. 2 ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, radnice u trgovini, za naknadu štete proizašle iz štetnog događaja od 29. veljače 2016., zbog zadobivenih ozljeda na radu, koji događaj se zbio na način da se prilikom odlaska u komoru po još smrznutog kruha za pečenje, poskliznula, pala i slomila lakat, uslijed čega je zadobila prijelom glavice palčane kosti desne ruke – intraartikularnu frakturu glavice s denivelacijom.

8. U žalbenom stadiju za tuženika i dalje je sporno postoji li valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužiteljici nastalu štetu, visina tužiteljici proizašle štete, kao i pitanje doprinosa tužiteljice nastanku ovog štetnog događaja.

9. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev, u bitnom, iz razloga, da je tužiteljica radila kod tuženika na poslovima radnika u trgovini i da je u trenutku štetnog događaja obavljala poslove koji odgovaraju opisu njezinog radnog mjesta (poslovi pripreme za pečenje pekarskih proizvoda u smrznutom stanju koji se nalaze u komori pekare), to tuženik kao poslodavac odgovara za štetu koju je tužiteljica pretrpjela na radu, na temelju odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14; dalje: ZR) kojom je propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok je odredbom čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14 i 154/14; dalje: ZZR) propisano da je poslodavac odgovaran zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Prema odredbi čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) tuženik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Sud prvog stupnja smatra utvrđenim da je do pada tužiteljice došlo na način kako to opisuje sama tužiteljica, odnosno da se prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta tijekom radnog vremena, i to prilikom odlaska u komoru po još smrznutog kruha, poskliznula i pala, uslijed čega se ozlijedila, te ne prihvaća navod tuženika da nije bilo nikakvih propusta u primjeni mjera zaštite na radu i da je do pada tužiteljice došlo zbog činjenice što se nije kretala s dužnom pažnjom (kako to proizlazi iz zapisnika Državnog inspektorata), jer iz Prijave o ozljedi na radu proizlazi da se u rubrici “izvor ozljede“ navodi oznaka 891, koja prema Pravilniku o evidenciji, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora iz područja zaštite na radu („Narodne novine“, broj 52/84; dalje Pravilnik) označava “višu silu". Mišljenje suda prvog stupnja da kada radnik hoda prostorom u kojem obavlja radni zadatak, bez da mu se na teret stavlja bilo kakav propust u svezi s korištenjem osobne zaštitne opreme (kao što je ovdje slučaj), dok je s druge strane tuženik poduzeo sve sukladno pravilima o zaštiti na radu, a do nezgode dođe zbog razloga koji se pripisuje višoj sili, tada za nastalu štetu odgovara tuženik kao poslodavac temeljem objektivnog kriterija. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužiteljica prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta svojom radnjom ili propuštanjem pridonijela nastanku štetnog događaja, niti djelomično, a niti u cijelosti. Činjenica da je tužiteljica ozlijeđena prilikom odlaska u komoru na način da se poskliznula, uslijed čega se ozlijedila, tada za takvu štetu odgovara tuženik kao poslodavac po principu objektivne odgovornosti. Dakle, ne radi se o propustu tužiteljice obzirom da je ista nosila zaštitnu obuću, uz napomenu da zadatak tužiteljice nije bio priprema radne površine, već tuženika koji nije osigurao sigurne uvjete rada. Sud prvog stupnja u cijelosti utvrđuje neosnovanim opisani prigovor tuženika te nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1067. ZOO-a obzirom da se tužiteljici ne može pripisati nikakva nepažnja, nepravilnost ili propust u radu, već bi se ovdje moglo raditi o slučaju koji se dogodio, međutim i u tom slučaju tuženik snosi odgovornost za štetne posljedice u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO-a, uz napomenu kako takvu odgovornost ne isključuje ni činjenica što protiv tuženika zbog ovog štetnog događaja nije pokrenut kakav postupak. Slijedom navedenog, po mišljenju toga suda u ovoj pravnoj stvari radi se o isključivoj odgovornosti tuženika na temelju odredbe čl. 111. ZR-a i čl. 25. ZZR-a, što znači da odgovara za štetu samom činjenicom što je nastala šteta posljedica ozljede tužiteljice na radu i da tužiteljica svojom radnjom ili propustom nije pridonijela njezinom nastanku. U konkretnom slučaju poslodavac je prijavio ozljedu na radu i time neizravno priznao da postoji uzročna veza između ozljede koju je pretrpjela tužiteljica i procesa rada. Međutim, u postupku je dopušteno dokazivati da pretrpljena ozljeda na radu nije u uzročno posljedičnoj vezi s radom kojeg je tužiteljica obavljala za tuženika, ali teret dokaza te činjenice u konkretnom slučaju je sada na poslodavcu.

