REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 51/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. S. A. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i p. d.o.o. u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-132/2018-2 od 25. studenoga 2020., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1909/2015-18 od 5. siječnja 2018., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Međupresudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tuženica odgovorna za štetu tužiteljici zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju (toč. I. izreke), određeno je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (toč. II. izreke) i da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu (toč. III. izreke).
2.Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena međupresuda.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1717/2021-2 od 21. rujna 2021. dopuštena je revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku u dijelu kojom je međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1919/2015-18 od 5. siječnja 2018. potvrđena u dijelu kojim je utvrđena odgovornost tuženice za štetu tužiteljice u vidu izmakle koristi, radi pravnog pitanja koje glasi:
„Jesu li među subjektima odštetnopravnog odnosa nastalog Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima (Narodne novine broj 139/10, 150/11 i 70/12) i ukidanjem službe javnih ovršitelja ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) za potraživanje izmakle koristi?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), navodeći razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači, podredno ukine obje nižestupanjske odluke te predmet vrati na ponovno suđenje.
Potražuje i naknadu troškova revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija tuženice nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 49.832,81 kn s naslova imovinske (obične) štete, iznosa od 200.000,00 kn s naslova neimovinske štete, te i stupnjevita tužba s naslova naknade imovinske štete u vidu izmakle koristi od 1. siječnja 2012. pa do sedamdesete godine života tužiteljice.
8. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim uz obrazloženje, u bitnom:
- da je sukladno odredbama Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine“, broj 139/10 - dalje: ZJO) i odredbama Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu ("Narodne novine", broj 41/11 i 118/11), rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/I-133-07/11-01/496 Ur. broj: 514-03-01-03/1-11-1 od 24. listopada 2011. tužiteljica imenovana za javnog ovršitelja sa službenim sjedištem u S. za područje Županijskog suda u Splitu, s početkom rada od 1. siječnja 2012.,
- da je Zakonom o izmjenama ZJO ("Narodne novine", broj 150/11) odgođen početak djelovanja javnoovršiteljske službe do 1. srpnja 2012., a Zakonom o izmjenama ZJO („Narodne novine“, broj 70/12) do 15. listopada 2012., da bi Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 112/12) prestala javnoovršiteljska služba i prije no što su imenovani javni ovršitelji započeli s radom,
- da je tužiteljica prošla edukaciju za polaganje javnoovršiteljskog ispita koji je i položila, uredila prostor i imala druge stvarne troškove čime je pretrpjela običnu štetu; da joj je nanesena neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti; te da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivala zaradu kao javni ovršitelj zbog čega trpi štetu u visini izmakle koristi,
- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I- 178/12 i U-I-480/12) od 23. siječnja 2013. odredio zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn javnim ovršiteljima, među njima i tužiteljici, time da ista ne utječe na opće pravo svake osobe imenovane za javnog ovršitelja da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete,
- da je tuženica odgovorna za štetu koja je nastala tužiteljici povredom njenih legitimnih očekivanja vezanih za oživotvorenje ZJO.
9. Revizija je dopuštena iz razloga jer je riječ o pravnom pitanju koje je važno za rješenje ovog spora o kojemu nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena.
10. Tuženica drži „da se tužiteljici ne bi nikako moglo priznati pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti jer bi time bila narušena pravedna ravnoteža između općih ili javnih interesa zajednice (države da legitimno izabere model ovrhe) i prava pojedinca. Kada bi isključivo pravo pojedinca u njegova nadanja u budućnost odnijelo prevagu, time bi legislativna ovlast države bila osujećena obzirom da bi izmjene propisa automatski mogle povlačiti njezinu odštetnopravnu odgovornost koja bi se opravdavala „nadanjem pojedinca da će trenutno stanje trajati i neće biti izmijenjeno“, što nije ni životno ni logično, a imajući u vidu ekonomske, socijalne i političke okolnosti koje država ima u vidu donoseći/mijenjajući legislativu, a koje okolnosti su svakako promjenjive.“
11. Prvostupanjski sud vezano na tvrdnju tuženice o nepostojanju štetne radnje izrazio je shvaćanje da štetnu radnju predstavlja propust tuženice da se donese odgovarajuća odluka u vezi rješenja statusa tužiteljice i ostalih javnih ovršitelja slijedom čega su se ostvarile pretpostavke odštetne odgovornosti prema odredbama čl. 1045. i 1046. ZOO. Pravni temelj nalazi i u odredbi čl. 145. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) koji propis se temelji na pravnoj stečevini Europske unije prema kojoj država odgovara zbog kršenja određenih obveza i prava pojedinaca neovisno o tome radi li se o kršenju obveza od strane zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti; kao i u objektivnoj odgovornosti države prema odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 150/11, 12/13 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 93/16 i 104/16). Taj sud navodi da nije odlučan način kvalifikacije protupravnosti jer je došlo do povrede europske pravne stečevine odnosno do povrede zaštićenog razmjera između legitimnih javnih interesa i legitimnih individualnih interesa na štetu tužiteljice te je obveza zakonodavca uspostaviti ravnotežu između općih ili javnih interesa zajednice i zaštite prava pojedinaca - javnih ovršitelja kojima je taj isti zakonodavac prethodno priznao pravni položaj i zaposlenje namećući im istodobno obveze vezane uz službu javnog ovršiteljstva koje su zahtijevale financijska ulaganja.