10. Što se tiče uzroka pada tužiteljice, kao i eventualnih propusta kako na strani tužitelja, tako i na strani tuženika, sud prvog stupnja proveo je dokaz vještačenjem po vještaku zaštite na radu mr. sig. Z. P., dipl. ing., čiji nalaz i mišljenje od 28. studenoga 2021. je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, te sačinjen u skladu s pravilima struke, time da je vještak u svom usmenom očitovanju danom na ročištu 25. siječnja 2022. otklonio primjedbe dane na isti od strane tuženika.

11. Vještak zaštite na radu u svom Nalazu i mišljenju navodi da može zaključiti kako tuženik kao poslodavac nije u potpunosti utvrdio niti proveo sve mjere sigurnosti za svoje radnike kako ne bi došlo do štetnih posljedica kao u ovom slučaju tj. da nije poduzimao potrebne preventivne mjere radi sprječavanja štetnih događaja. Razlozi za to da su činjenice proizišle iz ovog slučaja koje ukazuju da tuženik nije u procesu rada utvrdio način odlaganja zamrznutih kutija na za to određena mjesta, kako se vlaga oslobođena od smrznutih proizvoda ne bi pojavila na mjestima kojima se kreću radnici, te da zbog čestog otvaranja rashladne komore, te razlike u temperaturi između rashladne komore i unutrašnjeg prostora pekare postoji mogućnost kondenzacije vlage na površinama po kojima se hoda u blizini rashladne komore, pa da je stoga na putove kojima se kreću radnici potrebno primijeniti određene tehničko- tehnološke mjere koje bi onemogućile pojavu vlažnih i kliskih podova u prostoru gdje se obavlja navedena radna operacija ili postavljanjem npr. protukliznih podnih prostirki, uporaba protukliznih traka i sl., ili na dijelu prostora pekare postaviti podlogu na kojoj, bez obzira na pojavu vlage, ne može doći do klizavosti površina za kretanje. Vještak je utvrdio da je tužiteljica radila sukladno radnim postupcima u procesu rada koje je utvrdio tuženik (poslovi pripreme za pečenje pekarskih proizvoda u smrznutom stanju koji se nalaze u komori pekare), koji da je dužan kontrolirati i nadzirati rad radnika, te preventivno djelovati sukladno procijenjenim rizicima na radnom mjestu. Također je naveo da prema izjavi svjedoka N. K. padovi radnica na odijelu pekare su se i prethodno događali, no da tuženik nije utvrdio postojeći rizik od padova te time da nije niti poduzeo preventivnu radnju otklanjanja postojeće nesukladnosti. Radnici, s obzirom na opis poslova i radnih zadataka, da nisu u mogućnosti sami procjenjivati trenutne rizike na radnom mjestu obzirom da nisu stručno osposobljeni za takve procjene, već da je to obveza poslodavca i njegovih stručnih službi.

12. U odnosu na činjenicu da je tuženik tijekom postupka upirao na činjenicu da je od strane tuženika izričito propisano da se za pripremu proizvoda iz komore za smrznute proizvode koriste kolica za pripremu, a što da tužiteljica nije koristila, vještak je u svom usmenom obrazloženju danom na ročištu 25. siječnja 2022. naveo da je tuženik kao poslodavac utvrdio pravila po kojima radnici moraju postupati, u konkretnom slučaju korištenje kolica i odlaganje smrznutih kutija, no, međutim, u ovom slučaju tuženik da nije kontrolirao rad radnika da bi obavio radnu operaciju na siguran način, tj. dozvolio je radniku da na nepropisan način odlaže kutije na pod, umjesto na kolica ili na neki drugi način, te da je do kondenziranja vlage došlo ne samo zbog činjenice što je tužiteljica rashladnu kutiju stavila na pod, već i zbog još jednog razloga, a to da je kondenzacija vlage koja se pojavljuje prilikom otvaranja rashladne komore. U konačnici, a u odnosu na prigovor tuženika da je odgovornost tužiteljice nedvojbeno utvrđena zapisnikom Inspektora rada, Područnog ureda R., Klasa: 116-02/16-41/42, Ur.broj: 524-10-03-02/7-16-4 od 15. ožujka 2016., vještak je naveo kako treba naglasiti da državni inspektorat utvrđuje činjenice i donosi mišljenje na temelju Zakona o zaštiti na radu i ostalih podzakonskih propisa, no da ne ulazi u sam nastanak štetnog događaja, tj. uzroke koji dovode do štetnog događaja. Ukratko, državni inspektor da se poziva samo na zakonske propise.

13. Slijedom navedenog, protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno sud prvog stupnja smatra utvrđenim da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo na način kako je to opisala sama tužiteljica obzirom da je iskaz tužiteljice potkrijepljen materijalnom dokumentacijom u spisu (Prijavom ozljede na radu), iskazima svjedoka te utvrđenjima vještaka zaštite na radu. Tuženik se ne može osloboditi od odgovornosti jer do štetnog događaja nije došlo zbog uzroka koji se nalazi izvan stvari i čije se djelovanje nije moglo izbjeći niti predvidjeti, obzirom da iz iskaza radnice tuženika svjedoka N. K. proizlazi da je i ona više puta pala u prostoru pekare, a da su padale i druge kolegice, s time da sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužiteljica neposredno prije nastanka štetnog događaja postupala nepažljivo, pa niti u krajnjoj nepažnji, te imajući u vidu da je teret dokaza o protivnom na tuženiku koji takve dokaze nije priložio do zaključenja glavne rasprave, slijedom čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja da u ovom postupku tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi u smislu čl. 111. st. 1. ZR- a i čl. 25. ZZR-a otklonile njegovu odgovornost za naknadu štete tužiteljici.

14. Za ponoviti je da kada se radi o ozljedi na radu, odgovornost poslodavca je objektivna, što znači da u pravilu odgovara bez obzira na krivnju odgovorne osobe, a odgovornosti se može osloboditi samo ako dokaže postupanje radnika koje je bilo protivno uobičajenom postupanju, odnosno pravilima zaštite na radu, a tuženik u predmetnom slučaju takve radnje koje bi bile poduzete od strane tužiteljice nije dokazao. Prema čl. 25. st. 1. ZZR-a na poslodavčevu objektivnu odgovornost ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, a niti ga činjenica je li poduzeo sve mjere zaštite na radu, sama po sebi, oslobađa odgovornosti. On se može osloboditi jedino ako dokaže ekskulpacijske razloge koje propisuje čl. 25. st. 1. ZZR-a, a to su: ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Također i one koje propisuju opći propisi iz čl. 1067. ZOO-a. Stoga, imajući u vidu da se ovdje ne radi o događaju na koje poslodavac nije mogao utjecati (padovi radnika zbog vode na podu događali su se i prije ovog štetnog događaja), a vezano za koje tuženik nije preventivno djelovao (kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu), to pravilno sud propust tuženika u osiguranju sigurnog obavljanja konkretnog radnog zadatka kvalificira kao propust u smislu odredbe čl. 44. ZZR-a smatrajući kako tuženik nije planirao, pripremio i provodio proces rada na način da je osigurao što djelotvorniju zaštitu radnika, te da je tuženik podcijenio, u uvjetima rada na radnom mjestu tužiteljice, opasnost od ozljeda, i to iz razloga što nije onemogućio pojavu vlažnih i skliskih podova u prostoru gdje se obavlja rad. Također, ovlaštenik zaštite na radu, sukladno ZZR-u, dužan nadzirati da radnici rade u skladu s pravilima zaštite na radu, uputama poslodavca, odnosno proizvođača radne opreme, osobne zaštitne opreme, opasnih kemikalija i bioloških štetnosti te da koriste propisanu osobnu opremu, što je u ovom konkretnom slučaju izostalo, a kako to utvrđuje i vještak zaštite na radu.