12. Drugostupanjski sud odbija žalbu tuženice pozivajući se u bitnom na izraženo shvaćanje Ustavnog suda RH u navedenom rješenju, kao i da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje u odlukama broj Rev 1532/14-2 od 23. siječnja 2018. u kojoj se u svezi ovdje postavljenog pitanja navodi:
„Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imovinom pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, između ostaloga mogu se smatrati budući prihodi i to samo oni koji su već zarađeni ili definitivno naplativi (presuda Anheuser- Busch Inc. protiv Portugala). I legitimna očekivanja stranka pod određenim pretpostavkama mogu se smatrati "imovinom" pod zaštitom čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije. Legitimno očekivanje nema bitnu komponentu vlasničkog prava ako se "ne može utvrditi da podnositelji zahtjeva imaju aktualan ovršni pravni zahtjev" (presuda Kopecky protiv Slovačke). Po ocjeni ovog suda, nametanjem tužitelju financijskih obveza vezano na edukaciju za javnog ovršitelja, osiguranje opreme i prostora, pa i napuštanje naplatnog zaposlenja, a posljedično tome i na gubitak zarade koju bi po redovnom tijeku stvari u okviru dotadašnjeg zaposlenja mogao ostvarivati u određenom razdoblju, došlo je do miješanja javne vlasti u mirno uživanje vlasništva. Nasuprot tome, u situaciji kad je tuženica postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, dakle, kad se po redovnom tijeku stvari takva zarada ne bi ni mogla ostvarivati, legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenje zarade kao javnog ovršitelja, nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. ... Stoga, radi uspostavljanja pravedne podjele postojećeg tereta reforme ovršnog sustava, postoji obveza tuženice za naknadu štete koja je tužitelju nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini koja je potrebna da bi se tužitelja vratilo u poziciju u kojoj bi se on nalazio da takvog miješanja nije bilo i neimovinske razmjerno težini povrede prava osobnosti.“,
i Rev 2321/2018-2 od 9. svibnja 2020. (u kojoj odluci se pozvao na shvaćanja izražena u odluci Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018.).
13. Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci izrazio je stajališta:
- zakonodavac je imao ustavnu ovlast da institut javnih ovršitelja zamijeni institutom sudskih ovršitelja,
- diskrecijske ovlasti države ne smiju za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu s temeljnim ustavnim vrednotama na kojima se gradi ustavni poredak RH,
- zahtjevi vladavine prava nalažu da u okolnostima kakve su postojale u slučaju službe javnih ovršitelja sistemske zakonodavne promjene budu provedene u skladu s načelom pravedne ravnoteže, sa što manje posljedica za one koje će te promjene pogoditi,
- ako je zakonodavac iz pojedinih opravdanih razloga odlučio ukinuti službu javnih ovršitelja, bio je dužan uspostaviti pravednu ravnotežu između ostvarenja tog cilja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje; potpuno ignoriranje te obveze nije prihvatljivo u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava; time se narušavaju načela pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti na štetu pojedinaca, ma koliko značajan bio njima suprotstavljeni javni ili opći interes; takvom se zakonodavnom praksom neizbježno smanjuje i povjerenje javnosti u pravni sustav države i time dalje ugrožava vladavina prava, temeljna ustavna vrednota hrvatskog pravnog poretka.
14. Imajući u vidu sve navedeno, odgovor na postavljeno pitanje je da su među subjektima odštetnopravnog odnosa nastalog Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine", broj 139/10, 150/11 i 70/12) i ukidanjem službe javnih ovršitelja ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) za potraživanje izmakle koristi, dok će se u daljnjem tijeku postupka ispitati u kojoj visini a sukladno načelu razmjernosti odnosno, sve dok je bilo potrebno da se tužiteljica vrati u poziciju u kojoj bi se nalazila da takvog miješanja javne vlasti nije bilo.
15. Slijedom navedenog, a obzirom da ne postoje razlozi zbog koji je revizija podnesena, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP.
Zagreb, 4. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