15. Imajući u vidu naprijed navedeno, i po mišljenju ovog suda, a protivno žalbenim navodima tuženika, u ovoj pravnoj stvari radi se o isključivoj odgovornosti tuženika na temelju odredbe čl. 111. ZR-a i čl. 25. ZZR-a, kao i na temelju odredbe čl. 1063. ZOO-a, što znači da tuženik odgovara za štetu samom činjenicom što je nastala šteta posljedica ozljede tužiteljice na radu i da tužiteljica svojom radnjom ili propustom nije pridonijela njezinom nastanku obzirom da je na strani tuženika bila obveza pregledati mjesto i sredstva rada, te vršiti nadzor nad izvođenjem istog, a činjenica što tužiteljica pri izvođenju radne operacije nije koristila kolica, i po mišljenju ovoga suda, tuženika ne oslobađa odgovornosti obzirom da je upravo tuženik dozvolio tužiteljici da na nepropisan način odlaže kutije na pod, umjesto na kolica, ne kontrolirajući radnika obavlja li radnu operaciju na siguran način.

16. U odnosu na visinu štete proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. N. B., dr. med., koji u svom Nalazu i mišljenju od 24. listopada 2019. navodi kako je tužiteljica 29. veljače 2016. pala na poslu, kojom prilikom je zadobila ozljede zbog kojih je zatražila liječničku pomoć. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud prvog stupnja pravilno je uzeo kao temelj svoje odluke, prihvaćajući ga kao stručan i objektivan, te sačinjen u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu i nakon pregleda tužiteljice, a na koji ni stanke nisu imale primjedbi.

17. Odredbom čl. 19. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kada nje nema. Stavkom 2. istog članka je propisano da će pri odlučivanju o visini pravične naknade sud voditi brigu o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Odredba čl. 1046. u svezi čl. 19. i odredba čl. 1100. ZOO-a reguliraju štetu po osnovu povrede prava osobnosti (neimovinsku štetu), dok odredba čl. 1093. st. 2. ZOO-a regulira naknadu imovinske štete u dijelu naknade troškova liječenja od zadobivenih ozljeda te drugih potrebnih troškova u svezi s liječenjem.

18. Prilikom odlučivanja o visini neimovinske štete prema pojedinim kvalifikatornim kriterijima, sud prvog stupnja, međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužiteljica, koja je u štetnom događaju zadobila prijelom glavice palčane kosti desne ruke, trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta 30 dana, slabijeg intenziteta još mjesec i pol dana, smatrajući da joj prema tom kvalifikatornom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 16.500,00 kn, umjesto 14.000,00 kn, dok prema kvalifikatornom kriteriju straha tužiteljici da pripada pravična novčana naknada u iznosu 30.000,00 kn, umjesto u iznosu od 18.000,00 kn (primarni strah srednjeg intenziteta tužiteljica da je mogla osjećati nekoliko sekundi, slabijeg intenziteta nekoliko minuta, a nakon toga strah srednjeg intenziteta tužiteljica da je mogla osjećati dva dana, srednjeg intenziteta još jedan mjesec, a slabijeg intenziteta još šest mjeseci), a za 12% smanjenih životnih aktivnosti, uz uvažavanje činjenice da je u vrijeme stradavanja imala 36 godina života i ograničenja koja će zbog toga trajno trpjeti, a što utječe na reducirane kretnje u krajnjim ekskurzijama desnog lakatnog zgloba koje su popraćene s bolovima, kao i samu prisutnost kroničnih bolova kod opterećenja lakta bilo koje vrste, da tužiteljici pripada pravična novčana naknada u iznosu od 24.000,00 kn, umjesto u iznosu od 20.000,00 kn, odnosno, prema ocjeni ovog suda pripada joj sveukupni iznos na ime neimovinske štete od 52.000,00 kn, a ne 70.000,00 kn, koji iznos je dosudio sud prvog stupnja, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja 14. svibnja 2018. (čl. 1103 ZOO-a).

19. Žalitelju je na navode žalbe za odgovoriti, da time što je već postavljeni zahtjev povišen došlo je do preinake postojećeg zahtjeva a nije došlo do postavljanja novog zahtjeva i stoga u odnosu na povišeni dio zahtjeva nije moguće zasebno računanje dospijeća po čl. 1103. ZOO niti je moguća posljedična zasebna primjena čl. 299. st. 1 ZOO. Upravo zato što oštećeniku pripada pravična novčana naknada koja se u svojoj ukupnosti određuje primjenom važećih Orijentacijskih kriterija, ona ne može biti dijeljena na onu naknadu koja oštećeniku pripada po prethodno važećim Orijentacijskim kriterijima i na onu koja mu pripada po sada važećim Orijentacijskim kriterijima niti je posljedično moguće na ukupnost te naknade određivati različiti početak tijeka zakonskih zateznih kamata. U okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je oštećenik u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer oštećenik nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

20. Budući da oštećenica u tužbi nije mogla postavljati svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete jer je važenje prethodnih orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020. godine, uskraćivanje prava na zakonske zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III- 6091/2016 od 20. prosinca 2018.).

21. Time što su Orijentacijski kriteriji povišeni na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su IV- 47/20) za 50%, nije “već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od indeksa porasta potrošačkih cijena i promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije". Ovo stoga što zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi nisu naknada štete već su posljedica dužnikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade.

22. Na daljnje žalbene prigovore da je u toč. 34 obrazloženja i izreci pobijane presude navedeno da se tužiteljici dosuđuje iznos od 70.000,00 kn, a u toč. 35 je navedeno da se tužiteljici dosuđuje iznos od 42.000,00, za navesti je da očitu pogrešku u pisanju broja u toč. 35. obrazloženja pobijane presude sudac može ispraviti u svako doba (čl. 342 st. 1 i 2 ZPP-a).

23. Nadalje, prihvaćajući mišljenje vještaka o potrebi tuđe pomoći i njege, utvrđeno je da je tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna tijekom 30 dana po četiri sata dnevno, potom kroz mjesec i pol dana po dva sata dnevno), te temeljem čl. 223. ZPP-a cijeneći da tužiteljici za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 30,00 kn, to tužiteljici pripada naknada u iznosu od 6.300,00 kn, kako je pravilno i dosuđeno.

24. Što se tiče imovinske štete tužiteljici je glede troškova puta na liječenje i terapije, kreme i gelove i elastični zavoj za podlakticu, te masaže, sve pobliže opisano na odgovarajućem mjestu u obrazloženju pobijane presude, pravilno sud prvog stupnja dosudio iznos od 2.000,00 kn, sa zateznom kamatom od presuđenja, jer je visina te štete utvrđena na dan presuđenja.

25. Radi navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 i čl. 373 toč. 3 ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredaba čl. 154 st. 2 ZPP, čl. 155 st. 1 ZPP-a i čl. 166 st. 2 ZPP-a.

27. Djelomičnim preinačenjem pobijane odluke smanjen je uspjeh tužiteljice u postupku tako da je ista uspjela u sporu sa 77% zahtjeva, a tuženik sa 23%, pa kada se od postotka tužiteljice oduzme postotak tuženika, proizlazi da je tužiteljici trebalo dosuditi 54% od ukupno zatraženih troškova. Trošak se sastoji se od troška sastava tužbe (1.000,00 kn; Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podnesaka od 27. ožujka, 3. svibnja, 12. studenoga 2019. i 1. listopada 2020. (1.000,00 kn x 4; Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastava podnesaka od 4. listopada 2018., 26. rujna i 2. listopada 2019. (250,00 kn x 3; Tbr. 8. toč. 3. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 5. travnja, 3. lipnja, 4. rujna, 29. studenoga 2019. i 14. listopada 2020. (1.000,00 kn x 5; Tbr. 9. toč. 1. Tarife), kao i troška zastupanja na ročištu od 16. veljače 2022. (500,00 kn; Tbr. 9. toč. 3. Tarife), što ukupno iznosi 11.250,00 kn, odnosno uvećano za trošak PDV-a po stopi od 25% (2.812,50 kn) 14.062,50 kn, te je tužiteljici trebalo dosuditi 54% od navedenog iznosa plus trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn kao potreban u cijelosti, ili sveukupno 10.593,75 kn. Kako je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 17.062,50 kn, to je istu sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.468,75 kn trebalo odbiti (čl. 380 toč. 2 i 3 ZPP-a).

U Zagrebu 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.